Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Homoseksualni sajam u Bruxellesu za prodaju žena i djece

Objavljeno

na

Dok ministar Kuščević marljivo radi na brojanju potpisa za opoziv tzv. Istanbulske konvencije, koja se bavi borbom protiv nasilja prema ženama i rušenjem rodnih stereotipa, u Bruxellesu se prošli tjedan dogodio stočni sajam u Gudovcu, koji se na engleskom zove “Man Having Babies”.

Radi se o događaju u centru Europske unije čiji je parlament izglasao Istanbulsku, na kojem homoseksualni parovi kupuju djecu i žene, svedene na maternicu, koje će im devet mjeseci nositi, roditi i potom izručiti dijete koje su naručili.

Sve skupa je glamurozno, mjesto radnje hotel “Hilton”, par kilometara dalje od europskih institucija, muški parovi, homoseksualci markirane robe, na stolovima katalozi sa ženskim robljem, većinom sirotim ženama među kojima, doduše, ima i osviještenih zapadnih naprednjakinja koje to rade, navodno, iz uvjerenja. S druge strane bogata homoseksualna klijentela. Kažem bogata, jer cijena jednog djeteta i žene koju nazivaju sramotnim imenom “surogat majka” kreće se između devedeset i sto šezdeset tisuća dolara. U tu cijenu uključeno je sve, i pravna i psihološka pomoć, kao i cijeli postupak, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Natražna biologija

Na homoseksualnom paru je da u katalogu pokaže na ženu, svedenu na stvar, na najodvratnije roblje, koju žele kupiti kao stoku za rasplod na nekom stočnom sajmu, ona potom potpiše da se odriče djeteta čim ga rodi, i stvar poslije preuzima stručni tim.

Ne haje nitko koliko je takvih žena, unatoč tome što im je osigurana i uračunata famozna psihološka pomoć, počinilo suicid, koliko ih potom zapadne u grizodušje i teška psihička stanja, bitno je da netko ispuni svoju želju za imanjem (!) djeteta jer ga, eto, ne mogu imati prirodnim putem.

No to je, očito, u skladu s Istanbulskom, jer ovaj dokument sve promatra kao društveni konstrukt, naravne pak datosti tek kao plastelin koji svako oblikuje prema vlastitim osjećajima i željama i, na kraju krajeva, omogućava ženama rušenje još jednog stereotipa utemeljenog na natražnoj biologiji, a to je mračni stereotip biološke majke koja se pretvara u naprednu surogat majku.

Ispred hotela “Hilton” gdje se već četvrtu godinu (!) u Bruxellesu događa ovaj homoseksualni sajam za prodaju žena i djece, nije se pojavio i protestirao nitko iz Europskog parlamenta koji je digao ruku za borbu protiv nasilja prema ženama, nije se pojavila ni jedna feministica, nitko već četvrtu godinu ne reagira.

Isti je taj Europski parlament još 2015. godine, prije Istanbulske, osudio fenomen “najma maternice” kao odvratnu praksu iskorištavanja žene. Što je i s Konvencijom o pravima djeteta iz 1989. godine koju su potpisale sve članice, pa i Belgija, u kojoj jasno piše da “svako dijete ima pravo upoznati svoje roditelje i odrastati s njima”, dok se pred nosom svih prodaju djeca bez majke.

Ista Konvencija traži od svih država potpisnica da spriječe bilo kakvo instrumentaliziranje djece, pa i prodaju, dok se u srcu Europske unije djeca prodaju, bukvalno, najboljem ponuđaču, i to četvrtu godinu zaredom. A ako nešto traje već četiri godine, znači da posao prodaje žena i djece ide dobro, da je unosan, da donosi profit, da ima klijenata, bogatih homoseksualnih parova.

Koliko mi je poznato, jedini istaknuti političar koji je digao glas protiv ove morbidne, rekao bih bez uvijanja, i bolesne prakse, je zastupnik socijalista Phillipe Close, a sve skupa ne događa se u nekom dalekom selu, u Gudovcu, gdje je poznati stočni sajam, već u Bruxellesu, gdje je izglasana Istanbulska konvencija o sprječavanju i zaštiti žena od nasilja.

Bezočni predatori

Nakon ove grozomorne činjenice europarlamentarcima pred nosom, više nitko razuman ne može sumnjati da cilj Istanbulske nije zaštita žena, već treći ciljevi koji poremećaj žele učiniti, kako Plenković voli reći, “mainstreamom”, normalizacijom devijacije kroz krinku zaštite žena. Što ih ne zaštite u Bruxellesu?

Te očajne, mahom siromašne žene koje se odluče na takav korak sigurno nisu one koje treba osuđivati, njima treba pomoći i maknuti ih od ovih bezočnih predatora njihovih maternica, njihova elementarnog ljudskog dostojanstva, ponižavanja, svođenja na puku robu, na stvar, na rasplodne junice.

No smije li se osuditi homoseksualne parove koji kupuju žene i djecu? Ne, to je homofobija, to bi bio čisti izljev netolerancije i osporavanja “ljudskih prava” od strane mračnih, nazadnih klerofašističkih snaga koje bi nas vratile u Srednji vijek, a oni, napredni su ipak u hotelu “Hilton”, u Bruxellesu 2018. godine, daleko ispred Srednjega vijeka.

Prema podacima sa službene stranice “Man Having Babies”, u svijetu je trenutno 7500 homoseksualnih parova s djecom, od kojih su neka i usvojena, no istraživanje o psihološkim karakteristika i problemima te djece ili ne postoje, ili su žestoko odbačena i prokazana u akademskoj zajednici jer su donijela spoznaje koje se nisu svidjele (homoseksualnim) lobijima i akademskoj mafiji. Nije ni čudo jer to je industrija u kojoj se vrti ogroman novac.

Zato, neka nama Istanbulske, Kuščević naprijed, ostali stoj. Hvaljen Isus!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari