Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Svatko bi pobjegao iz države u kojoj u Saboru sjede ljudi poput Stazića

Objavljeno

na

Nema domoljublja koje ne će pokleknuti pred takvom pojavom stimulirane izopačenosti

Odavno je SDP dotaknuo političko i civilizacijsko dno i nije se trebao dogoditi primitivni istup saborskoga zastupnika Nenada Stazića da bi se spoznala ta istina.

Za tu je političku stranku pogubno da je stanje u njoj i dalje beznadno i da nema snage koja bi napravila oštar odmak od krvave i sramotne prošlosti. Da ima snage, Stazić bi ekspresno bio isključen iz stranke.

Nije dobio ni opomenu za svoju izjavu u kojoj je požalio što partizani 1945. nisu ubili više Hrvata, zapravo izrazio je žaljenje što ih nisu pobili sve.

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković prošloga je tjedna napravio oštru moralnu ogradu od Nenada Stazića poručivši mu da ga može biti sram zbog te izjave.

No to je nedostatna i posve benigna reakcija, prvo, zato što Stazić nema nikakvih moralnih prijepora u sebi takve vrste jer je, jednostavno, odgojen i oblikovan na jugoslavenskim, komunističkim i partizanskim vrijednostima pa sve što je za prosječno uljuđenoga hrvatskoga čovjeka sramota, za jednoga komunista je – ponos.

Komunistički i partizanski sustav vrijednosti nikada nije moguće usuglasiti s humanističkim sustavom zato što je komunizam sam po sebi i u sebi zlo. Na žalost, devijantne osobnosti dio su naše stvarnosti.

Nema koristi, dakle, od Jandrokovićeve moralke. Prava bi reakcija bila da se Staziću žurno ukinuo saborski imunitet koji ga štiti od kaznenoga progona za neka djela.

Međutim, upozorili su već mnogi, imunitet ga ne štiti od konkretnoga kaznenoga djela širenja mržnje i veličanja zločina. Teško je bilo očekivati i partijsku osudu Nenada Stazića s obzirom na to da je predsjednik “partije” Davor Bernardić istodobno bio u Kumrovcu na sablasnome okupljanju balkanskih političkih luzera koji svake godine sa zastavama i znamenjima krvave i propale Jugoslavije obilježavaju tzv. dan mladosti, rođendan jugoslavenskoga diktatora Josipa Broza Tita, masovnoga ubojice hrvatskoga naroda.

Prijetnje, pozivi na ubojstva i ritualna klanja hrvatskih pojedinaca i masa postali su dio SDP-ove unutarstranačke dinamike.

SDP se voli kititi da je ljevičarska stranka, što zapravo ni po čemu nije osim što ljevičarstvo crpi iz vlastite empatije prema komunizmu i opravdavanja masovnih zločina nekakvim višim ciljevima. Već smo jednom zbirno objavili dio tih prijetnji, sada ih ponavljamo da se vidi taj morbidni kontinuitet stranačke baze i vrhuške.

Nikomu se ništa zbog toga nije dogodilo, nitko u SDP-u nije ni opomenut, a kamoli isključen. I dok ta stranka prednjači u optužbama Hrvatske za tzv. fašizam i netoleranciju, postupno shvaćamo kako je riječ o klasičnoj projekciji vlastita ponašanja na druge, odnosno praksi da se, dok se vlasi ne dosjete, vlastita mračna dimenzija politike prilijepi drugima.

SDP-ova apologija Titovih i jugoslavenskih zločina nad hrvatskim narodom nije problem samo stranačkoga vodstva SDP-a, nego i cijeloga društva dok god se ne zabrani ta stranka. Utoliko više, što nitko ne reagira iz sustava vlasti.

U slučaju Nenada Stazića reagirala je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović usporedivši ga sa zloglasnim Aleksandrom Rankovićem koji se žalio da je premalo ubijeno Hrvata. Analogija je točna, ali i ona je beskorisna.

Možda bolje ikakva reakcija nego nikakva jer od anacionalnoga predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića nismo čuli ni riječi komentara.

Da je netko javno požalio što nije ubijeno više Srba u nekome od ratova, Plenković bi danonoćno terorizirao hrvatski narod i podanički gmizao pred svakim činovnikom. Ovo je izopačena Hrvatska, dakle, u kojoj Stazićev skandal prolazi bez nikakvih posljedica, on je i dalje povlašteni član političke strukture s unosnim primanjima i povlasticama (od kojih je ljetovanje na Brijunima za sedam kuna samo jedna od tih povlastica) o kojima ljudi mogu samo sanjati.

I kad mladi Hrvati vide da jedan Stazić, s primanjima i do dvadesetak tisuća kuna svakoga mjeseca, ništa ne radi osim što veliča tuđinski režim i zločinačke pokrete te javno žali što nije ubijeno više Hrvata, te da je, s druge strane, HDZ-ovu premijeru Andreju Plenkoviću draži Milorad Pupovac, čije sve želje ispunjava, čak i od 400 tisuća građana koji su potpisali referendumske inicijative, te će na zahtjev Pupovca Plenković učini sve da ne dopusti referendum, onda je zaista jedino što mladi u Hrvatskoj mogu poželjeti da pobjegnu iz takve države. Nema domoljublja koje ne će pokleknuti pred takvom pojavom stimulirane izopačenosti u SDP-u i HDZ-u.

Bit je u tome, dakle, da je prema Staziću dužna reagirati pravna država. Istoga dana Stazić je trebao biti pritvoren, a to što nije, znak je razorenosti hrvatske pravne države.

Hrvatska je trebala munjevitu reakciju MUP-a i Dorha, ali na čelu ili u vrhu tih službi bivši su suradnici Udbe pa je to teško očekivati, a tu smo opet na problemu neprovedene lustracije čemu Hrvatska iz dana u dan plaća danak u osiljenim jugonostalgičarskim kadrovima koji Hrvatsku drže prikovanu za dno europskoga razvitka, društvenoga i gospodarskoga.

Tako će biti sve dok na vlast ne dođe autentična hrvatska politička garnitura koja će se bez milosti obračunati ili raščistiti sa svim demonima prošlosti, koje zaziva Stazić u SDP-u, ali i Plenković u HDZ-u, i pružiti mladima barem nadu da vrijedi ostati u Hrvatskoj i graditi budućnost.

Dok se to ne dogodi, mladi će odlaziti iz Lijepe Naše, a sve se više čini da to i jest cilj, odnosno model demografske destrukcije Hrvatske, od strane hrvatskih neprijatelja.

Nenad STAZIĆsaborski zastupnik SDP-a, u svibnju 2018.: “Izgleda da u svibnju 1945. ratni pobjednici ipak nisu posao obavili kako ga je trebalo obaviti.”

Sandra URANJEK VARGA, profesorica hrvatskoga jezika iz Osijeka (SDP) u ožujku 2018. protivnicima Istanbulske konvencije (naknadno tvrdila da joj je status hakiran):

“Koliko budala ovdje ima. Ja dolazim kao sotona da vas sve pocmekam dobrim rafalom. Treba sve vas u duboku jamu…”

….

Nikša Klečak, Dubrovnik, 2014.: “Mig ne da ne zna čuvati hrvatsko nebo, nego je opasnost za hrvatsku zemlju. Jedino da je pao u Čavoglave.”

Gordan Bičak, Varaždin, 2017.: “Hasanbegović, Stier i Esih te njihova družba, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba… Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sada želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… Tko nam pokuša skinuti tablu s imenom Tita na Trgu maršala Tita u Zagrebu, ne će dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sad neka ovaj post shvati kako tko želi”.

Ilija Komšić, Tisno, 2017.; “Zaklat ćemo tebe i sve takve idiote uskoro” (msgr. Košiću)

Ilija Komšić, Tisno, 2016.: “Smrt fašizmu i tebi, kurvetino! Jebali ti 4 miliona hrvata mamu smrdljivu. Obisit ćemo te za jaja od konja bana Jelačića“ (Željki Markić)

Ivan Botica, Korčula, 2015. ”Konačno mogu otvoreno s ponosom reći da ja ovu državu ne volim i gotovo! Crkni fašistička, homofobna tvorevino, ako ne možeš bolje i drugačije.”

Milijana Mihaela, Zagreb, 2017. “Danas slavimo dan kad smo pobili nedovoljan broj zločinaca. Ali slavimo… ipak su mnogi koljači pali…”

Kristina Ikić Baniček, Brezovica, 2017.: ” Ne može se biti antifašist prema potrebi, ili si antifašist ili si fašist… Smrt fašizmu, sloboda narodu”.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

Podsjetimo kakav to posao, po zastupniku Staziću, pobjednici nisu dobro napravili!?

 

Pero Kovačević: Tražim od DORH-a da pokrene kazneni postupak protiv Nenada Stazića

 

Glasnović: U pripremi je optužnica za mistera Stazića (VIDEO)

 

Predsjednica: Istup zastupnika Stazića govor je mržnje, zloraba slobode govora i imuniteta

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ovaj novinar danas brani ‘medijske slobode’, a još 1991. za njega je predsjednik bio Borisav Jović, a ne Franjo Tuđman

Objavljeno

na

Objavio

U tjednu blagdana Velike Gospe kojoj su pohodile tisuće i tisuće Hrvata slaveći Uznesenje Bogorodice, čule su se brojne poruke mira, ljubavi i vjere s oltara. Među mnogima izdvaja se osobito poziv kardinala Bozanića mladima da se ne smiju miriti s osrednjošću i da se trebaju boriti za toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu. Budući da su i vladajući “Istanbulci” također pohodili brojna svetišta, nadajmo se da su dobro shvatili poruke.

Samo dan ranije u intervjuu Večernjem listu mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovački i osječki te predsjednik Komisije HBK Iustitia et Pax, izjavio je da “vlast koja ne sluša glas naroda radi sama protiv sebe”. Istodobno stižu vijesti da ministar uprave “Hvaljen Isus i Marija”, Lovro Kuščević piše novi, rigorozniji zakon o referendumskim inicijativama, na tragu i SDP-ova prijedloga, što je naročito razveselilo bivšeg ministra istoga resora, Arsena Bauka.

Thompsonovi progonitelji najvjerniji su Bajagini promotori

U ovim ljetnim žegama, dok se čeka vruća politička jesen, zemlju su okupirala medijsko-estradna pitanja. Najprije je Končarevac Ivan Jakovčić zaprijetio Thompsonu, hrvatskom pjevaču i dragovoljacu Domovinskog rata da nikad neće pjevati u pulskoj Areni, pri čemu su tu zabranu i cenzuru mediji dobrohotno prihvatili i ocijenili. Posve su, međutim, drugačije primili vijest o otkazivanju nastupa Momčila Bajagića – Bajage na zahtjev braniteljskih udruga u Karlovcu.

Digla se kuka i novinarska, “tolerantna” motika. Komentatorske perjanice koje nikad ne bi popile bevandu s Mladenom Grdovićem, ali bi zato zdušno prihvatili svaku Bajaginu kriglu na karlovačkim Danima piva, silno je uznemirio, kako kažu, zabrinjavajući trend “zabranitelja” koji se, eto, ponašaju kao nekad SUBNOR. No, jedan važan detalj, namjerno ili ne, ne spominje se. Nitko nije protiv komercijalnih nastupa srpskih estradnih zvijezda, tko voli nek’ izvoli. Uostalom, stalno i nastupaju po Hrvatskoj. Međutim, posve je druga situacija kad se radi o proslavama koje se financiraju javnim novcem hrvatskih poreznih obveznika – tada njima nije svejedno tko im pjeva, pripadali oni braniteljskoj ili bilo kojoj drugoj građanskoj populaciji. Međutim, na udaru su braniteljske i udruge udovica poginulih branitelja, koji se ovih dana proglašavaju egzorcistima hrvatske kulture. Tako se ponovno spominju prosvjedi protiv Olivera Frljića i njegovih provokacija, koje se u vladajućoj kulturno-medijskoj hegemoniji proglašavaju neupitnom umjetnošću.

I “Masakar na Dvoru”, filmska krivotvorina HAVC-a koja lažima kompromitira Domovinski rat i Hrvatsku također spada u taj njihov zabrinjavajući trend braniteljskih “zabranitelja”. Kolumnistica Novog lista Sanja Modrić čak ironično poziva Vladu da osnuje Agenciju za ispravno hrvatstvo jer se više u Hrvatskoj ne može, kako tvrdi, disati od ideološkog terora koji na javnoj sceni provode, prema Modrićkinu sarkazmu, pojedine od milijun veteranskih udruga. Osobito je uzrujava to što Vlada i državne institucije mlako reagiraju na te, za nju, polupismene pritiske. Propišite, vapi Sanja Modrić, što je ispravno hrvatstvo, jer tvrdi ona, pod sumnjom su knjige, jezikoslovci, novinari. Ne može bivša novinarka “Borbe” bez propisa, ne leži joj hrvatstvo i treba je razumjeti. Za razliku od nje, branitelji dobro znaju što je protuhrvatstvo, jer su ga na vlastitoj koži osjetili.

I naravno da nikome u demokratskom društvu ne trebaju zabrane. No, u hrvatskom postpartijskom sustavu poredak je takav da političari koji se vole fotografirati s Titovom bistom, kao Ivan Jakovčić, mogu zabranjivati, a srpski pjevači ako je suditi barem po ovakvim i sličnim komentarima, postaju poželjniji od hrvatskih. I kad smo već kod pjesama, ovoga su tjedna u slavu Velike Gospe narod i Torcida pjevali jednu od najpoznatijih hrvatskih pjesama, Rajska Djevo, kraljice Hrvata. Njezina autora, Makaranina Petra Pericu ubili su 1944. na Daksi uz brojne ugledne Dubrovčane, na pravdi Boga, maršalovi “osloboditelji”.

O tom totalitarnom fašizmu danas u Hrvatskoj nije popularno govoriti, kao što nije ni čuvati vrijednosti i žrtve Domovinskog rata. Zato je za “zabranitelje” Ivana Jakovčića, Anku Mrak-Taritaš, koja bi također u ime partizanskih pjesama cenzurirala Thompsonove iz Domovinskog rata, kao i ostalu blisku im ekipu, vrijedno ponoviti, upravo zbog licemjerenja dvostrukim kriterijima, da je od svih zemalja komunističkog režima Crkva u Hrvata na prvom mjestu po brojnosti njezinih mučenika. Titov režim ubio je 664 pripadnika svećenstva, a režim albanskog satrapa Envera Hoxe, za usporedbu – 67. Pa bi bilo pristojno od Anke Mrak-Taritaš i njezina političkog partnera Ivana Jakovčića da javnost poštede svojih glazbenih i političkih uzora.

Beškeru je još 1991. godine predsjednik bio Borisav Jović, a ne Tuđman

Prekomjernu dozu medijskog granatiranja demonstrirao je proteklog tjedna Inoslav Bešker, dugogodišnji dopisnik “Jutarnjeg lista” i “Slobodne Dalmacije” iz Italije. Bard hrvatskog novinarstva, kako mu tepa HND, strukovna uduga novinarskih istomišljenika, objavio je vijest koja je izazvala pravu nevjericu i zgražanje velikog dijela hrvatske javnosti. Pišući o napadu na homoseksualni par u belgijskom gradiću Gentu, dugogodišnji, iskusni novinar napisao je da su Hrvatica i njezin suprug Bugarin premlatili talijanskog crtača stripova i njegovog muža, Amerikanca koji boluje od Alzheimerove bolesti.

Bez obzira na to što se nije radilo o Hrvatici, nego o Romkinji s hrvatskom putovnicom, o čemu su izvijestili i ostali strani mediji, Bešker je u tekstu zaključio da je to “epohalni uspjeh katoličke homofobne kulture”. Objavljujući neprovjerene činjenice ili pak, usprkos njima, dopisnik “Slobodne” pozivao se i na vrijednosti europske kulture, kojoj tobože, prema njegovu tekstu nije dorastao katolički zatucani hrvatski narod. Ova novinarska epizoda Inoslava Beškera koji je kao “Vjesnikov” kadar u bivšem režimu bio zadužen za “praćenje” Katoličke crkve podsjetila me na medijska vremena početkom devedesetih godina. Na vrijeme kad se srušio komunizam, kada je na prvim demokratskim izborima velikom većinom pobijedio HDZ i dr. Franjo Tuđman, a zloguke se prijetnje srpske agresije već nadvile nad Hrvatskom.

Tada je među starom novinarskom gardom društveno-političkih radnika nastala prava pometnja u kojoj su se neki priklonili novim okolnostima, neki oporbeno utaborili u HND-u, koji drže i danas, neki sklonili pod skute “Slobodne Europe”, a neki “izbjegli” u strana dopisništva, kao i Inoslav Bešker. Jugoslavija se već gotovo raspala, Slobodan Milošević već ju je okupirao, a njegova desna ruka, Borisav Jović joj formalno predsjedavao. Radila sam tada Vijesti na Drugom programu tek ustanovljenog HTV-a. Sutradan sam nakon Vijesti srela skupinu starije novinarske garde koja me žestoko kritizirala što sam napala protekle večeri Predsjednika. Zatečena i iznenađena odgovorila sam: “Pa predsjednika Tuđmana sinoć uopće nije bilo u Vijestima”. Uzvratili su: “Tko na njega uopće misli, napala si Borisava Jović”.

I tada sam shvatila da će dugačak i mukotrpan biti put do hrvatskog profesionalnog novinarstva, pogotovo što se neki novinarstvom nisu bavili ni tada, a ni sada.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari