Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Istanbulska, ili veliki inkvizitor u Saboru

Objavljeno

na

Jedna od najvećih laži jest da ljudi žele biti slobodni. “Za većinu”, pisao je Le Bon, “sloboda je sposobnost odabira vlastitog ropstva.”

Još u 16. stoljeću Etiene de la Boetie napisao je genijalno djelce pod naslovom “Rasprava o dragovoljnom ropstvu”. Pogrešno je reći, smatra Boetie, kako je ropstvo posljedica prisile nad pojedincem ili narodom od strane tiranina.

Sasvim suprotno, većina ropstva je dragovoljna, svjesno pokoravanje Prvom, kako bi se participiralo na mrvicama koje padaju s njegova prijestolja.

U tom smislu ljudi su oni koji stvaraju vlastite tirane i vladare, a ne obrnuto. Ugušiti vlastitu savjest znači stvarati tiraniju, tiranina, pri čemu je tiranin stvoren “odozdol”, slobodno izabranim ropstvom, a ne tek nametanjem odozgor.

Hitler možda nije čitao Boetiea, ali je intuitivno već 1933. godine govorio kako su slobodi (savjesti) dorasli samo rijetki: “Ja oslobađam ljude od obaveze koju im nameće njihov duh koji je postao svrha samom sebi; od mučenja koje ljudima nameće iluzija koja se krije pod imenima savjest i moral i od zahtjeva koje nameću sloboda i samostalnost, a kojima su uvijek samo malobrojni dorasli.”

Hitler nije za slobodu savjesti, već za slobodu OD savjesti, pa je tako lako hipnotizirao njemački narod koji se, među inim, dragovoljno porobio. Tako Göring kaže: “Ich habe kein Gewissen! Mein Gewissen heißt Adolf Hitler!” (“Ja nemam savjesti! Moja savjest se zove Adolf Hitler!”)

Stierov govor

Na tom tragu “dragovoljno ropstvo” nije samo svojstvo starih režima, ili proizvođač i podupiratelj zločinačkih, totalitarnih, jer, budući da čovjek jednako ima prirodnu sklonost ne samo ka slobodi, već i ropstvu, dragovoljno ropstvo je povijesna konstanta, pa i danas, u demokratskim društvima, u političkim strankama.

Ovdje me stoga ne zanima ratifikacija tzv. Istanbulske konvencije, već sociopsihološki fenomen bez kojeg ona ne bi mogla biti ratificirana, a to je dragovoljno ropstvo.

Da se ogradim, ne mislim ni aludirati, kamoli reći da je Plenković Hitler, kao što se ne smatram boljim čovjekom od bilo kojeg HDZ-ovca koji je digao ruku za nju, unatoč tome što im u statutu stranke piše da HDZ, među inim, svoje djelovanje temelji na vrijednostima “kršćanske civilizacije”, niti ih osuđujem.

Svatko je odgovoran za teret vlastite (ne)slobode i sam sebi sudi i presuđuje. Tek želim reći da sam osjećao sućut, neko čudno sažaljenje prema HDZ-ovcima u Vladi i Saboru za koje znam da su digli ruku “za” na mehanizmu koji je Boetie opisao kao “dragovoljno ropstvo”. A intimno misle suprotno. Jadno. Kao što me zabrinulo kada sam vidio kakve se pogrdne ekstremističke, tvrdolinijaške etikete lijepe Davoru Ivi Stieru koji je u snažnom, argumentiranom govoru u Saboru branio slobodu savjesti, slobodu koja je temelj pluralnog društva i demokratskog poretka protiv tiranije.

Stierov je govor, kao i potonja rasprava, nešto najkvalitetnije u političkom i intelektualnom smislu dogodilo u Saboru uopće. Ne želim od Stiera praviti “junaka našeg doba”, niti od njegovih kolega koji su glasovali suprotno “sotone” ili niža bića, već samo konstatirati da smo se izborili za državu, ali još nismo za demokraciju, za slobodu.

Što nije krivnja tek autokratskog načina vladanja i odlučivanja šefova stranaka, već svih onih koji im svojim dragovoljnim ropstvom to omogućuju, pristajući na takvu autokraciju iz straha da ih se neće staviti na listu, da će ih se marginalizirati.

“Prijekor” Isusu

Proces koji je u Hrvatskoj započeo ratifikacijom Istanbulske stavlja nas na prekretnicu, kao društvo i državu, jer bez slobodnih pojedinaca s vlastitom formiranom savješću ne možemo od politike i budućnosti RH očekivati ništa dobroga.

To ne može promijeniti tek novi izborni zakon koji bi oduzeo moć šefovima stranaka da listama ucjenjuju ljude, da stvaraju državu i društvo dragovoljnog ropstva. Zakon ne mijenja narav ljudi.

Mi smo pred dilemom koju je Dostojevski opisao u “Velikom inkvizitoru”, gdje ljudi ne žele slobodu, ne žele vlastitu savjest, već ih žrtvuju za koru kruha.

Evo snažnog “prijekora” koji Isusu upućuje Veliki inkvizitor po Dostojevskom: “Ti hoćeš ići u svijet golih ruku, s nekakvim obećanjem slobode, koje ljudi, u svojoj propasti i u svojoj urođenoj razuzdanosti, ne mogu shvatiti, i kojega se oni boje i plaše – jer ništa i nikada nije bilo za čovjeka i za ljudsko društvo nepodnošljivije od slobode! A vidiš li ovo kamenje, u ovoj goloj i vreloj pustinji? Pretvori ga u kruhove i za tobom će potrčati čovječanstvo kao stado, zahvalno i poslušno, premda vječito u strahu da ćeš povući ruku svoju od njih i da će im nestati tvojih kruhova. Ali ti ne htjede lišiti čovjeka slobode i odbio si prijedlog, jer kakva bi to bila sloboda – zaključio si ti – kad bi poslušnost bila kupljena hljebom?

Pustimo sada Istanbulsku, nažalost, u Saboru, u našoj državi, zbog gomile koja se odriče vlastite slobode, već dugo vlada Veliki ikvizitor. No, nije u njemu problem, već u onima koji ga stvaraju.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Davor Ivo Stier sjajnim govorom u Saboru u sklopu rasprave o Istanbulskoj konvenciji svima očitao bukvicu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Svijet je pao na koljena

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme moskovsko, kišovito. Vrijeme nogometno, slavno vrijeme. Formalno nismo postali prvaci svijeta, ali smo bez sumnje najbolji na kugli zemaljskoj, to jest lopti zemaljskoj.

Vrijeme kada su Hrvati opet jednom nakon 1995. zadivili svijet, pa će se i naša nogometna strategija proučavati na West Pointu. Sličnost s rečenom godinom: Oluja je sjajno provedena, ali su nas (znamo tko) zaustavili na ulazu u Banju Luku, da ne bismo slučajno okrunili trijumfalni put.

Drugo mjesto na SP-u je ogromna stvar, a to što smo očekivali prvo, naša je stvar. Optimisti su očekivali picokijadu. Znanje je bilo na našoj strani, umijeće koplje iznad francuskog, ali je sreća poljubila Francuze, kao i činjenica da su na vrijeme naturalizirali Afrikance iz svojih bivših kolonija, one koji su najbrže trčali.

Strani mediji koji su zadnjih desetljeća pljuckali po Hrvatskoj, nakon četvrtfinala polako su počeli okretati ploču i na kraju pali na koljena pišući tako osjećajne eseje o Hrvatima kao da je stvarni autor Matoš, recimo, ma gotovo da ljepše misle o nama nego mi o sebi.

Razumjeli su da je zbroj kvadrata nad obim katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, a Hrvatska je ta hipotenuza kojoj su davali samo hipotetske šanse za pobjedu nad mnogim velikim imperijalnim silama koje su unesrećile pola svijeta i maznule mu silna bogatstva pa u njima uživaju i sada, kao i u nasljedstvu bahatosti i arogantnosti predaka, predvođeni Engleskom čiji su nas mediji proglasili podljudima koji jedu cijele janjeće glave, prostacima i slično, ali u nedjelju je i BBC slavio hrvatski artizam.

U Hrvatskoj potresi i to stvarni, odjednom se na ulicama, trgovima, na automobilima, na odjeći i na koži pojavio hrvatski narod pod svojim pravim imenom i u pravoj, nesputanoj, slobodnoj ljubavi prema domovini, koju su čak i tuđinci prepoznali kao čistu ljubav i priznali da je hrvatski nacionalizam pozitivan osjećaj (što marginalci kao ja često govore i u nevremenima).

Euforija, da, ali ne i eu-forija, nigdje se nisu mogle vidjeti EU-zastave kao u drugim prilikama kada političari bez njih ne mogu otići ni na zahod, samo hrvatski barjak i hrvatske pjesme od kojih su inače neke zabranjene, ali su sada puštene iz zatvora. Privremeno.

S nogometašima je bila Hrvatska vojska, Crkva u Hrvata, hrvatski branitelji, hrvatska policija, hrvatski službenici, radnici i seljaci, hrvatski iseljenici, roditelji 1 i roditelji 2 skupa s djecom, naravno i Hrvati u Herceg-Bosni, ali i u Vojvodini, u Mađarskoj, Gradišću, Moliseu… Čak i većina intelektualaca, čak i mediji koji se inače gnušaju hrvatstva, a odjednom su im mili „hrvatski sinovi“.

Do prve prilike. Ma, na trenutak je doista postojala Sjedinjena Hrvatska Država i neka joj bude dug život. Još nešto pod „čak“: navodno je čak kapetan Dragan slavio uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije, u društvu sudaca Vrhovnog suda. Kako je slavio zatočeni, bolesni junak Domovinskoga rata Tomislav Merčep, ne zna se.

Poznati jugoslavenski medijevalisti sa (sve više privremenim) boravištem u Hrvatskoj zašutjeli su, posve zgromljeni, stavili na usta flastere i svoje kolumne u finišu svjetskog prvenstva usmjerili prema sitnim bedastoćama. Ošle su k vragu licemjerne multi-kulti bizantinske bajke i isto takve nametnute priče o političkoj korektnosti koja podrazumijeva sve i svašta samo ne hrvatsko ime, samosvojnost, posebnost i nacionalni ponos.

Za klatež je nastao pakao kada su otkrili da hrvatski reprezentativci ne stavljaju samo ruku na srce, nego da srce i imaju, srce koje kuca za domovinu, cinkaroš Puhovski otkrio da su svi oni desničari kao što je i cijeli hrvatski narod desni, sve u svemu protuhrvatski je ološ zaključio da smo u Rusiju poslali dvadesetak klerofašista, katotalibana i ultranacionalista koji su umjesto na Ultru krenuli do vrha svijeta.

Grozno, sramotno, škripala je zubima jugoslavenska (znači velikosrpska) bagra i smucala se uz tarabe u svim nijansama sivila. Budući da im nije bilo pametno u tom velikom hrvatskom uzbuđenju plasirati veće napade i smutnje, bacili su se na povijest i to naizgled analizirajući nogometne protivnike i njihove nacionalne historije. Istaknuo se i inače istaknuti istoričar dnevnih novina koje izlaze u Hrvatskoj, Vurušić, koji je uoči utakmice s Englezima izvolio napisati da „dio desne opcije“ u Hrvatskoj zamjera Englezima što su izručili Hrvate jugoslavenskim ubojicama. Dio. Dio desne. Ostali dijelovi desne i hrvatski narod u cjelini valjda im ne zamjeraju, nemaju ništa protiv.

Prije finala s Francuzima, isti se istoričar dosjetio kako da u toj svehrvatskoj provali emocija ipak negdje uvali i zločinca Tita, pa ga je stavio pokraj Napoleona i de Gaullea, ali ne na listi zločinaca, gdje francuskom generalu nije ni bilo mjesto za razliku od jugoslavenskog maršala.

A da je, glede nogometne reprezentacije, riječ o katotalibanima i klerofašistima, za klatež nema nikakve sumnje: eto u doba kada oni istjeruju vjeronauk i traže raskid ugovora s Vatikanom, u doba kada se oni rugaju bilo čemu što ima veze s vjerom i nacijom – na leđima hrvatskoga nogometaša je Blažena Djevica Marija i dijete Isus, pa čak i Posljednja večera, mnogi se prekriže prije početka utakmice, izbornik Dalić zaziva Božju pomoć, govori o Gospodinu, čak (opet čak) odlična ekipa sportskih novinara i komentatora HTV-a svaki čas izriče onu klateži groznu zahvalu „Hvala Bogu“.

Da, družba je zapazila da su u pobjedonosnim utakmicama naši nogometaši nosili crne (crno-tamnoplave) dresove, što je još gore od bijelo-crvenih, puno gore od crveno-bijelih. Katastrofa. Dokaz fašizacije Hrvatske. Ne budimo i tu pretjerani optimisti: klatež je odahnula nakon poraza od Francuza, u svojim su kafićima i jazbinama zaključili da nije sve izgubljeno, još samo da prođe ponedjeljak i idemo po starom.

Jedina je glasna i priglupa glede „političke korektnosti“ ostala infantilna Fifa. Za nju je „Slava Ukrajini“ gadna psovka teška desetke tisuća dolara, za nju je prekršaj i „Nema poraza“, valjda i „Do pobjede“, za Fifine bajoslovno plaćene dužnosnike sve je nekorektno osim šutnje, a zapravo jedva čekaju da netko zine pa da napune džepove.

Fifa se bori protiv seksizma, grintajući što snimatelji hvataju lijepe djevojke u publici. Vrhunac bitke protiv seksizma: Kolindu su ostavila na kiši, dok su muški političari dobili kišobrane i gentlemanski ih držali nad (svojim) glavama. DavorGlede Kolinde: i ona je prošla put od „anonimne“ navijačice s tribina, do svečanih loža i sastanka s Putinom, djelovala je iskreno i radosno, čime je vjerojatno osigurala drugi mandat.

Džepove je uz Fifu napunio i Hrvatski nogometni savez čija je kratica HNS, što me srdi jer se miješa s jednom minornom strankom političkih švercera. Nogometni HNS je ostao na nogama, Šuker uz Kolindu, Putina i Macrona, iz nogometne „močvare“ (bivši Jovanović) izronio je najbolji igrač na svijetu, Luka Modrić, HNS je izabrao najboljeg izbornika, Hrvatska je svjetska senzacija i sada nam ostaje samo da s nekoliko stopera spriječimo stampedo turista na naše more i kopno. Svi znaju za Hrvatsku, napokon, jer su u školi sjedili na ušima. Jedino Vis ima priliku da se obrani, budući je već pokazao da ne želi ultraše na svom tlu. Buka i droga, je li to budućnost hrvatskoga turizma?

Probudili su se politolozi i sociolozi, pa pokušali odgovoriti na pitanje zašto Hrvatska i na drugim područjima nije tako uspješna kao u športu, osobito sada u nogometu. Ja ću dati jednostavan odgovor: ako u momčadi imate dva ili tri igrača koji igraju za protivnike, ako štoviše znate da igraju za suparnike (blago rečeno, to jest neprijatelje), ako imate još dva ili tri igrača koji igraju samo za sebe, ako takve niste lustrirali prije odlaska na svjetsku političku,gospodarsku i kulturnu scenu, onda po prirodi stvari morate ostati na dnu. Eto, tako.

U sjeni Rusije

Dok se svijet zabavljao nogometom u Rusiji, u tih mjesec dana štošta se događalo, s možda dalekosežnim posljedicama. Njemačka se prilično približila Rusiji, a udaljila od Amerike, kao i cijela Europa a s njom i brexitsko Ujedinjeno kraljevstvo, u čije vjerno savezništvo s Washingtonom ipak ne treba sumnjati. Na kraju krajeva, Engleska je i dalje, bez obzira na sve, američki žandar u Europi. Odmah je dala do znanja da se ne misli povući i iz jugoistočne Europe, to jest „zapadnoga Balkana“, a ta je njezina objava korespondirala s američkom porukom da će se jače angažirati na tom Balkanu, nakon što je neko vrijeme ispuštan iz vida.

Rusi ništa nisu gubili iz vida, hladnokrvo su se infiltrirali u sve balkanske pore i čvrsto zasjeli, pa se uz granice s Hrvatskom sprema veliko hladnoratovsko nadmetanje, čijom žrtvom ne smiju postati Hrvati u Herceg-Bosni koje i tako maltretiraju Erdoganovi ljubimci.

Zlosutni novi migrantski val mogao bi dati dodatnu dimenziju. S tim su svezi: EU se očito našla u škripcu koji je sama pripremila, pa sada ima blistavu ideju da pošalje Frontex i druge neuspješne snage – ne na vanjske granice Unije, nego na schengenske. I tu bi se mogla naći usporedba s devedesetima prošloga stoljeća, kada je UN poslao plave šljemove i rasporedio ih ne na vanjske (to jest međunarodno priznate) granice RH, nego na „granice“ krajinske, srpske paradržavne izmišljotine, pa smo imali puno posla i muka, dopisivanja i ratovanja dok nismo izbili kamo je izbiti trebalo.

Tako nama Europa i svijet, koji je našu borbu za opstanak tek letimice pratio kao tamo neko rubno puškaranje, na trenutak nas opazio kada smo pobijedili usprkos očekivanju moćnika, a tek sada – preko nogometa –usmjerio reflektore prema toj baš nevjerojatnoj zemlji, i narodu. Još da smo skuhali pijetla u loncu, gdje bi nam bio kraj. A da smo glupo izgubili u finalu, štono reče Lovren, točno je. I da se nesretno umiješala nova varovska tehnologija poradi koje smo dobili gol iz jedanaesterca, isto je tako točno. Na transparentima je trebalo pisati: STOP THE VAR IN CROATIA.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ima nas ima… Bilo nas je, ima nas i bit će nas

Objavljeno

na

Objavio

A? Što kažete? Je l’ bilo dobro!? Kako se osjećate dan poslije – nakon najvećeg narodnog skupa u Hrvatskoj ikad?

Kad ste posljednji put na jednom mjestu u glavnom gradu svih Hrvata vidjeli pola milijuna ljudi?

Nemojte se ni pokušavati sjetiti. Nikad se ništa slično nije dogodilo.

Što reći osim… NEOPISIVO… VELIČANSTVENO…
I bilo je s razlogom. Narod je došao pozdraviti i počastiti one koji su u njegovo ime za nacionalne boje ginuli na travnatom terenu i izvan njega, svoje hrabre ratnike, svoje Spartance kojima se cijeli svijet divi, svoja 23 viteza kojima nema ravnih na Zemljinoj kugli.
I nije tom narodu bilo teško čekati gotovo 7 sati na glavnom trgu svih Hrvata dok su se VATRENI JUNACI, hrvatski lavovi i heroji lagano kretali od zračne luke dr Franjo Tuđman prema središtu grada pozdravljajući se sa razdraganim mnoštvom.

Podijelili su narodu sve što su imali – od dijelova svoje sportske opreme, darova i suvenira – mahali, pružali ruke, pozdravljali se, potpisivali na zastave, majice, lopte i druge sportske rekvizite, pjevali… I kroz taj spontano formirani špalir, konačno su oko 21 sat stigli na pozornicu nedaleko od spomenika Bana Jelačić, u središte tog razdraganog mnoštva, u grotlo od preko pola milijuna ljudi čija su srca kucala za njih i Hrvatsku.

Zagreb je sinoć gorio, Zagreb je sinoć bio srce i duša Hrvata, Zagreb je sinoć pokazao da hrvatski narod nije izgubio svoj duh, ponos i nacionalno dostojanstvo.

I nikako ne zaboravimo:
S NAMA U TOM VELIČANSTVENOM SLAVLJU BILI SU I LJUDI DRUGIH NACIJA, VJERA I RASA, SVI KOJIMA JE STALO DO DOBROBITI NAŠE HRVATSKE, ČAK ŠTO VIŠE, SVIJET JE BIO S NAMA, SVIJET ZA KOJEGA SMO (MOŽDA) DO JUČER MISLILI KAKO NAM BAŠ I NIJE SKLON, LJUDI DOBRE VOLJE I OTVORENA SRCA KOJI SU SLAVILI VELEBNO POSTIGNUĆE JEDNOG MALOG, ALI HRABROG I ČASNOG NARODA KOJI SE NIKAD NIJE ODREKAO BOGA I SVOJIH SVETINJA!

Redatelj Krešo Dolenčić najavio je kako će cijela koncepcija programa koji će se odvijati na svečanoj pozornici biti prepuštena slavljenicima – našoj reprezentaciji, igračima, izborniku i stručnom stožeru.

Naši ZLATNI DEČKI željeli su da im slavlje uveliča i simbol Domovinskog rata, junak i domoljub Marko Perković Thompson. Kapetan vrste i ponajbolji nogometaš današnjice, lav dječjeg lica, jedinstveni, neponovljivi i neslomljivi Luka Modrić, naš ponos i dika, u ime Vatrenih, na putu od zračne luke do Trga Bana Jelačića pronašao je Thompsona i u doslovnom smislu riječi dečki su ga uvukli u autobus i nastavio je dalje s njima.

Usred tog grotla, u masi obasjanoj bakljama, uz poklike oduševljenja, uz navijačke pjesme i skandiranja u čast i slavu hrvatskih junaka, u kulminaciji sveopćeg veselja, zapjevali su s Markom neslužbenu hrvatsku himnu „Lijepa li si“. Za kraj, kad je već onima koji su po zadatku bili zaduženi za scenarij i nastojali iz sjene upravljati feštom,

ZLATNI DEČKO, NAŠ MUŠKETIR, JUNAČINA, HEROJ, LAV DJEČJEG LICA, NAJBOLJI NOGOMETAŠ DANAŠNJICE, VLASNIK ZLATNE LOPTE, SLAVLJENIK I BORAC S NAJVEĆIM SRCEM NA SVIJETU poželio je čuti i pjesmu „Geni kameni“. I otpjevali su je, naš Marko i naši junaci, doduše a capella (jer žbiri su u međuvremenu isključili mikrofon, glazbenu matricu i razglas), ali to nije pokvarilo slavlje.

NEOPISIVO… riječ je koja donekle (ali samo donekle) može dočarati ono što smo doživjeli jučer, 16. srpnja ljeta Gospodnjeg 2018. u Zagrebu.
Nemojmo dopustiti da nam išta pokvari to. Ostavimo se rasprava o bespriznornim likovima i njihovim strelicama mržnje što ih upućuju preko društvenih mreža.

Njima je Hrvatska bila zadnji izbor i prihvatili su je onda kad više nisu imali kud, a nama je Hrvatska ostala svetinja vrijedna svake žrtve.

Thompson je simbol Domovinskog rada i jedinstva hrvatskoga naroda i to njima smeta, a ne ova ili ona pjesma.

Pjevali smo a capella i na prvoj crti te davne 1991. godine, pa su četnici i jugokomunisti to itekako dobro čuli. Čuju i danas, čuju itekako i čut će, kad god bude trebalo.

HVALA VATRENIMA, HVALA NAŠEM NARODU, HVALA VELIKOJ I PONOSNOJ RUSIJI, HVALA SVIMA U SVIJETU KOJI SU BILI I OSTALI UZ NAS!

Ponos je ono što nas ispunjava i daje nam snagu, i neka voljom Boga svemogućega tako i ostane.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori