Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

Objavljeno

na

Prije nekoliko tjedana u jeku borbe za Brexit mnogima je ispod radara prošla rasprava u zapadnim medijima o budućnosti Europske unije. Ta se rasprava, istinabog, stalno vodi, no najnoviji naglasci te rasprave prvi put govore da Europska unija može opstati samo ako postane imperij. Na štetu država nacija.

Tako je prije nekoliko tjedana bivši belgijski premijer, sada europarlamentarac i član liberalno demokratske stranke, Guy Verhofstadt, na njihovom skupu u Engleskoj jasno rekao: “Svijet sutrašnjice je svijet imperija, to više neće biti svijet država-nacija; novi svjetski poredak temeljit će se na imperijima: Kina, Indija, Rusija, Sjedinjene Američke Države. Europljani i Britanci u takvom svijetu moći će braniti svoje interese i njihov okvir samo čvrsto se ujedinjujući u isti takav europski okvir.”

U tom kreiranju svijeta kao mnoštva imperija koji treba slijediti i Europa, Verhofstadtu je odmah dao za pravo Financial Times i drugi globalistički mikrofoni. Na istom tom tragu Europu vidi i Macronov ministar financija Bruno Le Maire, koji je taj projekt uoči zadnjih izbora ukoričio u obliku manifesta, knjige.

Taj scenarij centralizacije Europske unije i njene dedemokratizacije, gdje će moć koja odlučuje o našim životima biti u mraku i bez lica, nije nikakva teorija zavjere, on je od početka utkan u europski projekt.

Naime, u komentaru za Le Figaro Coralie Delaume korijene ovog projekta vidi u sredini šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je Sud pravde Zajednice s dvije sentence, 1963. i 1964. godine, “europske ugovore uzdigao na ustavni rang”, bez da su konzultirane države nacije.

Kada su Francuzi i Nizozemci 2005. glasovali protiv Lisabonskog ugovora, to je jednostavno ignorirano, jer je federalizacija Europe ispod stola već šezdesetih bila zabetonirana.

Nakon što su ugovori mutno uzdignuti na rang (europskog) Ustava slijedio je proces demokratskog deficita EU-a kao i sveukupne transparentnosti donošenja odluka i zakona. Lisabonski ugovor u tom smislu je ojačao debatni klub zvan Europski parlament, jedini parlament na svijetu koji nema principijelno zakonodavnu funkciju, pa nije jasno zašto se uopće zove parlament.

Nije jasno niti zašto se ovaj “parlament” zove “europski” jer europski narod ne postoji, već mu je funkcija kohabitacija nacionalnih predstavnika 28 država članica. Taj isti parlament nema mogućnost niti modifikacije ugovora, pa i onih u kojima su sadržani elementi ekonomske politike.

Kakav god bio sastav Parlamenta, dobili ih “suverenisti”, “populisti” ili aktualni “mainstream”, ništa se neće dogoditi, ključne odluke se događaju drugdje, u opskurnosti, iza leđa europskih naroda. Tako su nastali populisti, suverenisti, tako se dogodio Brexit, tako…

‘Kooperativni’ nastanak

Kako to euroelitisti ne skrivaju, svjedoči i činjenica da je bivši šef Europske komisije José Manuel Barroso javno definirao Europsku uniju kao “neimperijalni imperij”, u smislu da on neće nastati kao svi u povijesti, nasiljem i pokoravanjem, već “kooperativno”, kako je napisao Robert Cooper, koji ga je savjetovao i radio na stvaranju Europskog ministarstva vanjskih poslova. Od istaknutih bruxelleskih figura o tome je bila jasna i bivša “komisionarka” Viviane Reding, koja je više puta vrtjela poput pokvarene gramofonske ploče: “Postaje nužno posvijestiti činjenicu da više ne postoje interne nacionalne politike.”

Jasno je, dakle, da svijet kakav smo poznavali nestaje, da Europska unija kakvu smo poznavali nestaje, i to, da budem dosadan, nije nikakva teorija zavjere, već projekt koji nije teško uočiti.

Da nije izborna šutnja, ovaj tekst bih zaključio drugačije, no bit će prilike.

Stoga skrećem pozornost na jedan drugi problem u kojem je Europa sklopljena kao imperij, u svijetu sklopljenom kao skup imperija i hegemona, problem od kojeg se ježim. To je problem nestanka slobode i konačni trijumf Velikog Brata, odnosno kontrole nad ljudima i narodima, do sada neviđene u povijesti.

Naime, niti jedan imperij u povijesti nije imao na raspolaganju tako visoku tehnologiju, algoritme, umjetnu inteligenciju, sve ono što nazivamo posthumanom ili transhumanom erom. Kako je pokazao skandal Oxford Analytica, kako je pokazao slučaj Snowden, slučaj Assange, ono što ljudi smatraju širenjem prostora slobode, od interneta, preko društvenih mreža te tehnologije uopće, zapravo je širenje prostora kontrole i manipulacije ljudima.

Kada imate imperij s demokratskim deficitom, kada politička ili ekonomska moć izgubi lice, a na sve to dodate tehniku i tehnologiju, pokoravanje ljudi i država bit će takvo da će sloboda postati sinonim za kontrolu i obrnuto.

Nove generacije, hipnotizirane tehnikom i društvenim mrežama od kojih ne mogu misliti niti kritički analizirati, postat će puki plastelin, postat će mišljeni i analizirani misleći da misle i analiziraju, a čovjek kao takav će nestati, reduciran na konzumenta, bez memorije i identiteta. Kako se takav scenarij čini ne tako dalek, važno je umrijeti na vrijeme. Sretna nova godina!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari