Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Europa između Hitlerova i Macronova ministra

Objavljeno

na

Ili ćemo postati novi imperij, nadnacionalna superdržava, ili ćemo propasti. To je glavna teza knjige Macronova ministra ekonomije Bruna Le Mairea, promovirane prošlog tjedna u Parizu, kada je u pitanju budućnost Europske unije.

Stiješnjena između novog kineskog Puta svile i Trumpova “First America”, EU nema drugog izbora, po njemu, pa i po cijenu demokratskog deficita, koji joj i sada mnogi predbacuju, kao i još snažnijeg smanjivanja ovlasti suverenih država na konto sjedišta europskog imperija u Bruxellesu.

Le Maireova teza i projekt zapravo je isto ono što je govorio Junckerov prethodnik Barroso, nazvavši Europsku uniju “neimperijalnim imperijem”, koji treba nositi sva obilježja Hobbesova Levijatana, ogromnog čudovišta.

U ovom prepucavanju uoči europskih izbora koje se dijeli na one, poput Macronova ministra, koji žele više Europe, i onih koji žele manje Europe, ne biraju se “blagi”, pa i neobični argumenti.

Naime, zagovornici manje Europe, a više suverenih država u Europi nacija na principu supsdijarnosti, podsjećaju da ova ideja Europe kao nadnacionalnog imperija svoje korijene ima u projektu Hitlerova ministra ekonomije Walthera Funka koji ga je iznio, gle vraga, skoro prije osamdeset godina, kao i Macronov ministar ekonomije prošlog tjedna, baš u Parizu nakon okupacije Francuske.

Tragičan kraj

Funk, Hitlerov ministar gospodarstva, je taj projekt četrdesetih godina prošlog stoljeća nazvao, opet ironija, Europäische Wirtschaftsgesellschaft, dakle, Europska ekonomska zajednica koja bi imala: zajedničku valutu, nekakav euro, kako bi se olakšala trgovina, zajedničko tržište (ne piše slobodno), aboliranje države nacije, te centralizacija moći u rukama tehnokrata s jačanjem demokratskog deficita.

Koja je razlika između vizije Europe Hitlerova ministra Funka i Macronova ministra Le Mairea? Nema ih. Osim što je u korijenu Funkove vizije “ujedinjene Europe” Njemačka kao hegemon nakon pobjede u ratu koji je, Bogu hvala, izgubila, dočim Le Maire u korijenu Europske unije kao imperija vidi osovinu Berlin – Pariz i tehnokratsku, nedemokratsku oligarhiju, premda to izrijekom ne navodi.

No kako drukčije ustrojiti takav nadnacionalni imperij, takvu superdržavu? Nemoguće.

Nije zgorega podsjetiti ni da je u jeku kampanje za izlazak Velike Britanije iz EU-a ponovno tiskana knjiga povjesničara Johna Laughlanda sa zanimljivim naslovom: “Inficirani izvor. Antidemokratski korijeni europske ideje”. Za njega je Europa kakvu zagovaraju političari poput Macronova ministra izvorno totalitarni projekt, a ne liberalni. Za njega oci takve Europe nisu Adenauer, De Gasperi…, već Hitler i Mussolini.

Laughland stoga piše: “Bez teritorijalne suverenosti ne može postojati liberalna država. Povijest pravne države i povijest nacionalne ideje su neodvojivi. Država nacija nije prijetnja, već pretpostavka liberalnog poretka.”

Bivši britanski ministar vanjskih poslova i žestoki zagovornik Brexita Boris Johnson, oslanjajući se na Laughlanda, tada je u intervjuu za Telegraph objasnio što je to inficirani izvor europske ideje kao superdržave: “Sve je počelo s Rimskim Carstvom.

Potom su zadnje dvije tisuće godina, pomalo frojdovski, počeli pokušaji ujedinjenja Europe kao povratak u sretno djetinjstvo, u neko zlatno doba pod Rimom koje je bilo obilježeno mirom i napretkom. Napoleon, Hitler i drugi nastojali su učiniti sličnu stvar i sve je završilo na tragičan način.

Europska unija je identičan (imperijalni) pokušaj, samo drukčijim sredstvima… Italija, velika industrijska sila je razorena eurom, onako kako je htjela Njemačka”, koja je, po Johnsonu, zapravo prava gospodarica Europske unije, koja je izvukla najviše koristi iz europskog unifikacijskog procesa.

Veliki i mali

Ne misle tako samo političari i neki britanski povjesničari. Wolfgang Streeck nije makar tko, ponajprije, i to nije nevažno, on je Nijemac, a, potom, jednako važno, radi se o ekonomistu i sociologu, umirovljenom direktoru Max Planck instituta.

U intervjuu za “Spike” od 29. 3. ove godine Streecke napada Europsku uniju kao (neo)liberalni imperij kojem je u centru njegova Njemačka, ili Francuska i Njemačka, svejedno, kaže on, s periferijom koja sve više trpi i kojoj centar diktira pravila igre u svoju korist, pa što je dozvoljeno velikima nije malima.

Takva Europa ne samo dugoročno, već i kratkoročno je neodrživa. Tzv. “populistički val” simptom je toga, a ne uzrok. Ljudi osjećaju da nemaju utjecaja na vlastite živote, da njima upravlja neka nevidljiva birokracija u Centru, i zato, poglavito radništvo okrenuto jedno protiv drugog, bježi “populistima”.

Osobno smatram, ako je, od Rimskih ugovora, Europa barem četiri puta mijenjala pravila igre, ne vidim zašto ne bi i peti put. No oni koji, poput Macronova ministra, budućnost EU-a vide kao imperij, kao superdržavu, idu u krivom, pa i opasnom smjeru.

U svakom slučaju EU je predragocjen projekt od kojeg se ne smije odustati. Ali ne na način rješenja kako ga nudi(o) bilo Hitlerov, bilo Macronov ministar.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA Platio sam misu za propast EU: Ta je tvorevina samo krinka za Četvrti Reich

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Objavljeno

na

Objavio

Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Pa dobro, zar se i po pitanju tzv. “slobodnog zidarstva” moramo brukati pred svijetom?

U zrelim demokratskim društvima to su polutajna udruženja, u kojima vlada zavjet šutnje i gdje jedan mason ne izdaje drugoga. Po onome što se zna, imaju ozbiljne provjere potencijalnih kandidata, puno ozbiljnije nego primjerice Hrvatska za glavnog državnog odvjetnik.

Vrlo su restriktivni, ne primaju žene, ovisnike o opijatima, sirotinju, one koji imaju problema sa zakonom, blebetala, neuravnotežene bilo koje vrste. Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Kod nas wannabe masoni bez pravog certifikata prave interni časopis u kojem se naslikavaju kao za magazin sajma vjenčanica, a onda brat mason, urednik tog izdanja, preko noći s lijevog ode na pseudodesni portal u vlasništvu HNS-ovke, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tu je ekipa iz lijevo-liberalnog medijskog miljea očito zaključila kako je odličan poslovni potez proizvodnja medijskog šunda za intelektualno potkapacitirane desničare, a usput nije loše pomalo reketariti Velikog meštra lože sumnjive akreditacije. Kod nas se i “slobodni zidari” ponašaju kao bespravni graditelji, osnuj ložu pa će se kad-tad “legalizirati”, tj. priznati.

Ucijenjeni meštar Gabrić potom obleti pet televizija u jednom danu poput Macana u jeku izborne kampanje i na svima priča o tajnom bratstvu o kojem se inače ne govori, osim na televiziji. Potom tjednik koji je oličenje dojavljivačkog novinarstva “otkriva” da je među upregačenom braćom i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

Ovaj to na koncu priznaje, jer nema druge, pa leti s funkcije na koju, da je bilo ozbiljne provjere, nikada ne bi ni došao. Ispada kako je kompromitirajuće za državnog odvjetnika RH to što je mason, a ne obrnuto, tj. da bi za svakog masona koji drži do sebe bilo kompromitirajuće biti državni odvjetnik RH nakon svega što su radili i što nisu radili.

Njegov prethodnik, Mladen Bajić dokumentirano je (depeše američke ambasade u Zagrebu objavljene na Wikileaksu 2011.), s ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom podnosio raporte veleposlanstvu strane zemlje o istragama koje vodi i pokazivao povjerljive dokumente – i nikom ništa.

U SAD-u bi netko njegovog ranga da učini isti stvar završio na dugogodišnjoj robiji, u neka druga vremena i na električnoj stolici. U Hrvatskoj su se nakon svega, Bajić i Cvitan samo zarotirali, a Dražen Jelenić postao Cvitanov zamjenik. A sada znamo da je, kratko prije preuzimanja funkcije od Cvitana, Jelenić, valjda za svaki slučaj, stavio pregaču i prekrivene glave, s užetom oko vrata dao paralelnu prisegu u masonskoj loži.

Kakvi su im kriteriji prijema u to “ugledno društvo”, kad im član, štoviše i urednik časopisa Loža (što će im uopće časopis!) postane lik koji se potom odmetne i ucjenjuje braću masone objavljivanjem fotografija na desnom portalu kojeg posjeduju i uređuju ljevičari? O čemu je riječ? Čini se, prije svega, o provincijalnom snobizmu. Tko će im nakon ovoga dati “svjetlo”, čemu su se nadali iz Francuske? To je kao da očekuješ kako ćeš dobiti franšizu za McDonald’s zato što prodaješ bajati burek ispred tarabe na kojoj si žutim flomasterom napisao “Mekdonalds”. Jad i čemer.

Kad je u Italiji 1981. provaljena masonska loža P2, otkrivena je paralelna struktura moći koju su činili ljudi iz vrha politike, vojske, tajnih službi, industrije, medija, kompletna država unutar države, u tajnosti, bez ikakve mogućnosti kontrole od strane građana. Ovdje izgleda to nije slučaj.

Svojom internom svađom članovi samoprovaljene lože zabavljaju javnost poput kakvog prljavog estradnog razvoda. Još samo fali, a to bi mogao biti hrvatski unikum, reality show “Loža” u kojoj bi ih iz dana u dan snimalo kako se kostimiraju, vrše obrede, izgrađuju se prema Velikom Arhitektu Svih Svjetova, ili “Supermason show” u kojem bi pokazivali slobodnozidarske talente. Zašto ne i “Postani mason”, kviz s pitanjima o sva 33 stupnja, na kojem kandidat koji odgovori na sva dobiva milijun i titulu Velikog Meštra. Audicije za prijem u masonsku ložu bi se organizirale pred kamerama, majke bi prijavljivale sinove, djevojka dečka.

Razočaran sam što se naše feministice ne oglašavaju zbog falocentrične činjenice da masonerija prima samo muškarce. No danas treba utvrditi je li to muškarac spolno (mora li imati odgovarajuće kromosome i organe) ili rodno?

Ako podržavaju znanost i prosvijećenost za razliku od katoličke zatucanosti, zašto ne bi priznali da se osoba koje je možda rođena kao žena može jednog dana početi rodno osjećati kao muškarac pa se odmah prijaviti za “Večeru za 5 u Loži” ili “Našu malu ložu”? Jesu li tipovi koji su plaćali veliku upisninu i članarinu znali da klub još nije priznat? Kao neke visoke škole, poput one koja je dala stipendiju Bernardiću?

Hoće li se uskoro proces učlanjivanja u masonsku ložu i napredovanje do 33 stupnja moći brže i jeftinije obaviti u susjednoj BiH? Odeš u Posušje i sredi ti čovjek za pola sata papire za Velikog meštra? Ili položiš 33 stupanj u Doboju pa nostrificiraš titulu?

Sav jad našeg državnog odvjetništva sažet je u Jelenićevoj izjavi kako mu je “imponiralo da je netko prepoznao moju stručnost, moj rad i profesionalno zalaganje”. To mu valjda dođe kao stručni ispit ili nagrada za životno djelo da se u kecelji s pozlaćenim štapom u ruci muva po kičastom pseudostaroegipatskom interijeru koji izgleda poput mramorom i mesingom nakićenog kafića iz 80-ih prošlog stoljeća u gluhoj provinciji. Što bi rekla Greta Thunberg: Kako se usuđujete!?

Nino Raspudić / Večernji list

Fra Mario Knezović: Masoni zašto ste tajni ako ste transparentni?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države!

Objavljeno

na

Objavio

E sad ćete vidjeti kako mlada hrvatska ljevica doživljava državu, naciju, nacionalne interese, tradiciju, Crkvu, hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost! Sad ćete vidjeti svu katastrofalnost Škorinih teza da su Milanović i Kolinda isti i svakim danom ćete se sjetiti da je taj čovjek sugerirao svojim glasačima de facto da ne glasuju ni za koga otvarajući tako put Milanoviću da nam se ovako izruguje s himnom! S državom! Za početak, samo s himnom, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

A od početka je bilo jasno da je Kolinda jezivo griješila, ali da joj Milanović nije do koljena! Naime, sve ovo što smo vidjeli na inauguraciji zapravo je bio tek folklor, najava onoga što nam slijedi, ovo je zapravo bio tek ,”protokol”, forma bez punine pravog sadržaja. Ali, najava onoga što nam slijedi je tu! Sve nam je poručeno, sve je naznačeno, nema puno dilema. Dileme dakle nema, na scenu stiže Hrvatska stasala ispred Kavkaza i Zvečke 80-tih! Dakle, nacionalni minimalizam kako u folkloru, tako sutra i u sadržaju. To je mentalitet likova koje nam prezentira Mirković u “Crno-bijelom svijetu” i takvog ćete sad predsjednika gledati pet godina!

Inauguracija Zorana Milanovića je bila manje svečana negoli podjela diploma na Prehrambeno-biološkom fakultetu, a iživljavanje Josipe Lisac na hrvatskoj himni nećemo nikad zaboraviti. Pjevala je himnu doista kao da drži govor dok joj stomatolog uzima mjeru za protezu! Uzmite kod ortodonta otisak svih zuba i pokušajte pjevati: dobit ćete izvedbu himne u verziji Josipe Lisac! Čudi me da je nisu u Rijeku pozvali da se na otvaranju one manifestacije skladno uklopi! Žurim reći da umjetnica nije ništa kriva, požurila se s koncerta u Beogradu na inauguraciju, problem je u onome tko je dopustio da se uz niz drugih državnih insignija nečasno postupa i s hrvatskom himnom. Probajte na američkoj inauguraciji ovako eksperimentirati s američkom himnom! Ni na Super bowlu! Probajte od “Marseljeze” na inauguraciji francuskog predsjednika raditi jazz eksperiment!

Ali, kad hrvatskoj ljevici predate u ruke nacionalne insignije onda imate tulum ispred Zvečke sredinom 80-tih! Sve su kadra preorati: himnu, lentu, odore Počasne bojne, poziv veleposlanicima, obesmisliti kompletan događaj. Jer ništa im nije sveto. Bez osjećaja, bez poštovanja, bez uopće razumijevanja što je to nacionalna država, što su to državne insignije, koliko je krvi proliveno da bi uopće došli u situaciji da biramo samostalno vlastitog predsjednika. Ništa oni to ne razumiju. Jer je nisu sanjali, jer je nisu htjeli, jer ih te relacije uopće ne zanimaju… I kad takvim likovima date u ruke funkciju predsjednika države, dobijete tulum s Ekatarinom Velikom čiji stih je ni manje ni više negoli na inauguraciji citirao Zoran Milanović! Zašto nije uzeo nešto od Riblje Čorbe? Možete zamisliti predsjednika Italije da citira istarske Gustafe, mađarskog predsjednika da citira nekog rumunjskog rockera, njemačkog da parafrazira francuskog glazbenika? Nezamislivo!

Jer, to nisu slučajne države! U cijeloj inauguraciji koja je scenografski djelovala kao skromne provincijske karmine, nije bilo jednog jedinog osmijeha! Za cijelo vrijeme inauguracije! I da stvar bude skroz interesantna, i dok su mu čestitali, svi su izgledali kao da mu daju sućut! Nitko, ali nitko nije podario jednog jedinog osmijeha. Zašto? Zato što je sve skupa bilo neprispodobivo jednom takvom događaju. I svi su bili ukočeni uključujući Milanovića! Zbog hrvatske ljevice bi u ustav trebalo staviti fusnotu, “inauguracija ne smije izgledati kao sprovod”! Emocije je jedino pokazivala Milanovićeva majka koja je plakala što je posve razumljivo (iako je taj plač u toj tišini i šutnji djelovao kao horor!) i emocija se pokazala kad je Milanović zagrlio, ako sam dobro shvatio, kćerku svog nedavno preminulog brata. Sve drugo je bio party za robote! U kojem se niti jedan od njegovih sinova nije podignuo sa stolca dok ih je pozdravljala aktualna hrvatska predsjednica što je nepristojnost prvog reda! Ali, zašto bi djeca pozdravila predsjednicu kad ih je otac naučio da joj se ne treba niti čestitati kad pobijedi?

‘Slučajna’ himna

Vratimo se himni i nezaboravnoj Josipi Lisac! Kada dopustiš ili možda baš i zatražiš da se ovako izvede hrvatska himna onda si zapravo potvrdio da je ovo za tebe slučajna država! Jer samo se u slučajnoj državi može ovako postupati s himnom. Ali i more drugih stvari koje su mijenjane onako kako to ljevičari često rade: ili promjena samo da bi bila promjena ili redovito promjena kao obavezni minimalizam nacionalnih relacija. Čak i na inauguraciji hrvatskog predsjednika! Uzmimo u obzir samo ovo dešperatno ukidanje povijesnih vojnih odora koje je Milanović izbacio u prvim satima svog mandata. Kome smeta ta Tuđmanova iskrena potreba da se hrvatska povijest afirmira na jedan tako simboličan način? I da ostane trajni podsjetnik pa ako hoćete i simbolična zahvala svima koji su kroz povijest štitili i branili, borili se za ovu naciju? Zašto se ne samo Britanija negoli i Grčka i mnoge druge zemlje ponose s time, a Milanović i njegova Hrvatska se toga srami?

Deset godina prije toga jedan drugi lijevi predsjednik, Ivo Josipović, izbacio je predsjedničku lentu premda postoji zakonska norma, dakle i obveza o korištenju lente. Ali, antifašisti mogu sve, pa i ignorirati zakonske norme! Na upite medija ne krši li zakon time što ne nosi predsjednički lentu, Josipović je rekao da se nošenje te lente “izobičajilo” jer da je nije ni Mesić koristio. Izobičajilo?! I zanimljivo kako Ustavni sud nije sve ove godine imao potrebe nešto reći na tu temu. A sto bi se zamjerali pravovjernom antifašistu koji hvata po Hrvatskoj ustaške zmije i tvrdi da su zaklani fratri na Širokom Brijegu bili u ratu legitimni vojni cilj? Dakako da je sada bez jedne riječi i Milanović prihvatio to izobičajenje! Ali nije samo na tome stao.

Pogledajte samo ono samosvojno polaganje zakletve. Opet ljevičarski hir: samo da je drugačije od “njih”! Čitanje zakletve bez ponavljanja riječi za predsjednikom Ustavnog suda je Milanovićevo nasilje nad praksom koju zbog elementarnog poštovanja prema samoj funkciji predsjednika, prema ako hoćete Ustavnom sudu, do sada još nitko nije ignorirao, što je zbunilo Šeparovića, a onda još i ona diverzija s nepodizanjem ruke dok daje prisegu! Tako da je prisega polagana kao da se učlanjuje u izviđače! Ali, samo da bude drugačije, prvi je član Ustava mlade hrvatske ljevice! Da bi baš sve bilo drugačije, iz inauguracije su kao gosti izbačeni i strani i domaći veleposlanici, što je mimo pameti, jer predsjednik po svojim vanjskopolitičkim ovlastima i obvezama i da hoće ne može ignorirati taj svijet.

Dejan Jović eksplodirao je od sreće

Ne pozvati ih na jednu ovakvu manifestaciju u prvom je redu nekulturno i politički nepismeno. Ne pozvati pak crkvene velikodostojnike na jednu ovako svečanu manifestaciju i to u narodu koji se 90-postotno deklarira kao katolički, više je od nepristojnosti. Ali, to je taj potres o kojem godinama govorim: kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države! Zašto? Zato što se ovako prema državi, insignijama, tradiciji i običajima ponašate kad ne osjećate, kad ste operirani od nacionalnih osjećaja, kad su vam sve te relacije posve irelevantne. Kad je za vas ovo: slučajna država! Onda vam i inauguracija izgleda ovako drveno, neemocionalno, sterilno, usukano, formalno, trivijalno kao da ste formirali gradsku vlast u (da citiram sada već aktualnog Predsjednika): Gornjoj Špičkovini! Inauguracija kao loš tulum! Doista, party za robote! A tko je doslovno iste sekunde kad je to vidio eksplodirao od sreće što nisu pozvani crkveni velikodostojnici? Nitko drugi nego Dejan Jović, bivši moćni savjetnik Ive Josipovića! Nekadašnji dragulj s liste najpouzdanijih Šuvarovih jugoslavena! Jedva je dočekao! Kakav ushit. I zapravo kakav neskriveni prijezir! … Cijela kolumna ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari