Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Frljić je ekološki problem

Objavljeno

na

Za Aristotela teatar, posebno tragedija, ima funkciju katarze, pročišćenja. On stvara boljeg čovjeka i građanina. Teatar u Grčkoj nije bio stvar elita ili “premijerne publike”, nego masovni fenomen, pučka svečanost u korelaciji s uzvišenim, religijskim. Umjetnost koja čovjeka i društvo preko pročišćenja ne čini boljim ne treba se nazivati imenom umjetnosti, teatra. Estetika je tu neodvojiva od etike, jer lijepo je dobro, a dobro je lijepo.

Nešto što nije dobro ne može biti lijepo, nešto što nije lijepo ne može biti dobro. Zato, kada Dostojevski kaže kako će “ljepota spasiti svijet”, onda savršeno izražava Difrenovu paradoksalnu definiciju umjetnosti kao “konkretne utopije”, kao žuđenog ne-mjesta koje nam umjetničko djelo ili čin dovodi u oko, uho, mijenja nas nabolje.

Oliver Frljić nije umjetnik. On je politički provokator koji “umjetnost” koristi u kontekstu vlastitog političkog aktivizma. Značenje koje mu se pridaje u povodu svake njegove provokacije koju neozbiljni ljudi nazivaju teatrom posljedica je Frljićevih osobnih ideoloških frustracija i umjesto da ode liječniku ili nekoj drugoj struci i tako si pomogne, on je od javne funkcije i “teatra” i HNK-a u Rijeci napravio kliniku za samopomoć, što je svakako vrijedno pozornosti.

Apatridna napaljenost

Jer takav fenomen poput Frljića jednostavno zaslužuje pozornost i puno medijskog prostora jer takvo što čudnovato rađa se jednom u milijardu godina.

Tako je i sa zadnjom njegovom predstavom “Naše nasilje i vaše nasilje”, u mnoštvu tupavih, plitkih i prostačkih scena najodvratnija je ona kada muslimanka s hidžabom i iz vagine vadi (poljsku, hrvatsku, njemačku…) zastavu, a Krist silazi s križa i siluje ju. Frljićeva apatridna napaljenost na naciju i (katoličku) vjeru te zapadnu kulturu uopće uistinu je vrijedna divljenja. On zapravo ne vrijeđa ni nacionalne ni vjerske osjećaje, već ponajprije ugrožava ekosustav količinom smeća koju je u samo 75 minuta predstave kadar izbaciti. Protiv Frljića ne treba protestirati, ograničavati mu “umjetničke” slobode, već ga prepustiti njemu samom, jer on narcisoidno živi od toga kada normalan svijet povraća na peronosporu koju on već godinama širi kazališnim daskama. On se time hrani, njega ne zanima umjetnost, njega zanima to da nekoga zatrpa vlastitim smećem i onda se nazvati progonjenim i žrtvom fašista, kapitalista, nacionalista…, kada se bilo tko pokuša obraniti od toga da postane deponij Frljićevih bljuvotina. Nakon što je ova njegova predstava prikazana u Poljskoj, pa onda i u Njemačkoj i Austriji, kritike su izrazito negativne, od ljudi koji prate kazalište, nikakvi vjernici ili “nacionalisti”, već ljudi od teatra. Osjetili su ekološku ugrozu, smrad. Tako u Njemačkoj kazališni kritičar Sasha Krieger piše sljedeće: “‘Naše nasilje i vaše nasilje'” redoslijed je proračunanih pseudoprovokacija i klišeiziranih slika nasilja za koje Frljić tvrdi da ih razotkriva, međutim stalno ih rabi za ilustraciju svoje teze o lošoj strani kapitalizma i generalnoj krivnji Zapada… Predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ licemjerno je, plitko i golemo nereflektirajuće djelo koje s Peterom Weissom gotovo nema ništa zajedničkoga. Tamo gdje Weiss otkriva i analizira, kod Olivera Frljića ostaje jednostavna propaganda, plitke parole uz crno-bijeli prikaz bez međutonova, tako da je i najotvoreniji gledatelj kad-tad prisiljen prebaciti mozak na standby. Mozak u ovih, gotovo 75 minuta – a to je jedino pozitivno – nije potreban”, zaključuje Krieger.

Neugodan smrad

U tom, “ekološkom tonu” Frljićevu predstavu u Beču prokomentirao je i Der Standard govoreći kako se iz ove “plitke i iritantne predstave” širi “neugodan smrad”. Frljić svoje smeće nije uspio utrpati ni Poljacima, ni Nijemcima, ni Austrijancima koji su reagirali i negativnom kritikom i kaznenom prijavom, kao u Poljskoj, zbog ugrožavanja socijalne ekologije. No, to smeće prodat će Splitu da bude prikazano na “Marulovim danima” uz financiranje Nine Obuljen i Plenkovićeva ministarstva kulture, dočim je poljski ministar kulture odbio financirati festival na kojem će se prikazati ovaj Frljićev pokušaj izvoza balkanskog smeća u Poljsku.

Pustimo vjerske i ine osjećaje. Ako je, među inim, kako Aristotel veli, funkcija teatra katarza, pročišćenje, ono što Frljić radi je sasvim suprotno – kontaminacija. Da, Oliver Frljić je, ponajprije ekološki problem. Širi smrad. On nije umjetnik, njega umjesto u Hrvatsko narodno kazalište treba postaviti za direktora rafinerije u Bosanskom Brodu. Taj zagađivač, ta tvornica smrada prirodno je stanište takvih vrsta.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari