Pratite nas

Kolumne

Ivica Marijačić: Zasluženi kraj lažnih mesija iz Metkovića

Objavljeno

na

Kaos na hrvatskoj političkoj sceni nikad veći

Božo Petrov, čelnik Mosta, ostao je vidno šokiran za njega neočekivanim ishodom sjednice Vlade prošloga četvrtka na kojoj je predsjednik Vlade RH Andrej Plenković smijenio tri ministra iz kvote Mosta, unutarnjih poslova Vlahu Orepića, zaštite okoliša Slavena Dobrovića i pravosuđa Antu Šprlju, zato što su bili za smjenu HDZ-ova ministra financija Zdravka Marića.

Naime, prije toga SDP je najavio i uputio Hrvatskome saboru zahtjev za smjenu ministra Marića optužujući ga za sukob interesa jer da je navodno kao jedan od bivših direktora u Todorićevu Agrokoru pogodovao tome koncernu i da nije pravodobno upoznao Vladu sa stanjem u kompaniji.

Prema proceduri, prije Hrvatskoga sabora o zahtjevu se morala očitovati Vlada RH, a na spomenutoj sjednici pokazalo se da su trojica Mostovih ministara bila uz SDP-ov zahtjev, dakle za smjenu Zdravka Marića.

PlenkovićČelnik Mosta Božo Petrov bio je siguran da će premijer Plenković popustiti, dakle da će smijeniti ministra Marića iz jednostavne potrebe da ne riskira opstanak HDZ-a na vlasti do koje je i došao zahvaljujući koaliciji s Mostom.

Grdno se prevario: ne samo da je Plenković odbacio njegov plan, nego je munjevito smijenio tri njegova ministra, a sutradan još jednoga, ministra uprave Ivana Kovačića. Time je priča o Mostu kao koalicijskome partneru HDZ-a završila. Formalno su Mostovi ministri sutradan dali i ostavke nakon početne pobune i otpora da napuste te pozicije, što bi bilo ravno državnome puču. Nakon svega, Petrov je nemoćno obavijestio javnost da Most napušta vladajuću koaliciju. Postalo je jasno da je odzvonilo i njemu kao predsjedniku Hrvatskoga sabora.

Propao je, dakle, scenarij Bože Petrova da Most još jednom odigra predstavu velikih pravednika koji sređuju stanje u državi te da se nametnu javnosti kao jedini zdravi društveni pokret ili stranka. Lani je taj plan uspješno primijenio u Oreškovićevoj Vladi protiv potpredsjednika Vlade i predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, ali samo zato što je Petrov na svojoj strani tada imao i predsjednika Vlade Tihomira Oreškovića.

Zahtjev za odlaskom Karamarka bio je, naime, dio šire priče i interesa mnogih aktera. Sada je, pak, Plenković, koji je profitirao na lanjskoj Mostovoj dekonstrukciji Vlade odlučnim potezom poručio Petrovu da je dotjerao cara do duvara. Čelnik Mosta ostao je, dakle, bez suvisla komentara jer nije očekivao takvu rezolutnu reakciju Andreja Plenkovića.

Obična demagogija s ciljem pretvaranja poraza u pobjedu

Sve što je preostalo poslije toga Petrovu jest da taj debakl pokuša pretvoriti u neku vrstu pobjede i da uvjeri javnost Petrov Bolesno ambiciozni Božo Petrov htio je po deja vu scenariju pokazati Plenkoviću da je on gazda u hrvatskoj politici i da ne određuje samo svoje ministre, nego i ministre iz kvote HDZ-a.

Dobio je zaslužen odgovor od Plenkovića koji je strmoglavio Petrova s političkih visina na dno kako Most odlazi zbog protivljenja HDZ-ovoj zaštiti pljačke, kriminala, Agrokora, Todorića, ministra Zdravka Marića, ministrice Martina Dalić itd. No to je vrlo prozirna demagogija s uličnom ili krčmarskom argumentacijom. Kao što su Mostovci Petrov i Bulj još lani optuživali Karamarka da je morao otići zbog kriminala pa ih je on tužio, a njih dvojica nakon toga kukavički se zaštitili imunitetom i izbjegli sud, takva je čini se i sada razina njihovih optužaba usmjerenih prema HDZ-u, s tim da u ovoj situaciji nisu osobito ni uvjerljivi ni usklađeni jer smijenjeni ministar unutarnjih poslova Vlaho Orepić kaže da ne odlaze iz Vlade zbog Marića, nego zbog ministrice Dalić, čiji je suprug u upravi Ine i prema tomu, ona je, tvrde u Mostu, u sukobu interesa, dok drugi Mostovci pak spominju samo Marića i Agrokor.

Iza cijele te patetične i lažne mesijanske pravedničke misije Bože Petrova i njegova Mosta kriju se, dakako, bolesne makijavelističke ambicije Bože Petrova i još nekolicine u Mostu, skupini zastupnika za koju se može reći da nekako održava to jedinstvo različitih osobnosti, među kojima zacijelo ima čestiti i naivnih idealista, ali koji ne dominiraju grupacijom.

Nakon očitoga medijskoga forsiranja ljevičarskih krugova, osobito HTV-a, koji su vjerovali da će rast Mosta spriječiti povratak HDZ-a na vlast, Petrov i njegova družina uspjeli su se vinuti s lokalnih na državnu razinu te su postali nezaobilazan politički čimbenik, s desetak posto osvojenih zastupničkih mandatu Hrvatskome saboru.

No, njihov utjecaj nakon toga u posljednje dvije godina u znake ju neprekidne silazne putanje. Te su činjenice svjesni Petrov i ostali čelnici Mosta Već su doživjeli poraze na parlamentarnim izborima u Metkoviću i Omišu, dakle u svojim izbornim bazama, ali su ti porazi ostali više ili manje skriveni u činjenici da je izborna jedinica za parlamentarne izbore prostorno znatno šira od jednoga mjesta pa im je ukupan broj dobivenih glasova u izbornim jedinicama ipak omogućavao političko preživljavanje i opstanak. Ali sada su pred vratima lokalni izbori, a sva istraživanja ne daju ni Petrovu, ni Grmoji, ni Kovačiću neke osobite izglede u nadmetanju s protukandidatima.

Doživjeti poraz u svojim mjestima, nakon tolike obećavajuće revolucionarne halabuke, ne bi bio za njih običan poraz, nego i svojevrsno poniženje s obzirom na to da protiv sebe imaju kandidate koje svih ovih godina optužuju za najcrnji kriminal. Pobijedi li, primjerice, Stipe Gabrić Jambo u Metkoviću, onda bi to mogao biti politički kraj za Božu Petrova koji se meteorski vinuo od gradonačelnika do predsjednika Hrvatskoga sabora upravo na demonizaciji Jamba.

Naivni Petrov vjerovao u isti scenarij kao i protiv Karamarka

Karamarko PetrovS obzirom na to da je i u široj hrvatskoj javnosti, a ne samo u njihovim lokalnim sredinama, sve više prevladala percepcija o Mostu kao o promašaju i o još jednome razočarenju, Petrov je zaigrao na deja vu scenarij s početka ovoga teksta.

Afera Agrokor učinila mu se kao idealan placdarm s kojega bi povratio nekadašnju popularnost u biračkome tijelu. Ali neočekivana Plenkovićeva sječa na bolan način uvjerila ga je da novi predsjednik HDZ-a ne će ovaj put dopustiti ponavljanje slučaja s Karamarkom, što znači da je i Plenković naučio lanjsku lekciju bez obzira što je on u njoj profitirao, a možda ju lani i potencirao kako bi ubrzao Karamarkov odlazak.

Kao što je poznato, Božo Petrov i Miro Bulj doživjeli su naknadno pravu blamažu u slučaju smjene Karamarka jer se pokazalo da je on bio u pravu s tezama o napuštanju arbitraže s MOL-om zbog uštede velikih troškova, a Petrov u krivu kad je tvrdio lažno da Hrvatska dobro stoji u tome procesu. Vidjelo se da su to pravi demagozi. Već su tada moralni razlozi nalagali njegovu abdikaciju, ali psihijatar iz Metkovića očito vrlo loše stoji s političkim moralom.

U zrelim demokracijama zapadnoga tipa Mostova metoda ucjene jednostavno nije ni poznata ni normalna. HDZ je većinski „dioničar“ u Vladi i manjinski partneri ne mogu predsjedniku Vlade ultimativno određivati tko može, a tko ne može biti ministar u kvoti HDZ-a, s obzirom na to da ni HDZ nije ucjenjivao čelnike Mosta oko toga koga će odrediti za ministre u toj Vladi. Ako se, pak, Mostovci nisu slagali s bilom kojim aspektom ili s cjelinom HDZ-ove politike, mogli su mirne duše napustiti koaliciju i time čistih ruku izaći pred svoje birače i javnost. No nisu krenuli tim jedino logičnim putem.

Božo Petrov je, računajući da će Plenković popustiti i prihvatiti njihov, zapravo njegov ultimatum te se odreći ministra čiju „glavu“ traže, a oni sami, tj. Petrov i Most, u očima hrvatske javnosti još jednom ispasti kao superiorni političari čija je isija spašavanje etičnosti hrvatskoga društva, a onda takav status debelo kapitalizirati u predstojećim lokalnim izborima.

Površnost Mostove „argumentacije“ da su oni navodno žrtve svoje borbe protiv korupcije i kriminala, dokazuje zapravo vrlo jednostavna činjenica: oni su ulazeći u koaliciju s Plenkovićevim HDZ-om znali da ministar financija Zdravko Marić dolazi iz Agrokora kao što su znali i da suprug ministrice Martine Dalić sjedi u upravi Ine te da je bilo neusporedivo više razlogu za pobunu nego u slučaju navodnoga sukoba interesa zbog kojega su rušili Tomislava Karamarka i prijašnju Vladu. Ali ni riječi prosvjeda nisu izustili, štoviše kao da su jedva dočekali prebrojavanje glasova i odmah vrlo koncilijantno usuglasili se s HDZ-om oko podjele vlasti. Pritom je vrlo znakovito da je Most u toj raspodjeli resora uzeo za sebe najzvučnija ministarstva: unutarnjih poslova, pravosuđa, zaštite okoliša i uprave, a predsjednik Mosta postao je i predsjednik Hrvatskoga sabora, druga najvažnija i najmoćnija osoba u državi.

Koalicijski partner koji je prinio u zajedničku saborsku većinu tek 15 mandata, u odnosu na većinskim HDZ koji je dobio više nego četiri puta veći broj zastupnika, uzeo je najbolji i razmjerno najveći dio toga kolača. Nitko nikada u parlamentarnoj povijesti Hrvatske nije tako naplatio svoju koalicijsku suradnju s pobjedničkom strankom. Ta je spoznaja od presudne važnosti za zaključak da je Most u svojim rukama imao apsolutno sve alate da provode reforme koje je vehementno najavljivao i obećavao. Na žalost, ništa nisu proveli, a nisu se nikada ni pobunili u smislu da oni to žele, ali da im netko stoji na putu sa svojim opstrukcijama. Forsiranje Zakona o otvaranju arhiva jedini je zapravo pozitivan učinak Mostova obnašanja vlasti.

U cjelini, oni su se uživjeli u vlast, postali dio neosjetljive vlastodržačke nomenklature i neprepoznatljiv dio zatrovane žabokrečine jer su do besvijesti svoje resore napunili kadrovima iz vlastite provincije ne vodeći računa o potrebama, stručnosti i obrazovanju. Pokazali su se, uza sve to, nedoraslima za ministarske i druge odgovorne dužnosti.

Groteskno ponašanje ministra Orepića

U tome kontekstu upravo je groteskno bilo ponašanje ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića koji je cijelo vrijeme IzboriPostojeća HDZ-ova koalicija s Pupovcem bila je strašan udarac na dostojanstvo HDZ-ova biračkoga tijela. Najavljivana nova koalicija s HNS-om i Pupovcem bila bi nova dimenzija krivotvorenja volje birača.

Novi izbor jedini su logičan izlaz iz ove situacije.vodio nekakve ideološke bitke, pa stalno demonizirao pozdrav „Za dom spremni“, a tolerirao komunističke simbole, javno prozivao ustavne sudce, kolege ministre i ostale za kriminal, umjesto da ih je uhićivao ako je imao dokaza i tako provodio zakon. Svojim nadmenim držanjem, a poraznim rezultatima u praksi, taj je čovjek postao gotovo predmet sprdnje i prvo ga je trebao najuriti sam Most, posebice zato što je Orepić nastupao sa svjetonazorski i ideološki suprotnih pozicija od onih demokršćanskih iz kojih je navodno izrastao Most.

Pored svega toga, bilo je paradoksalno slušati kako su veliki reformatori u Mostu, nakon što su preuzeli vlast, glasno bili protiv lustracije, protiv smjene državnoga odvjetnika, protiv smjene na čelnih ljudi na HTV-u, iako je svakomu bilo jasno da nikakva reforma nije moguća ako institucije vode stari kadrovi.

Nisu im, dakle, smetali ni Martina Dalić, ni Milorad Pupovac sa svojim izvrtanjem povijesti i vrijeđanjem Domovinskoga rata, nisu im smetale ni klevete protiv Hrvatske za fašizam iz raznih krugova. Malo pomalo, javnost je rezignirao zaključila da je Most tek jedna u nizu zabluda koje jedna za drugom završavaju na groblju potrošenih političkih ideja i praktičnih pokušaja.
Kad je riječ, pak, o sljedećim potezima, jasno je da slijedi ovoga tjedna smjena predsjednika Hrvatskoga sabora

Bože Petrova. HDZ će na tu dužnost željeti postaviti Gordana Jandrokovića. Zamjene za smijenjene ministre premijer Plenković je imenovao. HDZ ima navodno 79 glasova da obavi smjene u Hrvatskome saboru, ali nema potrebnih 76 ruku za izglasavanje povjerenja eventualnoj novoj vladajućoj koaliciji. Predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković vrlo samouvjereno najavljuje da ne će biti smjena njegovih ministara, da nema krize vlasti, dakle da će formirati novu Vladu s novim partnerima. Ne otkriva se s kojima, ali svi pretpostavljaju da bi , uz dosadašnje partnere, nacionalne manjince, novoj koaliciji pristupili zastupnici HNS-a, IDS-a, Milana Bandića, Čačićev jedan, jedan HDSB-a Po riječima Milijana Brkića, u obzir dolaze svi osim SDP-a, no HNS-ov čelnik Ivan Vrdoljak kaže da će njegova ekipa poduprijeti smjenu Petrova, ali ne će biti za HDZ-ovu novu koaliciju.

HDZ nastavlja s krivotvorenjem volje birača

Posao stvaranja nove vladajuće koalicije bit će navodno ostavljen nakon lokalnih izbora. Ovisno o rezultatima koje na njima postigne, HDZ će se postaviti čvršće ili mekše prema budućim potencijalnim partnerima u Hrvatskome saboru, a ako to ne bude izvedivo, novi izbori jedina su opcija. No već iz dosadašnjega ponašanja vrha HDZ-a jasno je da za njih nema više prepreka za koaliciju i sa strankama posve suprotnoga svjetonazorskoga ili ideološkoga pola. Politički promiskuitet u hrvatskoj politici na vrhuncu je. I dosadašnja Plenkovićeva koalicija s Miloradom Pupovcem, i to tako da Pupovac ucjenjuje i određuje tko može, a tko ne smije biti ministar iz HDZ-ove kvote, bila je strašan udar na dostojanstvo i identitet prosječnoga HDZ-ova člana, birača, pristašu i općenito samosvjesnoga hrvatskog čovjeka.

Eventualna nova koalicija s HNS-om, koju sada HDZ otvoreno priželjkuje i zagovara, dakle sa strankom čija je čelnica optuživala Hrvatsku pred domaćom i inozemnom javnošću za agresiju na BIH, koja je iznosila gnusne laži u Hrvatskome saboru protiv Vice Vukojevića, sa strankom koja često zastupa i prosrpska stajališta kada su u pitanju nacionalna povijest i Domovinski rat, a još k tom sa strankom koja u svojim redovima ima najviše osuđenih pojedinaca za kriminal i korupciju, predstavljat će novu, višu dimenziju HDZ-ova protuprirodnoga političkog bluda, predstavljat će dodatno krivotvorenje volje birača jer na dvama prošlim izborima hrvatski su birači jasno rekli da ne žele vlast SDP-a, HNS-a, pa ni Pupovca.

Prema tome, jedina logična posljedica sadašnjega raspada vladajuće koalicije HDZ-a i Mosta bila bi raspisivanje novih izbora za Hrvatski sabor. U neformalnim razgovorima, neki visokopozicionirani HDZ-ovci upozorili su Plenkovića da bi koalicija s HNS-om značila smrt HDZ-a, ali Andrej Plenković takav je politički tip osobnosti da mu prevaljivanje tih ideoloških jazova ne predstavlja nikakav problem. To osobito nije problem onim liderima koji nakon dobivenih izbora do volje svojih birača drže kao do lanjskoga snijega, a birači HDZ-a, na svoju žalost, u tome imaju poprilično iskustvo.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari