Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Demografija mora postati tema svih tema!

Objavljeno

na

Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija članice su skupine G7, najvećih svjetskih, ne samo gospodarskih, sila. To su ujedno zemlje koje drmaju Europskom unijom.

Ima jedna nepolitička stvar koja im je zajednička. Ni Angela Merkel, ni francuski predsjednik Macron, ni talijanski premijer Gentiloni, ni britanska premijerka May – nemaju djece.

Da se ogradim od mogućih zlobnih ili krivih shvaćanja, ne osuđujem, niti prosuđujem ljude po tome imaju li djece ili ne, kao ni prema boji kože, rasi, klasi, ili nacionalnosti. Dapače. Nije, uostalom, na meni da određujem hoće li netko imati ili nemati djecu, kao i koliko će ih imati. Pogotovo ne ako u vidu imamo parove koji se muče s neplodnošću i koji teško pate zbog toga. Duboka solidarnost, duboki naklon svima i svačijoj slobodnoj odluci.

No ovdje je tema demografija, a primjer lidera najjačih Europskih zemalja koji nemaju djece nije osuda, nego to spominjem kao kuriozitet nakon što sam pročitao intervju Alejandra Macarrona, znanstvenika svjetskog glasa u liberalnom španjolskom El Mundu, koji je autor uznemirujuće knjige koja se upravo prevodi i na engleski, pod naslovom “Demografsko samoubojstvo Zapada.” Macarron na temelju istraživanja donosi zastrašujuće podatke za Španjolsku i druge europske zemlje iz kojih je vidljivo da Europa, a tu je i Hrvatska u vrhu, svake godine, zavisno od zemlje i regije, gubi između dva i četiri posto domicilnog stanovništva, pa nije teško izračunati kojom brzinom ćemo nestati.

Uvjet opstanka

Zbog toga, smatra ovaj ugledni profesor, treba skinuti rukavice zvane politička korektnost i govoriti istinu, ma kako neugodna bila. On tu citira Churchilla koji je govorio kako je kritika utemeljena na istini najveći dar koji političar može dobiti, pa, iako boli, veli Churchill, ona je dar kao i bol tijelu, jer nas upozorava na problem u organizmu.

Prvo, za srljanje u samoubojstvo naše kulture sami smo si krivi. Sedamdesetih godina, u vrijem eksplozije blagostanja, kaže Macarron, službene politike bile su protunatalitetske, jer se smatralo da bi demografski rast i rađanje ugrozilo gospodarstvo i blagostanje. To se argumentiralo (neo)maltuzijanskom teorijom da su djeca uzrok siromaštva, da je čovjek štetnik i “karcinom Zemlje”. Nakon ove katastrofalne pogreške i sukladne depopulacije, slijedi nova, koje je aktualni imigracijski val, točnije invazija na Europu, vrh ledene sante. Ujedinjeni narodi donose plan tzv. “zamjenske imigracije”, gdje bi se planski domicilno bijelo stanovništvo koje nestaje zamijenilo useljenicima iz Azije i Afrike. No profesor ovdje pali alarm i politički nekorektno kaže da je to opasno, i kulturološki i gospodarski, da to nije rješenje nego put u propast, i to baš gospodarsku. Naime, do prije samo nekoliko desetaka godina imigranti iz Afrike i Azije dolazili su da bi radili, ovi što danas dolaze, dolaze zato da ne bi radili nego uživali sve blagodati naše socijalne države. Primjerice, od milijun imigranata koji su došli u Njemačku samo ih nekoliko desetaka tisuća radi, ostali su na teret države i poreznih obveznika, čitaj domicilnog stanovništva koje bi prema UN–u trebali zamijeniti i pomoći, no događa se suprotno. U jednom, Macarron jasno kaže kako UN i EU vatru gase benzinom. Koji je izlaz po njemu? Nema tu posebne pameti. Potrebno je osvješćivati domicilno stanovništvo da djeca nisu teret i trošak, već suprotno, uvjet mogućnosti našeg opstanka, civilizacijskog, kulturološkog, demokratskog, gospodarskog i sigurnosnog.

Pitanje svih pitanja

Radi se dakle o pitanju svih pitanja, o korijenu krize svih drugih kriza. Zato, sasvim konkretno, ako EU ima desetke i desetke milijardi eura da financira imigrante koji ne rade, a niti kane raditi, jer od socijalne pomoći i svih drugih primanja koje im osigurava socijalna država u EU jako dobro žive, Macarron traži da jednako tako država financira važan dio troškova podizanja djeteta domaćeg stanovništva (ne sve, jer će ispasti da rađaju djecu zbog novca, što je za dijete koje se rodi i to kasnije spozna, jako opasno i ponižavajuće), kao i da se odnos prema zaposlenoj ženi maksimalno fleksibilizira u njenu korist, jer ako imigrantska obitelj može dobiti tisuću do dvije eura mjesečno, a da ne rade i prave djecu, što je njihovo pravo, možemo li iste uvjete osigurati domicilnoj ženi koja odluči roditi dijete? Je li to diskriminacija zapadnjakinje? Macarron nije protiv imigracije i imigranata, dapače, ali se s pravom pita zašto ima novca za silnu vojsku imigranata, a nema za stimuliranje zapadnjakinja i domicilnih obitelji, ne samo financijski, nego na svaki drugi način, pazeći iznimno na dostojanstvo i slobodu svake zapadnjakinje pri svojoj odluci i izboru.

Čine li se Macarronova razmišljanja nekorektnim, preteškim? Ne znam. No i situacija o kojoj govori je jednako tako i teška i – nekorektna! Ako nekog njegove riječi zabole, sjetite se gore citiranog Churchilla.

Ivica Šola/Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Režimski Bilten SNV-a proizvodi kolektivnu krivnju

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac spašava režim i boji se demokratizacije

Hrvatski narod, društvo i država nalaze se u stanju neoproštene pobjede i ideološke okupacije. Neoproštena pobjeda i ideološka okupacija svojim rezultatima pokazuju se opasnijima po narod, društvo i državu od srbijanske oružane agresije. Pregažene su nacionalne kulturalne ustanove.

Razorene su, ponajviše iznutra, stare nacionalne stranke poput HSP-a i HSS-a, a onda i moderne poput HSLS-a i HDZ-a. KPH/SKH/SDP nije se transformirala u hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Demokršćani su u pelenama. Ono što je preostalo, vidljivo je u nekoliko posljednjih prežalosnih saziva Sabora.

Odnos unutarnje i vanjske politike

Dok su nacionalne snage uzduž i poprijeko sustavno i temeljito destruirane, jačale su manjinske, protestne i partikularne. Konglomerat umiješan od destruiranih stranaka i favoriziranih, podmetnutih i privilegiranih liliputanaca s minimalističkim demokratskim legitimitetom pretvorio se u odnarođeni poredak (režim), koji je sam sebi i svrha i smisao.

Čimbenici režima imaju osnovne zadatke: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. S tim i takvim unutarnjim poretkom Hrvatska je na vanjskome planu zauzela posljednje mjesto država Europske unije. Nije ni čudo, ta, samo uspješna unutarnja politika može generirati učinkovitu vanjsku politiku.

Primjerice, dok je Tuđman stvarao jaku integrativnu unutarnju politiku, ministar vanjskih poslova mogao je biti čak i jedan netalentirani Mate Granić.

Osamnaest godina poslije Tuđmana, HDZ nije u stanju pronaći kvalitetnoga nasljednika Plenkovića, tvorca „inkluzivne vlade“, zagovornika „stabilnosti“, borca protiv „populizma“, zaštitnika protuhrvatskih ideologija 20. stoljeća i ratifikatora nove rodne ideologije.

To je pokazatelj dubine destrukcije povijesno značajnih stranaka. Ali i to da je na čelu HSS-a notorni K. Beljak, umjesto uljuđene Marijane Petir. Da ne spominjemo drvene puškice HSP-a i plastične HSLS-a. Drugim riječima, da se sad u HDZ-u rodi novi Tuđman, već na razini temeljnoga ogranka izbacili bi ga iz igre.

Da se u HSS-u dogodi novi Radić, Beljak bi ga nogom u tur. Da se pojavi novi Starčević, svi haespeovi, autohtoni, čisti, prečisti i „za dom spremni“ ili nespremni, ne bi ga ni prepoznali.

Ni na jedno goruće pitanje hrvatskoga naroda, društva i države, uspostavljeni poredak nema rješenje. S ovim gospodarskim tempom „razvitka“, primjera radi, mogli bismo dostići Sloveniju za nekih pedesetak godina. O tomu je izvrstan ekonomski komentator HTV-a, Željko Kardum, nedavno govorio u gluhom terminu četvrtoga programa, valjda da ga čuje što manje ljudi. Umjesto njegovih objektivnih analiza, udarni nedjeljni termin već nam godinama zagađuje stanoviti Aco.

Bilten SNV-a u službi režima

No, kad režim blokira zdravu pamet, volju naroda, referendume, on istodobno privilegira nezdravu pamet, volju odnarođenih elita i nametnute direktive. Tako, recimo, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb daju „podršku“ Srpskom narodnom vijeću, Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i izdavaču Miloradu Pupovcu. On je objavio „Bulletin 14“ pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.“ Riječ je o godišnjoj potjernici posttuđmanovskoga režima, stanoviti uhidbeni nalog s međunarodnim pretenzijama olajavanja.

Izdavač Pupovac u tom režimu predstavlja ključan faktor proglašene „političke stabilnosti“. On je režimlija prvoga reda. I radi svoj posao: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. Od njega hrvatski narod, društvo i država nemaju nikakve koristi, premda ga masno plaćaju. Nemaju ni lojalni Srbi.

U iole normalnome izbornome sustavu Pupovac bi Sabor mogao samo sanjati. Ali izborni sustav je i skrojen zato da proizvodi nenormalne odnose. Vrhunac proizvodnje nenormalnih odnosa predstavlja ratifikacija rodne ideologije, koju je upravo Pupovac požurivao, a Plenković prihvatio njegovu požurnicu.

Iz spomenuta Biltena razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod „historijskim revizionizmom“ smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma.

Također je jasno kako pod optužnicu za „govor mržnje“ spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod „nasilje“ spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.

Bilten uopće ne spominje četnike i pripadnike „pobunjenih Srba iz Hrvatske“. Oni su jednostavno nestali. Ne postoje, pa prema tome nisu nanijeli nikakav revizionizam, mržnju i nasilje prema Srbima. Ako komu i jesu, to nije problem, jer četnici su zapravo antifašisti, kao i Pupovac. Bilten, ipak, ne može sakriti osnovnu intenciju. Proizvodnju kontinuirane kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, društva i države.

Stoga je on proteza i sredstvo velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Nema nijedne nacionalne manjine u svijetu, kojoj državni poredak dopušta, kamoli financira djelovanje upereno protiv političkoga naroda, protiv zdravoga društva i same države.

Pupovac nije rješenje, već problem

Uostalom kako i zašto vjerovati Izdavaču Biltena u službi režima? On je izjavio u vrijeme pripreme srbijanske agresije i njezine opravdanosti, da je u Hrvatskoj prekršteno 10 ili 11 tisuća srpske djece.

Izjavio je da se u jami Jadovno skriva 40 tisuća žrtava, a uvidom u nju nije nađena nijedna. Dao je riječ kako će za dva zarobljena pobunjena Srbina trampom s pobunjenicima spasiti dr. Ivana Šretera, a on se i danas vodi kao nestali.

Kako, dakle, vjerovati Izdavaču, štoviše, uzeti ga za koalicijskoga partnera, kad je povrh svega u Hrvatskom saboru nataknuo žutu traku, hineći kako u Hrvatskoj vrijede rasni zakoni?

Napokon, kako režim može vjerovati Pupovcu, kad on izravno radi i protiv pripadnika samoga režima? Naime, kako pišu Izdavačeve Novosti – „Opasno je da su elementi etničke netrpeljivosti i revizionizam i dalje prisutni u medijima i izjavama javnih osoba.

Radi se o preko 50 javnih izjava, mahom političkih dužnosnika od najniže lokalne razine pa sve do vrha vlasti, rečeno je na predstavljanju Biltena“. Iako je Pupovac vlast, „već četvrtu godinu zaredom raste broj slučajeva govora mržnje i netolerancije, poziva na nasilje i historijskog revizionizma, pri čemu su najčešće mete pripadnici manjina i ranjivih skupina, prije svega Srbi“.

SNV

Dakle, koje je rješenje ne samo za „ranjivu skupinu“ Srba, već i za većinski narod, društvo i državu? Maknite Pupovca. Nije on rješenje, već problem svih hrvatskih državljana, bez obzira na nacionalnost. Sudeći prema pisanom izvještaju Novosti s predstavljanja Biltena, najviše je, međutim, govorio upravo Izdavač, predstavljen kao predsjednik SNV-a.

Nije sebe okrivio za navodni rast govora mržnje, napada i prijetnji, već „ultrakonzervativne udruge“, budući da one „napadaju Vladu koju podržavaju nacionalne manjine“. Tipično režimlijski. Zatim je vlastiti režim optužio da ne provodi zakone! I založio se da se mete označene u Biltenu ne procesuira prekršajno, već prema „Kaznenom zakonu“.

Tipično za represivca! Smetaju mu i „svadbe i različita druženja“, budući da završavaju „pjesmama“ koje mu se ne sviđaju. Tipično za totalitarne režime. Tri mjeseca prdekane za Vilu Velebita već je viđena praksa političke stabilnosti.

Podupire vladu, boji se neizvjesnosti, Crkve…

Podvalio je laž da je „RH po Ustavu temeljena na antifašizmu“. Žali se, međutim, „u svakodnevnici nema antifašizma, nego fašizma“. Da, ima ga, ali ne tamo gdje ga on vidi. Da se potrudi onoliko koliko se trudi fašizirati Hrvate, hrvatsko društvo i državu, pronašao bi ga bez puno muke u ostatcima velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, te u zagovornicima rodne ideologije.

Grozna je optužba „predsjednika SNV-a“ kako su za fašizam „odgovorni ključni akteri hrvatske političke scene“. Od njih zahtijeva da odlučnije djeluju na suzbijanju narodnih neprijatelja.

No, unatoč svemu, Pupovac će poduprijeti „aktualnu Vladu“. Zašto? Zato jer ga plaši „neizvjesnost oko toga tko će preuzeti vlast i Vladu“. Pita se „hoće se vratiti oni koji su otišli 2016.“, naime, upravo su oni „suodgovorni“ za rezultate neznanstvenih istraživanja objavljenih u Izdavačevu Biltenu.

Umjesto da stane u zaštitu Hrvatske pravoslavne crkve, koju režim otvoreno diskriminira, Bilten je opleo po njoj, a Izdavač po Katoličkoj crkvi: „Hoće li oni crkveni krugovi koji žele preuzeti dominaciju nad hrvatskom politikom i koji mobiliziraju cijelu kampanju koja traje preko svojih nevladinih organizacija i drugih krugova, hoće li oni uspostaviti onu vrstu poretka kakvu smatraju da je u Hrvatskoj prirodno da postoji poredak, tzv. prirodni hrvatski poredak“. Pupovac dominira hrvatskom politikom, a ne Crkva.

Prirodan hrvatski poredak je samo onda kad je pupovčad nedodirljiva vlast. To je ujedno i jedini ispravni antifašizam. Sve ostalo je fašizam, pa i referendumi.

Stoga Pupovac zaključuje „da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore ne će doći“. Premda, kaže, „svi pokazatelji govore da gore dolazi“. Time je izrazio stajalište ne samo SNV-a, već i odnarođenoga poretka u cjelini.

Nenad Piskač / HKV

 

Pupovac predstavio Bilten SNV-a ‘Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017. godini’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rušenjem istanbulske konvencije do rušenja Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

FAH

“Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se navještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našim životima”, napisao je papa Franjo u uvodu u zadnje poglavlje svoje pobudnice “Radujte se i kličite”. U poglavlju koje nosi naziv “Borba, budnost i razlučivanje” Sveti Otac nas poziva da stvari uzmemo u svoje ruke i idemo uz Božju pomoć mijenjati ono što se mijenjati može.

Građanska inicijativa “ Istinom protiv Istanbulske” na ulice je već do sada dovela veliki broj naših građana koji su uzeli stvari u svoje ruke i čine ono što mogu. Potpisati se za raspisivanje referunduma za otkazivanje Istanbulske konvencije mogu svi građani Republike Hrvatske. Ostalo je još pet dana. Sasvim dovoljno kako bismo razmislili i u vlastiti dnevni red uvrstili dovoljno vremena te kako bismo otišli do najbližeg punkta volontera inicijative i dali svoj potpis. Tim potpisom svaki građanin zapravo počinje slijediti riječi Svetog Oca iz pobudnice “Radujte se i kličite”. Potpisom se borimo protiv onih koji ne žele isitni pogledati u oči. Potpisom pokazujemo budnost i činimo ono što čini aktivni djelatni kršćanin. Potpisom razlučujemo i dobro od zla. Na prvim stranicama Staroga zavjeta jasno piše kako je Bog stvorio muškarca i ženu. Ne piše kako je Bog stvorio “ono”, nego jasno piše kako je stvorio muško i žensko. Istanbulskom konvencijom u društvo se pokušava ubaciti rodna ideologija, koja ostavlja prostora manipulacijama. A mi, katolici, znamo što nam je činiti. Naši su postulati određeni davno. Za nas nema manipulacija.

I zato učinimo sve kako bismo pokazali, uz razumijevanje i prihvaćanje katoličkih stavova i treću našu kršćansku odrednicu, djelatnu aktivnost. Sudjelujmo. Priključimo se brojnim volonterima koji neustrašivo stoje pored svojih malih stolića iščekujući svakog dobronamjernika i njegov potpis kao dokaz više kako nas ima i kako znamo biti tu kad je potrebito. Svi ti ljudi podsjećaju me na 90-te kada smo s puškama na grudima i krunicama oko vrata hitali zlu u susret. Nismo se bojali tenkova, strojnica, luđačkih pogleda. Nismo se bojali huškačke retorike i propagande. Ni danas se ne bojimo lokalnih moćnika i vlastodržaca, koji misle da su svijet izmislili. Ne bojimo se njihovih nasrtaja na um i srce. Pokažimo odlučnost. Nije važno u kojoj smo stranci. Važno je da smo Kristovci. Važno je da smo ljudi. Opravdajmo djelom ono što smo čuli na nedjeljnjoj misi. Dajmo prostora Duhu Svetom da nas povede.

U narednih pet dana, toliko je još ostalo do roka skupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma o otkazivanju dokumenta, koji je prekriven velom tajne i koji nam krije toliko toga, učinimo ono što je jedino ispravno.. I koliko god u njega ulazili s razumijevanjem i svom znanošću ovoga svijeta, ne možemo dokučiti što sve on može donijeti. Toliko je nejasnih upitnika u samom dokumentu. A tamo gdje su stvari nejasne otvara se prostora za nove nejasnoće i podjele. Ok.

Taj dokument je izglasan u Saboru, ali nisu niti saborski zastupnici neprikosnoveni. Neki nisu ni pogledali dokument. Samo su digli ruku i time pokazali, ne odgovornost, nego, toliko puta spominjani problem ove države, podobnost. Nitko me ne može uvjeriti kako neki od njih, HDZ-ovi zastupnici misle pozitivno o konvenciji, unatoč ruci u zraku tijekom glasovanja. Oni su jednostavno tako učinili. Evo prilike grešku ispraviti. Jednostavno se potpisati za Referendum i time dobiti novu priliku. Zapravo, oni samo time pokazuju pravo lice. Ono istinsko kršćansko, kakvo i imaju, samo nemaju hrabrosti za to, jer misle da bi se time mogli spotaknuti. Strah je veliko zlo ovoga društva. Treba biti hrabar. A to ne znači predati se. Građanska Inicijativa “Istinom protiv Istanbulske” učinila je sve što je bilo u njenoj moći. Sad smo tu mi, građani. Red je na nas.

Svi zajedno izađimo na ulice. Pomozimo volonterima na crti obrane, dajmo svoj mali doprinos kako bismo ostvarili sveopći cilj. Pokažimo da nas ima. Pokažimo kako ima i onih koji se ne kriju, koji jasno kažu tko su i što su. I to djelatno. Mi, koji u Hrvatskoj živimo od svojega rada ne ovisimo od Europske unije. Volimo ju. Dio smo Europe, ali ne pod svaku cijenu. Ne pod cijenu naših vrijednosti. Ako to još nisu “skužili” oni koji vode ovu državu to je njihov problem. Znamo da oni imaju i veći problem: kako se nositi sa svojom savješću, jer “sjemenje” se brzo raspe, a svjeotnazora ne bude. I zato gornji naslov. Istanbulska konvencija u ovoj državi treba doživjeti rušenje, kako bi naši vodeći poličari doživjeli katarzu. Priliku imaju. Možda i sami potpišu za Referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije. Jer, rušenje Istanbulske konvencije nije rušenje ljudi nego provođenja njihovih politika, na čijem ustrajavanju može doći do dubokih devijacija unutar društva.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati