Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Bez Tuđmana novoga doba nema nam pomaka

Objavljeno

na

autor: Damir Kukavica (ulje na platnu)

Hrvatska politička kaljuža

Ništa nova u hrvatskoj političkoj kaljuži već mjesecima, da ne kažemo sada već i godinama. Nadzirane agencija za istraživanje javnoga mnijenja iz mjeseca u mjesec objavljuju mahom iste ili slične postotke glasova za pojedine političke stranke.

HDZ-u uvijek dodjeljuju oko 25 posto i taj rejting pada ili raste za jedan posto. SDP-u daju 18 do 20 posto i kada padne pola postotka mediji alarmantno izvješćuju kako ugled SDP-a navodno nikad nije bio niži.

Ostale političke stranke, Živi zid i Most uvijek se također kreću oko istih postotaka, od sedam do 12 ili 13 posto. Sve je to obična bljezgarija jer niti ti postotci išta znače, niti su odraz stvarnoga raspoloženja biračkoga tijela.

Zapravo, neizravno i jesu odraz jer kad se svi postotci zbroje, ne premašuju 50 posto anketiranih, što znači da je druga polovica neodređena i ne zna komu uopće dati glas, a to je znak posvemašnje apatije u hrvatskome društvu.

Peglanje Plenkovićeva imidža

Sudeći po uvijek istim ili sličnim rezultatima, hrvatsko biračko tijelo djeluje više kao mrtvi, nego kao živi organizam. Gotovo je nevjerojatno da u tome tijelu nema apsolutno nikakvih pomaka već mjesecima i godinama. Pad ili rast političkih stranaka za jedan postotak nije nikakav pomak.

U posljednje vrijeme agencije se trude ispeglati imidž aktualnoga premijera Andreja Plenkovića. I dalje je daleko najnepopularniji hrvatski političar, ali agencije su preformulirale pitanje za građane pa ih više ne pitaju tko je najgori političar, nego je li za vas taj i taj političar dobar, loš, djelomično pozitivan, djelomično negativan… Sve razvodne pa nakon takve manipulacije Plenki, eto, biva relativno prihvatljiv, i o njemu se više ne govori kao o apsolutno negativnome.

Bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić koju je Plenković smijenio zbog afere s Agrokorom, u kojoj je isti tim stvarao zakon za spas te kompanije, prilagodio ga sebi i izvukao stotine milijune kuna, dala je iskaz Dorhu, a taj iskaz dospio je na N1 televiziju. On je porazan za Andreja Plenkovića: znao je za sve sastanke tzv. Borg grupe. Da ima odgovornosti, Plenković bi već odstupio, odnosno dao ostavku. Ali Plenković nadzire vlast i institucije te nastavlja suvereno vladati uz dvostruke kriterije. Nekad je grmio da stranka ne može biti talac jednoga čovjeka, tražeći ultimativno odlazak Tomislava Karamarka. Sada, pak, nije samo stranka, nego čitava Hrvatska talac upravo njega, Andreja Plenkovića.

Iskaz Martine Dalić

U cijelome tom slučaju zanimljivo je i sljedeće: iskaz Martine Dalić, koji bi po zakonu morao biti najstroža tajna, Dorh je elegantno ustupio N1 televiziji. Dajući taj dokument, Dorh zapravo otvoreno krši zakone RH.

Zabrinjavajuća je činjenica da nitko nije prozvao Dorh zbog toga i zatražio odgovornost. Dakle vodeća istražna institucija u RH duboko je korumpirana i najbolnija je točka hrvatskoga pravosudnoga sustava. Još prije dvije godine odabrani mediji nisu dobili samo transkript Sanaderova svjedočenja, nego i video snimku. Da je država uređena, istoga bi časa tada u tamnici završili i Mladen Bajić i Dinko Cvitan, ali nitko nije stvarao problem oko toga. Od tada do danas promijenjen je čelni čovjek Dorha, ali stanje je ostalo isto.

Dodatna je zanimljivost u činjenici da iskaz Martine Dalić nisu dali bilo komu, nego baš regionalnoj N1 televiziji, medijskoj kući koja uređuje program s toliko prozirnom jugoslavenskom tendencijom, za koju je angažirala, valjda, sav raspoloživi anacionalni novinarski zdrug u Hrvatskoj, da čak ni prognozu vremena ne daje uz zemljovid Hrvatske, nego uz zemljovid prostora bivše Jugoslavije, minus Slovenije, plus Albanija.

IDS-ov kriminal

Nakon što je istarski crveni kmer Ivan Jakovčić nedavno zaprijetio Marku Perkoviću Thompsonu da nije pjevao u Puli, a da i ne će, stvarnost mu se podrugljivo vratila u lice jer su, par dana poslije, zaposlenici Uljanika, štrajkajući zbog neisplate plaća, skandirali „IDS, mafijo“ i pjevali Thompsonovu „Lijepa li si“. Jakovčić je pobjegao na sigurno. Nije ga bilo u Puli. Kad je lani počela istraga protiv Ivice Todorića, također se sklonio na mjesec dana negdje u Skandinaviju. I sada kada u Istri sve puca pod teretom IDS-ova kriminala, dao si je petama vjetra.

Tresu li se gaće predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću? Svi traže njegov odlazak, uglavnom iz karijerističkih, a ne ideoloških pobuda, no on, okružen skupinom svojih podanika, ne pomišlja na to. Bernardić je potpuno izvan stvarnosti. Prošloga tjedna zatražio je od Večernjega lista mjere protiv kolumnista Milana Ivkošića zato što je ovaj napisao objektivan prikaz knjige Igora Vukića “Radni logor Jasenovac“. Dakle on pritišće privatni medij i udara na slobodu medija, s jedne strane, a s druge strane, bježi od istine o Jasenovcu koju neumoljivo otkrivaju ovih dana Igor Vukić i Roman Leljak.

Uglavnom, stereotipni politički pikzibneri, od Plenkovića i Kolinde, do Bernardića i Petrova ili Sinčića, Jakovčića… koprcaju se u spomenutoj političkoj kaljuži i nikamo Hrvatsku ne vode, ponajmanje u svijetlu budućnost. Razina je njihova znanja i umijeća katastrofalna, a nedostatak strasti i patriotizma tragičan.

Nisu se daleko odmakli od Mesića i Josipovića koji i dalje poput Gargantue i Pantagruela idu po raznim žderačinama ili podmuklo iznose klevete na račun Hrvatske. Ne mogu takvi voditi ni omanje stado ovaca, a kamoli državu.

Hrvatska očajnički treba snažnoga lidera, državnika, nekoga Tuđmana novoga doba, koji će povesti razočarani narod svoj i pomesti pred sobom svu tu plutokratsku blaziranu kastu koja je hrvatsku državu pretvorila u grotesku držeći je prikovanom na dnu Europe.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ususret Europskom danu sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima

Objavljeno

na

Objavio

U petak se navršava okruglo 80 godina od događaja koji će suvremene Europljane nadahnuti da 23. kolovoza odrede Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. Riječ je o potpisivanju ugovora o nenapadanju i prijateljstvu (a ispod stola i o diobi plijena), kojeg su u ime svojih naroda, pardon, vođa i režima, potpisali ministri vanjskih poslova ondašnjeg Sovjetskog Saveza i Njemačkog Reicha, Molotov i Ribbentrop. Iako savez ne će potrajati dulje od dvije godine, on simbolizira sukladnost naravi dvaju totalitarizama, koji će što izravno, što neizravno, što u miru, što u ratu, ostaviti iza sebe milijunske žrtve.

Velike ideologije odvajkada su bile privilegij velikih naroda, jer samo su oni imali potencijal i kapacitet izvoziti ih po svijetu kako bi njime ovladali. No, i mali bi narodi, napose ako bi se našli na krivome mjestu, bili izloženi neumoljivom djelovanju ideoloških centrifuga, nerijetko pritom doživljavajući teške ljudske i materijalne gubitke, ali i drastična mentalna nazadovanja, što će se protezati i na buduća, a ne samo izravno pogođena pokoljenja. Jedan od naroda čiju su livadu i travu, napose onu tek niklu, pomahnitali ideološki slonovi temeljito izgazili je hrvatski narod. I zato su Hrvati osobito pozvani obilježavati ovaj dan, ne samo kako bi se prisjetili žrtava, nego i kao veliku opomenu, ne samo kako se zlo ne bi ponovilo, nego i kako bi se predobro očuvani totalitarni mentalitet i pripadajući mu obrasci ponašanja iskorijenili. Umjesto toga, podcijenivši značaj povijesne pouke, Hrvati se susreću s tragikomičnim povijesnim fenomenom – ono što se izvorno odigralo kao tragedija sad se ponavlja kao farsa.

Od neprijatelja samo najbolje

Prirodni slijednici komunističkog totalitarizma, oni koji se i danas, pod krinkom zavidnima uvijek primamljivoga verbalnog uzdizanja slabih na račun jakih, bore za pravedan svijet bez Boga, znani su kao šoroševci, po razvikanom čovjekoljupcu, burzovnom mešetaru specijaliziranom za rušenje nepoćudnih država i stabilnih društava, te uspostavljanje labilnih, propuh društava, Georgu Sorosu. Sve je opet kao nekad osim što se kao izgovor za prelijevanje love iz džepa u džep više ne liju krokodilske suze nad potlačenom radničkom klasom, nego se “obespravljeni” raspoznaju po drukčijem kriteriju. Što se više opireš tradicionalnim vrijednostima akumuliranim kroz iskustva bezbrojnih pokoljenja, što si više u sukobu s neposrednim okruženjem, što temeljitije izbrišeš crtu između intimnog i javnog, što si raznovrsnijeg seksualnog profila i stila, što se više i besramnije trudiš unakaziti se i tjelesno i duševno, i time se još ponosiš, to si prvoklasniji, uzorniji, onako baš “cool”, pa kao takav nesumnjivo zaslužuješ biti favoriziran, pardon, pozitivno diskriminiran.

Kako farsu obično prati travestija, presvlačenje u vlastitu suprotnost, šoroševci nisu odoljeli marksističko-komunističku bazu nadograditi najboljim od saveznika iz 1939. godine, onoga koji je ljudske klase određivao temeljem rase. Tako se i oni zauzimaju da ljudi određenih rasa (iako to izrijekom ne kažu, ali u praksi se na to svodi) imaju prava koja drugi nemaju – recimo, ilegalno prelaziti državne granice, potom da im se osigura hrana, stan i pristojan džeparac bez da išta rade, nauči ih jezik domicilne zajednice, konačno i dodijeli im posao, pa i pred zakonom ih tetoši (jer kao ne znaju da je kažnjivo ono što je u svakoj civilizaciji sablažnjivo). Ništa od navedenog za članove zajednice koju se sili prihvatiti ih ne vrijedi. A to što su danas druge boje i fizionomije u modi (a ne više visoki i plavi) uopće ne mijenja na stvari da je princip isti, a sve ostalo tek nijanse.

“Vidjelac” naroda

I dok šoroševci u Hrvatskoj, kao “ovejani” svjetlonoše patriofobije i naciofobije, predstavljaju tek okrajak globalne internacionale, sa suvremenim preslikama njihovih suparnika, a ipak saveznika, to nije slučaj. Oni su više endemična hrvatska pojava. Na riječima su, povijesnim razlozima uvjetovano, zagriženi antikomunisti. Međutim, čim im se ponudi neka izvorno ili u srži komunistička ideja, oduševljeno ju prihvaćaju. Tako će u tren oka prigrliti prijedloge na kojima je prije pet godina kampanju gradio Ivo Josipović, u mladosti čuvar Maršalova groba, a u zrelim godinama njegova nasljeđa. Raspisivao bi referendum u slučaju neslaganja između Predsjednika i Vlade, nakon što bi lišen odgovornosti za nepopularne odluke sukobe raspirivao, a usput bi kao predsjednik postavljao i ustavne sudce koji bi ga potom trebali nadzirati. Na buran pljesak naići će i zamisao o ispitivanju porijekla imovine, preuzeta iz nedavno reprizirane dramske serije iz kasnije faze komunizma, “Inspektor Vinko”, bez obzira (ili možda baš zato) što iskustvo uči kako svaki lov na vještice, makar bio vođen i najboljim namjerama, u konačnici rezultira prelijevanjem novca iz džepa onih koji šute i rade u džep onih koji olajavaju i ne rade. Uho prijemčivo za komunističke klasike draška i prijedlog kako se državnik više ne bi trebao odmarati u za tu namjenu sigurnosno prilagođenim državnim rezidencijama. Jer zašto bi javne osobe koje obnašaju najodgovornije državne dužnosti imale pravo na mir i obiteljski odmor zaštićene od pogleda i dodijavanja znatiželjnika, ako se već mogu i u tome solidarizirati s anonimcima?

Navedena su tek neka “viđenja” u kojima se, baš kao komunistima starog kova nekoć, “vidiocu” Miroslavu Škori ukazao narod i priopćio mu što zapravo želi. Potom, pomalo neobično, “vidjelac” Škoro na društvenoj mreži objavljuje tom istom narodu ono što mu je ovaj sâm prethodno već rekao. To, pak, nema naročitog smisla, osim ako se ipak ne radi o čitavom narodu, nego samo o njegovom dijelu, djeliću. Ako je, pak, tako, onda je “vidiočev” narod primjerenije nazvati sektom, a njih se uobičajilo imenovati po utemeljitelju. Stoga ne ćemo pogriješiti nazovemo li ih – škoroševci!
Zanimljivo, istovjetnu logiku kakvu iskazuju prema tekovinama komunizma, škoroševci primjenjuju i prema Srbima. Tako će pasti u nesvijest na vijest kako mladi Srbi iz Srbije i Republike Srpske, mahom rođeni devedesetih, dolaze u Hrvatsku raditi nužne poslove koji Hrvati u dostatnoj mjeri ne žele obavljati, a čiji će se potomci, ostanu li živjeti u Lijepoj Našoj, najvećim dijelom utopiti u hrvatsko nacionalno biće. S druge strane, spremni su iz petnih žila podržavati prijedlog izbornog zakona kojim se onim Srbima koji doista organski ne podnose Hrvatsku, pa tu niti ne zalaze, a kamoli da bi došli raditi, olakšava glasovanje elektronskim putem. Time vlastima Srbije velikodušno pružaju prostor za daljnju destabilizaciju hrvatske političke scene. Čudno, brinu se zbog onoga što i Vučića zabrinjava, a zalažu se za ono što Vučiću odgovara. Pa čime ih je to Aleksandar Vučić, protiv kojeg na riječima nisu ništa manje žustri nego protiv komunizma, toliko zadužio? Da ih nije osvojio tugaljivim glasom na rubu plača? Jer takvi ih glasovi očito u srce diraju.

A kad je tako, kad si sam sa svojim mislima posvađan, to je ujedno i jasan znak da si spreman. Ne za dom, nego da ti se podvali dvoje u jednom – “Milo Mesićevo”, po postanku i ležernom stilu, i “Milo Milanovićevo”, po poslanju i svrsi!

A što je ono bilo ’91?

Osim nesuvislog odnosa prema Srbima i komunizmu, prihvaćanje kandidata iz “Mikijevog zabavnika” za vrhovnog gurua sljedbe imat će još jednu prilično neočekivanu posljedicu na ponašanje škoroševaca – korjenitu promjenu odnosa prema devedesetima. Odjednom, domalo kultno pitanje – gdje si bio ’91’? – čini se, više i nije tako važno. A što je to uopće bilo ’91?… Je l’ bilo nešto?… Ma, kaj god!… Pa to su se oni samo šalili… Godina k’o godina,… k’o svaka druga…

Korijeni ove nagle vrijednosne preorijentacije leže u tome što je Miroslav Škoro, eto, baš ’91 imao nekog neodgodivog posla s onu stranu Atlantika pa se škoroševci sad nemušto izvlače kako ni drugi političari nisu izravno sudjelovali u Domovinskom ratu. Iako je ta argumentacija već po sebi samoponižavajuća, formalno su u pravu. Ipak, promiče im što su neki izbivali iz Hrvatske zato što su školovani za diplomate, a ta je služba, kao nimalo nevažno oruđe države, također držala svojevrsnu crtu obrane. Ne svi jednako uspješno, jer neki će se, poput Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića, u tom poslu vinuti do zvijezda, dok će drugi, recimo, Zoran Milanović, kako je sam priznao, propasti. No, široj javnosti tada nepoznati Miroslav Škoro nije izbivao iz Hrvatske po državnom, nego po privatnom poslu. Tako su, kad je grmilo, njegovu pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”, koja je hrvatskim prognanicima značila otprilike kao Thompsonove “Čavoglave” hrvatskim ratnicima, popularizirali tamburaši “Zlatni dukati”. No, nakon što je pjesma postala općeprihvaćenom, odjednom kao da se Dukatima ukazao neki glas i zagrmio – Ne svirajte mi “Ravnicu”! I otad se ta pjesma u izvedbi sastava koji danas djeluje pod nazivom “Najbolji hrvatski tamburaši”, sve slabije, gotovo nikako ne čuje. Ali se zato itekako čuje iz usta one “nevažne” ’91 vrlo samozatajnog autora.

Ima još jedna stvar koja je škoroševcima do jučer bila silno važna, a sad je silom prilika postala zadnja rupa na svirali. Naime, jedna od najpodmuklijih optužbi odaslanih na račun predsjednika Tuđmana u jeku rata od strane tzv. nezavisnih intelektualaca temeljila se na navodnoj skandaloznoj Tuđmanovoj izjavi kako mu je drago što mu žena nije ni Srpkinja ni Židovka. Poznavatelji okolnosti u bivšoj državi prisjetit će se kako je brak sa Srpkinjom sklopljen u vrijeme socijalističke Hrvatske, posebno nakon ’71, značio opipljivu komparativnu prednost pri građenju karijere, neku vrstu komunističkog “halal-certifikata” za Hrvate, potvrdu da je kandidat 100% deustašiziran. Kako predsjednik Tuđman, strastven kakav je bio, nerijetko nije imao dlake na jeziku, pa bi u žustroj raspravi znao reći i koju riječ više, moguće je upravo zato spomenuo da mu je drago što njemu (za razliku od nekih drugih) žena nije Srpkinja, a nipošto ne zato što bi Srpkinje same po sebi bile loše i za Hrvate neprikladne žene. Židovku (kojih je ionako bilo malo pa za njih izjava nije imala nekog smisla) su zlobnici, po svoj prilici, prikrpali, samo kako bi se, sukladno jasenovačkoj recepturi, optužba doimala što čudovišnijom.

Bila posrijedi tek puka slučajnost, ili možda subliminalna poruka iz komunizma naslijeđenih centara moći, otad konvertiti i otpadnici od HDZ-a, barem oni koji se pojave kao medijski favorizirani predsjednički kandidati, imaju žene srpskog etničkog porijekla. Tvrdnja stoji, ma koliko god se Mesić svojedobno kreativno izvlačio kako mu je žena Ukrajinka, a škoroševci pokušavali implicirati između redaka kako je Škorina žena zapravo protestantkinja. Eto, zato što ju je sa Škorom u Americi upoznao neki protestant, naše gore list. Međutim, to što joj je otac pokopan uz obred u tamošnjoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi ipak nešto jasnije govori o njezinu porijeklu. Stoga minimalan osjećaj empatije nalaže pružiti utjehu neutješnoj škoroščadi, i usput primijetiti kako srpska zajednica u Americi,… hm…, kako to reći,…. baš ne vrvi potomcima partizana… Čemu nije naodmet dodati i kako bi se njihov “prijatelj” Vučić tamo zacijelo osjećao kao kod kuće, pa što onda ne bi i Škoro?
Zanimljivo je i kako se Škoro s istom ženom vjenčao triput (ha, netko se triput ljubi, netko se triput vjenča) – dvaput u Hrvatskoj (jednom u crkvi, jednom kod matičara) i jednom u Americi. Za potonje ne spominju gdje, mada, zašto bi opet kod matičara? Što li je sve tamo morao obećati, ostat će obavijeno velom tajne, no znakovito je kako je lakše naći iglu u plastu sijena, nego i u makar jednoj od njegovih brojnih uspješnica pronaći riječi poput – Hrvatska, Hrvati, hrvatski… – a nije baš da pjeva o moru, suncu, pticama… Unatoč tome, nekako je uspio zadržati status jedne od domoljubnih estradnih perjanica, čija je zvijezda u javnom medijskom prostoru to jače sjala, što mu je kum Thompson bio žešće progonjen i rad mu onemogućavan. Kako je krenulo, još će sustavno proganjani, a ipak nepokoreni Thompson biti prikazivan kao da je posrnuo pod ucjenama, a medijski mezimac Škoro kao mučenik. Jer kad ti se narod ukazuje, sve je moguće.

A da je tada doista gotovo sve moguće, Škoro je pokazao uspjevši postići u ovih par mjeseci ono što lijevo-liberalni mediji nisu rujući desetljećima. Dojučerašnje tvrde, ljute desničare pacificirao je po manje-više svim pitanjima na kojima su držali zadnju crtu obrane.

Šoroševci i škoroševci nerazdvojni kao sijamski blizanci

Spoj kojim su sijamski blizanci, šoroševci i škoroševci, zavareni počiva na vrlo rastezljivom tumačenju osme Božje zapovijedi. Toliko ju rastežu da su negdje putem pogubili početnu rječ’cu, i onda je se takve drže k’o pijani plota. Uz to, veže ih i što teško podnose uspjehe Hrvatske.

Šoroševci će tako velom korupcije i kriminala prekriti svaki hrvatski uspjeh – uspjehe hrvatskog sporta, učinkovito postupanje hrvatske policije u zaštiti Europe od nezvanih gostiju s istoka, odgovorno upravljanje državnom blagajnom u maniri dobroga gospodara, brigu o braniteljima (i onima HVO-a) i Hrvatima izvan Hrvatske, konačno i propulzivnu i plodonosnu vanjsku politiku. Dotle škoroševci te uspjehe, škrgućući zubima, još nekako podnose, samo nikako ne mogu smisliti one koji sve to vode i provode. Stoga su uvijek spremni lakomo pocuclati ponuđene bombone s omiljenim im okusom korupcije i kriminala.

Nema straha da će savez šoroševaca i škoroševaca dovesti do njihovog otvorenog sukoba kao onaj totalitarizama na čijem su gnojištu izrasli. Jer njihova je simbioza posve prirodna. Oni se, naime, među sobom ne natječu, nego se po naravi nadopunjuju. U neku su ruku interesno povezani kao sadist i mazohist. Samo što u šoroševaca ne stanuje onaj profinjeni tip sadista koji će na mazohistov (škoroševčev) zahtjev da ga prebije s užitkom odgovoriti – E, ne ću! Ovdje je, kako povijest zorno svjedoči, ipak riječ o onom klasičnom, sirovom tipu tog odnosa – batinama nikad kraja!
Je li kucnuo čas da Hrvati napokon odrastu i zavazda se riješe tih utvara?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari