Pratite nas

Intervju

IVICA MIŠIĆ: Stanje nije dobro, ali se ipak u BiH i Hrvatskoj može  pošteno živjeti

Objavljeno

na

Zastupnik u Saboru Republike Hrvatske Ivica Mišić rodio se 23. veljače 1955. godine u Dubravama u blizini Brčkog, u Bosni i Hercegovini. Član je Saborskog odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Već više od 40 godina bavi se privatnim poduzetništvom. Živi u Vinkovcima. Oženjen je i otac troje djece.

 Gospodine Mišiću, porijeklom ste iz bosanske Posavine. Rođeni ste u Dubravama u blizini Brčkog. Vaše selo odolijevalo je raznim Scilama i Haribdama te i unatoč silnim pritiscima  i poteškoćama zadržalo je hrvatski katolički identitet.

– Rodio sam se u Dubravama kod Brčkog. Tamo sam živio do 25 godine života i onda sam prešao u Slavoniju, u u Vinkovce, mada ja i danas često odem  u  Dubrave i mislim da nikada nisam otišao. Da, Dubrave su jedno selo, ne tako malo, u kojem živi 99,99% hrvatskog življa. Posebno volim svoje selo i u njemu uživam. Dolazim tamo gotovo svake nedjelje, jer Vinkovci nisu daleko. Poznajem dobro naš posavski narod i taj hrvatski identitet te mogu iskreno reći kako su me Dubrave odgojile, a one su i danas nešto posebno u mojoj duši.

U nekoliko ste navrata, ovdje u Saboru RH, jasno i glasno iznosili svoje katoličke stavove. Često ih u Saboru pokazujete.

– Da, Emocije me vežu za moje Dubrave, i za Bosnu i Hercegovinu u cjelini, tako da jasno govorim ono što mi leži na srcu, što mislim, doživljavam, što osjećam.  Žao mi je hrvatskog naroda u bosanskoj Posavini, koji je, usudim se reći, na neki način i izdan. Desilo se što se desilo. Narod je izašao da ne izgine. U jednom trenutku rata bili smo toliko nemoćni da sve to držimo. Međutim, sada nakon 20 godina mi je izrazito krivo što se hrvatska vlast, a tako i hrvatska vlast u BiH, ne zalaže dovoljno kako bi se naši ljudi vratili u svoje domove, kako bi konačno popravili te kuće koje  i danas stoje spaljene, tamo oko Dervente, Broda, Doboja, u Srednjoj Bosni. Dosta sam puta i Premijeru govorio a i sada pokušavam iz Sabora djelovati i činiti sve kako bismo  vratili moral i dostojanstvo tim ljudima, koji su izgubili osnovne uvjete za život u prelijepoj Posavini. Trebamo ih učvrstiti u stavu kako imaju pravo na svoju imovinu. Međutim, vidimo da to u Republici Srpskoj ne ide lako, a mi, kako u RH tako i u BiH dozvoljavamo onom koji nas je istjerao, da još uvijek, na neki drugi način,  ratuje u miru i ne dozvoljava povratak tamo gdje je to vjekovima naše. Oni koji poznaju povijest znaju da je do dolaska Turaka taj prostor bio katolički hrvatski prostor.

I tijekom posljednjih nastupa u Saboru ste govorili glasom svojega naroda i iznosili ste, ne samo svoj, nego glas  naroda kojemu pripadate. Posebno za vrijeme rasprave o ratifikaciji Istanbulske konvencije.

– Slušajte kada pred vas dođe neka točka Dnevnoga reda, vama počne govoriti srce kako se trebate ponašati. Uključite razum i tako donosite svoje osobne odluke. Nisam podržao Istanbulsku konvenciju, iako podržavam premijera Plenkovića. Smatram da je i Crkva u Hrvata trebala, po mom mišljenju, biti puno jasnija i barem nama zastupnicima jasno reći  kako konvenciju ne treba podržati, ali volio bih da nas je Crkva tako i testirala. Crkva je trebala okupiti sve nas saborske zastupnike, svih 151, i lijeve i desne, jer svi smo Hrvati i vidjeti tko kako diše. Volio sam da je taj test bio prirodan na način da se to jednostavno kaže: “Gospodo, nemojte to podržati!”, onda bismo vidjeli kakve bismo rezultate imali. Postoje ljudi koji se dobro ne razumiju u ta pitanja, a živimo u zemlji u kojoj su različiti utjecaji na snazi. Crkva je govorila, ali ja mislim da to nije činila dovoljno jasno.  Poslije toga događali su se kojekakvi prosvjedi, koji se prema mom mišljenju ipak nisu trebali ovako dogoditi, jer na kraju ispada da je sve upereno protiv politike a ne protiv konvencije. To je ono što mene smeta. Volio bih da se sve više u duhu katoličanstva dogodilo, kako bismo vidjeli koliko smo mi, hrvatski zastupnici u Saboru odgojeni u duhu kršćanstva.

 

Uskoro u Sabor na Dnevni red dolazi novi “ispit zrelosti”. Dolazi Nacrt Prijedloga za izmjene i dopune  Obiteljskog zakona.

 

– Ne znam što piše u tom Nacrtu, ali ćemo vidjeti na što će se sve to odnositi. Tada ću znati, a vjerujem i sve što je u skladu s katoličkom vjerom, i podržati. Naravno, da se neke stvari i ne mogu podržati. Ja ću se truditi biti konstruktivan i sasvim jasno objasniti s čim se i zbog čega ne slažem, ako bude potrebe i razloga. Ja bih volio da i taj Zakon bude onakav kakav treba biti. No, nažalost, ovaj svijet sve više ide u jednom drugom smjeru.  Pitam se kada smo mladim ljudima otvoreno govorili protiv kriminala. Morali smo se davno opredijeliti kako se više ne bi dešavao kriminal i svi smo ga trebali žešće osuditi. Međutim, mislim da se po tom pitanju šutilo. Volio bih da u našoj Hrvatskoj vlada onaj stari odgoj, i mislim da je to jako potrebito.  Mislim da su jedan veliki problem napravili i kompjuteri, Internet, jer djeca “surfaju” a mnogo je tih negativističkih pojava koje se tamo nude. Mnogo više nego onih pozitivističkih, a sve to dolazi iz svijeta. Europa ulazi na naše prostore, i to će se nastaviti, htjeli mi to ili ne htjeli, ali ovdje je i utjecaj Crkve vrlo snažan, jer mi smo jedan sasvim drugi narod. Ako smo pod Turcima izdržali 500 godina i zadržali svoju vjeru, zahvaljujući prije svega Crkvi, ali i savjesti građana, onda ćemo se moći održati i protiv zla suvremenoga svijeta. Prema tome, ništa ne treba raditi prisilno, nego svoje stavove zastupati jednostavno, odlučno i dostojanstveno.

U Saboru RH ste također postali zapaženi izlaganjem  tijekom rasprave o mogućem opozivu potpredsjednici Vlade  Martini Dalić. Zašto su vaši stavovi bili takvi?

–  Neki su se možda malo i iznenadili, ali ja uvijek imam svoj stav, bez obzira kako drugi razmišljaju, pogotovo kada je u pitanju poduzetništvo. Ja imam svoju tvrtku u BiH i Hrvatskoj. Zašto sam ministricu Dalić želio pohvaliti? Jednostavno. Mene je ministrica Dalić iznenadila kada se nije ustručavala reći kako je pisala Lex Agrokor. Imala je hrabrosti to reći. Agrokor je trebalo spasiti i to je dobro. Kako će se on dalje razvijati ostaje da se vidi. Međutim, u čemu je problem? Ja mislim da je problem u tomu što  sve dosadašnje Vlade nisu vodile računa o Todoriću. Svi su ga “milovali”, iako svaki zdrav i normalan čovjek, koji se bavi biznisom i koji imalo razmišlja o Hrvatskoj, treba shvatiti da kada Todorić dobija ( pretpostavljam da je više dobio nego kupio), daje mogućnost da može doći u propast( kao što je i došao) i onda tvrtka postaje problem za Hrvatsku. Ako se već davalo, a kupit se nije moglo, jer te milijarde nisu postojale, trebalo je to raspodijeliti drugačije. Banke su podržavale samo određene ljude. Mislim da je Agrokor trebao biti podijeljen na više ljudi i tako bismo imali manje potresa. Nažalost, danas imamo jedan veliki potres, koji je, osobno mislim saniran, ali to je sve pitanje vremena i niza okolnosti.

Očito je da su Vaši stavovi, gospodine Mišiću, po različitim pitanjima i različiti. Očito je da Vam se teško mogu nametnuti stavovi većine. Ključno je pitanje, što je u politici i u životu uopće,  najvažnije. Biti čovjek i imati stav  bez obzira kako se na to gledalo?

– To je najbitnija stvar. Prije dolaska u Sabor ja se nikada nisam bavio politikom. Do svoje 60-te nikada nisam bio član niti jedne političke stranke, ali me sada nešto povuklo. Moji prijatelji iz Udruge bosanskih Hrvata “Prsten” su me prepoznali kao osobu koja bi mogla voditi podružnicu u  Vukovarsko-srijemskoj županiji i tada sam se angažirao. Iz toga se sve rodilo i evo me danas ovdje. Da budem iskren, sve što sam vidio prije 20 godina vidim i danas. Vidim da Republika Hrvatska nije išla u onom smjeru u kojem je trebala ići.  Radim za jednu slovensku tvrtku već 42 godine i to bez ikakvih problema i s njima i sa svojim radnicima, i upravo ti ljudi, koji sa mnom rade tolike godine, imaju pravo govoriti o meni kao čovjeku.

U posljednje vrijeme vidimo kako je jedan od ključnih problema u Republici Hrvatskoj odlazak brojnih mladih ljudi iz zemlje. Oni kažu da su glavni razlozi korupcija i nejednakost u svim područjima ljudskog življenja. Međutim, evo, vidimo da se u ovoj državi, postoje primjeri, malobrojni, ali postoje, koji govore kako se i u ovoj državi može lijepo i pošteno živjeti. Kako?

– Ja mislim da se i u Hrvatskoj, ali u BiH može lijepo i pošteno živjeti.  Međutim, i politika jednom mora stati podržavati podobne i mora davati šansu svima a ne samo svojima.  Moramo gledati na način da uvijek na prvom mjestu treba biti sposobnost. Nažalost, ja moram reći kako smo mlade ljude naučili kako treba ne raditi. Izašlo se iz komunizma u kojem se govorilo: završi školu, pa makar ništa ne radio. Ja sa Slovencima radim preko 40 godina i davno sam već vidio koliko su kod njih bitni rad, red i odgovornost. Kod nas je to drugačije. Mi najprije gledamo kako ćemo djetetu kupiti dobar auto, a da u njih ugradimo rad, red i odgovornost ostavljamo na zadnje mjesto. Ja pokušavam osjetiti život jednog normalnog i pristojnog čovjeka. Mislim da je, ipak, najvažnije biti na zemlji, prisjetiti se djetinjstva i onog iz čega smo svi skupa izašli i što smo imali. To cijenim. Jutros idem uz ove stube tu ispod zgrade Sabora, i vidim kako tamo nema jednog “cige”, Roma, koji je tamo svaki dan i prosi.  Meni bilo neobično, a bio sam pripremio milostinju. Falio mi je jutros.  Mi jednostavno o tomu moramo razmišljati. O onim malim ljudima. Jednom prigodom Einstein je rekao kako je znanost kad sve znate a ništa ne funkcionira. Praksa je kad sve funkcionira a vi ne znate kako.  Moramo praksu dotjerati u pravnu državu. Vidimo i sami kako nam se Slavonija prazni. Što će nam škole, bolnice kad u njima nema ljudi? Upropastiti nešto kao što je Slavonija može samo pomračen um. Ja sam obišao svijet, promatrao, ali ono što ima Hrvatska malo koja zemlja na svijetu ima i da nam sela i gradovi propadaju, to je stvarno i za ne povjerovati. Da smo kojim slučajem uzeli četiri poštena seljaka, čini mi se, kako bi držala pet puta bila bolja.  Nažalost, naši intelektualci nisu pokazali dovoljno znanja i poštenja.  Mislim da znanje imaju ali ga ne pokazuju, a poštenje nemaju pa nemaju što pokazati. No, istina je i to da sve postkomunističke zemlje muku muče s istim stvarima. Ali, nije svugdje ista razina.  Moramo reći i to da je ostalo mnogo jugoslovenske garniture u našim institucijama, i to se može i danas osjetiti, čak i u Saboru. To je problem koji moramo otkloniti i to narod mora prepoznati.  Istina je, da čak i oni koji su stavili ruku na srce, svi znamo, nažalost, da su upravo ti ljudi opljačkali ovu državu na neki način i takvim ne treba dozvoliti da pokušaju ponovno isto učiniti. Mi se okrećemo lagano. Rekli bismo, kako vjetar puše.  Danas ću bit komunista, sutra veliki Hrvat, ako bude vrijeme tražilo i nešto treće bit ću. To nije dobro i naš se narod jednom mora uozbiljiti i shvatiti da samo sposobni ljudi mogu nešto napraviti.

Iskoristio bih ovu prigodu i rekao našim mladim ljudima da najprije odrade svoj životni vijek, a onda uđu u politiku, jer onda će vidjeti mnogo stvari mnogo jasnije. Ja želim pozdraviti moju Posavinu, Bosnu i Hercegovinu, moju Slavoniju i ljude u njima. Želim ih ohrabriti da rade. Polako se i u ovoj zemlji otvaraju neke nove mogućnosti. Ova je godina malo bolja i ako ovako nastavimo mislim da ćemo i “poskočiti”. Premijera Plenkovića podržavam u ovom trenutku. Smatram da on radi dobar posao i da mi trebamo smiriti situaciju, jer u stalnom ljuljanju ništa ne funkcionira, a naslijedili smo mnogobrojne probleme, koji su se nakupili u ovih 25 godina neovisne nam Hrvatske. I kako se ne bismo zavarali: osobno mislim da su za stanje u ovoj državi odgovorne sve vlade, i lijeva i desna, a ja osobno imam dojam da ova Vlada to pokušava ispraviti.

U posljednje vrijeme vidimo kako na vrlo visoke pozicije u Republici Hrvatskoj dolaze ljudi koji su ponikli na brčanskim prostorima. Nabrojimo samo neke: Državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa Juro Martinović, ravnatelj Hrvatske Matice Iseljenika Mijo Marić, profesori- svećenici pater Mijo Nikić i pater Juro Zečević, profesori na KBF u Zagrebu, i mnogobrojni drugi…  Gospodine Mišiću, što je taj kamenac kojega nosite? Je li to možda posavska gruda, očeve žuljevite ruke, kršćansko promišljanja koje kaže da bez muke nema uskrsnuća ili je to jedan miks svega gore izrečenoga?

– Rekao bih, kako smo prije svega katolici, djelatni vjernici, a naravno da je tu i Božje proviđenje.  Nešto se dešava čega mi nismo niti svjesni. Nikada nisam niti pomislio da ću se baviti politikom, a eto, dva puta sam ušao u Sabor. Kako je to moguće? Nikada ni od koga nisam zatražio glas. Ja sam sebi jednostavno rekao:  Ako vrijediš proći ćeš, a ako ne vrijediš ne trebaš tamo niti biti.

Ja dobro znam naš brčanski posavski narod svjetskog rata na našoj općini je ubijeno 1300 Hrvata. Moj je otac bio na strijeljanju. Bog ga je spasio. Moj je stric poginuo 28. svibnja 1945. godine, kada je rat stao. Tada su obijali ljude koji im nisu odgovarali. Nažalost, izdajnici su bili naši. Ja volim Bosnu i Posavinu. Vidimo da se radi o poštenom narodu. Možemo vidjeti kako su samo oni u Zagrebu i Brodu i drugim mjestima popravili kuće i rade. Mi u BiH i nemamo neku hrvatsku politiku. Bio je Zubak, ali je sklonjen. Imamo Boga i to nam je dovoljno. No, nešto mora učiniti i čovjek. Nadam se da će se naši Posavljaci vratiti u što većoj mjeri. Evo, na primjer, u mojim Dubravama vidio sam neki dan 10 novih kuća i to me je posebno obradovalo. Ja volim i druge, ali koliko oni mene, toliko i ja njih. To je život i njega se ne treba plašiti. Ja poštujem druge narode, jer čovjek, ako vjeruje, ne može mrziti drugoga i drugačijega. Prema tome, sve treba uvažiti, ali politika kojom se ponašaju Srbi nije politika koja mi odgovara. Neki su me i u Saboru prozivali i govorili kako ne volim Srbe. To nije istina. Ja ne volim srpsku politiku, a ne Srbe kao ljude.

Ja nisam došao u Sabor da nešto zaradim. Sve sam već zaradio svojim rukama bez kriminala i to je ono čemu težim. Poslovan čovjek mora uvijek raditi. U poslu zasluge ne postoje. Ja volim svoje radnike i  oni vole mene. Obilazim svoje tvrtke. Naporno je, ali ako se želi, sve se stigne. No, moram priznati da nisam zadovoljan sudjelovanjem naših jako kvalitetnih ljudi i kadrova u politici. Malo nas je i zato se neke odluke i donose mimo nas i na našu štetu. Morali bismo se više ujljučiti u aktivno bavljenje politikom.

Anto Pranjkić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Imamo bizarne situacije 2018. godine gospođa Esih, ja, NZH činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast

Objavljeno

na

Objavio

Saborski zastupnik Nezavisnih za Hrvatsku Zlatko Hasanbegović komentirao je za RTL prebjege u saborskim klubovima.

27 prebjega, pa i vi više niste dio HDZ-a, Sabor otpočetka do danas izgleda prilično različito, je li to prevara birača? 

“Promjena stranke u politici nije nešto neuobičajeno. Ovdje uz rijetke iznimke nije riječ o razilaženju zbog političkih ili ideoloških razloga, ovdje je riječ o moralnoj političkoj kaljuži koja je porušila sve kriterije političkog života, mi u Saboru imamo tektonski poremećaj.

Sabor bi trebao biti izraz biračke volje, bez obzira je li riječ o oporbi ili većini, ova saborska većina je prevara birača, ona nema temeljni izborni legitimitet.

Trebaju li nam onda prijevremeni izbori?

“To je jedini način kako bi se začeo proces konsolidacije hrvatske politike i parlamentarizma. Imamo bizarne situacije 2018. godine. Gospođa Esih, ja, Neovisni za Hrvatsku činimo oporbu, a gospođa Opačić je vlast.

Premijeru je očito glavni partner Bandić koji skuplja zastupnike, mislite li da će tražiti svoju poziciju u Vladi? 

“O tome ne znam, ako tražimo utjelovljenje te moralne kaljuže, to je ono što se naziva tzv. Klubom Milana Bandića u Saboru. On je započeo svoju nacionalnu politiku s jednim mandatom, a sada završava s 11. Javnosti je promaknuo jedan detalj, koja je geneza nastanka toga kluba, koji je u osnovi sakupljalište političkog otpada.

Supstrat toga kluba čine zastupnici nacionalnih manjina i o tome se nikada nije govorilo. Neki od njih su zlorabili poslovničku mogućnost i doveli sebe u privilegiranu pozticiju da su istvoremeno članovi dvaju saborskih klubova, što nijednom drugom zastupniku nije omogućeno.

Ovdje se ne radi samo o kameleonstvu, ovdje ima jasnih elemenata, ovdje je riječ o političkoj korupciji. Ovdje se ne okupljaju politički istomišljenici. Budući da Bandićeva stranka nema ni ideologiju ni vrijednosti, ti ljudi se okupljaju radi interesa.

U pozadini toga interesa stoji politička moć gospodina Bandića koju on crpi iz zloporabe položaja zagrebačkog gradonačelnika i človjeka koji bez bilo kakvih ograničenja raspolaže milijardama.

Parafrazirat ću Stipu Mesića – idimo tragom novca. Potražimo poveznicu između određenih financijskih dotacija koje idu iz Grada prema nekim manjinskim udrugama, manifestacijama, pokroviteljstvima i onda ćete imati odgovor što adi zastupnik mađarske, romske ili neke druge manjine u Bandićevom klubu.”

Vi ste i u Gradskoj skupštini, podržavate li ondje Bandića?

“Parlamentarna situacija se iz zakonskih razloga ne može uspoređivati s onom u Zagrebu. Vlast Milana Bandića ne proizlazi iz Skupštine nego iz njegovog mandata. U Skupštini ne postoji koalicija već tehnička radna većina oko konkretnih točaka i o svakoj točci na dnevnom redu se glasa.”

“U Gradskoj skupštini imamo različite situacije. Neki od zastupnika koji sad nastupaju kao moralni autoriteti prema Bandiću, koji fingiraju oporbu u Skupštini, na nacionalnoj razini s njime čine većinu, su donosili odluke i glasovali u korist nekih prijedloga kada smo mi bili u oporbi.”

Koliko na račun grada Zagreba Bandić skuplja nacionalne političke bodeove – danas rukovanje s Putinom, prije neki dan s kontroverznim političarem iz Jagodine?

Sakupljanje nacionalnih bodova. Ja neću ulaziti u motive jedne velike i ozbiljne države da daje odličje Bandiću. Samo ću podsjetiti na jednu stvar, i time ću reći što mislim o onome tko daje i onome tko prima odličje, prije malo vremena isto ovo odličje je dobio notorni Milorad Dodik, Ivica Dačić, Šešeljev šegrt Tomislav Nikolić i poznati Emir Kusturica.

Ne mogu zamislit da na svojim prsima nosim značku, a kamoli odličje koje su dobili ti ljudi. To je isto vezano uz kontroverzni susret s gospodinom Palmom, političkim blizancem gospodina Bandića.

Ovdje je pogaženo, ne ljudsko i političko dostojanstvo Milana Bandića, to je njegova stvar, nego je pogažano, političko i nacionalno dostojanstvo hrvatskog naroda, rekao je Hasanbegović za RTL

 

Marijan Knezović: Milan Bandić je definitivno čovjek s najmanje obraza u politici

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari