Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Svatko bi pobjegao iz države u kojoj u Saboru sjede ljudi poput Stazića

Objavljeno

na

Nema domoljublja koje ne će pokleknuti pred takvom pojavom stimulirane izopačenosti

Odavno je SDP dotaknuo političko i civilizacijsko dno i nije se trebao dogoditi primitivni istup saborskoga zastupnika Nenada Stazića da bi se spoznala ta istina.

Za tu je političku stranku pogubno da je stanje u njoj i dalje beznadno i da nema snage koja bi napravila oštar odmak od krvave i sramotne prošlosti. Da ima snage, Stazić bi ekspresno bio isključen iz stranke.

Nije dobio ni opomenu za svoju izjavu u kojoj je požalio što partizani 1945. nisu ubili više Hrvata, zapravo izrazio je žaljenje što ih nisu pobili sve.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković prošloga je tjedna napravio oštru moralnu ogradu od Nenada Stazića poručivši mu da ga može biti sram zbog te izjave.

No to je nedostatna i posve benigna reakcija, prvo, zato što Stazić nema nikakvih moralnih prijepora u sebi takve vrste jer je, jednostavno, odgojen i oblikovan na jugoslavenskim, komunističkim i partizanskim vrijednostima pa sve što je za prosječno uljuđenoga hrvatskoga čovjeka sramota, za jednoga komunista je – ponos.

Komunistički i partizanski sustav vrijednosti nikada nije moguće usuglasiti s humanističkim sustavom zato što je komunizam sam po sebi i u sebi zlo. Na žalost, devijantne osobnosti dio su naše stvarnosti.

Nema koristi, dakle, od Jandrokovićeve moralke. Prava bi reakcija bila da se Staziću žurno ukinuo saborski imunitet koji ga štiti od kaznenoga progona za neka djela.

Međutim, upozorili su već mnogi, imunitet ga ne štiti od konkretnoga kaznenoga djela širenja mržnje i veličanja zločina. Teško je bilo očekivati i partijsku osudu Nenada Stazića s obzirom na to da je predsjednik “partije” Davor Bernardić istodobno bio u Kumrovcu na sablasnome okupljanju balkanskih političkih luzera koji svake godine sa zastavama i znamenjima krvave i propale Jugoslavije obilježavaju tzv. dan mladosti, rođendan jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, masovnoga ubojice hrvatskoga naroda.

Prijetnje, pozivi na ubojstva i ritualna klanja hrvatskih pojedinaca i masa postali su dio SDP-ove unutarstranačke dinamike.

SDP se voli kititi da je ljevičarska stranka, što zapravo ni po čemu nije osim što ljevičarstvo crpi iz vlastite empatije prema komunizmu i opravdavanja masovnih zločina nekakvim višim ciljevima. Već smo jednom zbirno objavili dio tih prijetnji, sada ih ponavljamo da se vidi taj morbidni kontinuitet stranačke baze i vrhuške.

Nikomu se ništa zbog toga nije dogodilo, nitko u SDP-u nije ni opomenut, a kamoli isključen. I dok ta stranka prednjači u optužbama Hrvatske za tzv. fašizam i netoleranciju, postupno shvaćamo kako je riječ o klasičnoj projekciji vlastita ponašanja na druge, odnosno praksi da se, dok se vlasi ne dosjete, vlastita mračna dimenzija politike prilijepi drugima.

SDP-ova apologija Titovih i jugoslavenskih zločina nad hrvatskim narodom nije problem samo stranačkoga vodstva SDP-a, nego i cijeloga društva dok god se ne zabrani ta stranka. Utoliko više, što nitko ne reagira iz sustava vlasti.

U slučaju Nenada Stazića reagirala je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović usporedivši ga sa zloglasnim Aleksandrom Rankovićem koji se žalio da je premalo ubijeno Hrvata. Analogija je točna, ali i ona je beskorisna.

Možda bolje ikakva reakcija nego nikakva jer od anacionalnoga predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića nismo čuli ni riječi komentara.

Da je netko javno požalio što nije ubijeno više Srba u nekome od ratova, Plenković bi danonoćno terorizirao hrvatski narod i podanički gmizao pred svakim činovnikom. Ovo je izopačena Hrvatska, dakle, u kojoj Stazićev skandal prolazi bez nikakvih posljedica, on je i dalje povlašteni član političke strukture s unosnim primanjima i povlasticama (od kojih je ljetovanje na Brijunima za sedam kuna samo jedna od tih povlastica) o kojima ljudi mogu samo sanjati.

I kad mladi Hrvati vide da jedan Stazić, s primanjima i do dvadesetak tisuća kuna svakoga mjeseca, ništa ne radi osim što veliča tuđinski režim i zločinačke pokrete te javno žali što nije ubijeno više Hrvata, te da je, s druge strane, HDZ-ovu premijeru Andreju Plenkoviću draži Milorad Pupovac, čije sve želje ispunjava, čak i od 400 tisuća građana koji su potpisali referendumske inicijative, te će na zahtjev Pupovca Plenković učini sve da ne dopusti referendum, onda je zaista jedino što mladi u Hrvatskoj mogu poželjeti da pobjegnu iz takve države. Nema domoljublja koje ne će pokleknuti pred takvom pojavom stimulirane izopačenosti u SDP-u i HDZ-u.

Bit je u tome, dakle, da je prema Staziću dužna reagirati pravna država. Istoga dana Stazić je trebao biti pritvoren, a to što nije, znak je razorenosti hrvatske pravne države.

Hrvatska je trebala munjevitu reakciju MUP-a i Dorha, ali na čelu ili u vrhu tih službi bivši su suradnici Udbe pa je to teško očekivati, a tu smo opet na problemu neprovedene lustracije čemu Hrvatska iz dana u dan plaća danak u osiljenim jugonostalgičarskim kadrovima koji Hrvatsku drže prikovanu za dno europskoga razvitka, društvenoga i gospodarskoga.

Tako će biti sve dok na vlast ne dođe autentična hrvatska politička garnitura koja će se bez milosti obračunati ili raščistiti sa svim demonima prošlosti, koje zaziva Stazić u SDP-u, ali i Plenković u HDZ-u, i pružiti mladima barem nadu da vrijedi ostati u Hrvatskoj i graditi budućnost.

Dok se to ne dogodi, mladi će odlaziti iz Lijepe Naše, a sve se više čini da to i jest cilj, odnosno model demografske destrukcije Hrvatske, od strane hrvatskih neprijatelja.

Nenad STAZIĆsaborski zastupnik SDP-a, u svibnju 2018.: “Izgleda da u svibnju 1945. ratni pobjednici ipak nisu posao obavili kako ga je trebalo obaviti.”

Sandra URANJEK VARGA, profesorica hrvatskoga jezika iz Osijeka (SDP) u ožujku 2018. protivnicima Istanbulske konvencije (naknadno tvrdila da joj je status hakiran):

“Koliko budala ovdje ima. Ja dolazim kao sotona da vas sve pocmekam dobrim rafalom. Treba sve vas u duboku jamu…”

….

Nikša Klečak, Dubrovnik, 2014.: “Mig ne da ne zna čuvati hrvatsko nebo, nego je opasnost za hrvatsku zemlju. Jedino da je pao u Čavoglave.”

Gordan Bičak, Varaždin, 2017.: “Hasanbegović, Stier i Esih te njihova družba, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba… Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… Tko nam pokuša skinuti tablu s imenom Tita na Trgu maršala Tita u Zagrebu, ne će dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sad neka ovaj post shvati kako tko želi”.

Ilija Komšić, Tisno, 2017.; “Zaklat ćemo tebe i sve takve idiote uskoro” (msgr. Košiću)

Ilija Komšić, Tisno, 2016.: “Smrt fašizmu i tebi, kurvetino! Jebali ti 4 miliona hrvata mamu smrdljivu. Obisit ćemo te za jaja od konja bana Jelačića“ (Željki Markić)

Ivan Botica, Korčula, 2015. ”Konačno mogu otvoreno s ponosom reći da ja ovu državu ne volim i gotovo! Crkni fašistička, homofobna tvorevino, ako ne možeš bolje i drugačije.”

Milijana Mihaela, Zagreb, 2017. “Danas slavimo dan kad smo pobili nedovoljan broj zločinaca. Ali slavimo… ipak su mnogi koljači pali…”

Kristina Ikić Baniček, Brezovica, 2017.: ” Ne može se biti antifašist prema potrebi, ili si antifašist ili si fašist… Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Podsjetimo kakav to posao, po zastupniku Staziću, pobjednici nisu dobro napravili!?

 

Pero Kovačević: Tražim od DORH-a da pokrene kazneni postupak protiv Nenada Stazića

 

Glasnović: U pripremi je optužnica za mistera Stazića (VIDEO)

 

Predsjednica: Istup zastupnika Stazića govor je mržnje, zloraba slobode govora i imuniteta

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari