Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Objavljeno

na

Foto: Reuters

Koji je uzrok požara u katedrali Notre-Dame, uz Sveučilište Sorbona velebnom simbolu darova koje su kršćanstvo i “mračni srednji vijek” darovali francuskoj i svjetskoj kulturi, meni zapravo nisu bitni.

Taj požar samo je tragična poruka aktualnoj francuskoj i europskoj kulturi i njezinu odnosu prema kršćanstvu koje su odavno spalili, ali ne kao građevinu, već kao dio svoje duše i korijena.

O požaru u katedrali Notre-Dame izvještavaju svi mediji u udarnim terminima, na naslovnicama. No o procesu, teroru, koji se već godinama događa nad tisućama kršćanskih crkava u Francuskoj danas, niti riječi.

Razmjeri zločina, devastiranja, oskvrnjivanja katoličkih, protestantskih i židovskih hramova je monstruozan, s rukopisom islamista.

Prema službenim podacima francuske vlade za 2018. godinu, 1063 crkve bile su objekti uništavanja ili oskvrnjivanja.

Fizički su tijekom bogoslužja uz poklič “Alahu ekber” napadani svećenici i redovnice, jedan i zaklan, oltari se mažu izmetom, kao mudžahedini u Bosni devedesetih, razbijaju se kipovi svetaca, mokri se pred svetohraništem, a prošli je tjedan jedan Pakistanac zbog vršenja nužde u crkvi izveden pred sud. “Ajde bar nešto…”

Prije nego što je izgorjela katedrala Naše Gospe, 17. ožujka ove godine podmetnut je požar pred vrata crkve Svetog groba, druge po veličini, iza Notre-Dame, i u njezinoj blizini.

Sav taj teror islamista i drugih prema crkvama i svećenicima te Židovima koji masovno bježe iz Francuske, identičan je teroru prosvjetitelja, teroru Francuske revolucije prema crkvama i kleru. Zajednička im je mržnja prema kršćanstvu i terorističke metode ubijanja kršćana i klera.

Kada je Notre-Dame u pitanju, prije ovog požara još u 18. stoljeću obeščastili su je, devastirali francuski prosvjetitelji, revolucionari, uništili su fasadu, razbijali umjetnine i kipove, provodili bakanalije u katedrali, urinirali, seksualno orgijali… Isto u crkvama diljem Francuske, kao danas islamisti.

Tako su upali 10. listopada 1793. i u katedralu Notre-Dame i, nakon što su je fizički masakrirali i profanirali, unijeli su golu ženu bujnih grudi, nazvali je “Božicom Razuma”, dobro se iznapijali i nakon svega, kao i po cijeloj Francuskoj, Notre-Dame prekrstili u “Hram Razuma” na vrlo “razuman” način.

U crkvu svetoga Eustahija, koju su pretvorili u krčmu i bordel, donijeli su vina i kobasica…

Kult Razuma zahvatio je cijelu prosvijetljenu Francusku, ne samo Pariz. Na oltarima, kao na kafanskim stolovima, plesale su razvratne djevojčure okružene pijanim revolucionarima, prosvjetiteljima, a uz seksualne orgije po crkvama dijelile su se sušene haringe i alkohol u potocima.

U tom procesu sudjelovali su i mnogi otpadnuti svećenici, oni pak koji nisu htjeli bili su ubijani, odsijecane su im glave (ISIL?), bilo je na tisuće ubijenih redovnika.

Do sada je proglašeno od strane Katoličke crkve 374 mučenika ovih prosvjetitelja, a u procesu je još oko dvije tisuće, ubijene od strane prosvjetitelja samo zato što su kršćani i što se nisu htjeli obratiti na islam, pardon, na Kult Razuma.

Sve je to dio programa Francuske revolucije, koji je u sebi uključivao terorizam spram kršćanstva, rušenje i paljenje crkava, rušenja raspela, brisanje religijskih imena s javnih prostora, zabrana kršćanske edukacije, a umjesto Boga nalaže se kult Razuma i Vrhovnog Bića…

A ta krvava kupelj i jedno od najvećih barbarstava u povijesti odvijalo se pod prekrasnom parolom “sloboda, jednakost, bratstvo”.

I sada, vidi perverzije, u kolektivnom imaginariju Europljana srednji vijek, kršćanska vjera i kultura koja je Europi dala sveučilišta i velebnu arhitekturu i kulturu, nazvana je mračnom, gleda ju se samo kroz križarske ratove i progon vještica, a civilizacijski, humanistički i kulturološki zločin i barbarstvo zvan Francuska revolucija u istom europskom kolektivnom imaginariju gleda se kroz uzvišeno trojstvo “sloboda, jednakost, bratstvo”, zločin koji slavimo kao prosvjećujući i emancipacijski čin za Europu.

Naša Gospa je odavno izgorjela, ne samo u Parizu, već u cijeloj Europi koja mrzi samu sebe, mrzi vjeru i sukladnu kulturu koja ju je stvorila i oblikovala. Upravo su Francuzi, u ime laiciteta, zahtijevali da se iz europskog “Ustava” izbaci spominjanje kršćanstva.

I tako, tamo gdje su stali francuski prosvjetitelji i revolucionari, danas na isti način, istim metodama, prema crkvama i kršćanstvu u Francuskoj nastavili su islamisti koji godišnje oskvrnu, zapale ili devastiraju stotine crkava, no ipak, ne ubijaju toliko kao prosvjetitelji, ali ne zato što ne bi htjeli, već zato što rade u “otežanim uvjetima”, za razliku od odnosa prema kršćanima u islamskom svijetu, gdje imaju puno bolje uvjete za rad, uz gromoglasnu šutnju Europske unije i europskih medija.

Zato ne treba čuditi, eto opet ironije povijesti, da je četiri dana prije požara u Notre-Dameu potpisan ugovor o izgradnji velike džamije u Parizu, koja će moći primiti 3000 vjernika. Crkve gore, džamije niču. Živjela revolucija koja traje…, smrt Europe.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari