Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Iseliti se iz Osijeka u Dublin ili u – Žepče!?

Objavljeno

na

Oko iseljavanja ljudi iz Hrvatske, pa i Osijeka, trbuhom za kruhom pravi se često nepotrebna, ponajviše patetična panika iza koje ne stoji ništa. Ipak, vrijeme je globalizacije koje je svakog čovjeka pretvorilo u nomada, sve je u pokretu, neprestanom pokretu, ne samo ljudi nego i robe, ideja, usluga, informacija… Danas je najnormalnije tražiti mjesto pod suncem gdje ti je bolje, za tebe i tvoju djecu, piše Ivica Šola u Glasu Slavonije.

Nije problem što se Hrvati iseljavaju, niti je to prvi put u povijesti. No, kod Hrvata ima jedan specifičan problem. Nakon ulaska u Europsku uniju sve zemlje iza željezne zavjese doživjele su sličan fenomen. Primjerice, Poljaci su preplavili zemlje “stare Europe”, od Londona do Beča, i majstori i visokoobrazovani, ali su se, dobrim dijelom, nakon stjecanja izvjesne količine znanja, novca i iskustva vraćali natrag i to primjenjivali u Poljskoj.

Pa i sami Irci, u čiju zemlju Osječani masovno hrle, prošli su isti proces – odlazak, povratak. Upravo je masovno napuštanje svoje zemlje i povratak tajna gospodarskog uspjeha mnogih država i naroda.

Ne vraćaju se

Nije, dakle, problem što se Osječani iseljavaju u, eto, Irsku, jer su se i Irci masovno iseljavali iz Irske, problem je što se Hrvati nakon što odu – ne vraćaju. I Poljaci odu i vraćaju se. Nije problem u onima koji, i iz Osijeka, odlaze, problem su oni koji ostaju, u političarima, gradonačelnicima, premijerima, ministrima, u svim državnim institucijama koje ovu zemlju čine paklom nepotizma, korupcije, gdje je važnije, kao u feudalizmu, obiteljsko podrijetlo nego znanje i umijeće, važno je jedino tko ti je ćaća i u kojoj si stranci i posao ti je zagarantiran, makar bio ordinarni kreten i niškorist. Nije to od danas, Matoš je davno napisao kako su kod nas znanje i sposobnost “hereditarna (nasljedna) bolest”. U tom sarkazmu rečeno je sve. Osijek i Hrvatska prepuni su “guzonjinih sinova” u državnim i javnim službama, što se onda reflektira i na privatni sektor, budući da je kod nas država najveći investitor.

Svi istaknuti tajkuni koji su stvorili poslovna carstva, pa i nesretni Todorić, podrijetlo vuku iz starih (obiteljskih) struktura. Izvan toga, još od komunističkog sustava uhodanih shema i krugova, teško je dobiti posao, zasnovati obitelj. Ljudi od ovog našeg sustava dogovorne ekonomije i dogovorne demokracije bježe k’o vrag od tamjana. I to u Dublin. A zašto ne bi tu u Bosnu i Hercegovinu, u Žepče?

Nije šala. Vraćao sam se jučer s godišnjeg odmora iz Dubrovnika preko moje “pradomovine”. Kao i inače, stadoh se odmoriti i blagovati u Žepču. Uđem u restoran i naletim na grupu Talijana kako ugodno razgovaraju. Jedan od tih “Talijana” mi priđe i na hrvatskom kaže da me želi upoznati. Dakako, nije on bio Talijan, to je bio domaći sin Vinko Zovko koji je sjedio sa svojim prijateljima iz Italije gdje živi i radi još od osamdesetih prošlog stoljeća. I Vinko se iselio, odavno, zbog istih razloga zbog kojih se Hrvati i danas iseljavaju, zbog “guzonjinih sinova” i “hereditarne bolesti”.

Danas je imućan čovjek, otac četvero djece, muž divne supruge koja je, dok smo Vinko, njegovi talijanski prijatelji i ja razgovarali, otišla negdje. Ubrzo se vratila s pet butelja vina. Poklon za mene. Mislio sam da mi nosi talijanska vina, ono, Veneto, Lombardija… Ma nisu vina ni iz Veneta ni iz Lombardije već – made in Žepče!

Vinko mi na stol stavi prvu butelju od pet sorti vina. Na njoj lice običnog čovjeka iz Žepča i veliko slovo “Z”. Potom drugu. Na njoj slovo “E” i lice starice. Na trećoj slovo “M”, na četvrtoj “LJ”, i na petoj “A”. Dakle: ZEMLJA! Vinko krene svoju priču o odnosu čovjeka i zemlje, koji je njegova (uspješna) priča o proizvodnji vina u Bosni, u Žepču. Vino je dijete ljubavi čovjeka i zemlje.

Koruptivne sheme

Vinko je u Italiji stvorio ime, znanje i imutak. Ali, njegova ZEMLJA vratila ga je kući. Osnovao je tvrtku pod nazivom “Povratak”. U lozu, zemlju i vino uložio je već silne milijune eura, zapošljava ljude. Sve kao u bajci, bar meni i mojoj supruzi koja nas je slušala. Ali, kao i u svakoj bajci, uvijek ima neka zla maćeha.

U svom pothvatu ima je i Vinko, to je njegova ZEMLJA u koju je investirao, gdje čini malo (privredno) čudo, ali (uh, taj “ali”), sve što je stvorio u Žepču učinio je unatoč “onima” koji bi takve ljude trebali nositi kao na dlanu, guzonjama i njihovim sinovima.

Vinko (ipak) ulaže, isplaćuje plaće koje i u Hrvatskoj ljudi mogu sanjati. I opet je pokazao, nisu problem oni koji odlaze već oni koji ostaju i tjeraju te ne samo u odlasku, već i u povratku na ZEMLJU, da im ne kvariš njihove uhodane klijentelističko-koruptivne sheme. Kako bi (i) Osječane (i) Žepčane potjerali što dalje, u Dublin, a ne tu blizu, preko Save, kod Vinka u – Žepče.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari