Pratite nas

Intervju

IVICA MIŠIĆ: Stanje nije dobro, ali se ipak u BiH i Hrvatskoj može  pošteno živjeti

Objavljeno

na

Zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Ivica Mišić rodio se 23. veljače 1955. godine u Dubravama u blizini Brčkog, u Bosni i Hercegovini. Član je Saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Već više od 40 godina bavi se privatnim poduzetništvom. Živi u Vinkovcima. Oženjen je i otac troje djece.

 Gospodine Mišiću, porijeklom ste iz bosanske Posavine. Rođeni ste u Dubravama u blizini Brčkog. Vaše selo odolijevalo je raznim Scilama i Haribdama te i unatoč silnim pritiscima  i poteškoćama zadržalo je hrvatski katolički identitet.

– Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Tamo sam živio do 25 godine života i onda sam prešao u Slavoniju, u u Vinkovce, mada ja i danas često odem  u  Dubrave i mislim da nikada nisam otišao. Da, Dubrave su jedno selo, ne tako malo, u kojem živi 99,99% hrvatskog življa. Posebno volim svoje selo i u njemu uživam. Dolazim tamo gotovo svake nedjelje, jer Vinkovci nisu daleko. Poznajem dobro naš posavski narod i taj hrvatski identitet te mogu iskreno reći kako su me Dubrave odgojile, a one su i danas nešto posebno u mojoj duši.

U nekoliko ste navrata, ovdje u Saboru RH, jasno i glasno iznosili svoje katoličke stavove. Često ih u Saboru pokazujete.

– Da, Emocije me vežu za moje Dubrave, i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, tako da jasno govorim ono što mi leži na srcu, što mislim, doživljavam, što osjećam.  Žao mi je hrvatskog naroda u bosanskoj Posavini, koji je, usudim se reći, na neki način i izdan. Desilo se što se desilo. Narod je izašao da ne izgine. U jednom trenutku rata bili smo toliko nemoćni da sve to držimo. Međutim, sada nakon 20 godina mi je izrazito krivo što se hrvatska vlast, a tako i hrvatska vlast u BiH, ne zalaže dovoljno kako bi se naši ljudi vratili u svoje domove, kako bi konačno popravili te kuće koje  i danas stoje spaljene, tamo oko Dervente, Broda, Doboja, u Srednjoj Bosni. Dosta sam puta i Premijeru govorio a i sada pokušavam iz Sabora djelovati i činiti sve kako bismo  vratili moral i dostojanstvo tim ljudima, koji su izgubili osnovne uvjete za život u prelijepoj Posavini. Trebamo ih učvrstiti u stavu kako imaju pravo na svoju imovinu. Međutim, vidimo da to u Republici Srpskoj ne ide lako, a mi, kako u RH tako i u BiH dozvoljavamo onom koji nas je istjerao, da još uvijek, na neki drugi način,  ratuje u miru i ne dozvoljava povratak tamo gdje je to vjekovima naše. Oni koji poznaju povijest znaju da je do dolaska Turaka taj prostor bio katolički hrvatski prostor.

I tijekom posljednjih nastupa u Saboru ste govorili glasom svojega naroda i iznosili ste, ne samo svoj, nego glas  naroda kojemu pripadate. Posebno za vrijeme rasprave o ratifikaciji Istanbulske konvencije.

– Slušajte kada pred vas dođe neka točka Dnevnoga reda, vama počne govoriti srce kako se trebate ponašati. Uključite razum i tako donosite svoje osobne odluke. Nisam podržao Istanbulsku konvenciju, iako podržavam premijera Plenkovića. Smatram da je i Crkva u Hrvata trebala, po mom mišljenju, biti puno jasnija i barem nama zastupnicima jasno reći  kako konvenciju ne treba podržati, ali volio bih da nas je Crkva tako i testirala. Crkva je trebala okupiti sve nas saborske zastupnike, svih 151, i lijeve i desne, jer svi smo Hrvati i vidjeti tko kako diše. Volio sam da je taj test bio prirodan na način da se to jednostavno kaže: “Gospodo, nemojte to podržati!”, onda bismo vidjeli kakve bismo rezultate imali. Postoje ljudi koji se dobro ne razumiju u ta pitanja, a živimo u zemlji u kojoj su različiti utjecaji na snazi. Crkva je govorila, ali ja mislim da to nije činila dovoljno jasno.  Poslije toga događali su se kojekakvi prosvjedi, koji se prema mom mišljenju ipak nisu trebali ovako dogoditi, jer na kraju ispada da je sve upereno protiv politike a ne protiv konvencije. To je ono što mene smeta. Volio bih da se sve više u duhu katoličanstva dogodilo, kako bismo vidjeli koliko smo mi, hrvatski zastupnici u Saboru odgojeni u duhu kršćanstva.

 

Uskoro u Sabor na Dnevni red dolazi novi “ispit zrelosti”. Dolazi Nacrt Prijedloga za izmjene i dopune  Obiteljskog zakona.

 

– Ne znam što piše u tom Nacrtu, ali ćemo vidjeti na što će se sve to odnositi. Tada ću znati, a vjerujem i sve što je u skladu s katoličkom vjerom, i podržati. Naravno, da se neke stvari i ne mogu podržati. Ja ću se truditi biti konstruktivan i sasvim jasno objasniti s čim se i zbog čega ne slažem, ako bude potrebe i razloga. Ja bih volio da i taj Zakon bude onakav kakav treba biti. No, nažalost, ovaj svijet sve više ide u jednom drugom smjeru.  Pitam se kada smo mladim ljudima otvoreno govorili protiv kriminala. Morali smo se davno opredijeliti kako se više ne bi dešavao kriminal i svi smo ga trebali žešće osuditi. Međutim, mislim da se po tom pitanju šutilo. Volio bih da u našoj Hrvatskoj vlada onaj stari odgoj, i mislim da je to jako potrebito.  Mislim da su jedan veliki problem napravili i kompjuteri, Internet, jer djeca “surfaju” a mnogo je tih negativističkih pojava koje se tamo nude. Mnogo više nego onih pozitivističkih, a sve to dolazi iz svijeta. Europa ulazi na naše prostore, i to će se nastaviti, htjeli mi to ili ne htjeli, ali ovdje je i utjecaj Crkve vrlo snažan, jer mi smo jedan sasvim drugi narod. Ako smo pod Turcima izdržali 500 godina i zadržali svoju vjeru, zahvaljujući prije svega Crkvi, ali i savjesti građana, onda ćemo se moći održati i protiv zla suvremenoga svijeta. Prema tome, ništa ne treba raditi prisilno, nego svoje stavove zastupati jednostavno, odlučno i dostojanstveno.

U Saboru RH ste također postali zapaženi izlaganjem  tijekom rasprave o mogućem opozivu potpredsjednici Vlade  Martini Dalić. Zašto su vaši stavovi bili takvi?

–  Neki su se možda malo i iznenadili, ali ja uvijek imam svoj stav, bez obzira kako drugi razmišljaju, pogotovo kada je u pitanju poduzetništvo. Ja imam svoju tvrtku u BiH i Hrvatskoj. Zašto sam ministricu Dalić želio pohvaliti? Jednostavno. Mene je ministrica Dalić iznenadila kada se nije ustručavala reći kako je pisala Lex Agrokor. Imala je hrabrosti to reći. Agrokor je trebalo spasiti i to je dobro. Kako će se on dalje razvijati ostaje da se vidi. Međutim, u čemu je problem? Ja mislim da je problem u tomu što  sve dosadašnje Vlade nisu vodile računa o Todoriću. Svi su ga “milovali”, iako svaki zdrav i normalan čovjek, koji se bavi biznisom i koji imalo razmišlja o Hrvatskoj, treba shvatiti da kada Todorić dobija ( pretpostavljam da je više dobio nego kupio), daje mogućnost da može doći u propast( kao što je i došao) i onda tvrtka postaje problem za Hrvatsku. Ako se već davalo, a kupit se nije moglo, jer te milijarde nisu postojale, trebalo je to raspodijeliti drugačije. Banke su podržavale samo određene ljude. Mislim da je Agrokor trebao biti podijeljen na više ljudi i tako bismo imali manje potresa. Nažalost, danas imamo jedan veliki potres, koji je, osobno mislim saniran, ali to je sve pitanje vremena i niza okolnosti.

Očito je da su Vaši stavovi, gospodine Mišiću, po različitim pitanjima i različiti. Očito je da Vam se teško mogu nametnuti stavovi većine. Ključno je pitanje, što je u politici i u životu uopće,  najvažnije. Biti čovjek i imati stav  bez obzira kako se na to gledalo?

– To je najbitnija stvar. Prije dolaska u Sabor ja se nikada nisam bavio politikom. Do svoje 60-te nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, ali me sada nešto povuklo. Moji prijatelji iz Udruge bosanskih Hrvata “Prsten” su me prepoznali kao osobu koja bi mogla voditi podružnicu u  Vukovarsko-srijemskoj županiji i tada sam se angažirao. Iz toga se sve rodilo i evo me danas ovdje. Da budem iskren, sve što sam vidio prije 20 godina vidim i danas. Vidim da Republika Hrvatska nije išla u onom smjeru u kojem je trebala ići.  Radim za jednu slovensku tvrtku već 42 godine i to bez ikakvih problema i s njima i sa svojim radnicima, i upravo ti ljudi, koji sa mnom rade tolike godine, imaju pravo govoriti o meni kao čovjeku.

U posljednje vrijeme vidimo kako je jedan od ključnih problema u Republici Hrvatskoj odlazak brojnih mladih ljudi iz zemlje. Oni kažu da su glavni razlozi korupcija i nejednakost u svim područjima ljudskog življenja. Međutim, evo, vidimo da se u ovoj državi, postoje primjeri, malobrojni, ali postoje, koji govore kako se i u ovoj državi može lijepo i pošteno živjeti. Kako?

– Ja mislim da se i u Hrvatskoj, ali u BiH može lijepo i pošteno živjeti.  Međutim, i politika jednom mora stati podržavati podobne i mora davati šansu svima a ne samo svojima.  Moramo gledati na način da uvijek na prvom mjestu treba biti sposobnost. Nažalost, ja moram reći kako smo mlade ljude naučili kako treba ne raditi. Izašlo se iz komunizma u kojem se govorilo: završi školu, pa makar ništa ne radio. Ja sa Slovencima radim preko 40 godina i davno sam već vidio koliko su kod njih bitni rad, red i odgovornost. Kod nas je to drugačije. Mi najprije gledamo kako ćemo djetetu kupiti dobar auto, a da u njih ugradimo rad, red i odgovornost ostavljamo na zadnje mjesto. Ja pokušavam osjetiti život jednog normalnog i pristojnog čovjeka. Mislim da je, ipak, najvažnije biti na zemlji, prisjetiti se djetinjstva i onog iz čega smo svi skupa izašli i što smo imali. To cijenim. Jutros idem uz ove stube tu ispod zgrade Sabora, i vidim kako tamo nema jednog “cige”, Roma, koji je tamo svaki dan i prosi.  Meni bilo neobično, a bio sam pripremio milostinju. Falio mi je jutros.  Mi jednostavno o tomu moramo razmišljati. O onim malim ljudima. Jednom prigodom Einstein je rekao kako je znanost kad sve znate a ništa ne funkcionira. Praksa je kad sve funkcionira a vi ne znate kako.  Moramo praksu dotjerati u pravnu državu. Vidimo i sami kako nam se Slavonija prazni. Što će nam škole, bolnice kad u njima nema ljudi? Upropastiti nešto kao što je Slavonija može samo pomračen um. Ja sam obišao svijet, promatrao, ali ono što ima Hrvatska malo koja zemlja na svijetu ima i da nam sela i gradovi propadaju, to je stvarno i za ne povjerovati. Da smo kojim slučajem uzeli četiri poštena seljaka, čini mi se, kako bi držala pet puta bila bolja.  Nažalost, naši intelektualci nisu pokazali dovoljno znanja i poštenja.  Mislim da znanje imaju ali ga ne pokazuju, a poštenje nemaju pa nemaju što pokazati. No, istina je i to da sve postkomunističke zemlje muku muče s istim stvarima. Ali, nije svugdje ista razina.  Moramo reći i to da je ostalo mnogo jugoslovenske garniture u našim institucijama, i to se može i danas osjetiti, čak i u Saboru. To je problem koji moramo otkloniti i to narod mora prepoznati.  Istina je, da čak i oni koji su stavili ruku na srce, svi znamo, nažalost, da su upravo ti ljudi opljačkali ovu državu na neki način i takvim ne treba dozvoliti da pokušaju ponovno isto učiniti. Mi se okrećemo lagano. Rekli bismo, kako vjetar puše.  Danas ću bit komunista, sutra veliki Hrvat, ako bude vrijeme tražilo i nešto treće bit ću. To nije dobro i naš se narod jednom mora uozbiljiti i shvatiti da samo sposobni ljudi mogu nešto napraviti.

Iskoristio bih ovu prigodu i rekao našim mladim ljudima da najprije odrade svoj životni vijek, a onda uđu u politiku, jer onda će vidjeti mnogo stvari mnogo jasnije. Ja želim pozdraviti moju Posavinu, Bosnu i Hercegovinu, moju Slavoniju i ljude u njima. Želim ih ohrabriti da rade. Polako se i u ovoj zemlji otvaraju neke nove mogućnosti. Ova je godina malo bolja i ako ovako nastavimo mislim da ćemo i “poskočiti”. Premijera Plenkovića podržavam u ovom trenutku. Smatram da on radi dobar posao i da mi trebamo smiriti situaciju, jer u stalnom ljuljanju ništa ne funkcionira, a naslijedili smo mnogobrojne probleme, koji su se nakupili u ovih 25 godina neovisne nam Hrvatske. I kako se ne bismo zavarali: osobno mislim da su za stanje u ovoj državi odgovorne sve vlade, i lijeva i desna, a ja osobno imam dojam da ova Vlada to pokušava ispraviti.

U posljednje vrijeme vidimo kako na vrlo visoke pozicije u Republici Hrvatskoj dolaze ljudi koji su ponikli na brčanskim prostorima. Nabrojimo samo neke: Državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa Juro Martinović, ravnatelj Hrvatske Matice Iseljenika Mijo Marić, profesori- svećenici pater Mijo Nikić i pater Juro Zečević, profesori na KBF u Zagrebu, i mnogobrojni drugi…  Gospodine Mišiću, što je taj kamenac kojega nosite? Je li to možda posavska gruda, očeve žuljevite ruke, kršćansko promišljanja koje kaže da bez muke nema uskrsnuća ili je to jedan miks svega gore izrečenoga?

– Rekao bih, kako smo prije svega katolici, djelatni vjernici, a naravno da je tu i Božje proviđenje.  Nešto se dešava čega mi nismo niti svjesni. Nikada nisam niti pomislio da ću se baviti politikom, a eto, dva puta sam ušao u Sabor. Kako je to moguće? Nikada ni od koga nisam zatražio glas. Ja sam sebi jednostavno rekao:  Ako vrijediš proći ćeš, a ako ne vrijediš ne trebaš tamo niti biti.

Ja dobro znam naš brčanski posavski narod svjetskog rata na našoj općini je ubijeno 1300 Hrvata. Moj je otac bio na strijeljanju. Bog ga je spasio. Moj je stric poginuo 28. svibnja 1945. godine, kada je rat stao. Tada su obijali ljude koji im nisu odgovarali. Nažalost, izdajnici su bili naši. Ja volim Bosnu i Posavinu. Vidimo da se radi o poštenom narodu. Možemo vidjeti kako su samo oni u Zagrebu i Brodu i drugim mjestima popravili kuće i rade. Mi u BiH i nemamo neku hrvatsku politiku. Bio je Zubak, ali je sklonjen. Imamo Boga i to nam je dovoljno. No, nešto mora učiniti i čovjek. Nadam se da će se naši Posavljaci vratiti u što većoj mjeri. Evo, na primjer, u mojim Dubravama vidio sam neki dan 10 novih kuća i to me je posebno obradovalo. Ja volim i druge, ali koliko oni mene, toliko i ja njih. To je život i njega se ne treba plašiti. Ja poštujem druge narode, jer čovjek, ako vjeruje, ne može mrziti drugoga i drugačijega. Prema tome, sve treba uvažiti, ali politika kojom se ponašaju Srbi nije politika koja mi odgovara. Neki su me i u Saboru prozivali i govorili kako ne volim Srbe. To nije istina. Ja ne volim srpsku politiku, a ne Srbe kao ljude.

Ja nisam došao u Sabor da nešto zaradim. Sve sam već zaradio svojim rukama bez kriminala i to je ono čemu težim. Poslovan čovjek mora uvijek raditi. U poslu zasluge ne postoje. Ja volim svoje radnike i  oni vole mene. Obilazim svoje tvrtke. Naporno je, ali ako se želi, sve se stigne. No, moram priznati da nisam zadovoljan sudjelovanjem naših jako kvalitetnih ljudi i kadrova u politici. Malo nas je i zato se neke odluke i donose mimo nas i na našu štetu. Morali bismo se više ujljučiti u aktivno bavljenje politikom.

Anto Pranjkić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Paddy Ashdown: Pogriješio sam po pitanju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Paddy Ashdown, bivši visoki predstavnik u BiH, kazao je u intervjuu za Voice of America da misli kako je pogriješio po pitanju Hrvata u BiH jer nije uvidio na vrijeme da je Bosna i Hercegovina kao tronožac i da bez jedne noge ne funkcionira. Kompleksnot situacije u BiH usporedio je sa Sjevernom Irskom i Ciprom, a o Izbornom zakonu je rekao da je nužna reforma jer je to i zahtjev EU.

Je li Lord Paddy Ashdown, kada je napuštao BiH prije 12 godina, mogao zamisliti da će 2018. u Washingtonu i dalje govoriti o toj zemlji i njenim problemima.

Da, mogao sam zamisliti. Jer potrebno je dugo vremena da se izgradi mir. Ne možete ga izgraditi preko noći. Da vam dam primjer: ja sam umarširao u svoj rodni grad Belfast kao britanski vojnik u nastojanju da održim mir u vlastitoj zajednici 1969. I još uvijek nismo tamo osigurali mir. Treba puno vremena da se isperu neprijateljstva rata, da se riješite stare nomenklature i političkog sistema, kako u sjevernoj Irskoj, tako i u Bosni. Da, mogao sam zamisliti da ću biti ovdje, ali nisam mogao zamisliti da će se dozvoliti da toliko napretka kojeg smo postigli sve do 2006. bude poništeno. Umjesto da se kreće naprijed ka održivom miru kao dio EU, Bosna se počela kretati unazad. I to je veoma opasno, kaže Paddy Ashdown.

Jedan od njegovih projekata tijekom mandata u BiH je bila reforma policije – tadašnja kriza – koja se, kako sam kaže, ipak nije riješila. Kriza danas – izborni zakon.

“Projekt nije uspio jer je međunarodna zajednica okrenula leđa, ali ima dosta drugih stvari koje smo postigli: jedinstvena vojska, jedinstvena carinska kontrola, obavještajna služba, služba za indirektno oporezivanje. Da, za sve te stvari izvršen je pritisak međunarodne zajednice, ali je ponuđena i konstruktivna pomoć. Ali nažalost međunarodna zajednica je okrenula leđa policijskoj reformi. Ponekad kada pogledam unazad, upitam se da li sam možda trebao ostati još 5 ili 6 mjeseci da tu reformu učvrstim. Kada je u pitanju reforma izbornog zakona, činjenica je da se BiH sama mora pokrenuti po tom pitanju.

Ona može biti funkcionalna država i postati članica EU koja na učinkovit način služi svojim građanima i pruža im pristojan život jedino ako bude funkcionalna država. Onda kada to ne uspije uraditi, bilo sa policijskom ili izbornom reformom, BiH sama sebe sprječava da ima jedinu budućnost koju može dati svojim građanima, a to je sigurna i dolična budućnost.

BiH sada mora udovoljavati europskim standardima, a jedan od njih je izborni standard. Ako to ne uradi, ne može se pridružiti Europi. Moj stav je uvijek bio: Nemojte se miješati u unutarnju bh. politiku. Ja prihvaćam onoga koga su oni izabrali. Možda oni sebe zovu nacionalistima, ali ja ih prosuđujem po onome što rade, a ne po onome kako sebe zovu. Smatram to ispravnom politikom. Smatram da Zapad često griješi u biranju svojih miljenika, u BiH i drugim zemljama”, kazao je Ashdown.

Paddy Ashdown je prije 13 godina izjavio da ne vjeruje da nacionalističke stranke mogu dovesti Bosnu u EU. Smatra li i danas smatra isto?

“Da, nažalost vjerujem da nacionalizam raste. Ne kažem da neke nacionalističke stranke to ne bi mogle uraditi, ali generalno govoreći ako vjerujete u podsticanje nacionalizma, biće vam teže da vodite zemlju ka multietničkoj budućnosti koju podržava Evropa. Sa druge strane, pogledajte dobrog prijatelja Dragana Čavića, kojeg smatram izuzetno hrabrim političarem iz jedne od nacionalnih stranaka, koji je shvatio da bh. budućnost leži u uspostavi europske politike i standarda. Stoga ne isključujem nekog samo jer je iz nacionalističke stranke, sve ovisi o tome što oni rade, a ne kako sebe nazivaju”, kaže Lord Ashdown.

Pa ipak, čini se da u političkom životu Bosne i Hercegovine danas nedostaju održive alternative. Kako na to gleda?

“To mi je teško za objasniti i to smatram veoma zabrinjavajućim. To je zapravo vjerojatno najozbiljniji problem danas u BiH. Ako pogledate sjevernu Irsku i Cipar, vidjet ćete isto. Ako imate takozvani zamrznuti konflikt, za razliku od onog u kojem je jedna strana pobjednik, onda se nomenklatura iz rata prenosi na politiku kako bi se političkim sredstvima slijedile iste podjele i akcije zasnovane na etničkoj pripadnosti, upravo kao i tijekom rata. Sve dok se toga ne riješite, dok se ne riješite te generacije i zamijenite je s generacijom koja će više gledati u budućnost, postkonfliktna društva ne mogu imati budućnost. To se dogodilo u Sjevernoj Irskoj, i u drugim zemljama koje su se pokrenula od rata ka održivom miru. Ali ono što me brine u BiH nije to što obitelji iz vremena rata još uvijek vladaju održavanjem mira, već što još uvijek nema naznake o istinskoj novoj generaciji koja gleda u budućnost, a ne u prošlost. Možda ona postoji, ali ja nažalost još uvijek ne mogu vidjeti naznake njenog izrastanja.

VOA: Gledajući iz današnje prespektive, da bi ste li promijenili ijednu od svojih odluka iz prošlosti?

“Ah, da, naravno. Ako kao stranac sa velikim ovlastima dođete u tako kompleksnu zemlju kao što je Bosna i Hercegovina, naravno da ćete napraviti greške. Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji među bosanskim narodom, kojeg zaista volim, i političarima koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvaćali su greške koje sam pravio.

Jesam li pravio greške? Da. Vjerujem da sam napustio BiH šest mjeseci prerano. Vjerujem da smo policijsku reformu doveli do točke s koje je trebala ići naprijed, vjerovao sam da se postignuto ne može poništiti, ali nisam bio u pravu. Nažalost vjerujem da je to bio početak urušavanja institucija koje smo imali. Krivim sebe za to, ali krivim i međunarodnu zajednicu jer nije nastavila taj proces. Također, gledajući unazad, bio sam toliko fokusiran na odnos između Sarajeva i Banja Luke, jer je to za mene u to vrijeme bio izvor prijetnje, da nisam dovoljno pažnje obraćao na poziciju Hrvata. BiH je ,uvijek bila kao tronožac, ako izvučete jednu nogu, onda se sve sruši. Vjerojatno nisam shvaćao i proveo dovoljno vremena razmišljajući zbog čega bi Hrvati mogli ostati u BiH”, rekao je on u intervjuu za Voice of America.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati