Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Josipović me izbacio iz Večernjaka!

Objavljeno

na

U tvrdnjama bivšeg srpskog ambasadora u Hrvatskoj, gosp. Cvetićanina, ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića. Predsjednik Clinton znojio se pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, i bit će nevjerojatno ako se i naš Predsjednik pred kamerama ne oznoji i zacrveni

Nikada nisam mislio, niti želio, da ću sam biti tema svoga teksta. Ponajprije ne volim (sam)viktimističko prenemaganje i ajmekanje, jer sve što mi se događa(lo) je posljedica iznošenja vlastitih stavova, dakle, moj izbor. Potom, odurna mi je i ova postmoderna narcisistička kultura koja je pretvorena u “kulturu ispovijesti”, gdje se javnost stalno maltretira, nakon propasti “velikih priča”, malim pričama, u kojima i starlete pišu “autobiografije”, a tek su izašle iz školskih klupa. Pristadoh biti tema svoga teksta jer smatram da “moj slučaj” i, da se krležijanski pošalim, “moj obračun s njima”, ima nešto što nadilazi mene samog i relevantno je za javnost u smislu atmosfere koja vlada u našem društvu. Pišem ga, dakle, ne zbog sebe, već zbog drugih, u dobroj vjeri da u svemu ovome nije bitno ništa osobno, već “univerzalno”, nešto u čemu će mnogi prepoznati ili verificirati svoj problem i svoju dijagnozu društva i politike.

Večernji list su ugledne i etablirane novine i ovim putem zahvaljujem što su mi nekoliko godina dali prostora za iznošenje činjenica i stavova. Lijepo je bilo biti u društvu mnogih pera koji su za njega pisali ili pišu, kao izvanjski suradnici, ili kao zaposlenici. Unatoč svemu tome, odlučio sam se za raskid suradnje i to sam priopćio nadležnima u Večernjaku, premda su oni izrazili želju da tu suradnju nastavimo. Hvala im i na tome. Dobro i smireno promislivši, ipak sam ostao pri svome, ne želeći time zatvarati vrata, kao ni njima s obzirom na mene. No kada se počnu događati stvari preko kojih je teško prijeći, ne iz taštine ili bilo kakve uvrijeđenosti, (zrela sam osoba sa, smatram, dostatnom uporabom razuma i pristojnim obrazovanjem), već poradi samopoštovanja i interesa javnosti, drugačije nisam mogao odlučiti.

Reuters ipak nije zaustavljen

Okrugli stolU toj mojoj odluci, kako se to uobičajeno u ovakvim slučajevima veli, postoji uzrok i povod. Uzroka je više. Ponajprije, sve je više tema o kojima se ne može pisati, pa sam više puta ili preskakao kolumne, ili pisao novi tekst. Dakle, nisam bio nerazuman, uvažavao sam uredničku politiku ovog cijenjenog lista, jer oni odgovaraju za sadržaj svojih novina, za njihov profil, i razumno je da se (izvanjski) suradnik tome prilagodi. No onda su se počele događati neke stvari koje mi ipak nisu bile prihvatljive. Tako sam u jednom navratu otvorio pitanje vezano uz aktualnu osječku gradsku vlast na čelu s gosp. Ivicom Vrkićem i gosp. Antom Đapićem te ulogom osječkog tajkuna Željka Biloša u svemu tome. Osječka gradska vlast nakon toga teksta, ili čak i prije, napravila je financijski ugovor, valjda oko oglašavanja, ne znam, kao što ni ne znam iznos novca koji je Večernji tim legalnim putem uprihodovao. Potom mi je rečeno da se ne bavim više Vrkićem, Bilošem i društvom te ukazivanjem na mogući kriminal u Osijeku, već da se bavim “crkvenim temama”.

Ovaj njihov legalni ugovor osobno sam smatrao reketom, ušutkavanjem jednog autora, moje malenkosti, pogotovo što sam u svojim istraživanjima bio na dobrom putu, budući da je zbog gosp. Biloša i afere s neplaćenim porezom stradao sam ministar Linić, a tu temu sam na nacionalnoj razini prvi otvorio. Ne likujem nad tim, no spoznaja da ste godinama uplaćivali političarima u gradu Osijeku razne poreze, prireze i doprinose, a da se oni onda mojim/našim novcem koriste da bi ušutkali tu istu osobu koja ih kao svaki građanin plaća, poražavajuća je. No eto, “Reuters” ipak “nije zaustavljen”, gosp. Linić je doživio što je doživio, a pitanje je, nakon gosp. Linića, kako će proći i gosp. Biloš. To je stvar hrvatskih pravosudnih tijela, moje je donositi činjenice i stavove u okviru zakona i struke. Što se mene tiče, i gosp. Vrkiću, i gosp. Đapiću i gosp. Bilošu i svoj toj, po meni, čudnoj ekipi oko njih o kojoj mi je zabranjeno pisati želim od srca sve najbolje, i da se baš jako ne srame zbog pritisaka koje su vršili na moju malenkost s pozicije političke i ekonomske moći, tuđim novcem. Jer, stvar je tu jednostavna, ako sam pisao ili promišljao nešto što je po mojim uvjerenjima nemoralno ili protuzakonito, dakle, neistinito, trebali su me tužiti, a ne mojim/vašim novcem, ušutkavati.

S vremenom ni drugi tekstovi, kao npr. o gosp. Mladenu Bajiću, nisu prolazili, no opet sam išao logikom razuma i strpljivosti, znajući da i Večernjaku nije lako, kao i gotovo svim medijima u RH, od financijske strane do raznih drugih pritisaka. Imao sam razumijevanja, sve donedavno…

Dejan Jović i Ružica Cigler u akciji

ružica ciglerDruga vrsta uzroka odnosi se na, po meni, još važniju stvar, a to je gubitak povjerenja u nadležne u Večernjem listu koji je kulminirao nedavno. Nakon što me je glavni analitičar predsjednika Josipovića prozvao za tzv. autoplagijat, s nadležnima u Večernjaku dogovorili smo nastavak suradnje i restituciju, unatoč skandaloznom miješanju gosp. Jovića s pozicije političke funkcije svojstvenu totalitarnom vremenu u kojem se formirao, i njegovom čuđenju da me nisu otpustili, čime se izravno umiješao u kadrovsku politiku jednog privatnog medija, dogodila se zbunjujuća stvar. Nakon što sam dogovorio nastavak suradnje, u istom listu, što je atipično, napada me zastupnica čitatelja Ružica Cigler i sugerira, na temelju neistinitih činjenica, da me se kao i Lehrera zbog istog “krimena” otpusti iz Večernjaka. Tekst je bio na palanačkoj razini, krcat neistinama, netočnim informacijama, na mjestima i utuživ (objava interne korespondencije, mojeg teksta bez moga odobrenja), da je bilo razvidno da nikakva druga namjera nije bila već me javno poniziti rabeći izraze poput “onaniranje”, “parazitarenje”. Tada mi više ništa nije bilo jasno: s jedne strane uredništvo kaže jedno, nastavljamo suradnju, da bi u istim novinama u maniri najprimitivnijeg prostačkog etiketiranja “zastupnica čitatelja” sugerirala, kao i gosp. Jović, sasvim drugo – prekinite suradnju.

Ako je moja malenkost postala zbog bizarnog previda toliki problem da se čak i Ured Predsjednika digao, onda se radi o opasnoj zamjeni teza, pogotovo kada pogledate reference i izjave glavnog analitičara predsjednika RH Dejana Jovića. K tome, rijedak je presedan da se bilo koje novine u svijetu tako prostački obruše na autora iz istih novina. To prenapuhavanje je duboku uzdrmalo moje povjerenje u dobronamjernost ljudi u Večernjaku, listu koji je onomad objavio da je ministar Brown sretno sletio u Dubrovnik, iako je upravo te večeri poginuo u avionskoj nesreći. Sve to me počelo zamarati, no nakon što sam raskrinkao neistine gđe Cigler, krenuo sam odgonetavati po čijem nalogu je ona to napravila. Nadležni u Večernjem su mi tvrdili da oni nisu. Ako je to točno, onda ostaju samo dvije mogućnosti: iz osobnog animoziteta ili po nečijem drugom nalogu. Ja sumnjam da je to napravila po nalogu politike, konkretno, Pantovčaka. Zašto sumnjam na to?

Zato jer je to već radila. Kako sam iz prve ruke informiran (tri puta sam provjerio), a osobe koje su mi to rekle spremne su svjedočiti na sudu jer su bili sudionici toga, gospođa Cigler je po nalogu politike kao glavna urednica već diskreditirala svoje autore. Jedan od njih je nakon toga razočaran napustio novinarstvo… Budući da su ti ljudi sada u nekim drugim vodama i opterećeni drugim problemima, njihova imena neću spominjati. Ako kaže da ovo nije istina, gospođa Cigler će ih vidjeti na sudu, i ubrzo se sjetiti o kome i čemu se radi. Stoga, razložno sumnjam da moj “stravični slučaj” također ima veze s udaranjem po vlastitim autorima po nalogu politike, što se u ozbiljnim medijima susreće rjeđe nego ovakva “zastupnica čitatelja” (ili zastupnica političara?). Ako je to već radila, mogu razumno sumnjati da ju je na taj tekst “motivirao” “netko” s Pantovčaka. Ako je to točno, kao što je točno u prvom slučaju, u takvim novinama teško je nastaviti pisati. Toliko o uzrocima.

Posljednji klik za prekid suradnje s Večernjakom

dejan jovićPovod za moj raskid suradnje jest činjenica da mi niti dva posljednja teksta nisu prošla. Prvi mi je nebitan. No drugi pod naslovom “Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti” koji donosi kompromitirajuće informacije za aktualnog predsjednika i kojeg objavljujem ovdje, je bio onaj posljednji “klik” zbog kojeg sam odlučio prekinuti suradnju s Večernjakom. Uvažio sam argumente Urednika da bi bila previše dva teksta u jednom broju u kojima ga napadam (toga dana je izišao i moj odgovor gosp. Joviću, Josipovićevom glavnom analitičaru), ali budući da se radi o informacijama koje su od, smatram, iznimnog javnog interesa, nadam se da će i u Večernjaku prihvatiti moju argumentaciju da istine nikada ne može biti previše. Uostalom, cijenjeni čitatelji, tekst, neobjavljena kolumna u Večernjaku Vam je tu, pa sami prosudite. Za mene osobno je bilo šokantno da (bivši) član tima, prof. Josipović, koji je radio hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije suprotnoj, tuženoj strani nosi, kako reče srpski ambasador Cvetićanin “svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine”. Osobno smatram da u tvrdnjama gosp. Cvetićanina ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića, ili će sve skupa proći u gromoglasnoj šutnji?

Zamišljam koliko se predsjednik Clinton znojio pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, pa će mi biti nevjerojatno ako se i naš Predsjednik za, po mojem mišljenju, puno ozbiljniju stvar barem jednako pred kamerama ne oznoji i zacrveni, kao što je zaželio u kampanji da se cijela Hrvatska “uskoro zacrveni”, pa neka to crvenjenje pokaže primjerom. Ili ću ja biti kriv što sam to “iskopao”, napisao i postavio pitanja na kraju kolumne? Ono što me kao građanina RH muči jest pitanje: Za čije interese su radili i rade gosp. Josipović i njegov glavni analitičar gosp. Jović? Za hrvatske ili srpske, za hrvatske ili britanske? Pitanje je ne samo legitimno, već i nužno, pogotovo što Večernji list u broju od ponedjeljka donosi istraživanje prema kojem “građani Hrvatske žele veće ovlasti šefa države”. Na temelju onoga što je srpski ambasador napisao o gosp. Josipoviću u svom dnevniku, mene to iskreno plaši, ako gosp. Josipoviću, unatoč svemu, narod povjeri još jedan mandat. Bit će mi žao naroda.

Sramotna trgovina prof. Josipovića i prof. Šimonovića

I dok prof. Josipović, zajedno s prof. Šimonovićem trguje sa srpskom stranom oko tužbe za genocid, evo podsjećanje u kakvom je teškom stanju bila Domovina za vrijeme amabasadorovanja gosp. Cvetićanina. U tom razdoblju je uhićen Gotovina (prosinac 2005.), a Hrvatskoj nad glavom visi “udruženi zločinački pothvat”, gdje bi se, premda Sud nema formalno pravu suditi državama već pojedincima, kriminaliziralo istu državu, Hrvatsku, budući da je optužen njen vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, početkom listopada, teškom mukom Hrvatska je otvorila pregovore s EU-om uz pomoć Austrije i Njemačke. Prije toga Europsko vijeće je odgodilo Hrvatskoj otvaranje pregovora zakazanih za 17. 3. 2005. jer ”treba uložiti dodatne napore u ispunjenju kriterija Sporazuma o pridruživanju”, a to je suradnja sa Sudom u Haagu. U studenom 2005. njemački aparat kaznenog progona raspisuje i Interpolovu tjeralicu za Perkovićem zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Napominjem da se sve ovo događalo za mandata predsjednika Mesića, dok je Josipović bio saborski zastupnik, no činjenica je da je članstvo u hrvatskom timu tužbe za genocid kapitalizirao u svojoj predsjedničkoj kampanji dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, iako je bilo autora u medijima kojim je njegova, blago rečeno, ambivalentna uloga u timu bila poznata. Ne znam kada je gosp. Josipović izašao iz hrvatskog tima tužbe za genocid protiv Srbije, no on nikada nije bio prominentan član tima, ali su mu informacije o tužbi bile dostupne. Je li s njima trgovao sa srpskom stranom, iz onog što tvrdi srpski ambasador Cvetićanin teško je zaključiti, ali ne treba isključiti.

Naime, od početka je javno zastupao stav da je teško da će se Sud proglasiti nadležnim za sudovanje. Je li to bila njegova intimna želja ili ne, ne znam, uglavnom – pogriješio je. S obzirom na ono što donosi gosp. Cvetićanin, čini se da je Ivi Josipoviću od početka bio cilj da do tužbe uopće ne dođe i da je na tome zdušno radio. No Sud se ipak proglasio nadležnim 17. 11. 2008. za sudovanje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Profesori Crowford i Sands su se pozvali na presedan – slučaj Mavromatis (priznanje obilježja državnosti državi u nastajanju) što je bilo ključno, čime je pala i teza o “građanskom ratu” omiljena i gosp. Joviću, njegovom analitičaru, budući da ovaj Sud sudi sporove među državama. Već u veljači sljedeće godine Britanija i ”sateliti” – pet država članica u ime EU-a šalju demarš našem Ministarstvu pravosuđa zbog suradnje sa Sudom u Haagu, iako je proces “Oluja” već debelo u glavnoj raspravi. Vlada to taji punih sedam dana, a nakon što je otkriveno Šimonović potvrđuje da je Hrvatska primila demarš EU-a, koji je Zagrebu predalo češko predsjedništvo, i kaže da to ne znači zatvaranje europskih vrata Hrvatskoj nego poticaj za što brže otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima… Eto, u to teško vrijeme za Hrvatsku prof. Josipović ugodno “ćaska” sa srpskim ambasadorom, suprotnom stranom u sporu, i nosi mu informacije i dokumente.

Uz dužno poštovanje prema stavu kolega u Večernjem listu o neobjavljivanju kolumne, ovdje je objavljujem jer javnost ne smije biti uskraćena za ovakve informacije. Uostalom, idu predsjednički izbori, a ne izbori za najljepšu snašu u Babinoj Gredi, pa neka narod ima što više informacija kako bi donio najbolju odluku po njega i daljnju sudbinu Republike Hrvatske.

 

>>Pročitajte šokantnu, neobjavljenu kolumnu Ivice Šole: Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Ivica Šola/ 7DNEVNO/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Glasanje i glasačko pregovaranje

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska se osamostalila i napustila bankrotiranu diktaturu pod čijom je čizmom trpila skoro cijelo jedno stoljeće. Iz Jugoslavije se izvukla krvavih gaća.

Sada je suočena s vlastitim problemima koje može samostalno riješiti kad god nauči i odluči da je vlast tu da služi narodu a ne obratno.

Da bi mogla služiti narodu, vlast prije svega mora biti izbrana od naroda, ne izbrana od izabranoga dijela naroda, nego izabrana od velike većine ili cjeloga naroda, jer ako nije tako izbrana, onda je to manjinska vlast, ali ne u smislu da vladajuća garnitura ne posjeduje saborsku većinu nego se krpa s pojedincima, napr. s prebjezima iz opozicionih stranaka, kao što je to slučaj s Plenkovićevom vladom, nego manjinska u smislu da ju je na vlast izabrala manjina naroda kojega na taj način nelegitimno predstavlja, piše  Dinko Dedić/ Projekt Velebit

Uspoređujući Hrvatsku sa zemljama u kojima je snazi zakon o obaveznom glasanju, Projekt Velebit je u svoj Prijedlog programskih načela uveo princip obaveznog glasanja za Hrvatsku.

Dvadeset i dvije države u svijetu imaju takav zakon. Među njima nalaze su Argentina, Australija, Brazil, Meksiko, Belgija, Grčka, Egipat, Peru, Tajland i još jedan broj južnoameričkih, afričkih i azijskih država. Centralni razlog za takav izborni sustav u većini tih država je nepostojanje demokratskih tradicija u narodu ili u velikom dijelu naroda.

https://www.pbs.org/newshour/politics/22-countries-voting-mandatory

Mnoge od tih država su bivše diktature, koje su tek pred par desetljeća prihvatile demokratski sustav a čije općinstvo nije još razvilo svijest o svom suverenitetu i o svojim demokratskim pravima i obavezama.

Zašto je onda Australija uvela obavezno glasanje, kada je to zemlja zapadne demokracije otkada ta kao takva postoji?

Baš radi Hrvata (između ostalih).

Zato što je Australija useljenička zemlja u kojoj značajan broj stanovništva sačinjavaju dosljenici poput Hrvata, a koji nemaju demokratske tradicije jer su doselili iz diktature gdje su proveli čitav život do useljenja.

Dakle, da bi Hrvate stavila u ravnopravnu poziciju s onima koji su po svom nasljeđu, odgoju i tradiciji svjesni svoje političke moći, svi punoljetni građani moraju izaći na sve izbore, od onih za lokanu vlast, do onih za federalnu, pod prijetnjom kazne.

Tako izlazak na glasanje nije samo građansko pravo nego i građanska obaveza, koju nitko ne bi trebao smatrati teškom, jer ako je teško izlaziti na lokalne, parlamentarne ili predsjedničke izbore koji se usput rečeno, ne održavaju svake godne, nego svake četvrte ili pete, koliko onda teška mora biti građanska obaveza ići u rat i ginuti za svoju domovinu.

Uzmimo za primjer Škotsku, koja posjeduje demokratsku tradiciju, gdje je radi toga na posljednje izbore izašlo 85% Škota. Usporedimo to s Hrvatskom, gdje od glasačkog tijela odmah otpada skoro milijun glasača izvan domovine, od kojih vrlo rijetki uopće imaju mogućnost glasati.

Dodamo li tome da od onih koji žive u Hrvatskoj manje od 60% glasača izlazi na izbore, od kojih opet tek oko 30% glasa za stranku koja će biti nosilac vlasti, kroz takav izborni sustav, hrvatskom sudbinom odlučuje nekoliko manjina, uključujući i hrvatsku manjinu.

Ako je Australija uvela obavezno glasanje sa sve svoje stanovništvo kako bi hrvatski doseljenici bez usađenih demokratskih tradicija mogli biti ravnopravni s ostalima, zašto to Hrvatska ne može učiniti za svoje matično stanovništvo u kojemu nitko nema razvijene demokratske tradicije?

Zašto Hrvatska ne bi uvela takav zakon za vlastiti narod, pa da joj vlast bude stvarno legitimna, a ne da ljudi koji su dobili 3 puta manje glasova nego što ja imam facebook frendova, odlučuju sudbinom višemilijunskoga naroda.

Povrh toga, Hrvatska je, za razliki od većine zapadnih demokratskih država, svoje državljane izvan Hrvatske pretvorila u otpadnike, nepoželjne ljude sa statusom koji su imali u Jugoslaviji kao neprijateljska emigracija.

Doduše, hrvatska ih vlast više ne zove neprijateljskom emigacijom ali ih tretira baš kao da jesu, ne po posjetama hrvatske Predsjednice među iseljenike, nego po izbornom zakonu i načinu na koji se taj provodi.

Svi državljani zapadnih zemalja koji se nalaze izvan matične domovine imaju sve uvjete za glasanje, prilagođene njihovim prilikama. Australija, Velika Britanija, Sjedinjene Države i Kanada, napr., tu sekciju glasačkog tijela nazivaju expatriates*, a u te su uključeni vojnici na služenju raznih vojnih misija po svijetu, diplomati, turisti i svi drugi državljani koji na dulje ili kraće borave izvan svoje domovine.

Za njih je omogućeno glasanje poštanskim putem u naprijed i do dva tjedna prije održavanja izbora u domovini, tako da im glasovi mogu biti prebrojani sa svima ostalima. Fracuski državljani izvan Francuske imaju neograničena glasačka prava, jednaka kako i svi Francuzi koji žive u Francuskoj.

Hrvatska koja je tolike godine proživjela pod stranom i neprijateljskom okupacijom, baš radi te strane vlasti ima velike brojeve iseljenika i izbjeglica, skoro polovinu svoga življa, mnogi od kojih su baš radi lojalnosti svojoj etničkoj domovini morali napustiti Hrvatsku, kako bi se spasili od progona pa i smrti.

Zato bi Hrvatska prema Hrvatima izvan Hrvatske morala graditi posebno obziran odnos, obzirniji nego li druge države. Još povrh toga, svjedoci smo daljenjeg sve većeg odlaska Hrvata uz Hrvatske pa ne može biti svejedno ima li nas 4 milijuna ili 8 milijuna, bez obzira na mjesto boravka.

Radi svega toga Hrvatskoj je potrebna temeljita reforma izbornog zakona, temeljitija od one predložene referendumskim pitanjima, a pitanje je hoće li najveća interesna skupina u Hrvatskoj, koju se može nazvati vlastodržačkom, čak i taj referendum koji se ne dotiče uskraćenih prava Hrvata izvan Hrvatske, uopće odobriti, kako bi zaštitila svoje interese radi čega nitko u državi nema većeg konflikta interesa od njih, koji u zaštitu vlastitih interesa i reizbornosti obuzdavaju i priječe volju naroda, za što nema većeg primjera od onoga sadržanog u prijetećem odgovoru premijera Plenkovića Bruni Esih u Saboru, kada je na pitanje o prebrojavanju referendumskih glasova rekao: “Što se tiče ministra Kuščevića, vlada je donijela zaključak, ministarstvo provodi posao, povjerenstvo od 7 ljudi postoji, izbrojati će se i provjeriti svaki potpis, A VRIJEDITI ĆE I OD ONIH KOJI MOŽDA NE BUDU ŽIVI A POTPISALI SU”.

S tim u vidu, Projekt Velebit pod točkom 23. svoga nacrta Programskih načela “posebno drži kako valja izmijeniti Hrvatski izborni zakon, koji je glavnim uzrokom i sredstvom, manipulacije demokratskim procesima u Hrvatskoj:

a. uvesti obvezno glasovanje za sve punoljetne državljane Republike Hrvatske;

b. uvesti mogućnost prijevremenog poštanskog/elektronskog glasovanja za stare i nemoćne, za one koji se nalaze izvan domovine i za sve one kojima je iz bilo kojeg razloga nemoguće putovati do glasačkog mjesta;

c. ukinuti ograničavajući broj izbornih mjesta u dijaspori;

d. ukinuti pravilo po kojemu se Hrvati u BiH smatraju ‘dijasporom’;

e. ukinuti XI i XII izbornu jedninicu u smislu već navedenih članaka.


* Expatriate (fon. ekspatriot) “Osoba koja živi izvan zemlje svoga porijekla” (Oxford)
Osoba koja živi u stranoj zemlji” (Webster’s)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari