Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Glupi nacionalisti i opasni internacionalisti

Objavljeno

na

Ti glupi nacionalisti, zaljubljeni su u svoje zemlje. Oni ne vole one koji dolaze izdaleka, ja volim one koji dolaze izdaleka.

Ove riječi izgovorio je Juncker, prošlotjedni Plenkovićev gost, prije europskih izbora. Namjerno napisah “Plenkovićev gost” jer Juncker u demokratskom smislu nikoga ne predstavlja.

S Junckerom se, bez ironije, slažem da su nacionalisti koji su zaljubljeni u svoje zemlje uistinu glupi, jer dopuštaju da životima njihovih naroda upravljaju opskurne, nedemokratske institucije koje simbolizira Juncker.

Dakle, slažem se s Junckerom, nacionalisti su glupi, ali dodajem, internacionalisti su – opasni! Naime, politička geografija nakon Drugoga svjetskog rata se promijenila.

Tako će George Friedman ustvrditi kako u politici danas više nema smisla govoriti o sukobu kroz binome liberali–konzervativci, ili ljevica–desnica, već kroz jedini stvarni binom, posebno nakon Trumpa i Brexita, a to je sukob na matrici internacionalisti – nacionalisti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Na koncu Drugoga svjetskog rata smatralo se da je uzrok svih zala nacionalizam. Zato masovno niču internacionalističke institucije kao kontrapunkt: Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, MMF, Europska unija…

S padom Berlinskog zida internacionalisti (globalisti) su se povampirili u brisanju granica, kulturnih identiteta, zatiranju država nacija, da bi tvrdili da (neo)liberalizam nema alternative, da je to kraj povijesti, da su oni zadnja riječ povijesti, sve dok ih kriza 2008. nije suočila sa svim strahotama njihova globalističkog projekta.

Najveće žrtve internacionalista, gubitnici te druge globalizacije, bili su ljudi, srednji sloj, posvuda po svijetu, ljudi, glupani koji ljube svoju zemlju jer ne mogu ljubiti apstraktni svijet i apstraktnu Europu. I krenuli su tražiti spas ne kod Junckera i drugih internacionalista koji su ih satrli i opljačkali, već kod glupih nacionalista koji vole svoju zemlju.

Taj nacionalizam – koji predstavljaju ljudi na lepezi od Trumpa do Salvinija, za razliku od kolonijalnog nacionalizma koji je bio imperijalistički, pljačkaški – postkolonijalani je nacionalizam, koji je etička i kulturološka korekcija opasnom internacionalizmu koji svojim bankarsko-financijskim džihadom podjarmljuje kulture i narode.

Postkolonijalni nacionalizam nije zločinački kolonijalni nacionalizam, već “nepristrani nacionalizam” (Miščević), koji priznaje da sve nacionalne zajednice imaju ista prava kao i njegova nacija. Kolonijalni nacionalizam i internacionalizam su jedno te isto – imperijalizam, porobljavanje.

U tom smislu, suprotno Junckeru, danas je najveća opasnost internacionalizam, a ne nacionalizam, pri čemu je i ovako koncipiran EU jedan od internacionalističkih projekata (više Europe) koji zatire narode i kulture.

Zato je važno skrenuti pozornost na ono što je u Timesu napisala M. Phillips, kako reafirmacija “države nacije nije nacizam, već zaštita osobnih sloboda i demokracije”, te dodala da “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”, dok internacionalizam nevino harači svijetom i ljudskim životima.

Thomas SandkühlerHitlerov biograf, još je 2002. upozorio da Hitler nije bio branitelj nacionalizma, naprotiv, bio je protivnik nacionalne države koju je vidio kao regresiju njemačkoga povijesnoga imperijalnog naslijeđa, pa je Treći Reich zamislio kao obnovu Prvog, univerzalnog imperija, pod njemačkom dominacijom. Sandkühler također upozorava, i to u Frankfurter Algemeine Zeitungu (FAZ), u siječnju ove godine, kako je EU kontinuitet, a ne diskontinuitet Hitlerove zamisli, ali bez rasnih zakona i rata, a autor članka, perjanica ovih veoma ozbiljnih njemačkih novina, Jasper von Altenbockum, sam članak naslovio je “EU nazi?”

Kada sam samo dva tjedna prije von Altenbockuma u FAZ-u, u Globusu napisao analizu, na temelju njemačkih izvora, kako je EU zapravo, metaforički, pokrivalo za Četvrti Reich, s Njemačkom kao hegemonom, onda su me proglasili novinskim Pernarom.

Neka to isto kažu Nijemcima koji isto tako govore, i to ne redikulima, već urednicima svjetski uglednih novina, njemačkim “mainstream” povjesničarima, komentatorima, od Sandkühlera, preko von Altenbockuma do Herfrieda Münklera, koji tvrdi da Njemačka mora svjesno preuzeti ulogu hegemona u EU-u.

Ne treba smetnuti s uma ni da je Merkel u oproštajnom govoru pred CDU-ovom zakladom Konrad Adenauer jasno rekla da EU treba graditi na principu “teorije ograničenog suvereniteta”, koju je, usput, stvorio Brežnjev na primjeru SSSR-a.

Tri su opasna internacionalizma koji cijeli svijet žele podrediti svojoj totalizirajućoj logici, i zato su opasna; to je (bio) marksizam, danas (neo)liberalizam i islamizam. Ako to nacionalisti ne shvate, onda su stvarno glupi.

Zato predlažem novi EU kao, naizgled paradoksalno – nacionalističku internacionalu! Može li to Plenković shvatiti? Da, samo se ustručava okrenuti leđa Junckeru…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

>>> Ivica Šola: Europa je na prekretnici, ovako dalje ne ide

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati