Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Evo zašto idem(o) na prosvjed u Vukovar

Objavljeno

na

Kako se bliži prosvjed u Vukovaru, stalno se nešto trabunja o političkoj instrumentalizaciji, o korištenju žrtava Vukovara u političke svrhe.

Plenković, njegovi ministri i svi koji stalno proturaju te teze zapravo podmuklo vrijeđaju sve nas koji ćemo u ime svojih najbližih, kojih više nema, a ubijeni su, a zločinci već gotovo tri desetljeća nisu procesuirani, ići na prosvjed.

Javnost, umjesto HDZ-ovih i SDSS-ovih spinova i zamjena teza, ima pravo znati sljedeće podatke koji su stravični i sramotni za institucije ove države, poglavito za DORH i MUP, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Prvi moj motiv je osobno iskustvo s DORH-om, a veže se uz moju najužu obitelj. U Đakovu, koji nije bio na liniji bojišnice, ubijen je moj nećak Josip, koji je imao 13 godina. On nije Aleksandra Zec, jer, očito, velebni kulturnjaci, pa i u filmu “Srbenka”, djeci ubijenoj u ratu broje krvna zrnca pa ih, kao malu Aleksandru, bezočno instrumentaliziraju u svojoj poremećenoj ideološkoj agendi.

I mamina sestra, baka, tetka mi Ruža, ubijena je s Josipom. Seka mi Katica je spaljena na radnom mjestu u Đakovu, u propaloj tekstilnoj tvornici “Posavina”, iza sebe ostavila je dvoje djece predvrtićke dobi. Ubio je avion JNA s lijepom antifašističkom petokrakom koji je raketirao tvornicu.

Iz DORH-a ništa!

Budući da DORH desetljećima ništa nije poduzimao, mi, obitelji civilnih žrtava, sami smo krenuli u istragu. Nakon što smo utvrdili točne datume i vrijeme kada su avioni JNA ubili naše najmilije, poslali smo 8. 1. 2004. godine Tužiteljstvu za ratne zločine u Beogradu zahtjev za dokumentacijom koji su piloti i oficiri u to vrijeme to učinili, slikovito, tražili smo dnevnike letenja.

Moram reći da su Srbi u Tužiteljstvu bili susretljivi i odgovorili vrlo brzo (KTR. Br. 5/2014) napomenuvši da te podatke ne mogu davati civilnim udrugama, već samo našem DORH-u napisavši da “podaci mogu da budu dostavljeni tom odvjetništvu”. Otišli smo u DORH u Osijeku i upoznali ih s ovim dokumentom. Znate što su napravili: Ništa!!!!

A evo što kaže Zakon o DORH-u: “U skladu s odredbama Zakona o državnom odvjetništvu i Zakona o kaznenom postupku državni je odvjetnik dužan postupati i kada do njega samo dopre glas da je počinjeno kazneno djelo koje se progoni po službenoj dužnosti.” I sada neka mene i moju obitelj netko pita jesmo li politički instrumentalizirani. Ne, mi smo bijesni na DORH, Srbi bi dali podatke, a oni ne traže.

Plenkoviću i društvo iz HDZ-a, prestanite nas vrijeđati i sredite pravosuđe. Ako ste tako brzo našli “atentatora” na Pupovca, zašto ova država nije u stanju riješiti ubojstvo mojih najbližih gotovo trideset godine. Zavidim Pupovcu jer bih bio presretan da su na mog nećaka i seku bacali ostatke hrane…

Drugi motiv je Vukovar. Kada je Nikola Kajkić, ponos Hrvatske, preuzeo istragu, mojim prijateljima Vukovarcima buknula je nada, Vukovarcima u kojima nema obitelji u kojoj netko nije ubijen, zlostavljan ili silovan.

I onda se dogodilo sljedeće. Gospodin Kajkić dolazi do Cvjetina Jovića. Ovaj mu priznaje da je Pupovčev bliski suradnik i aktualni dožupan vukovarsko-srijemski, SDSS-ovac Đorđe Ćurčić naredio da iskupa jamu na Ovčari u koju su pobacani ranjenici i civili.

Plenkovićev partner

Cvjetin Jović je ujedno radio kasnije i na premještanju drugih jama, dakle na zataškavanju zločina. Unatoč tome, odmah nakon mirne reintegracije, umjesto da se Jovića odmah procesuira, hrvatske vlasti (!) mu žurno izdaju putovnicu i ovaj bježi u Norvešku, gdje i danas živi!?

Kajkić nije istraživao sitne ribe. Našao se s pukovnikom KOS-a Bogoljubom Kijanovićem. On je, među inim, vodio operaciju zločina. Kad je vidio Kajkića, rasplakao se jer je mislio da je on jedan od onih koje je odbio ubiti. Pet sati su razgovarali. Kajkić je od Kijanovića dobio hrpu podataka iz prve ruke.

Jedan od njih je da se pet dana prije pada Vukovara, 13. studenoga, Kijanović našao u Mađarskoj s Mustačem, koji služi kaznu zajedno s Perkovićem u Njemačkoj za udbaško ubojstvo Stjepana Đurekovića?

O čemu su Mustač i Kijanović razgovarali, ne znam, ali sam siguran da su “Mustači” u našim redovima već 1998. počeli zataškavati zločin u Vukovaru i Ovčari te davati putovnice Jovićima da bježe u Norvešku.

Epilog: nakon što je Kajkić 17. 1. SDSS-ova dožupana Ćurčića pozvao na razgovor, Kajkića su iz MUP-a iz Zagreba nazvali da stane s istragom protiv Ćurčića, a 22. 2. MUP je Kajkiću oduzeo predmet. Opet zataškale naše institucije, dakle MUP, na čelu s Plenkovićevim najbližim suradnikom, ministrom Božinovićem.

Očito je SDSS-ov dožupan nazvao “nekoga” od Plenkovićevih koalicijskih partnera i istraga je zaustavljena, a Kajkić smijenjen, jer sve je išlo dobro dok Kajkić nije dirnuo u Pupovčeva stranačkog kolegu. Plenkoviću, tko tu, dakle, politizira, tko politički instrumentalizira žrtve štiteći zločince, opstruirajući istragu?

Moja obitelj i Vukovarci jamačno ne. Ni Penava. Ovo u subotu će biti krik žrtava, a institucije neka i dalje rade svoj posao kao zadnjih 27 godina. A kako ga rade, upravo opisah. Ni Šešelj ne bi bolje…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari