Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Bez Tuđmana novoga doba nema nam pomaka

Objavljeno

na

autor: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Hrvatska politička kaljuža

Ništa nova u hrvatskoj političkoj kaljuži već mjesecima, da ne kažemo sada već i godinama. Nadzirane agencija za istraživanje javnoga mnijenja iz mjeseca u mjesec objavljuju mahom iste ili slične postotke glasova za pojedine političke stranke.

HDZ-u uvijek dodjeljuju oko 25 posto i taj rejting pada ili raste za jedan posto. SDP-u daju 18 do 20 posto i kada padne pola postotka mediji alarmantno izvješćuju kako ugled SDP-a navodno nikad nije bio niži.

Ostale političke stranke, Živi zid i Most uvijek se također kreću oko istih postotaka, od sedam do 12 ili 13 posto. Sve je to obična bljezgarija jer niti ti postotci išta znače, niti su odraz stvarnoga raspoloženja biračkoga tijela.

Zapravo, neizravno i jesu odraz jer kad se svi postotci zbroje, ne premašuju 50 posto anketiranih, što znači da je druga polovica neodređena i ne zna komu uopće dati glas, a to je znak posvemašnje apatije u hrvatskome društvu.

Peglanje Plenkovićeva imidža

Sudeći po uvijek istim ili sličnim rezultatima, hrvatsko biračko tijelo djeluje više kao mrtvi, nego kao živi organizam. Gotovo je nevjerojatno da u tome tijelu nema apsolutno nikakvih pomaka već mjesecima i godinama. Pad ili rast političkih stranaka za jedan postotak nije nikakav pomak.

U posljednje vrijeme agencije se trude ispeglati imidž aktualnoga premijera Andreja Plenkovića. I dalje je daleko najnepopularniji hrvatski političar, ali agencije su preformulirale pitanje za građane pa ih više ne pitaju tko je najgori političar, nego je li za vas taj i taj političar dobar, loš, djelomično pozitivan, djelomično negativan… Sve razvodne pa nakon takve manipulacije Plenki, eto, biva relativno prihvatljiv, i o njemu se više ne govori kao o apsolutno negativnome.

Bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić koju je Plenković smijenio zbog afere s Agrokorom, u kojoj je isti tim stvarao zakon za spas te kompanije, prilagodio ga sebi i izvukao stotine milijune kuna, dala je iskaz Dorhu, a taj iskaz dospio je na N1 televiziju. On je porazan za Andreja Plenkovića: znao je za sve sastanke tzv. Borg grupe. Da ima odgovornosti, Plenković bi već odstupio, odnosno dao ostavku. Ali Plenković nadzire vlast i institucije te nastavlja suvereno vladati uz dvostruke kriterije. Nekad je grmio da stranka ne može biti talac jednoga čovjeka, tražeći ultimativno odlazak Tomislava Karamarka. Sada, pak, nije samo stranka, nego čitava Hrvatska talac upravo njega, Andreja Plenkovića.

Iskaz Martine Dalić

U cijelome tom slučaju zanimljivo je i sljedeće: iskaz Martine Dalić, koji bi po zakonu morao biti najstroža tajna, Dorh je elegantno ustupio N1 televiziji. Dajući taj dokument, Dorh zapravo otvoreno krši zakone RH.

Zabrinjavajuća je činjenica da nitko nije prozvao Dorh zbog toga i zatražio odgovornost. Dakle vodeća istražna institucija u RH duboko je korumpirana i najbolnija je točka hrvatskoga pravosudnoga sustava. Još prije dvije godine odabrani mediji nisu dobili samo transkript Sanaderova svjedočenja, nego i video snimku. Da je država uređena, istoga bi časa tada u tamnici završili i Mladen Bajić i Dinko Cvitan, ali nitko nije stvarao problem oko toga. Od tada do danas promijenjen je čelni čovjek Dorha, ali stanje je ostalo isto.

Dodatna je zanimljivost u činjenici da iskaz Martine Dalić nisu dali bilo komu, nego baš regionalnoj N1 televiziji, medijskoj kući koja uređuje program s toliko prozirnom jugoslavenskom tendencijom, za koju je angažirala, valjda, sav raspoloživi anacionalni novinarski zdrug u Hrvatskoj, da čak ni prognozu vremena ne daje uz zemljovid Hrvatske, nego uz zemljovid prostora bivše Jugoslavije, minus Slovenije, plus Albanija.

IDS-ov kriminal

Nakon što je istarski crveni kmer Ivan Jakovčić nedavno zaprijetio Marku Perkoviću Thompsonu da nije pjevao u Puli, a da i ne će, stvarnost mu se podrugljivo vratila u lice jer su, par dana poslije, zaposlenici Uljanika, štrajkajući zbog neisplate plaća, skandirali „IDS, mafijo“ i pjevali Thompsonovu „Lijepa li si“. Jakovčić je pobjegao na sigurno. Nije ga bilo u Puli. Kad je lani počela istraga protiv Ivice Todorića, također se sklonio na mjesec dana negdje u Skandinaviju. I sada kada u Istri sve puca pod teretom IDS-ova kriminala, dao si je petama vjetra.

Tresu li se gaće predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću? Svi traže njegov odlazak, uglavnom iz karijerističkih, a ne ideoloških pobuda, no on, okružen skupinom svojih podanika, ne pomišlja na to. Bernardić je potpuno izvan stvarnosti. Prošloga tjedna zatražio je od Večernjega lista mjere protiv kolumnista Milana Ivkošića zato što je ovaj napisao objektivan prikaz knjige Igora Vukića “Radni logor Jasenovac“. Dakle on pritišće privatni medij i udara na slobodu medija, s jedne strane, a s druge strane, bježi od istine o Jasenovcu koju neumoljivo otkrivaju ovih dana Igor Vukić i Roman Leljak.

Uglavnom, stereotipni politički pikzibneri, od Plenkovića i Kolinde, do Bernardića i Petrova ili Sinčića, Jakovčića… koprcaju se u spomenutoj političkoj kaljuži i nikamo Hrvatsku ne vode, ponajmanje u svijetlu budućnost. Razina je njihova znanja i umijeća katastrofalna, a nedostatak strasti i patriotizma tragičan.

Nisu se daleko odmakli od Mesića i Josipovića koji i dalje poput Gargantue i Pantagruela idu po raznim žderačinama ili podmuklo iznose klevete na račun Hrvatske. Ne mogu takvi voditi ni omanje stado ovaca, a kamoli državu.

Hrvatska očajnički treba snažnoga lidera, državnika, nekoga Tuđmana novoga doba, koji će povesti razočarani narod svoj i pomesti pred sobom svu tu plutokratsku blaziranu kastu koja je hrvatsku državu pretvorila u grotesku držeći je prikovanom na dnu Europe.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari