Connect with us

Kolumne

Ivica Šola: Feminizam je po definiciji logika jedne ideje

Objavljeno

on

Ovo prepucavanje predsjednika Milanovića s domaćim feministicama na birtaškoj razini jezika i argumentacije s obje strane zapravo zasjenjuje bit problema, ne samo kod nas, već na globalnoj razini, budući da se MeToo kulturkampf prelio i u našu malu avliju.

U srži, ovo što se s feminizmom događa i tim silnim pričama o seksualnom zlostavljanju, koje je inače za osudu i kaznu (!), nema u krajnjim konzekvencama ništa s borbom za ravnopravnost spolova, s borbom protiv nasilja, kao što je to bilo u vrijeme ženskih pokreta prošlog stoljeća koji su učinili puno dobroga. Ovo je nešto drugo. Što pak „drugo“, citirat ću žene. I to vrsne žene koje odbijaju logiku ovih globalnih i domaćih narikača.

Hannah Arendt ideologiju je definirala kao „logiku jedne ideje“. Prema njenoj pak francuskoj kolegici, filozofkinji Bérénice Levet, možemo reći da je feminizam također ideologija, jer se nudi kao sustav zasnovan na jednoj ideji, na dominaciji muškaraca nad ženama. Polazeći od ove premise, feminizam otkriva nit podređene ženske povijesti, s „koherentnošću“ kakva se nikada ne može naći u stvarnosti.

Tako neki francuski znanstvenici, uključujući poznatu antropologinju Françoise Héritier, iznose tezu prema kojoj, ako su žene slabije od muškaraca, to bi bilo zato što su muškarci od praskozorja civilizacije za sebe rezervirali najbolje komade mesa, uskraćujući tako ženama proteine ​​potrebne za rast mišića.

PREKRIVENO REMEK-DJELO

Sve se ovo, kaže dalje Levet, može činiti smiješnim, i jest, ali medijska i kulturna elita ovu bizarnu teoriju shvaća ozbiljno, posvećeni su joj dokumentarni filmovi, do neba hvaljeni u medijima. Feminizam svoj prestiž duguje ovoj sposobnosti da sve (!) objasni jednom (!) idejom, zlim muškarcem i tlačenom, krhkom ženom.

Kao ideologija, feminizam ima razorne učinke na djela kulture i nameće se kao interpretativna mreža cjelokupne naše književne i umjetničke tradicije. To se može primijetiti u srednjim školama, na fakultetima i sveučilištima: učenici i studenti pozvani su da ponovno pročitaju remek-djela književnosti iz „feminističke perspektive“, kroz prizmu muške dominacije.

Primjera je mnoštvo, a navest ću tek najpoznatija, kao što su masovna prekrivanja umjetničkih dijela u Louvreu koja nisu „feministički korektna“, pa je, među inim, plahtom prekriveno i Manetovo remek-djelo „Doručak na travi“, budući da su na slici dvije žene nage, a dva muškarca obučena.

U teatru Maggio musicale u Firenzi izvedena je prije par godina veličanstvena Bizetova opera “Carmen”. Osim drugih zahvata u Bizetovo remek-djelo, najšokantnije je što Carmen ne biva ubijena, već ona ubija Don Josea pištoljem u kontekstu zakonite samoobrane (!?) iako je sudbina i ubojstvo Carmen motor ove opere.

Obrazloženje ovog zločina nad umjetnošću od strane odgovornih u teatru je sljedeće: „U trenutku kada je naše društvo opterećeno nasiljem prema ženama, uključujući i ubojstvo, kako možemo pljeskati ubojstvu jedne žene.“

Feministička korektnost poprima katastrofalne, kulturocidne dimenzije, pa se prekrajaju čak i dječje bajke gdjegod se uoči muška dominacija nad nekom princezom, pa Andersona ili Ivanu Brlić-Mažuranić uskoro nećemo niti trebati, niti prepoznati, kada ih iskasape sarnavke, borićke ili veljače.

SNAGA I MOĆ

Za feminizam kao ideologiju, „logiku jedne ideje“, odnos muškarca i žene je isključivo odnos snage i moći, tvrdi dalje profesorica Levet, gdje muškarac predstavlja grabežljivca, a žena njegov plijen. No to uopće nije pravilo, naprotiv, veli ona. Ovaj je feministički narativ u stvari izuzetno siromašan, potpuno odvojen od stvarnosti, koja je uvijek složena i živa: ne samo da ne postoje odnosi moći između dva spola – postoji ponajprije partnerstvo, igra, pa i igra zavođenja koje MeToo aktivistice također smatraju seksualnim nasiljem. No u živim vezama se uloge često mijenjaju. Žena može biti dominantna, a muškarac manje. Čak i pokoran. Žena također kalkulira, ima svoje trikove i svoje strategije. Dakako, može u toj igri biti nasilja, zločina, a to može jednako učiniti muškarac kao i žena. (E tu će vas odmah mlatnuti statistikama…)

Na tom tragu Jutarnji je prošli tjedan objavio razgovor s britanskom novinarkom Ellom Whelan koja veli: „Ovo što radi MeToo je regresija – koje riječi možeš, koje ne možeš koristiti u javnom prostoru, kako smiješ pogledati, kako ne smiješ pogledati, broj tabua je svakim danom sve veći… Ideja suvremenog feminizma jest da su žene slabe i da im je potreban autoritet države da im posudi glas. Narativ žrtve koji je prisutan u suvremenom feminizmu jest glavna barijera ženske emancipacije danas – i to je činjenica.“

I Milanović, prznica s unutarnjim izgaranjem, već je prepoznao totalitarnu narav tih feminističkih narikača rekavši da je „protiv fašističko-boljševičkog (komunističkog) terora u javnom prostoru“. Pomoći ću mu mišlju Philipa Rotha koji veli: „Kada se patnja generalizira, to je komunizam (ideologija). Kada se patnja detaljizira, to je literatura (umjetnost).“ Stoga, veli gđa Levet, samo zamijenite riječ komunizam s feminizam, i to je to. Pa Carmen učas ucmeka Don Josea, no Milanović se još uvijek ne da. Ili on, ili one…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari