Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Demografija mora postati tema svih tema!

Objavljeno

na

Njemačka, Francuska, Italija i Velika Britanija članice su skupine G7, najvećih svjetskih, ne samo gospodarskih, sila.

To su ujedno zemlje koje drmaju Europskom unijom.

Ima jedna nepolitička stvar koja im je zajednička. Ni Angela Merkel, ni francuski predsjednik Macron, ni talijanski premijer Gentiloni, ni britanska premijerka May – nemaju djece.

Da se ogradim od mogućih zlobnih ili krivih shvaćanja, ne osuđujem, niti prosuđujem ljude po tome imaju li djece ili ne, kao ni prema boji kože, rasi, klasi, ili nacionalnosti. Dapače. Nije, uostalom, na meni da određujem hoće li netko imati ili nemati djecu, kao i koliko će ih imati. Pogotovo ne ako u vidu imamo parove koji se muče s neplodnošću i koji teško pate zbog toga. Duboka solidarnost, duboki naklon svima i svačijoj slobodnoj odluci.

No ovdje je tema demografija, a primjer lidera najjačih Europskih zemalja koji nemaju djece nije osuda, nego to spominjem kao kuriozitet nakon što sam pročitao intervju Alejandra Macarrona, znanstvenika svjetskog glasa u liberalnom španjolskom El Mundu, koji je autor uznemirujuće knjige koja se upravo prevodi i na engleski, pod naslovom “Demografsko samoubojstvo Zapada.” Macarron na temelju istraživanja donosi zastrašujuće podatke za Španjolsku i druge europske zemlje iz kojih je vidljivo da Europa, a tu je i Hrvatska u vrhu, svake godine, zavisno od zemlje i regije, gubi između dva i četiri posto domicilnog stanovništva, pa nije teško izračunati kojom brzinom ćemo nestati.

Uvjet opstanka

Zbog toga, smatra ovaj ugledni profesor, treba skinuti rukavice zvane politička korektnost i govoriti istinu, ma kako neugodna bila. On tu citira Churchilla koji je govorio kako je kritika utemeljena na istini najveći dar koji političar može dobiti, pa, iako boli, veli Churchill, ona je dar kao i bol tijelu, jer nas upozorava na problem u organizmu.

Migranti

Prvo, za srljanje u samoubojstvo naše kulture sami smo si krivi. Sedamdesetih godina, u vrijeme eksplozije blagostanja, kaže Macarron, službene politike bile su protunatalitetske, jer se smatralo da bi demografski rast i rađanje ugrozilo gospodarstvo i blagostanje. To se argumentiralo (neo)maltuzijanskom teorijom da su djeca uzrok siromaštva, da je čovjek štetnik i “karcinom Zemlje”. Nakon ove katastrofalne pogreške i sukladne depopulacije, slijedi nova, koje je aktualni imigracijski val, točnije invazija na Europu, vrh ledene sante.

Ujedinjeni narodi donose plan tzv. “zamjenske imigracije”, gdje bi se planski domicilno bijelo stanovništvo koje nestaje zamijenilo useljenicima iz Azije i Afrike. No profesor ovdje pali alarm i politički nekorektno kaže da je to opasno, i kulturološki i gospodarski, da to nije rješenje nego put u propast, i to baš gospodarsku. Naime, do prije samo nekoliko desetaka godina imigranti iz Afrike i Azije dolazili su da bi radili, ovi što danas dolaze, dolaze zato da ne bi radili nego uživali sve blagodati naše socijalne države.

Primjerice, od milijun imigranata koji su došli u Njemačku samo ih nekoliko desetaka tisuća radi, ostali su na teret države i poreznih obveznika, čitaj domicilnog stanovništva koje bi prema UN–u trebali zamijeniti i pomoći, no događa se suprotno. U jednom, Macarron jasno kaže kako UN i EU vatru gase benzinom. Koji je izlaz po njemu? Nema tu posebne pameti. Potrebno je osvješćivati domicilno stanovništvo da djeca nisu teret i trošak, već suprotno, uvjet mogućnosti našeg opstanka, civilizacijskog, kulturološkog, demokratskog, gospodarskog i sigurnosnog.

Pitanje svih pitanja

Radi se dakle o pitanju svih pitanja, o korijenu krize svih drugih kriza. Zato, sasvim konkretno, ako EU ima desetke i desetke milijardi eura da financira imigrante koji ne rade, a niti kane raditi, jer od socijalne pomoći i svih drugih primanja koje im osigurava socijalna država u EU jako dobro žive, Macarron traži da jednako tako država financira važan dio troškova podizanja djeteta domaćeg stanovništva (ne sve, jer će ispasti da rađaju djecu zbog novca, što je za dijete koje se rodi i to kasnije spozna, jako opasno i ponižavajuće), kao i da se odnos prema zaposlenoj ženi maksimalno fleksibilizira u njenu korist, jer ako imigrantska obitelj može dobiti tisuću do dvije eura mjesečno, a da ne rade i prave djecu, što je njihovo pravo, možemo li iste uvjete osigurati domicilnoj ženi koja odluči roditi dijete? Je li to diskriminacija zapadnjakinje? Macarron nije protiv imigracije i imigranata, dapače, ali se s pravom pita zašto ima novca za silnu vojsku imigranata, a nema za stimuliranje zapadnjakinja i domicilnih obitelji, ne samo financijski, nego na svaki drugi način, pazeći iznimno na dostojanstvo i slobodu svake zapadnjakinje pri svojoj odluci i izboru.

Čine li se Macarronova razmišljanja nekorektnim, preteškim? Ne znam. No i situacija o kojoj govori je jednako tako i teška i – nekorektna! Ako nekog njegove riječi zabole, sjetite se gore citiranog Churchilla.

dr. sc. Ivica Šola
Glas Slavonije

VIKTOR ORBAN: Mora se zaustaviti plan naseljavanja Europe migrantima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati