Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Kraj pravne države i smrt demokracije u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Vrijeme je za pitanje: jesu li u Hrvatskoj nastupili kraj pravne države i smrt demokracije?

Tragikomičan je bio pokušaj čelnika MUP-a da obezvrijede iskaz policijskoga istražitelja Nikole Kajkića, smijenjenoga sa slučaja ratnih zločina na Ovčari.

Prvo su tvrdili da ništa nije radio niti predavao, drugi put su izjavili da jest predavao, ali da to nije bilo dovoljno ni za osnovu kaznene prijave, još prije obavijestili su javnost da je krivotvorio jedan dokument tako što je naveo da je saslušavao neke osobe, a u stvarnosti nije.

Ali sada je Kajkić izišao u javnost s podatkom i dokazom da je MUP krivotvorio njegov potpis na dokumentu kojim je MUP mahao.

Bilo bi logično da MUP sada brzom istragom utvrdi tko je krivotvorio Kajkićev potpis, ali od toga ne će biti ništa jer u MUP-u je zapravo organizirana prava urota protiv Nikole Kajkića zato što je nakon 27 godina dirnuo osjetljiv predmet Ovčara i doveo ga, kako sam kaže, pred uhićenje 40 osoba, među kojima je i visoki dužnosnik Pupovčeva SDSS-a.

Umjesto da postupi po opsežnoj prikupljenoj dokumentaciji, MUP je pokrenuo akciju u drugome smjeru: išao je od svjedoka do svjedoka koje je saslušavao Kajkić i ispitivao ih jesu li možda dali iskaz Kajkiću pod prisilom, tražio je bilo što kako bi Kajkićevu istragu proglasio nezakonitom, a osumnjičene počinitelje Ovčare ostavio netaknute na slobodi.

Zar nije strašna spoznaja da MUP, kojemu je na čelu ministar Davor Božinović, svojedobno registrirani suradnik Udbe, sudjeluje u zločinu prikrivanja zločina na Ovčari, koji je jedna od najdubljih i nezacijeljenih rana hrvatskoga naroda. To je cijena koalicije Andreja Plenkovića i Milorada Pupovca.

Dakle institucija koja bi morala prva štititi zakon, na ovako beskrajno vulgaran i žalostan način prva ga gazi. Samo zbog ovoga u uređenoj državi za sva vremena odletjeli bi i Plenković i Božinović. Na žalost, lete drugi, oni koji im se suprotstave.

Nema nade za ovu zemlju dok ju vode ovakvi ljudi

Joškoparo

Kada smo prošloga tjedna pročitali da je Uskok odbacio prijavu Državne revizije protiv diplomata Joška Pare za pronevjeru 270 tisuća dolara u američkome veleposlanstvu dok je ondje bio veleposlanik, o čemu je Hrvatski tjednik izvijestio javnost prije mjesec dana, onda smo mogli samo defetistički zaključiti da nema nade za ovu zemlju dok ju vode ovakvi ljudi.

U čemu je zapravo tragedija? Pa u činjenici da je Uskok prijavu odbacio nakon što su premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović potpisali rješenje da Joško Paro bude novi veleposlanik u Bruxellesu.

Dakle oni nisu čekali da Uskok donese rješenje o odbačaju prijave protiv Pare, nego su, valjda, vođeni vrhunskom intuicijom, znali da će prijava biti odbačena.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opravdava se da nije znala za izvješće Državne revizije, a kad je skandal izbio u javnost, izjavila je da će odbiti Pari potpisati vjerodajnice bez kojih, unatoč potpisanome rješenju, ne može postati veleposlanikom u Bruxellesu.

Skandal je nakon Hrvatskoga tjednika početkom prošloga tjedna u Hrvatskome saboru u formi pitanja Plenkoviću postavio Mostov saborski zastupnik Nikola Grmoja. Plenković je praktički odmahnuo rukom. To je izgleda bio znak Uskoku da sutradan odbaci prijavu.

Bezakonje

Bezakonje je ovladalo svim vodećim institucijama i teško je uopće povjerovati da je istina sve ovo što se događa. Hrvatskom su od njezine samostalnosti protutnjale razne vlade i razni ministri, bilo je svakakvih vlada i ljudi, čestitih i nečasnih, onih koje su više i onih koji su manje držali do zakona i Ustava, ali čini se da nikada ova država nije imala vlast koja je beskrupuloznije derogirala pravni poredak.

Kada bi u Hrvatskoj uistinu djelovala pravna država, mnogi bi sadašnji vlastodršci, uključujući i predsjednika Vlade Andreja Plenkovića (afera Borg) ili Milorada Pupovca (propast Tesla banke, podizanje milijuna kuna s računa bez pokrića) već bili u tamnici.

Ali policajci ne smiju istraživati, državni odvjetnici ne smiju podizati prijave, a sudci ne smiju suditi – svi se znaju da, suprotstave li se vladajućoj politici, mogu kupiti prnje i pozdraviti se karijerom, eventualno čekati milost neke buduće vlasti.

To je paraliza pravne države koja se ne događa dekretom, nego diktatorskim načinom prakticiranja vlasti koji inherentnim egzistencijalnim ucjenama ulijeva strah u kosti podanicima i inhibira svaki entuzijazam.

Pogledajte samo odnos Vlade i njezina ministra uprave, lažnoga katoličkog vjernika Lovre Kuščevića prema prikupljenim potpisima u referendumskim inicijativama. On otvoreno prijeti kako ne će biti referenduma jer ne će biti dovoljno važećih potpisa.

Broji ih i drsko odbija bilo komu bilo kakav nadzor brojanja tako da bez posljedica i provjere može proglasiti nevažećim onoliko potpisa koliko se njemu i Plenkoviću prohtije.

Bivša SDP-ova vlast spriječila je referendum tako što je tvrdila da je broj birača veći od broja stanovnika pa broj prikupljenih potpisa tada nije dosegao 10 posto premda je svatko normalan vidio da je granica debelo premašena.

Sadašnja HDZ-ova vlast samovoljno će odrediti koliko je važećih potpisa i najvjerojatnije tako spriječiti Ustavom zajamčenu volju naroda.

Vrijeme je za pitanje: jesu li u Hrvatskoj nastupili kraj pravne države i smrt demokracije?

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Tisuću i pol ratnih zločinaca slobodno šeće Slavonijom i Vukovarom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke

Objavljeno

na

Objavio

Nepregledno mnoštvo Hrvatica i Hrvata u Koloni sjećanja, u hladnom, doista studenom danu, od posljednjeg ustaškog uporišta (Stanimirović) to jest legendarne Bolnice koju treba pisati velikim slovom, kao što pišem, do groblja hrvatskih junaka koji samo pola godine prije nisu ni znali da u njima živi herojski, ratnički duh predaka, a izbio je tako silno i veličajno da će ih pamtiti svi naraštaji do kraja povijesti. Bilo je tu snage i prkosa, vještine i snalažljivosti, izdržljivosti i bezmjerne hrabrosti da se toliko dugo opiru hijenama koje su imale sve oružje ovoga svijeta, osim nuklearnog, a i za njim bi posegnule da im je bilo pri ruci. Pa i tako je Vukovar izgledao kao da je na nj pala nuklearna bomba.

Kakve konvencije (uključujući Ženevsku), kakva pravila ratovanja, kakva briga za civile, za djecu, samo divljačko razaranje i ubijanje u vrijeme opsade Vukovara i nakon nje, masakri u izvedbi životinja dresiranih da mrze sve hrvatsko. Ostavili su tragove svog identiteta, kako reče biskup Mrzljak u Škabrnji, dalmatinskom Vukovaru. Ta mržnja tinja i nadalje, iz dana u dan ju njeguju srbijanske vlasti i mediji, uz njih isti oni ili nešto pomlađeni njihovi intelektualci koji pišu nove memorandume, pupovačko glasilo u Hrvatskoj i slične tiskovine novolisne, klatež koja se ušuti samo jednoga dana u godini, 18. studenoga, a već sutradan nastavlja s petokolonaškom rabotom, vrlo uspješnom i raširenom u mnogim područjima života, pa i na kulturnoj sceni.

Biskup Živković iz Gradišća, čijem govoru bi se mogle staviti primjedbe jer mu štošta nije poznato, u jednom je bio posve u pravu – da se ta Europa, koju i sam s puno strasti zastupa – jako čudi (valjda u kuloarima) što samo u Hrvatskoj nije bilo ama baš nikakve lustracije. Licemjerna Europa koja je mogla u trenutku približavanja Hrvatske EU postaviti i taj zahtjev, a nije. Pa je Hrvatska ušla nelustrirana, takva i ostala, što je između ostalog i objašnjenje njezina valjanja po dnu neuspješnih europskih država, objašnjenje svega vidljivoga i nevidljivoga u birokratskim strukturama, u pravosuđu i osjetljivim službama, u podmuklim bočnim udarima i, na kraju krajeva u politici koja nema karaktera (značaja, hrv.) od početka stoljeća do danas, nema samostalnu i jasnu strategiju i nije izašla iz Jugoslavije. Kako nije, reći ćete, pa jest.

A nije, kažem, samo je jedan nadnacionalni organizam brzo zamijenila drugim da ne bi trebala misliti svojom glavom i nije važno kako se taj drugi zove jer je ionako sve ostalo isto: upute i direktive dolaze izvana, hrvatskom se narodu na lijep način poručuje da previše ne priča o sebi jer ima neke hipoteke, valjda, što zatim mediji u Hrvatskoj koriste, izvlače i navlače, poručuje se da Hrvati ne trebaju imati samosvijest jer to (i opet valjda) njima ne pristoji, nepristojno je, da moraju prihvaćati i ono što im nije drago ili im je štoviše odiozno, stambolske i marakeške, a bit će još, neka mala Hrvatska šuti i bude sretna što je nekim čudom pobijedila u ratu devedesetih, neka tetoši srpsku manjinu čija se većina pridružila srbijanskom imperijalizmu i terorizmu u doba Miloševića, neka ne lovi zločince, neka se regionalno snažnije povezuje – isprva gospodarski i kulturno, poglavito kulturno – i neka se nikako ne priključuje sumnjivoj srednjoj Europi, budući da njoj ondje nije mjesto i mogla bi biti optužena za najveći grijeh (baš kao u Jugoslaviji), za nacionalizam, grijeh koji se širi upravo i najviše tom nesretnom središnjom Europom. A zna se kamo to vodi, hrvatskom je domoljubnom nacionalistu kao i u Jugoslaviji, mjesto u lepoglavama.

Tu treba zastati. U Europi, ne samo srednjoj ili osrednjoj, događaju se promjene. Nije točno da je uzrok gibanjima migrantska kriza, ta je kriza samo povod. Stare i mlađe europske države već dugo pokazuju nervozu što im se oduzima vlastitost – stare jer na te opasne novotarije nisu navikle i uvrijeđene su pa gledaju gdje je exit, mlađe jer imaju iskustva iz komunizma gdje bijahu sluge pokorne i ne žele to više biti. U svima njima vrije. To se vrenje u bruxelleskim i njima podložnim krugovima naziva raznim imenima: populizam, suverenizam, nacionalizam, a opasni šljam, znači, populistima, suverenistima i nacionalistima. Da bih terminološki olakšao stvari, predlažem novu riječ: popusunac, koja kao kratica nastala od prvih slogova zgodno obuhvaća sve navedene opasnosti za čovječanstvo, i zvuči ugodno: popusunac.

Popusunac je opaka beštija: on nekako, sunac jedan, u svojoj primitivnoj nesvijesti, misli da je prirodno voljeti svoju domovinu, svoju naciju, da je naravno osjećati se pripadnikom svoga naroda i svega što ga čini različitim od drugih, da poštuje i pamti neobične i u stvari nevjerojatne načine na koje je taj njegov svojeglavi narod uspijevao ostati u povijesti, da ima svoje običaje koje ne nameće drugima, svoj jezik, svoje dostojanstvo. Popusunac u Hrvatskoj i drugdje po Europama osjeća nelagodu i u njemu ključaju sirove strasti. On se pita što se to događa da svi moraju biti nekako isti, da svi moraju izgovarati jednake fraze kako ne bi bili izopćeni, njemu je jadniku što na umu to na drumu jer ne zna što je to politička korektnost pa ne zna ni zašto dobiva po gubici, u svojoj blesavosti drži da živi u slobodi, da je verbalni delikt prošlost.

Popusunac, ako ima malo naobrazbe, možda zna što je zapadni kulturni krug kao povijesni pojam, ali nije čuo za europski identitet koji je očito postavljen malo šire, politički čvršće, toliko čvrsto da ga se treba braniti europskom vojskom. Čak ga grize crv sumnje da je taj zajednički identitet drugi korak nakon prvoga u kojemu su njegovoj zemlji mic po mic oduzimali i oduzeli suverenitet. U prošlosti je znao čiji je vazal i čija je žrtva, sada mu je to malo zagonetno, a vlasti ga uvjeravaju da je sve u redu, samo što on to ne zna jer nije multikultiviran i ne razumije „procese“, ali hoće, makar i silom. Popusunac se ipak i dalje srdi, počinje glasno rogoboriti i ide dotle da se počne baviti politikom. Uviđa da nije sam, da je dio sličnoga pokreta koji se događa u svim zemljama, da je injekcija sorosevske i slične globotomije prestala djelovati, da sluge otuđenog birokratskog bruxelleskoga stroja za faširanje manjih nacija postaju nesigurne, a u nesigurnosti bahate i drske da bi prikrile strah, pa za širenje straha i panike optužuju popusunca.

Popusunac nije rasist, nije šovinist, njemu se gade svi totalitarni sustavi i baš je zato popusunac. Vidi da se tu događa nešto slično sustavima koje prezire, novi totalitarizam koji se šverca pod plaštem demokracije, a od poznatih u ne tako davnoj prošlosti preuzeo je metode koje su se i tada pokazale uspješnima, pa će i opet. Ako tko iskoči iz partijske linije, bolje da ga nema. I nema ga, doista, možda još hoda, ali je već politički mrtav. Takav se možda može spasiti ako se prostre po zemlji pred nogama vladara i izgovori ili napiše (samoborski slučaj) samokritiku kakva se ne pamti od kulturne revolucije u Kini. No ni to ne pomaže.

Pustimo Europu i popusunce. Vraćam se u Vukovar, to jest u dane prije osamnaestoga, kada je u jednoj otvorenoj televizijskoj emisiji vrlo pametno, ah, rečeno da progon ratnih zločinaca srbijanskoga i srpskog identiteta ima tri dimenzije: pravosudnu, političku i ljudsku. S tim da bi, valjda (sigurno) ona ljudska htjela da se sve to pohvata i „privede pravdi“, ali teško je to, kaže pravosudna dimenzija koja nije, znači, ljudska, još je teže, kaže politička, jer tu ima svakakvih problema koje ljudski um ne može pratiti. Ali politika nastoji. Tako je skandalozno i neshvatljivo ne samo žrtvama nego i bilo kojem normalnom čovjeku, stupidna hrvatska politika glatko dopustila da Srbija otvori 23. poglavlje u pregovorima s EU, zadržavajući pravo na univerzalnu jurisdikciju. Ali zato će, kaže politika, pozorno pratiti kako se univerzalna Srbija ponaša i to će biti presudno za zaključivanje poglavlja, ako se ne bude lijepo ponašala, ne će ga zaključiti, a za sve će se brinuti hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova koja je tri (ili koliko) godina bila savjetnica toj istoj Srbiji, što nije sukob interesa nego mnogo gore.

Postojalo je za sve te sitne probleme i neko povjerenstvo, i još postoji, ali se ne sastaje da ne bi radilo cirkuse. Dotle je hrvatska jurisdikcija stavljala u ladice optužbe protiv zločinaca, a sada ih navodno vadi („Dvadeset pet posto više“). Zločini počinjeni u Hrvatskoj, na hrvatskom tlu i nad hrvatskim ljudima, nisu zanimljivi ni „međunarodnoj zajednici“ i njezinom preminulom sudu koji se još trza, „zajednica„ bi iz geostrateških razloga rado vidjela Srbiju u EU pa makar joj progledala kroz prste, a kada se to dogodi i ako usporedo bude stvorena europska vojska, onda će hrvatske i srpske postrojbe te armije biti sjedinjene zbog lakše koordinacije i sličnosti jezika i tako ćemo opet dobiti jugoslavensku vojsku, isprva u okviru europske a zatim – u mogućem scenariju – i izvan okvira, dotično srpsku vojsku. U poznatim okvirima.

Ona će njegovati tradicije jugoslavenske vojske iz dvadesetoga stoljeća, uključujući bleiburške pokolje i druge spomena vrijedne događaje, naravno i Vukovar, a kolone sjećanja voditi ne samo do groblja nego i do Srijemske Mirovice, Stajićeva i Beograda, gdje će im se gubiti trag. Već i sada, dok se još izgledna budućnost naivnim popusumcima čini nevjerojatnom, javljaju se glasovi u samoj Hrvatskoj (nego gdje) da kolona sjećanja ne bi trebala hodati baš svake godine, valjda je slab interes (65.000 ljudi) pa bi bilo dobro pješačiti svakih deset godina, zatim samo svakih pedeset i na kraju stotinu, da bude okruglo, da se ne uznemiravaju svake godine i vlasti i sablasti, da vlasti ne moraju stalno odgovarati na pitanja zašto nitko nije odgovarao, što je njima, vlastima, već dosadno i otrcano. Ako tko od ožalošćenih i gnjevnih postavi to pitanje, bit će pozvan na informativni razgovor. Ako se nađe policajac koji ozbiljno shvaća svoju dužnost, bit će udaljen iz službe. Mir i pomirba s onima koji 27 godina ne žele otkriti gdje su masovne i nemasove grobnice hrvatskih branitelja i civila.

Divljenje Pupovcu koji je došao u Vukovar. Istom onom Pupovcu koji je usred rata proširio opasnu glasinu o prekrštavanju deset tisuća pravoslavne djece. Kako su te glasine djelovale na i inače fanatizirane i alkoholizirane srpske terioriste, koliko su granata ispalili nakon te laži, koliko više nego što su tih dana namjeravali?

Interliber

Bio sam ondje 17. studenoga, dan prije Kolone sjećanja.Velika gužva, vidim da ima više čitatelja nego pisaca, što nisam znao. Sve nekako neugodno stisnuto, makar je (bivši) Velesajam tako prostran da bi se mogla srediti još jedna od napuštenih golemih zgrada, zaraslih i s očitim tragovima zuba vremena. Neki nakladnici imaju manje prostorije u koje se mogu zavući i spasiti od nesnosne buke tzv. glazbe od koje se čuju samo basovi. U jednoj takvoj oazi naletim na neobično društvo kojim dominira ugledni čovjek i nakladnik, i riječ po riječ – dođemo do Bleiburga i Križnih puteva.

Čovjek uči dok je živ, a posebno ako je Hrvat pa cijeli život saznaje o tragediji svoga naroda na kapaljke, te kada misli da sve napokon zna, iznenadi se. „Čuli ste za Matijašev grob“, pita me uglednik. „Niste? To je blizu Ilirske Bistrice. Tamo su komunisti poubijali takoreći srednji, činovnički stalež endehazijski. Sve, žene i muškarce. Ostala su djeca, ali nisu znali što bi s njima, malo su razmišljali pa onda i djecu pobili. Eto, ta su djeca u Matijaševom grobu.“ Tako je bilo, a dan poslije sjećanje na vukovarsku tragediju. Na radiju čujem sačuvane audio snimke iz dana kada se Bolnica još držala, upravo u nju unose dijete od šest mjesesci, smrtno ranjeno. Navečer odlična druga epizoda dokumentarne emisije „Srce Vukovara“, djeca ubijena granatama kada su u kratkotrajnom zatišju izašla iz skloništa, ista slika kao i u Slavonskom Brodu… Žrtve Vukovara? Ne, taj me sklop riječi srdi. Nije se Vukovar odjednom srušio na ljude i oni postali žrtvama grada. Nisu žrtve Vukovara, nego žrtve srpske agresije na Vukovar. I nisu svi oni mladi ljudi „dali živote“, kako glasi fraza, nego su im krvnici oduzeli život.

I na kraju, vraćam se na početak i biskupa Egidija Živkovića koji je citirao onu o opraštanju „jer ne znaju što čine“. Nema oprosta, jer je krvoločna banda znala što čini, pripremana je na to vrlo dugo, a intenzivno zadnjih pet godina u osamdesetima… I ponavlja se stalno ono „da se ne ponovi“. A da se ne bi ponovilo, treba jačati postrojbe hrvatske vojske, ne samo u Vukovaru nego i u cijeloj istočnoj Slavoniji. Usporedo stvarati gospodarske i kulturne utvrde, poglavito na sadašnjoj srijemskoj granici gdje rodna kuća A.G. Matoša i kulturni centar uz nju beskonačno dugo čekaju sretan svršetak koji nikako ne dolazi. Matoš je ionako bio gorljivi starčevićanac, ne uklapa se u mainstream, da je danas živ bio bi popusunac.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao

Objavljeno

na

Objavio

Svaki potez državnika zapadne civilizacije i demokracije u islamskim zemljama diljem svijeta doživljava se i tretira kao vjerska provokacija, i udar na muslimane i njihove svetinje. U posljednje vrijeme od muslimanskog udara na zapadnu demokraciju, civilizaciju, i na kršćanstvo 11. rujna 2001., od dana kada je islamski svijet nenajavljeno započeo globalni vjerski rat protiv kršćana i kršćanstva, traju pokušaji ušutkavanja slobodnog svijeta od strane islamskih zemalja, što je zapravo pokušaj uvođenja diktature islama u svijetu.

Ništa, ili gotovo ništa, nisu napravili državnici demokratskog zapadnog svijeta a da nije bilo na žestokom udaru muslimana. Čak i obrana svoga naroda u zemlji, obrana nacionalnog i vjerskog identiteta na udaru je islamista, i etiketira se islamofobijom. Takva reakcija islamskog svijeta na političke poteze predsjednika iz ostatka svijeta, sve više izgleda kao agresija ušutkavanja, zastrašivanja i ograničavanja suvereniteta zemalja zapadne civilizacije. Naravno i slobode govora. Već su i vidljivi islamski uspjesi u demokratskim zemljama koje su svakim danom prestrašenije, tiše i ograničenije u slobodama, u svom političkom djelovanju, koje im uskraćuju islamske zemlje različitim pritiscima, napose terorističkim akcijama diljem kršćanskog svijeta.

Nedavni suverenistički potez američkog predsjednika Trumpa da prizna Jeruzalem glavnim gradom Izraela naišao je na isilovski otpor u muslimanskom svijetu. Digli se i mladi i stari, bogati i gladni muslimani u islamskom svijetu protiv te odluke, što nije ništa drugo već muslimansko miješanje u politiku druge zemlje, i prisilni pokušaj utjecaja na predsjednika suverene i neovisne države. I to na ograničavanje politike vodeće demokratske zemlje svijeta.

Po svim muslimanskim zemljama, tako i u Bosni i Hercegovini, prosvjedovalo se protiv Amerike, protiv Izraela, i svih oni zemalja koje su stale na američku stranu. Pale se američke zastave, prijeti se sa milijardom muslimana iz svijeta, sklapaju se islamski savezi otpora, sve to zbog jednog legitimnog poteza suverene i slobodne države. I još što je daleko opasnije i suvremenom slobodnom zapadnom svijetu nerazumljivije, je činjenica da muslimani u svijetu svaki njihov politički potez pretvaraju u vjerski sukob.

Sve se to događa u vremenu kada islamski terorizam ubija i ruši kršćanski svijet, i kad kršćani u ime ljudski prava i vjerski sloboda primaju milijune muslimana, a te iste muslimanske zemlje na najbrutalniji način progone kršćane iz svojih društava.

Kršćanska šutnja na stradanje kršćana kako u zemljama slobodnog svijeta, kao i u islamskim, dovela je do toga da su muslimanske zemlje sve više vjerski čiste islamske, a kršćanske sve više multireligijske, s tendencijom brisanja svakog kršćanskog znaka, kao što je slučaj u islamskim društvima.

No ono što još reakciju muslimana i svijetu na američki potez priznanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela čini vjerski radikalnom, i isiliziranijom je u tome da taj isti muslimanski svijet se nikada još nije digao na prosvjede i tražio da se oskrnavljena i džamijanizirana crkva Svete Sofije u Carigradu vrati kršćanima. Zar nije i ta od muslimana okupirana i obešćašena crkva jednaka, pa možda i veča svetinja kršćanima nego li je Jeruzalem muslimanima.

Daleko više je dokaza o važnosti za kršćane crkve Svete Sofije koju su Turci osvojili 1453. i pretvorili u džamiju, dogradivši joj 4 minareta, negoli je povijesni dokaza o Jeruzalemu kao svemuslimanskom gradu. I nikada barem ne do sada, što ne znači i da ne će jednoga dana, moćni kršćanski se svijet dignuti, kao što to čine muslimani prema Jeruzalemu, i tražiti povrat crkve Svete Sofije u njenu prvotnu funkciju.U crkvu koju su sami kršćani sagradili.

A na to imaju veče pravo negoli muslimani na Al-aksanovu džamiju u Jeruzalemu. Kršćanska šutnja nikako ne daje pravo muslimanima na daljnja osvajanja kršćanskih prostora, gradova i crkava.

Slijedom muslimanskih prosvjeda, koji su se održavali i po Bosni i Hercegovini što je znak velikog islamiziranja zemlje kroz proces unitarizacije i isilizacie, protiv američkog naroda i američkog predsjednika glede odnosa prema Jeruzalemu, nemaju li i kršćani katolici to isto pravo na svoje crkve na ćijim temeljima su osmanlije izgradili džamije u petssto godišnjem danku u krvi u okupiranoj Bosni i Hercegovini. Da bude još veča muslimanska opasnost osvajanja Bosne i Hercegovine i današnji beha muslimani grade džamije na hrvatskoj okupiranoj zemlji u Travniku, i još nekim okupiranim beha teritorijima.

Nisu li po povijesnoj kršćanskoj činjenici okupirane Bosne i Hercegovine Osmanlije izgradile sve džamije na kršćanskoj zemlji, bilo da su je silom prisvojili što je bilo u najviše slučajeva, bilo da su njihove vlasnike prisilili da prijeđu na islam. Ne daje li ta povijesna činjenica kršćanima svijeta pravo na solidariziranje sa beha kršćanima i da prosvjeduju u znak važnosti porušenih crkava u Bosni i Hercegovini.

Stoga, beha muslimani kao ni suvremeni Turci, naslijednici Osmanlija, nemaju nikakvo moralno ni vjersko pravo govoriti o Jeruzalemu kao važnom svetom gradu svih muslimana, a u isto vrijeme graditi džamije na katoličkoj zemlji, prkositi sa onima na crkvenim temeljima, i okupiranu crkvu Svete Sofije ne vratiti kršćanima.

Kako s vremenom završe multikonfesionalni gradovi, i zemlje, ako se na vrijeme ne osiguraju kršćani u njima najbolje govori današnja sto posto čista muslimanska slika Sarajeva, i dijela Bosne i Hercegovine pod muslimanskom vlašću. Za taj grad se govorilo da je europski Jeruzalem, a danas gotovo ni traga o kršćanima. I tko će odgovarati za to vjersko čišćenje kršćana katolika u tom gradu, što ga očistili muslimani tijekom i poslije beha građansko vjerskog sukoba.

A bio je nekad glavni grad svih vjera, svih beha nacija. Susretište svijetova, civilizacija i kultura. Danas u njemu ni traga o tim drugim, kršćanskim i hrišćanskim vjerama i kulturama.

Problem treba riješavati tamo gdje je nastao, a to je u procesu otomanske okupacije BiH i prisilne islamizacije pokorenih naroda i osvojenih prostora. Treba početi vraćati crkve kršćanima, kako one preinačene u džamije tako i one na ćijim temeljima su kasnije izgrađene džamije, jer svaki drugi potez muslimana je jačanje i širenje kršćanofobije koja svijet uvodi u vjerski rat s nepredvidim posljedicama.

Ako je Palestina pitanje koje se tiče svih muslimana, onda je i crkva Svete Sofije, i bosanskohercegovački problem kršćana katolika, pitanje koje se tiče svih kršćana svijeta. Jer da nije bilo turskih osvajanja i prisilnih islamizacija osvojenih prostora i pokorenih naroda, ne bi danas bilo ni slučaja Jeruzalema ni problema Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari