Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Frljić je ekološki problem

Objavljeno

na

Za Aristotela teatar, posebno tragedija, ima funkciju katarze, pročišćenja. On stvara boljeg čovjeka i građanina. Teatar u Grčkoj nije bio stvar elita ili “premijerne publike”, nego masovni fenomen, pučka svečanost u korelaciji s uzvišenim, religijskim. Umjetnost koja čovjeka i društvo preko pročišćenja ne čini boljim ne treba se nazivati imenom umjetnosti, teatra. Estetika je tu neodvojiva od etike, jer lijepo je dobro, a dobro je lijepo.

Nešto što nije dobro ne može biti lijepo, nešto što nije lijepo ne može biti dobro. Zato, kada Dostojevski kaže kako će “ljepota spasiti svijet”, onda savršeno izražava Difrenovu paradoksalnu definiciju umjetnosti kao “konkretne utopije”, kao žuđenog ne-mjesta koje nam umjetničko djelo ili čin dovodi u oko, uho, mijenja nas nabolje.

Oliver Frljić nije umjetnik. On je politički provokator koji “umjetnost” koristi u kontekstu vlastitog političkog aktivizma. Značenje koje mu se pridaje u povodu svake njegove provokacije koju neozbiljni ljudi nazivaju teatrom posljedica je Frljićevih osobnih ideoloških frustracija i umjesto da ode liječniku ili nekoj drugoj struci i tako si pomogne, on je od javne funkcije i “teatra” i HNK-a u Rijeci napravio kliniku za samopomoć, što je svakako vrijedno pozornosti.

Apatridna napaljenost

Jer takav fenomen poput Frljića jednostavno zaslužuje pozornost i puno medijskog prostora jer takvo što čudnovato rađa se jednom u milijardu godina.

Tako je i sa zadnjom njegovom predstavom “Naše nasilje i vaše nasilje”, u mnoštvu tupavih, plitkih i prostačkih scena najodvratnija je ona kada muslimanka s hidžabom i iz vagine vadi (poljsku, hrvatsku, njemačku…) zastavu, a Krist silazi s križa i siluje ju. Frljićeva apatridna napaljenost na naciju i (katoličku) vjeru te zapadnu kulturu uopće uistinu je vrijedna divljenja. On zapravo ne vrijeđa ni nacionalne ni vjerske osjećaje, već ponajprije ugrožava ekosustav količinom smeća koju je u samo 75 minuta predstave kadar izbaciti. Protiv Frljića ne treba protestirati, ograničavati mu “umjetničke” slobode, već ga prepustiti njemu samom, jer on narcisoidno živi od toga kada normalan svijet povraća na peronosporu koju on već godinama širi kazališnim daskama. On se time hrani, njega ne zanima umjetnost, njega zanima to da nekoga zatrpa vlastitim smećem i onda se nazvati progonjenim i žrtvom fašista, kapitalista, nacionalista…, kada se bilo tko pokuša obraniti od toga da postane deponij Frljićevih bljuvotina. Nakon što je ova njegova predstava prikazana u Poljskoj, pa onda i u Njemačkoj i Austriji, kritike su izrazito negativne, od ljudi koji prate kazalište, nikakvi vjernici ili “nacionalisti”, već ljudi od teatra. Osjetili su ekološku ugrozu, smrad. Tako u Njemačkoj kazališni kritičar Sasha Krieger piše sljedeće: “‘Naše nasilje i vaše nasilje'” redoslijed je proračunanih pseudoprovokacija i klišeiziranih slika nasilja za koje Frljić tvrdi da ih razotkriva, međutim stalno ih rabi za ilustraciju svoje teze o lošoj strani kapitalizma i generalnoj krivnji Zapada… Predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ licemjerno je, plitko i golemo nereflektirajuće djelo koje s Peterom Weissom gotovo nema ništa zajedničkoga. Tamo gdje Weiss otkriva i analizira, kod Olivera Frljića ostaje jednostavna propaganda, plitke parole uz crno-bijeli prikaz bez međutonova, tako da je i najotvoreniji gledatelj kad-tad prisiljen prebaciti mozak na standby. Mozak u ovih, gotovo 75 minuta – a to je jedino pozitivno – nije potreban”, zaključuje Krieger.

Neugodan smrad

U tom, “ekološkom tonu” Frljićevu predstavu u Beču prokomentirao je i Der Standard govoreći kako se iz ove “plitke i iritantne predstave” širi “neugodan smrad”. Frljić svoje smeće nije uspio utrpati ni Poljacima, ni Nijemcima, ni Austrijancima koji su reagirali i negativnom kritikom i kaznenom prijavom, kao u Poljskoj, zbog ugrožavanja socijalne ekologije. No, to smeće prodat će Splitu da bude prikazano na “Marulovim danima” uz financiranje Nine Obuljen i Plenkovićeva ministarstva kulture, dočim je poljski ministar kulture odbio financirati festival na kojem će se prikazati ovaj Frljićev pokušaj izvoza balkanskog smeća u Poljsku.

Pustimo vjerske i ine osjećaje. Ako je, među inim, kako Aristotel veli, funkcija teatra katarza, pročišćenje, ono što Frljić radi je sasvim suprotno – kontaminacija. Da, Oliver Frljić je, ponajprije ekološki problem. Širi smrad. On nije umjetnik, njega umjesto u Hrvatsko narodno kazalište treba postaviti za direktora rafinerije u Bosanskom Brodu. Taj zagađivač, ta tvornica smrada prirodno je stanište takvih vrsta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari