Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Evo zašto idem(o) na prosvjed u Vukovar

Objavljeno

na

Kako se bliži prosvjed u Vukovaru, stalno se nešto trabunja o političkoj instrumentalizaciji, o korištenju žrtava Vukovara u političke svrhe.

Plenković, njegovi ministri i svi koji stalno proturaju te teze zapravo podmuklo vrijeđaju sve nas koji ćemo u ime svojih najbližih, kojih više nema, a ubijeni su, a zločinci već gotovo tri desetljeća nisu procesuirani, ići na prosvjed.

Javnost, umjesto HDZ-ovih i SDSS-ovih spinova i zamjena teza, ima pravo znati sljedeće podatke koji su stravični i sramotni za institucije ove države, poglavito za DORH i MUP, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Prvi moj motiv je osobno iskustvo s DORH-om, a veže se uz moju najužu obitelj. U Đakovu, koji nije bio na liniji bojišnice, ubijen je moj nećak Josip, koji je imao 13 godina. On nije Aleksandra Zec, jer, očito, velebni kulturnjaci, pa i u filmu “Srbenka”, djeci ubijenoj u ratu broje krvna zrnca pa ih, kao malu Aleksandru, bezočno instrumentaliziraju u svojoj poremećenoj ideološkoj agendi.

I mamina sestra, baka, tetka mi Ruža, ubijena je s Josipom. Seka mi Katica je spaljena na radnom mjestu u Đakovu, u propaloj tekstilnoj tvornici “Posavina”, iza sebe ostavila je dvoje djece predvrtićke dobi. Ubio je avion JNA s lijepom antifašističkom petokrakom koji je raketirao tvornicu.

Iz DORH-a ništa!

Budući da DORH desetljećima ništa nije poduzimao, mi, obitelji civilnih žrtava, sami smo krenuli u istragu. Nakon što smo utvrdili točne datume i vrijeme kada su avioni JNA ubili naše najmilije, poslali smo 8. 1. 2004. godine Tužiteljstvu za ratne zločine u Beogradu zahtjev za dokumentacijom koji su piloti i oficiri u to vrijeme to učinili, slikovito, tražili smo dnevnike letenja.

Moram reći da su Srbi u Tužiteljstvu bili susretljivi i odgovorili vrlo brzo (KTR. Br. 5/2014) napomenuvši da te podatke ne mogu davati civilnim udrugama, već samo našem DORH-u napisavši da “podaci mogu da budu dostavljeni tom odvjetništvu”. Otišli smo u DORH u Osijeku i upoznali ih s ovim dokumentom. Znate što su napravili: Ništa!!!!

A evo što kaže Zakon o DORH-u: “U skladu s odredbama Zakona o državnom odvjetništvu i Zakona o kaznenom postupku državni je odvjetnik dužan postupati i kada do njega samo dopre glas da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti.” I sada neka mene i moju obitelj netko pita jesmo li politički instrumentalizirani. Ne, mi smo bijesni na DORH, Srbi bi dali podatke, a oni ne traže.

Plenkoviću i društvo iz HDZ-a, prestanite nas vrijeđati i sredite pravosuđe. Ako ste tako brzo našli “atentatora” na Pupovca, zašto ova država nije u stanju riješiti ubojstvo mojih najbližih gotovo trideset godine. Zavidim Pupovcu jer bih bio presretan da su na mog nećaka i seku bacali ostatke hrane…

Drugi motiv je Vukovar. Kada je Nikola Kajkić, ponos Hrvatske, preuzeo istragu, mojim prijateljima Vukovarcima buknula je nada, Vukovarcima u kojima nema obitelji u kojoj netko nije ubijen, zlostavljan ili silovan.

I onda se dogodilo sljedeće. Gospodin Kajkić dolazi do Cvjetina Jovića. Ovaj mu priznaje da je Pupovčev bliski suradnik i aktualni dožupan vukovarsko-srijemski, SDSS-ovac Đorđe Ćurčić naredio da iskupa jamu na Ovčari u koju su pobacani ranjenici i civili.

Plenkovićev partner

Cvjetin Jović je ujedno radio kasnije i na premještanju drugih jama, dakle na zataškavanju zločina. Unatoč tome, odmah nakon mirne reintegracije, umjesto da se Jovića odmah procesuira, hrvatske vlasti (!) mu žurno izdaju putovnicu i ovaj bježi u Norvešku, gdje i danas živi!?

Kajkić nije istraživao sitne ribe. Našao se s pukovnikom KOS-a Bogoljubom Kijanovićem. On je, među inim, vodio operaciju zločina. Kad je vidio Kajkića, rasplakao se jer je mislio da je on jedan od onih koje je odbio ubiti. Pet sati su razgovarali. Kajkić je od Kijanovića dobio hrpu podataka iz prve ruke.

Jedan od njih je da se pet dana prije pada Vukovara, 13. studenoga, Kijanović našao u Mađarskoj s Mustačem, koji služi kaznu zajedno s Perkovićem u Njemačkoj za udbaško ubojstvo Stjepana Đurekovića?

O čemu su Mustač i Kijanović razgovarali, ne znam, ali sam siguran da su “Mustači” u našim redovima već 1998. počeli zataškavati zločin u Vukovaru i Ovčari te davati putovnice Jovićima da bježe u Norvešku.

Epilog: nakon što je Kajkić 17. 1. SDSS-ova dožupana Ćurčića pozvao na razgovor, Kajkića su iz MUP-a iz Zagreba nazvali da stane s istragom protiv Ćurčića, a 22. 2. MUP je Kajkiću oduzeo predmet. Opet zataškale naše institucije, dakle MUP, na čelu s Plenkovićevim najbližim suradnikom, ministrom Božinovićem.

Očito je SDSS-ov dožupan nazvao “nekoga” od Plenkovićevih koalicijskih partnera i istraga je zaustavljena, a Kajkić smijenjen, jer sve je išlo dobro dok Kajkić nije dirnuo u Pupovčeva stranačkog kolegu. Plenkoviću, tko tu, dakle, politizira, tko politički instrumentalizira žrtve štiteći zločince, opstruirajući istragu?

Moja obitelj i Vukovarci jamačno ne. Ni Penava. Ovo u subotu će biti krik žrtava, a institucije neka i dalje rade svoj posao kao zadnjih 27 godina. A kako ga rade, upravo opisah. Ni Šešelj ne bi bolje…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari