Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Europa je žena koja ponižava žene

Objavljeno

na

Velika je stvar da smo dobili prvi put ženu na tako važnom mjestu, rekla je Angela Merkel nakon izbora Ursule von der Leyen za šeficu Komisije. Uz nju je i jedna druga žena, Christine Lagarde, postala šefica Europske banke. Drugi su dodali kako treba dalje jačati broj žena u europskim institucijama, pa i naš bruxellski gubitnik.

Ništa nije toliko ponižavajuće za žene kao kvote koje im omogućuju da ih ovdje ili ondje u poziciji moći bude 50 ili ne znam koliko posto. To je poruka ženama da nisu same sposobne izboriti se za svoje mjesto pod suncem, iako stvarnost govori drugačije.

Pogledajte sveučilišta, škole, bolnice, otvorite bilo koju televiziju i vidjet ćete vrhunske reporterke, novinarke, otiđite u bilo koju knjižnicu i knjižaru i vidjet ćete kolika je ženska kreativna moć, a tu ćete moći i pročitati koliko iste te žene zaziru od moći koju im se nudi putem kvota.

Državni feminizam i provodadžije

Postoje jednostavno, zvanja i zanimanja, koja više privlače žene, odnosno muškarce. U mentalitetu kvota, iliti državnom feminizmu, nekoj vrsti trgovine ženama, kao što su i Lagarde i Von der Leyen bile predmet trgovine, koju su u pregovorima vodili muškarci, provodadžije, žena nije subjekt – osoba, već stvar – roba. Ideali jednakosti i(li) jednakopravnosti tako se pretvaraju u svoju suprotnost, u svođenju ljudskog bića na kapitalističku logiku ili onu planske privrede.

Ljudi, naime, rade ono što najbolje znaju, bili oni muškarci ili žene, za što moraju imati znanja i kompetencije, neovisno o spolu.

Uostalom, sloboda je pravo na – nejednakost. Jednakost pred zakonom i jednakost šansi ne znači jednakost koja nastupa automatski, već zajamčenu nejednakost koja pokazuje sve bogatstvo ljudske individualnosti i različitost darova.

Davati nekome, poput uvoza stoke ili šećera, propisane kvote samo zato što pripada određenom spolu, ponižavajuće je, u ovom slučaju za žene koje, prema svim ozbiljnim istraživanjima, uopće ne pokazuju minimum interesa za mnoga zvanja i pozive, pa i politiku. One koje žele, bez pomoći “kvota”, svojim kvalitetama mogu uspjeti, što i Lagarde i Leyenova svojim biografijama pokazuju.

Reducirati osobu na neko sekundarno svojstvo, bio to spol, boja kože ili nešto treće, i od toga automatski učiniti (ne)vrijednost, duboko je neljudski, perverzno. Nažalost, mnoge žene na to pristaju… Ponižavati žene možete ukoliko ih isključujete iz društvenih procesa, ali još više ako ih gurate i propisujete kvote, sugerirajući im da su zapravo manje vrijedne, da su nesposobne.

Paralelno s ovim procesom antidiskriminacijske histerije koja od žene pravi robu na (političkom) tržištu, oduzimajući joj perfidno status ljudske osobe, odvija se i proces prokazivanja muškosti kao takve, kao toksične, a Američko psihološko društvo ju je nazvalo “tradicionalna muškost” koja je obilježena, među inim, pazi sad – “kompetitivnošću i stoicizmom”.

Ono što simbolizira muškarac izvor je svakog zla; patrijarhat, svakojako nasilje, ratovi, nejednakosti, tlačenja… Nedavno preminula antropologinja Ida Magli slabost Europe vidjela je, i to u nekoliko studija široko elaborirala, u devirilizaciji i potonjoj feminizaciji Europe.

Europa je za nju Velika Majka, uterus koji sve prima, u koju se penetrira sa svih strana, koja više brine za migranta nego za svog radnika, koja sve grli i prihvaća, čak i ako nemaju valjane dokumente, koja stalno izmišlja neke “ranjive skupine”, da bi ih poput kvočke stavila u toplinu svoga tijela dok se ne izlegu i onda toj istoj majci siluju kćeri po ulici, a majka Europa samo odmahuje “pa to je njihova kultura moramo ih educirati”, integrirati, nataknuti na materinu sisu zvanu socijalna država.

Europa je žena koja muškarcu ne da da zucne i reagira, osim ako ne progovori njezinim jezikom i metodama, inače je rasist, ksenofob, islamofob, homofob… ili pripadnik te silne vojske tzv. “ranjivih skupina” koje majka Europa grije svojom ženskom nježnošću i toplinom, protiv diskriminacije i nejednakosti.

Društvo bez očeva

S druge strane islam nasuprot feminiziranoj Europi, muževan do brutalnosti i karikaturalnosti istovremeno, koristi gužvu i uvlači se ženi Europi pod skute.

Ovaj proces na Zapadu prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar u knjizi “Društvo bez očeva”, društvo u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan i kaže: “Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do zaključka da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, očevi, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola.

Tako se od hijerarhijskog modela društva, koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju, prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam.”

Eto, dobili smo dvije žene na visokoj poziciji u EU. Što bi na to rekli očevi, utemeljitelji Europe. Ništa, očeva više nema, ali ima “Mutti” koja je to skužila pa pokrenula uvoz očeva…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je na prekretnici, ovako dalje ne ide

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari