Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Europa je žena koja ponižava žene

Objavljeno

na

Velika je stvar da smo dobili prvi put ženu na tako važnom mjestu, rekla je Angela Merkel nakon izbora Ursule von der Leyen za šeficu Komisije. Uz nju je i jedna druga žena, Christine Lagarde, postala šefica Europske banke. Drugi su dodali kako treba dalje jačati broj žena u europskim institucijama, pa i naš bruxellski gubitnik.

Ništa nije toliko ponižavajuće za žene kao kvote koje im omogućuju da ih ovdje ili ondje u poziciji moći bude 50 ili ne znam koliko posto. To je poruka ženama da nisu same sposobne izboriti se za svoje mjesto pod suncem, iako stvarnost govori drugačije.

Pogledajte sveučilišta, škole, bolnice, otvorite bilo koju televiziju i vidjet ćete vrhunske reporterke, novinarke, otiđite u bilo koju knjižnicu i knjižaru i vidjet ćete kolika je ženska kreativna moć, a tu ćete moći i pročitati koliko iste te žene zaziru od moći koju im se nudi putem kvota.

Državni feminizam i provodadžije

Postoje jednostavno, zvanja i zanimanja, koja više privlače žene, odnosno muškarce. U mentalitetu kvota, iliti državnom feminizmu, nekoj vrsti trgovine ženama, kao što su i Lagarde i Von der Leyen bile predmet trgovine, koju su u pregovorima vodili muškarci, provodadžije, žena nije subjekt – osoba, već stvar – roba. Ideali jednakosti i(li) jednakopravnosti tako se pretvaraju u svoju suprotnost, u svođenju ljudskog bića na kapitalističku logiku ili onu planske privrede.

Ljudi, naime, rade ono što najbolje znaju, bili oni muškarci ili žene, za što moraju imati znanja i kompetencije, neovisno o spolu.

Uostalom, sloboda je pravo na – nejednakost. Jednakost pred zakonom i jednakost šansi ne znači jednakost koja nastupa automatski, već zajamčenu nejednakost koja pokazuje sve bogatstvo ljudske individualnosti i različitost darova.

Davati nekome, poput uvoza stoke ili šećera, propisane kvote samo zato što pripada određenom spolu, ponižavajuće je, u ovom slučaju za žene koje, prema svim ozbiljnim istraživanjima, uopće ne pokazuju minimum interesa za mnoga zvanja i pozive, pa i politiku. One koje žele, bez pomoći “kvota”, svojim kvalitetama mogu uspjeti, što i Lagarde i Leyenova svojim biografijama pokazuju.

Reducirati osobu na neko sekundarno svojstvo, bio to spol, boja kože ili nešto treće, i od toga automatski učiniti (ne)vrijednost, duboko je neljudski, perverzno. Nažalost, mnoge žene na to pristaju… Ponižavati žene možete ukoliko ih isključujete iz društvenih procesa, ali još više ako ih gurate i propisujete kvote, sugerirajući im da su zapravo manje vrijedne, da su nesposobne.

Paralelno s ovim procesom antidiskriminacijske histerije koja od žene pravi robu na (političkom) tržištu, oduzimajući joj perfidno status ljudske osobe, odvija se i proces prokazivanja muškosti kao takve, kao toksične, a Američko psihološko društvo ju je nazvalo “tradicionalna muškost” koja je obilježena, među inim, pazi sad – “kompetitivnošću i stoicizmom”.

Ono što simbolizira muškarac izvor je svakog zla; patrijarhat, svakojako nasilje, ratovi, nejednakosti, tlačenja… Nedavno preminula antropologinja Ida Magli slabost Europe vidjela je, i to u nekoliko studija široko elaborirala, u devirilizaciji i potonjoj feminizaciji Europe.

Europa je za nju Velika Majka, uterus koji sve prima, u koju se penetrira sa svih strana, koja više brine za migranta nego za svog radnika, koja sve grli i prihvaća, čak i ako nemaju valjane dokumente, koja stalno izmišlja neke “ranjive skupine”, da bi ih poput kvočke stavila u toplinu svoga tijela dok se ne izlegu i onda toj istoj majci siluju kćeri po ulici, a majka Europa samo odmahuje “pa to je njihova kultura moramo ih educirati”, integrirati, nataknuti na materinu sisu zvanu socijalna država.

Europa je žena koja muškarcu ne da da zucne i reagira, osim ako ne progovori njezinim jezikom i metodama, inače je rasist, ksenofob, islamofob, homofob… ili pripadnik te silne vojske tzv. “ranjivih skupina” koje majka Europa grije svojom ženskom nježnošću i toplinom, protiv diskriminacije i nejednakosti.

Društvo bez očeva

S druge strane islam nasuprot feminiziranoj Europi, muževan do brutalnosti i karikaturalnosti istovremeno, koristi gužvu i uvlači se ženi Europi pod skute.

Ovaj proces na Zapadu prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar u knjizi “Društvo bez očeva”, društvo u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan i kaže: “Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do zaključka da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, očevi, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola.

Tako se od hijerarhijskog modela društva, koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju, prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam.”

Eto, dobili smo dvije žene na visokoj poziciji u EU. Što bi na to rekli očevi, utemeljitelji Europe. Ništa, očeva više nema, ali ima “Mutti” koja je to skužila pa pokrenula uvoz očeva…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je na prekretnici, ovako dalje ne ide

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Objavljeno

na

Objavio

Film „General“ Antuna Vrdoljaka, priču o životu Ante Gotovine, viđeniji su filmski kritičari i birana pulska filmska publika na tamošnjem festivalu jednodušno satrli. No, to ipak nije obeshrabrilo respektabilnih skoro 80 tisuća Hrvata da plate kino ulaznicu kako bi ga pogledali. Možda je baš zato još žešće pokopana istoimena dramska serija, neka vrsta ekstenzije filma. Pritom kritike nisu stale na usko filmskim elementima poput navodno drvene kamere i neuvjerljive glume, nego se seciralo i posve uzgredne potankosti. Zgražalo se čak i nad oku gledatelja nevidljivom, usporenom snimkom uhvaćenom bocom Jane i reklamom za Kaufland, što u vrijeme radnje nije postojalo, ali i nad drugim proturječnostima kakvih sitničavi dokoličari i u razglašenim holivudskim blockbusterima nalaze troznamenkasti broj. Medijski prostor je, iznimno, pružen čak i neposrednim sudionicima vojnih akcija, barem onima nezadovoljnima što neki kamenčići u čitavom mozaiku nisu doslovce preneseni na filmsko platno, čisto kao dokaz kako, eto, ni istinskim braniteljima film nije po volji. Pa čemu sve to ako film jednostavno ne valja? Što je to moglo toliko uzrujati usplahireni čopor medijskih pregalaca da film i autora pokušaju poniziti hajkom u maniri starog komunističkog klasika – progona kulaka?

Čime to „General“ provocira?

Prvi hrvatski igrani film ratne tematike u kojem se usudilo prikazati i hrvatske vojne pobjede, a hrvatske branitelje udaljiti od klišeja baraba i probisvijeta, nesumnjivo je već sam po sebi za neke provokacija. No, sva je prilika kako je i više od visokih troškova snimanja te, svakom loncu poklopce uznemirilo što film bez kompleksa progovara i o široj povijesnoj istini o Domovinskom ratu, ne zadržavajući se tek na pojedinačnim ljudskim sudbinama kakvih ima u svim ratovima na svim stranama. Vrdoljak je, naime, uočio kako je u prevladavajućem javnom prostoru, uz iznimku iznošenja suhoparne statistike na obljetnice većih vojnih operacija, ta istina posve zapostavljena, pa i zatajena, ne samo u vodećim medijima, nego i, sve donedavno, u školama. Osim što se to gradivo obrađivalo tek zadnjih nekoliko školskih sati završnog razreda osnovne škole, izopačenoj slici razdoblja hrvatske povijesti kada je stvorena, obranjena i oslobođena Hrvatska kumovao je i sadržaj nekih udžbenika. Dovoljno je prelistati, recimo, onaj autorice Snježane Koren, očito nadahnut zloduhom bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Pritom valja imati na umu i kako ljudi mlađi od 30 godina nemaju neposrednih sjećanja vezanih uz Domovinski rat, dok oni mlađi od 35 ne pamte njegovo najteže i najkrvavije razdoblje. A i nerijetki suvremenici tih zbivanja poljuljanog su sjećanja. Mnogi, napose oni koji ovdašnje medije shvaćaju ozbiljno, a ne tek kao sredstvo za potpaljivanje niskih strasti, ako su štogod nekad i znali, pitanje je znaju li sad više išta.

Bio umjetnički vrijedan ili ne, upravo tu, u nebo vapijuću rupu na popularan i narodu prijemčiv način popunjava Vrdoljakov film, što koristeći dokumentirane isječke iz toga vremena, što kroz dijaloge hrvatskih časnika, što kroz one pobunjenika, utemeljene i na literaturi s njihove strane (poput knjige Marka Vrcelja „Rat za srpsku krajinu“), nastale dok se tamo o tome još moglo otvorenije i iskrenije pisati. U međuvremenu je, naime, srpska istina o tim događajima stavljena u strogo kontrolirane okvire kako bi poslužila ciljevima srpske politike u vremenu koje je uslijedilo. I koje još uvijek traje… Ta Vrdoljakova subverzivna nakana, podvaljena uz životopis popularnog vojskovođe, nije mogla promaknuti onima u Hrvatskoj, dresiranima modelirati istinu o Domovinskom ratu, ako već ne sasvim joj po volji, onda svakako niz dlaku vladajućoj srpskoj politici. A ti su u sklopu kampanje izjednačavanja krivnje s ciljem pomirbe na laži, usredotočivši se pritom na posljedice a zanemarujući uzroke, kao ozebli sunce dočekali Tuđmanove Brijunske transkripte („Srbi moraju nestati …“), tumačeći ih navlas isto (kao uputu za etničko čišćenje) kao srpska strana u sporu protiv Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Da bi nakon pravorijeka međunarodnog sudbenog autoriteta, koji ih vidi tek logičnim iskazom vojničke strategije, barem glede tog mita utihnuli, naravno, ne ispričavši se za širenje lažnih vijesti doslovnim prenošenjem dijela teksta, a ignoriranjem konteksta. No, drugi su mitovi opstali i postkomunistički komentatori i kolumnisti na apanaži u vodećim hrvatskim medijima ih pod firmom kritičkog odmaka, te dimne zavjese kojom se laž prodaje kao drukčije, ali jednakovrijedno viđenje istine, neometano recikliraju.

Tko je prvi počeo?

Zanimljivo, upravo su ti i takvi krugovi s primjetnim oduševljenjem najavili prikazivanje serije „Nestali“, emitirane odmah poslije „Generala“ u istome terminu, ponedjeljkom u 21 sat, na prvom kanalu javne televizije, prihvativši ju sveopćim laudama, bez truna kritike, uz zajedljivu primjedbu kako je, eto, i s malo novca moguće ostvariti znatno više i bolje. A nije baš da je tu sve tako čisto, prije svega s gledišta elementarne logike, bez zle nakane da se svaki detalj mjeri aršinom kojim se mjerilo „Generala“. Bez obzira što karakterizacija serijala fikcijom koja se isprepliće sa stvarnim događajima, kako svoj uradak opisuje autor Joško Lokas, ostavlja širok prostor za svakojake ograde i raznolika tumačenja, jasno je kako prosječan, u film uživljeni gledatelj nije kadar razlikovati fikciju od stvarnosti, te manje-više sve prikazano podsvjesno prihvaća kao autentično. Ipak, prostorno-vremenski kontekst radnje (dalmatinski krš, nekoliko dana prije Oluje) i u nju ubacivane neke široko prihvaćene „istine“ ostavljaju i te kakav prostor utemeljenoj kritici. Možda su baš te „istine“ toliko oduševile kritičare koje je „General“ zgrozio?

Prije svega, upada u oči kako je, za razliku od „Generala“, ovdje temeljni pokretač radnje očigledna neistina. Naime, operacije likvidacije lokalnog neprijateljskog zapovjednika duboko u neprijateljskoj pozadini za Domovinskog rata nije bilo jednostavno zato što bi to s vojne točke gledišta bila ordinarna glupost. Naime, rizične operacije u neprijateljskoj pozadini poslužile bi uglavnom prikupljanju informaciju o rasporedu snaga suparnika prije operacije i navođenju topništva tijekom operacije, a znatno rjeđe i kako bi se stvorila pomutnja u protivničkim redovima. Da bi bilo uspješno, to se moralo učiniti tiho i neopaženo, a nipošto ne privlačiti pozornost neprijatelja samovoljnim ekshibicionizmom.

Već u prvom razgovoru s bazom hrvatski vojnici, u to vrijeme i na tom mjestu nema što drugo biti nego pripadnici profesionalne, dobro uvježbane postrojbe, iskazuju neposluh, na svoju ruku zatraživši da ih se „pokrije“ dva-tri dana samo kako bi likvidirali zloglasnog neprijateljskog zapovjednika – Ljubu. A glavni negativac Ljubo ne likvidira, barem ne prvi put, zarobljene hrvatske vojnike iz čista mira, nego ih prvo utrpa u kamion, a tek pošto se pojavi drugi kamion s poginulim Srbima, vadi zarobljenike iz kamiona i gnjevno ih ubija. Pa sad ti vidi tko je prvi počeo! Da oko toga ne bi bilo zabune, svaku dvojbu razrješava razgovor sa staricama koje „Nestali“ zateknu u nekom zaseoku. Na upit zašto je ostala na području pod nadzorom pobunjenika, Hrvatica odgovara kako je ona prije čuvala susjede Srpkinje, a sad, eto, one čuvaju nju, iz čega neumitno slijedi, baš kao i u prethodnom slučaju, nimalo uvijena poruka tko je prvi počeo. Ponegdje su to doista možda i bili Hrvati, ali uzevši u obzir situaciju u totalu, ovakve poruke doimlju se prilično mazohističkima… osim ako nisu sadističke!

Junaci ili promatrači?

Zanimljivo, sve do zadnje epizode hrvatski se vojnici odvaže napasti samo kad su brojčano jači ili iz zasjede, što nije baš oličenje nekog junaštva, ni u stvarnosti, a kamoli na filmu. K tome, napad sličan onome na kamion u kojem Srbi nisu imali šanse ni zapucati, uistinu se dogodio u blizini mjesta snimanja serijala, ali ne uoči Oluje nego Operacije Maslenica. Naime, kako bi ovladali strateški važnim velebitskim prijevojem Mali Alan, Hrvati su iz zasjede napali kamion sa srpskim pobunjenicima iz Gračaca pobivši njih dvadesetak, što je, za razliku od napada prikazanog u „Nestalima“, imalo jasno vojno opravdanje. No, unatoč tome, to baš i nije podvig kojim bi se u mirna vremena trebalo hvaliti.

Kad god se nađu u situaciji da je protivnik premoćan, pa i onda kad bi mogli računati na faktor iznenađenja jer druga strana nije svjesna njihove nazočnosti, hrvatski vojnici podsjećaju na Muju i Hasu iz vica u kojem im unproforci, kolokvijalno zvani „promatračima“, uspješno zavedu žene, a oni promatrajući radnju zaključe – Ma, nisu oni promatrači,… mi smo promatrači,… oni su j…či! Tako i „nestali“ nemoćno vire s distance kad Srbi na licu mjesta ustrijele svakoga tko im je prethodno učinio neko dobro (muslimanske vojnike koji su im ispekli janje, te ono stvorenje – ženu, dječaka, duha, što li? – koje im je dvaput spasilo život). Može li tko zamisliti, ne samo Batu Živojinovića i Borisa Dvornika, nego i protagoniste američkih ratnih filmova, prikazane kao takve potpune moralne luzere? Takvi mogu nadahnuti samo one oduševljene scenom kad nakon svih okrutnih zločina kojima su svjedočili, hrvatskim vojnicima sine briljantna zamisao – „Ma, ajmo se predat’! Možda nas ne će puno mučiti?“ Pa naravno da ne će! Što bi? Ne će valjda samo zato što su netom pobili svega nekih 10-15 srpskih vojnika, zbog čega ih i traže?

Nakon borbene aktivnosti u prvoj epizodi odjednom dolazi do obrata. Veza u stožeru „nestale“ obavještava kako ih ganja čitava „Krajina“ (to su, doduše, mogli i sami pretpostaviti jer tucet pobijenih ljudi duboko u području pod srpskim nadzorom i više je nego dobar razlog za to), ali i da im zbog nečeg velikog što se sprema ne mogu pružiti podršku za izvlačenje, nego su primorani proglasiti ih nestalima. Dakle, uloge su naglo zamijenjene – sad je Ljubo lovac a „nestali“ lovina! No, unatoč tome što ih hvata čitava „Krajina“, oni uvijek nekako uspijevaju nabasati na Srbe, a nikako da progonitelji nalete na progonjene, pri čemu napete atmosfere potjere i dojma organiziranog progona nema ni za lijeka. „Nestali“ čitave dvije epizode tumaraju bespućima pustopoljina gotovo kao izletnici, pri čemu ispale cigli jedan metak, a i taj bude promašaj.

I kad iskrsne neka scena koja obećava napetost, biva u korijenu sasječena, a izgledna akcija nehajno bačena u bunar. Razložno bi bilo, recimo, očekivati da će ih neka srpska baba iz sela u kojem su prenoćili preko noći otkucati, ali ništa od toga… Ili kad usred ničega nalete na luksuzni bijeli Mercedes svodnika Tarika u bijelom jazz odijelu, koji tek što se olakšao u šipražju uz makadam, pritom svjestan kako je u blizini u tijeku akcija hvatanja ustaša. I baš ništa mu ne bude dovoljno sumnjivo da alarmira svoje – ni što zatečeni nemaju vojnih oznaka na teritoriju pod kontrolom Srba, niti što odbijaju njegovu ponudu da ih odveze do Ljube kad su mu se već predstavili kao Ljubini, niti ga iz sljepila trgne žurni odlazak zatečene šestorke čim na obzoru primijete dolazak dva srpska vojna vozila… Logično bi bilo očekivati da će ih Tarik – makro, koji u slobodno vrijeme prati srpske snage na terenu – žurno prijaviti nakon čega će uslijediti prava akcija, opće kreševo, teška pucačina…. Kad ono – ode fino Tarik po burek da bi se vratio u zadnjoj epizodi. Ili situacija kad se „Nestali“ sakriju ispod nekog mosta, a Srbi se odjednom stvore na njemu (ne bi li bilo zanimljivo vidjeti kako je do toga došlo?) pa srpskom zapovjedniku ispadne kutija cigareta, zaustavivši se tik do „nestalih“. Srba pedeset, i svi listom bivaju opčinjeni iznenadnom pojavom žene-dječaka-duha, uključujući i vojnika kojem je naređeno da pokupi cigarete. I još jedna prilika za akciju ode u nepovrat…. Naime, u sljedećoj sceni „Nestali“ su već osvanuli na sigurnom. S uzvisine mirno promatraju egzekuciju osobe koja im je dvaput spasila život.

Putnik kroz vrijeme

Dočim se u scenama borbe inzistira na objektivnom, realnom prikazu, lišenom junaštava karakterističnih za partizanske i američke ratne filmove, drugdje se nemalo pretjeralo. Fantastičniji lik čak i od žene-dječaka-duha zacijelo je purger prozvan Gradskim, kojeg postrojba susreće za prvog okršaja sa Srbima nakon čega im se on pridruži. U ono vrijeme, pred Oluju, kad su na terenu bile visokomotiviranim ljudima popunjavane profesionalne postrojbe Hrvatske vojske, vjerojatnije bi bilo u takvoj prilici zateći Eskima u hrvatskoj vojnoj odori nego tankoćutnog purgera, k tome i sina vojnog lica, koji netom nakon brutalne pogibije suboraca misli samo što će biti sa normalnim Srbima kad sve ovo prođe. Takav profil ljudi u ono je vrijeme gutao Feral, slušao „stojedinicu“, bavio se mirovnim aktivizmom pod suknjom Vesne Teršelič, tulumario po studentskim sobama uz dubokoumne stihove tipa – Fa fa la si mi ti, fala ti! Sve, samo se nije smucao oko bojišnice, poglavito ne iza neprijateljskih linija, osim eventualno kao prebjeg.

No, odgovor na pitanje zašto je u priču ubačen taj egzotični pravednik među narodima, u čijim mislima nije teško raspoznati kompilaciju poopćavanja iznimaka i od konteksta brižno očišćenih poluistina, karakterističnih za repertoar novinskih kolumnista poput Jergovića, Tomića, Pavičića, Pofuka, Gerovca…, možda i nije tako zakučast. Riječ je zapravo o ciljanom ubacivanju današnjih društvenih sukoba i podjela u ratno vrijeme kad ih u takvu obliku, barem ne na bojišnici, nije moglo biti, sve kako bi se nekim urbanim elementima hrvatskog društva koji su prespavali rat, putovanjem kroz vrijeme konstruirala bolja prošlost.

Purgerov antipod i vječna meta njegovih verbalnih izljeva je Nervoza, domaći seoski momak iz dalmatinskog zaleđa, koji je prikazan sukladno stereotipu kojeg prema tim ljudima brižno uzgaja spomenuti književno-novinarski krug. On, naravno, ne može biti plemenit nego tek uskogrudna primitivna sirovina. U rat je krenuo ne kako bi se borio za svoje, nego iz najnižih pobuda, privučen dvostrukom koristi – zadovoljan je što mu se bojevanje već sad novčano isplati, a poslije, kao bonus, očekuje da tu više ne će biti Srba. Motiv povratka protjeranih prognanika iz njegova ili susjednog sela za njega ne postoji. I gle čuda, upravo on je mentalno najlabilniji, onaj koji se redovito vidno uplaši, a jednom gotovo i šene.

Počast „Latinici“ i rasizmu AT-a Strašnomlata

Purgera najviše nerviraju tlapnje koje su godinama, doduše, već debelo u poraću, bile zaštitni znak emisije „Latinica“. Tako on već i prije Oluje govori o pljački srpskih kuća kao o masovnoj pojavi, iako je ona u zamjetnijem obujmu nastupila tek poslije nje. A još više ga žulja šverc između ratnih profitera s obje strane (on bi sve to pobio,… ha, očito, provrela u njemu pravednička krv predaka). Iako su glavni šverceri na tom području u to vrijeme bili pripadnici UNPROFOR-a, krijumčareći uglavnom robu sa slobodnog teritorija RH u nestašicama kronično pogođenu takozvanu Krajinu. Do organiziranog, državno potpomognutog šverca, kojeg gotovo svi urbani, pa tako i Gradski, tako silno vole spominjati, dolazilo je u suradnji s vojskom Republike Srpske kako bi opstale hrvatske enklave u srednjoj Bosni na udaru Muslimana. Bez obzira što su pojedinci iz toga moguće izvukli ekstra profit, šteta je tek što tog šverca nije bilo i više. Prolilo bi se manje hrvatske krvi. Što može smetati samo onima kojima prolivene hrvatske krvi nikad nije dosta.

Jedan od slabije zamijećenih vrhunaca serije je prava mala škola jugo-rasizma (stavljanje na pijedestal uzvišenih jugo-mješanaca naspram običnih čistokrvnih „Rvata“), scena koja „miriše“ kao da je izvučena iz šešira AT-a Strašnomlata iz Prološca, koji se, sad sav urbaniziran, prema istom obrascu na novinskim stupcima iživljava nad svojim dojučerašnjim suseljanima. U jednoj prilici purger Gradski spočitne vlaju Nervozi kako njegovi nisu dovoljno otvoreni prema drugim ljudima pa se samo među sobom razmnožavaju, stoga jedan drugome nepodnošljivo sliče, te napokon poentira – zamislite selo u kojem svi izgledaju k’o Nervoza! Na to se braća Navojci, čiji je Nervoza već dulje vrijeme suborac, grohotom nasmiju odobravajući uvredljivu pošalicu friškog pridošlice, iako su i sami vjerojatno druga generacija došljaka u grad iz dalmatinskog zaleđa, prema tome satkani od gotovo jednako homogenog genetskog materijala. Inače, Navojci samom pojavom i držanjem dušu daju da ih se, barem kad je o hrvatskom filmu s motivima Domovinskog rata riječ, iskoristi za uloge, ako već ne četnika, onda barem rezervista JNA. Takva im je karma, jednostavno takvom energijom zrače. Djeluju, kao uostalom i pozamašan broj viđenijih glumaca iz Hrvatske, kao da se osjećaju poput Leona Lučeva, samo što se, eto, još nisu „outali“.

Bratstvo i jedinstvo

U sličnom je jugo-tonu ubačen i prizor koji uslijedi nakon što „nestalima“ ne uspije posve logičan potez – prijelaz između crta bojišnice kako bi se vratili na matični teritorij. No, već nakon prvog neuspjeha zapovjednik odmah odluči da idu preko Bosne, a do Bosne tri dana jahanja. Za potrebe patetičnog izljeva bratstva i jedinstva u vidu podjele janjeta ispečenog duboko u teritoriju neprijateljskom i za Hrvate i za Muslimane, podosta udaljenom od Bosne, barem ako je suditi prema morfološkim karakteristikama terena, „nestali“ nalijeću na endem rjeđi od velebitske degenije – muslimanske vojnike na kršu. Ma, odlučili ljudi malo protegnuti noge, i to taman dok se vodila odsudna bitka za Bihać, i pritom još nisu bili tako pametni kao „nestali“ makar da skinu vojne oznake. Ovako, i nije čudo što su te budalice male, Muje i Hase predvođene Šemsom, uskoro zaglavile. Uostalom, tko im je kriv što izazivaju pozornost pekući janje, a ne odu lijepo po burek k’o Tarik i pojave se živi i zdravi u četvrtoj epizodi?

U nekom nepoznatom trenutku „Nestali“ misteriozno odustanu od traženja spasa u Bosni, da bi se preodjeveni u srpske vojnike našli u kulturno-umjetničkom ambijentu beogradskih splavi. Tu odjednom u njima ipak proradi junačko srce i iz običnih promatrača preobraze se u lavove, koji u dvobojima jedan na jedan ubiju više neprijateljskih vojnika golim rukama nego u prvoj epizodi puškama. Što im i nije bilo tako teško budući Srbi, svi redom pijani iako znaju da sutra počinje rat, jadni ništa ne kuže. U naletu vepra, ovaj Navojca starijeg, stradava i glavni negativac, siroti Ljubo (siroti, jer se stječe dojam da bi imao više šanse protiv kalašnjikova kojeg je Navojec prethodno čojski odbacio). Dotle se mlađi Navojec oglušuje na zapovjednikovu zapovijed i u krajnje kritičnim prilikama inzistira povesti sa sobom, u srpskim redovima nađenu predratnu ljubav (čisto da ne uzmanjka bratstva i jedinstva). Inače, na sve kritike autentičnosti dalmatinskih naglasaka u „Generalu“, tkogod je čuo naglaske krajinskih Srba u „Nestalima“, može se tek grohotom nasmijati.

Konačno, Nervoza biva ranjen i, taman pomisliš – evo, sad će doći do poruke izmirenja danas suprotstavljenih hrvatskih stvarnosti, do unutarhrvatskog bratstva braće po oružju i narodnog jedinstva, tako što će Gradski nekako spasiti Nervozu, ili će barem zapjevati „Zovi, samo zovi,…“, pjesmu s kojom se tih dana ulazilo u Knin. Kad ovaj izvali bajati vulgarni vic iz „Predatora“, američkog kultnog filma iz osamdesetih. Inače, tijekom čitave serije primjetno je kako su hrvatski vojnici prikazani kao teški psovači. Da se u stresnim trenutcima otme i poneka žestoka psovka, malo kome je, pa tako i većini hrvatskih vojnika, strano, ali da i u trenutcima opuštanja jedva prođe rečenica bez psovke, kao, primjerice, u drugoj epizodi, pa kakva se poruka time šalje?

Čija je ovo zemlja?

Znakovito, „Nestali“ završavaju pjesmom „Tvoja zemlja“, koja u zadnje vrijeme kao da postaje mjerom dopuštenog domoljublja, pardon, patriotizma. Onako kao i nedavna inauguracija novog predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića, reprezentanta one Hrvatske koja se srami sebe i djela svojih najboljih ljudi, Hrvatske u kojoj je istina pritajena, prigušena, koja se ponaša kao da je ono bio građanski rat, a ne impresivna borba za opstanak pred planiranim, organiziranim naletom jačega. A oni koji ne podnose istinu o Hrvatskoj, nikakvo iznenađenje, ne podnose ni istinu o sebi. Tako je, ne slučajno tek poslije izbora, iz pera novinara Tomislava Krasneca u Večernjem listu osvanuo istraživački članak koji potvrđuje da je Zoran Milanović ipak bio član Partije, mada je to tijekom kampanje odlučno negirao okarakteriziravši javno iznesene dokumente krivotvorinom i podmetanjem. No, ako se tkogod začudio zašto to ne prenose drugi mediji (a ni Večernji ne pili odveć po tome) ili to čine jako sramežljivo, uglavnom, ne trube o nezapamćenom skandalu, mora znati kako za to ipak postoje objektivni razlozi tehničke naravi. Naime, prevladavajući mediji u Hrvatskoj u formatu za naslovnicu raspolažu samo obrascem s tekstom – LAGALA JE – a ne LAGAO JE!

Koliko god se autori trudili biti objektivni i realni, „Nestali“ su u svemu bitnome „fake“, onako kako je „fake“ i Hrvatska koja im se divi – iskompleksirana Hrvatska koja se svim silama trsi prikazati objektivnom kako bi se drugima svidjela, ne uočavajući pritom kako sebi samoj laže u lice. S druge strane, „General“ je film one prigušene, uspješne Hrvatske koja nema razloga stidjeti se istine i crtati prošlost boljom od stvarne. Baš zato u očima „fake“ Hrvatske on djeluje tako karikaturalno.

Odigravši ulogu negacije, zapravo svrgavanja „Generala“, promičući pritom mutne, dvojake teze, te efemerne istine nauštrb one središnje koja sjaji u korijenu hrvatske slobode, „Nestali“ u simboličkom smislu predstavljaju tek jednu od brojnih reinkarnacija političkog prevrata provedenog 3.siječnja 2000. Otada se, naime, na gotovo svim poljima vode bitke između te dvije Hrvatske. U zadnjoj, na predsjedničkim izborima, mentalitet „Nestalih“ je u Hrvata nanovo prevladao u odnosu na duh „Generala“. Prevratnička strana opet je u punom zamahu, gotovo posvuda ima inicijativu, a ponegdje i uvjerljivu premoć. Posebno je osjetljiva na incidente tamo gdje ostvaruje totalnu dominaciju (mediji i kultura). I zato se „Generala“, baš kao svojedobno i „Četverored“, tretira kao najgoru vrstu ekscesa – a goreg od istine o Hrvatima za njih nema, jer ona neumitno otkriva i drugu stranu medalje, istinu o njima samima. Dobar je to razlog što se „Generala“ tako krvnički gušilo i sve činilo da brže-bolje nestane u sjeni bljedunjavih „Nestalih“.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Koronavirus prvi put među Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Sreća u nesreći je što je ovaj prvi zaraženi u Hrvatskoj informatičar pa mu ni nakon romantičnog produženog vikenda u Milanu nije pošlo od ruke da zarazi djevojku…“ zadnja je od desetina korona-šala kojima me ekipa zasipa ovaj tjedan.

Većina medija je koronavirus najprije prizivala i željno iščekivala – „samo što nije došao u Hrvatsku“, „sigurno će doći u Hrvatsku“, iz duboke provincijalne žudnje da se ne bude „mimo svijet“ tj. da se prate globalni trendovi. Onda kad je došao krenulo je dramatično bombardiranje iz minute u minutu.

Za neke se stječe dojam kako su namjerno sijali paniku. A, onda kad su je obilno posijali, intervjuiraju stručnjake koji pozivaju ljude da ne paničare. Mediji su, umjesto političara, sportaša i starleta, puni prirodnih znanstvenika, svih vrsta, od epidemiologa do voditelja zvjezdarnice.

Svi govore isto, nije riječ o kugi, golema većina ako se i zarazi neće imati nikakve posljedice, ali problem nije samo epidemiološki, već i širi društveni, prije svega ekonomski, pogotovo u zemljama koje ovise o turizmu. Vrhunac pameti je reći kako od klasične gripe umre svake godine više ljudi nego što je do sada pokosio korona virus. Ali to je slaba utjeha, gripa će svakako uzeti svoje, kao i prometne nesreće, udari groma i padovi u kupatilu, ali ovo je nešto što se još dodaje pride.

Neki znanstvenici, valjda jer su i sami još uvijek relativno mladi, umirujući javnost prosipaju neukusan ejdžizam, tvrde kako ne treba brinuti jer je smrtnost visoka samo kod starijih ljudi. Kao, neka se brinu Soroš, Manolić i Budo Lončar, što nas briga. Ali pomisao većini ljudi ide na vlastite roditelje, djedove i bake, prijatelje u poznoj dobi, pogotovo ako su kronični bolesnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ljudi su povodljivi jednako kao i vrijeme srednjovjekovnih kuga. Dovoljno je da se manji dio njih počne ponašati iracionalno, već se pokreće lavina unutar kojeg se onda ostali počinju ponašati racionalno, a takvoj situaciji racionalno je prilagoditi se posljedicama iracionalnog ponašanja drugih. Dan prije potvrde prvog slučaja zareze u Hrvatskoj, s više strana sam i osobno svjedočio posljedicama panike zbog koronavirusa.

Prijatelj, vlasnik turističke agencije, zove me i jada se kako mu je nakon naslova „Panika u Jeruzalemu“ na notornom portalu za zlobnu i priglupu publiku ljudi otkazuju aranžmane za Svetu zemlju, traže povrat novca, a on ga ne može dati jer su avioprijevoznik i hotel već plaćeni, a Izrael nije proglasio nikakve izvanredne mjere.

Naravno, da u Jeruzalemu još nije bilo zaraženih, niti je to pisalo u tekstu, ali naslov djeluje. Već sada je jasno, da će se, sve da se i širenje virusa čudom zaustavi, osjetiti posljedice po turizam, jer će ljudi nevoljko putovati u strane zemlje. Ne toliko iz straha da će umrijeti od koronavirusa, već zbog neugodnosti koje mogu imati na putovanju, od toga da nešto poput jače gripe zahvati vas i djecu u inozemstvu ili da vas prisilno zatvore u višetjednu karentenu, a morate se vratiti na posao.

Pomišljam na prijatelje u Dalmaciji koji su se prenapregnuli u investicijama u apartman više. Ako propadne sezona, odakle će vraćati kredite i posudbe? A malo tko je računao na to da preko noći nešto može poći po zlu.

Istog dana, mama koju susrećem šećući bebe u parku, potpuno razumna žena, kaže mi da je dan prije, vidjevši što se događa u Italiji, krišom od muža da joj se ne bi rugao da je poludjela kupila zalihe hrane za mjesec dana i skrila u ostavu. Iste večeri muž joj kaže kako bi trebalo kupiti zalihe hrane jer se ljudi već ponašaju nenormalno.

Koliko ih je samo definitivno prelomilo i otišlo u megakupovinu nakon što je premijer Plenković pozvao narod da ne stvara zalihe!? Predvečer, na roditeljskoj Viber grupi Peti-A upozoravaju da se porazgovara s djecom o koronavirusu, jer se među njima šire svakakve priče.

Već se po školi govori kako je neki trećaš zaražen i da je jedna nastavnica to potvrdila pa se očekuje da ih zato sutra pola neće doći u školu. I sve to prije nego je potvrđeno da je virus stigao u Hrvatsku.

Bolja strana cijele priče su novi vicevi, od pervanovskog kako je Slovenija toliko mala da je ni virus nije uspio naći, do mostarskog crnjaka kako su u Federaciji BiH oboljele od koronavirusa naručili za pregled u krajem rujna.

U međuvremenu nas mediji, između ostalog, poučavaju kako prati ruke. Kao da to do sada nismo znali. Dio ljudi komentira kako su već preživjeli i Sars i ptičju gripu i ebolu i zikavirus pa se ne brinu. Laiku je teško razlučiti jesu li te pošasti zaustavljene zahvaljujući brzoj reakciji sistema ili je dizana nepotrebna panika, iza čega su stajali nečiji interesi.

Djelomičan uzrok sve većem nepovjerenju u vlast i struku je i sporost i netransparentnost sistema. Ministar Beroš kaže kako se provjeravaju samo putnici koji dolaze iz pokrajina Lombardija i Veneto, a već dan ranije se znalo da su se slučajevi pojavili i na Siciliji i u Toskani.

Nije utješno djelovala ni činjenica da velika tvrtka u kojoj radi prvi zaraženi nije o tom slučaju dobila službenu obavijest nego je o svemu saznala iz medija. Ovo je dragocjen trenutak za produbiti spoznaju o sebi, susjedima, sugrađanima, društvu, narodu, svijetu u cjelini.

U kriznoj situaciji dublje istine o zajednici izlaze na vidjelo, kao da je netko protresao cijelo društvo. Vidi se koliko je krhka suvremena civilizacija, kako lako pada u primitivizam te kako ljudi brzo zaborave na sve društvene obzire i brinu se isključivo o svojoj koži. Tu lekciju nije loše imati na umu i kada se sve smiri, kako se ne bi olako vjerovalo u kojekakve utopije.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Donald Trump: Veliki mediji ‘se trude prikazati koronavirus što težim i stvaraju paniku na tržištima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari