Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Fašisti su ljevičari, komunisti desničari

Objavljeno

na

Nakon što su dva imigranta, Iračanin i Sirijac, ubili Nijemca na ulicama Chemnitza, izbio je kaos.

Tim kaosom se može baviti na puno načina, od lažnih vijesti izvještaja u kojima su tzv. mainstream mediji iskrivljavali činjenice, uzroke i posljedice, pazeći da ne šire “antiislamsku histeriju”, pa onda lažu o svim tim inženjerima, atomskim fizičarima i intelektualcima liberalnih nazora iz islamskih zemalja koji su preplavili Njemačku, pa do zamjena teza da je Njemačkoj problem “ekstremna desnica”, a ne Angela i Obama koji su pustili zlog duha iz boce i tako stvorili kaos i reakciju prosječnog Nijemca koji prosvjeduje jer više ne može sigurno hodati ulicama njemačkih gradova, pa je samim tim taj Nijemac “ekstremist” ili “neonacist”.

To što je nobelovac za mir Obama proizveo kaos zvan arapsko proljeće, a Merkel politikom otvorenih vrata bez kriterija u Njemačkoj stvorila građanski rat zbog zlosilja imigranata prema ženama te sigurnosti uopće, to više nitko ne spominje, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

No, ovdje me zanima jedna sasvim specifična vrsta kaosa koji stoji u korijenu svega, a to je pojmovni kaos.
Govoreći o prosvjednicima, mediji izvještavaju kako su se sukobili (ekstremni) desničari, iza kojih stoji AfD, i ljevičari, proimigranti, iza kojih je stao neokomunistički Linke i socijalisti, SPD.

Pojmovni kaos

Uhodane sheme i etikete (ekstremne) desnice i ljevice u ovom slučaju uopće ne piju vodu. Niti je AfD desnica, niti je Linke ljevica, niti su SPD socijalisti.

U zanimljivom komentaru pod naslovom “Je li AfD stranka ljevice ili desnice”, portal Eurointelligence donosi analizu koja pokazuje sav pojmovni kaos suvremene (europske) političke geografije tipa lijevo-desno.

Tako su glavne perjanice neokomunističkog Linkea, Oskar Lafontaine i Sara Wagenknecht, zatražili skretanje stranke udesno i preuzeli izvorno AfD-ovu temu, a to je napuštanje eura i zaustavljanje migracija. U međuvremenu, temu izlaska iz eurozone u AfD-u zastupa nebitna manjina.

S druge strane, glavna tema AfD-a kao “desničara” postaje jačanje socijalne države. Tako njihovi istaknuti članovi Bjorn Hocke i Juergen Pohl zagovaraju državni mirovinski fond s budžetom od oko 125 milijardi eura kojim bi se doskočilo sve težem položaju njemačkih umirovljenika.

Hocke, kojeg smještaju u “ekstremno desno” krilo AfD-a, snažni je zagovaratelj socijalne države, pa kao i socijalisti, SPD, traži i povećanje naknade za nezaposlene. Jedina razlika između “lijevog” SPD-a i “desnog” AfD-a jest ta što je SPD blizak sindikatima.

Koliko je pak SPD uistinu “lijeva stranka”, demaskirao je jedan od najpoznatijih istraživača ideološke transformacije (propadajućih) socijalista u Europi Steve Fuller (Vidi).

Za Fullera nema dileme da su socijalisti zapravo desničari neoliberali, da između njih nema bitne razlike. Tako se nakon ’45. godine socijalisti odriču marksizma, da bi u Njemačkoj devedesetih, nakon pada Zida, zauzeli pod Schroederom čisti neoliberalni gard.

Prema njemu, kroz povijest, od Drugog Reicha do danas, socijalisti su se uvijek prilagođavali novim okolnostima i mijenjali ideološku paradigmu u svrhu održanja gole moći i vlasti. Fuller stoga cinično zaključuje da između neoliberala i socijalista postoji samo jedna razlika.

S obzirom na promašaje vlastite politike, socijalisti će okriviti bogate, a neoliberali siromašne. U svemu ostalome – isto.

Građanski rat

Eto, mediji izvještavaju kako su se u Chemnitzu sukobile ljevica i desnica. Tko je tu ljevica, a tko desnica kada su “fašisti” iz AfD-a ljevičari i zagovaraju sve ono što i SPD, pa i Linke, a komunisti iz Linkea desničari kojima je bila glavna tema, kao svim desnim populističkim pokretima, izlazak iz eurozone i stop useljavanju.

K tome, mladić, Nijemac kubanskog podrijetla i tamnije boje kože od svojih ubojica, kojeg su tražitelji azila, Iračanin i Sirijac, ubili, pripadao je “antifama”, pokretu koji snažno zagovara imigracije (!?), dočim “antife” prosvjeduju protiv “fašista” koji su se pobunili zbog ubojstva njihova člana i istomišljenika kojeg “fašisti” uzimaju “pod svoje”, dočim su mladića ubili “njegovi”!?

Tko je tu zapravo čiji, i tko je tko, kada su fašisti postali ljevičari, a ljevičari socijalisti, neoliberali, desničari!? Tko je zakuhao ovaj pojmovni kaos koji je izvor svakog drugog kaosa, svake druge manipulacije, bila ona medijska ili politička?

Nitko, to je prirodna posljedica zemlje, Njemačke, i kontinenta, Europe, koji je izgubio vrijednosne orijentire, duhovnu supstancu, sve kriterije, prije svega one proizišle iz zdravog razuma.

Zato zaboravite na rat civilizacija. Taj smo izgubili odavno odustajanjem od samih sebe. Merkel je samo zabila čavao u lijes. Čeka nas građanski rat koji je počeo u Chemnitzu, a zakuhali ga Majka Tereza Merkel i nobelovac za mir Obama.

Čudno vrijeme: Fašisti ljevičari, komunisti desničari, a nobelovac za mir ratni huškač.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Mahnitanje lijevih euro i yugo luđaka

 

 

Dijanović: Nacionalne države ne će odumrijeti, marksistima i mondijalistima usprkos

 

 

Ivica Šola: Fašisti i klerikalci uništili Uljanik i Hrvatsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari