Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Fašisti su ljevičari, komunisti desničari

Objavljeno

na

Nakon što su dva imigranta, Iračanin i Sirijac, ubili Nijemca na ulicama Chemnitza, izbio je kaos.

Tim kaosom se može baviti na puno načina, od lažnih vijesti izvještaja u kojima su tzv. mainstream mediji iskrivljavali činjenice, uzroke i posljedice, pazeći da ne šire “antiislamsku histeriju”, pa onda lažu o svim tim inženjerima, atomskim fizičarima i intelektualcima liberalnih nazora iz islamskih zemalja koji su preplavili Njemačku, pa do zamjena teza da je Njemačkoj problem “ekstremna desnica”, a ne Angela i Obama koji su pustili zlog duha iz boce i tako stvorili kaos i reakciju prosječnog Nijemca koji prosvjeduje jer više ne može sigurno hodati ulicama njemačkih gradova, pa je samim tim taj Nijemac “ekstremist” ili “neonacist”.

To što je nobelovac za mir Obama proizveo kaos zvan arapsko proljeće, a Merkel politikom otvorenih vrata bez kriterija u Njemačkoj stvorila građanski rat zbog zlosilja imigranata prema ženama te sigurnosti uopće, to više nitko ne spominje, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

No, ovdje me zanima jedna sasvim specifična vrsta kaosa koji stoji u korijenu svega, a to je pojmovni kaos.
Govoreći o prosvjednicima, mediji izvještavaju kako su se sukobili (ekstremni) desničari, iza kojih stoji AfD, i ljevičari, proimigranti, iza kojih je stao neokomunistički Linke i socijalisti, SPD.

Pojmovni kaos

Uhodane sheme i etikete (ekstremne) desnice i ljevice u ovom slučaju uopće ne piju vodu. Niti je AfD desnica, niti je Linke ljevica, niti su SPD socijalisti.

U zanimljivom komentaru pod naslovom “Je li AfD stranka ljevice ili desnice”, portal Eurointelligence donosi analizu koja pokazuje sav pojmovni kaos suvremene (europske) političke geografije tipa lijevo-desno.

Tako su glavne perjanice neokomunističkog Linkea, Oskar Lafontaine i Sara Wagenknecht, zatražili skretanje stranke udesno i preuzeli izvorno AfD-ovu temu, a to je napuštanje eura i zaustavljanje migracija. U međuvremenu, temu izlaska iz eurozone u AfD-u zastupa nebitna manjina.

S druge strane, glavna tema AfD-a kao “desničara” postaje jačanje socijalne države. Tako njihovi istaknuti članovi Bjorn Hocke i Juergen Pohl zagovaraju državni mirovinski fond s budžetom od oko 125 milijardi eura kojim bi se doskočilo sve težem položaju njemačkih umirovljenika.

Hocke, kojeg smještaju u “ekstremno desno” krilo AfD-a, snažni je zagovaratelj socijalne države, pa kao i socijalisti, SPD, traži i povećanje naknade za nezaposlene. Jedina razlika između “lijevog” SPD-a i “desnog” AfD-a jest ta što je SPD blizak sindikatima.

Koliko je pak SPD uistinu “lijeva stranka”, demaskirao je jedan od najpoznatijih istraživača ideološke transformacije (propadajućih) socijalista u Europi Steve Fuller (Vidi).

Za Fullera nema dileme da su socijalisti zapravo desničari neoliberali, da između njih nema bitne razlike. Tako se nakon ’45. godine socijalisti odriču marksizma, da bi u Njemačkoj devedesetih, nakon pada Zida, zauzeli pod Schroederom čisti neoliberalni gard.

Prema njemu, kroz povijest, od Drugog Reicha do danas, socijalisti su se uvijek prilagođavali novim okolnostima i mijenjali ideološku paradigmu u svrhu održanja gole moći i vlasti. Fuller stoga cinično zaključuje da između neoliberala i socijalista postoji samo jedna razlika.

S obzirom na promašaje vlastite politike, socijalisti će okriviti bogate, a neoliberali siromašne. U svemu ostalome – isto.

Građanski rat

Eto, mediji izvještavaju kako su se u Chemnitzu sukobile ljevica i desnica. Tko je tu ljevica, a tko desnica kada su “fašisti” iz AfD-a ljevičari i zagovaraju sve ono što i SPD, pa i Linke, a komunisti iz Linkea desničari kojima je bila glavna tema, kao svim desnim populističkim pokretima, izlazak iz eurozone i stop useljavanju.

K tome, mladić, Nijemac kubanskog podrijetla i tamnije boje kože od svojih ubojica, kojeg su tražitelji azila, Iračanin i Sirijac, ubili, pripadao je “antifama”, pokretu koji snažno zagovara imigracije (!?), dočim “antife” prosvjeduju protiv “fašista” koji su se pobunili zbog ubojstva njihova člana i istomišljenika kojeg “fašisti” uzimaju “pod svoje”, dočim su mladića ubili “njegovi”!?

Tko je tu zapravo čiji, i tko je tko, kada su fašisti postali ljevičari, a ljevičari socijalisti, neoliberali, desničari!? Tko je zakuhao ovaj pojmovni kaos koji je izvor svakog drugog kaosa, svake druge manipulacije, bila ona medijska ili politička?

Nitko, to je prirodna posljedica zemlje, Njemačke, i kontinenta, Europe, koji je izgubio vrijednosne orijentire, duhovnu supstancu, sve kriterije, prije svega one proizišle iz zdravog razuma.

Zato zaboravite na rat civilizacija. Taj smo izgubili odavno odustajanjem od samih sebe. Merkel je samo zabila čavao u lijes. Čeka nas građanski rat koji je počeo u Chemnitzu, a zakuhali ga Majka Tereza Merkel i nobelovac za mir Obama.

Čudno vrijeme: Fašisti ljevičari, komunisti desničari, a nobelovac za mir ratni huškač.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Mahnitanje lijevih euro i yugo luđaka

 

 

Dijanović: Nacionalne države ne će odumrijeti, marksistima i mondijalistima usprkos

 

 

Ivica Šola: Fašisti i klerikalci uništili Uljanik i Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe

Objavljeno

na

Objavio

  • Ovih je dana u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

Devet godina, koliko je Karadžić proveo u haaškom pritvoru prije zatvaranja suda krajem 2017., nije bilo dovoljno za okončanje sudskog postupka jednom od najpoznatijih haaških optuženika. Pa je tako umjesto Haaškog suda u završnici morao uskočiti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove i preuzeti žalbeni postupak.

Mehanizam bi se opisno mogao nazvati i kao posljednje utočište za najupornije osoblje nekadašnjeg Haaškog suda, za one koji se baš nikako nisu dali potjerati iz Haaga i skinuti se s lijepih UN-ovih plaća.

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.

Odnos međunarodne politike prema Radovanu Karadžiću jedan je od najzornijih primjera te političke uvjetovanosti tzv. međunarodne pravde.

Medijska zvijezda

U vrijeme kad su svjetski mediji dnevno donosili priče o brutalnim srpskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju u BiH, Radovan Karadžić nije se skrivao u tajnim i nedostupnim skloništima Tora Bore. On je bio glavna medijska zvijezda međunarodnih mirovnih pregovora u Ženevi, u kojoj je 1993. godine i provodio više vremena nego u svome službenom sjedištu na Palama.

Noću je kockao u casinu “Hiltona”, poslije doručka ga je intervjuirala Christianne Amanpour za CNN, prije večere Martin Bell za BBC, a u međuvremenu je u tom čudnovatom mirovnom procesu pod UN-ovim plaštom i faktički britanskim vodstvom, zajedno s ostalim sudionicima crtao karte, krojio granice, prozivao sve i svakoga za antisrpsku zavjeru.

A kad je gospođi Ljiljani (Karadžić), koju su predstavljali kao prvu damu i humanitarku, hotelski smještaj u “Hiltonu” postao neuvjetan, uselili su se u vilu pokraj Ženevskog jezera, koju su predstavljali kao rezidenciju predsjednika.

Dok još nije bilo Haaškog suda, međunarodna politika tumačila je kako ga ne mogu uhititi i suditi mu jer nema takvog suda. Nakon što je u svibnju 1993. osnovan Haaški sud, tadašnji glavni mirovni meštar lord David Owen optuživao je sud da bi mu mogao uništiti mirovne napore dirne li u doktora Karadžića. I tužiteljstvo ga nije dirnulo.

U međuvremenu je srpska vojska pod Mladićevim vojnim i Karadžićevim političkim vodstvom počinila genocid u Srebrenici. Tek nakon toga ga je i haaško tužiteljstvo dirnulo, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, podigavši optužnicu.

Nakon okončanja rata nadzor nad BiH praktički su preuzele postrojbe NATO saveza. Optuženik Karadžić mirno se mimoilazio s njima – jer nisu imali mandat za uhićenje. Kad su dobili mandat, nisu ga koristili za uhićenje Karadžića, nego su se s novim mandatom prvi put iskazali zračnim desantom na obiteljsku kuću i uhićenjem jednog tamburaša iz Viteza (Vlatko Kupreškić).

A pred Karadžićem su se skrivali, da se slučajno ne bi susreli. Kad su ga kao počeli tražiti, Karadžić je navodno netragom nestao. Desetak godina kasnije, u ljeto 2008., uz prigodni performans su ga “otkrili” u Srbiji prerušenog u paradoktora Dragana Dabića. “Otkrile” su ga srbijanske službe koje su ga i skrivale u trenutku kada je američki politički pritisak bio dovoljno snažan da ih motivira na “otkriće”.

Isto bi učinili i pet godina ranije, da je to bio politički prioritet. I nakon toga su mu sudili gotovo dvanaest godina, pred Sudom i pred mehanizmom. U međuvremenu se Republika Srpska učvrstila kao politička činjenica. Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe. Kad je već tome tako, draža mi je realpolitika bez maske. A i puno je jeftinija.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari