Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Josipović me izbacio iz Večernjaka!

Objavljeno

na

U tvrdnjama bivšeg srpskog ambasadora u Hrvatskoj, gosp. Cvetićanina, ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića. Predsjednik Clinton znojio se pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, i bit će nevjerojatno ako se i naš Predsjednik pred kamerama ne oznoji i zacrveni

Nikada nisam mislio, niti želio, da ću sam biti tema svoga teksta. Ponajprije ne volim (sam)viktimističko prenemaganje i ajmekanje, jer sve što mi se događa(lo) je posljedica iznošenja vlastitih stavova, dakle, moj izbor. Potom, odurna mi je i ova postmoderna narcisistička kultura koja je pretvorena u “kulturu ispovijesti”, gdje se javnost stalno maltretira, nakon propasti “velikih priča”, malim pričama, u kojima i starlete pišu “autobiografije”, a tek su izašle iz školskih klupa. Pristadoh biti tema svoga teksta jer smatram da “moj slučaj” i, da se krležijanski pošalim, “moj obračun s njima”, ima nešto što nadilazi mene samog i relevantno je za javnost u smislu atmosfere koja vlada u našem društvu. Pišem ga, dakle, ne zbog sebe, već zbog drugih, u dobroj vjeri da u svemu ovome nije bitno ništa osobno, već “univerzalno”, nešto u čemu će mnogi prepoznati ili verificirati svoj problem i svoju dijagnozu društva i politike.

Večernji list su ugledne i etablirane novine i ovim putem zahvaljujem što su mi nekoliko godina dali prostora za iznošenje činjenica i stavova. Lijepo je bilo biti u društvu mnogih pera koji su za njega pisali ili pišu, kao izvanjski suradnici, ili kao zaposlenici. Unatoč svemu tome, odlučio sam se za raskid suradnje i to sam priopćio nadležnima u Večernjaku, premda su oni izrazili želju da tu suradnju nastavimo. Hvala im i na tome. Dobro i smireno promislivši, ipak sam ostao pri svome, ne želeći time zatvarati vrata, kao ni njima s obzirom na mene. No kada se počnu događati stvari preko kojih je teško prijeći, ne iz taštine ili bilo kakve uvrijeđenosti, (zrela sam osoba sa, smatram, dostatnom uporabom razuma i pristojnim obrazovanjem), već poradi samopoštovanja i interesa javnosti, drugačije nisam mogao odlučiti.

Reuters ipak nije zaustavljen

Okrugli stolU toj mojoj odluci, kako se to uobičajeno u ovakvim slučajevima veli, postoji uzrok i povod. Uzroka je više. Ponajprije, sve je više tema o kojima se ne može pisati, pa sam više puta ili preskakao kolumne, ili pisao novi tekst. Dakle, nisam bio nerazuman, uvažavao sam uredničku politiku ovog cijenjenog lista, jer oni odgovaraju za sadržaj svojih novina, za njihov profil, i razumno je da se (izvanjski) suradnik tome prilagodi. No onda su se počele događati neke stvari koje mi ipak nisu bile prihvatljive. Tako sam u jednom navratu otvorio pitanje vezano uz aktualnu osječku gradsku vlast na čelu s gosp. Ivicom Vrkićem i gosp. Antom Đapićem te ulogom osječkog tajkuna Željka Biloša u svemu tome. Osječka gradska vlast nakon toga teksta, ili čak i prije, napravila je financijski ugovor, valjda oko oglašavanja, ne znam, kao što ni ne znam iznos novca koji je Večernji tim legalnim putem uprihodovao. Potom mi je rečeno da se ne bavim više Vrkićem, Bilošem i društvom te ukazivanjem na mogući kriminal u Osijeku, već da se bavim “crkvenim temama”.

Ovaj njihov legalni ugovor osobno sam smatrao reketom, ušutkavanjem jednog autora, moje malenkosti, pogotovo što sam u svojim istraživanjima bio na dobrom putu, budući da je zbog gosp. Biloša i afere s neplaćenim porezom stradao sam ministar Linić, a tu temu sam na nacionalnoj razini prvi otvorio. Ne likujem nad tim, no spoznaja da ste godinama uplaćivali političarima u gradu Osijeku razne poreze, prireze i doprinose, a da se oni onda mojim/našim novcem koriste da bi ušutkali tu istu osobu koja ih kao svaki građanin plaća, poražavajuća je. No eto, “Reuters” ipak “nije zaustavljen”, gosp. Linić je doživio što je doživio, a pitanje je, nakon gosp. Linića, kako će proći i gosp. Biloš. To je stvar hrvatskih pravosudnih tijela, moje je donositi činjenice i stavove u okviru zakona i struke. Što se mene tiče, i gosp. Vrkiću, i gosp. Đapiću i gosp. Bilošu i svoj toj, po meni, čudnoj ekipi oko njih o kojoj mi je zabranjeno pisati želim od srca sve najbolje, i da se baš jako ne srame zbog pritisaka koje su vršili na moju malenkost s pozicije političke i ekonomske moći, tuđim novcem. Jer, stvar je tu jednostavna, ako sam pisao ili promišljao nešto što je po mojim uvjerenjima nemoralno ili protuzakonito, dakle, neistinito, trebali su me tužiti, a ne mojim/vašim novcem, ušutkavati.

S vremenom ni drugi tekstovi, kao npr. o gosp. Mladenu Bajiću, nisu prolazili, no opet sam išao logikom razuma i strpljivosti, znajući da i Večernjaku nije lako, kao i gotovo svim medijima u RH, od financijske strane do raznih drugih pritisaka. Imao sam razumijevanja, sve donedavno…

Dejan Jović i Ružica Cigler u akciji

ružica ciglerDruga vrsta uzroka odnosi se na, po meni, još važniju stvar, a to je gubitak povjerenja u nadležne u Večernjem listu koji je kulminirao nedavno. Nakon što me je glavni analitičar predsjednika Josipovića prozvao za tzv. autoplagijat, s nadležnima u Večernjaku dogovorili smo nastavak suradnje i restituciju, unatoč skandaloznom miješanju gosp. Jovića s pozicije političke funkcije svojstvenu totalitarnom vremenu u kojem se formirao, i njegovom čuđenju da me nisu otpustili, čime se izravno umiješao u kadrovsku politiku jednog privatnog medija, dogodila se zbunjujuća stvar. Nakon što sam dogovorio nastavak suradnje, u istom listu, što je atipično, napada me zastupnica čitatelja Ružica Cigler i sugerira, na temelju neistinitih činjenica, da me se kao i Lehrera zbog istog “krimena” otpusti iz Večernjaka. Tekst je bio na palanačkoj razini, krcat neistinama, netočnim informacijama, na mjestima i utuživ (objava interne korespondencije, mojeg teksta bez moga odobrenja), da je bilo razvidno da nikakva druga namjera nije bila već me javno poniziti rabeći izraze poput “onaniranje”, “parazitarenje”. Tada mi više ništa nije bilo jasno: s jedne strane uredništvo kaže jedno, nastavljamo suradnju, da bi u istim novinama u maniri najprimitivnijeg prostačkog etiketiranja “zastupnica čitatelja” sugerirala, kao i gosp. Jović, sasvim drugo – prekinite suradnju.

Ako je moja malenkost postala zbog bizarnog previda toliki problem da se čak i Ured Predsjednika digao, onda se radi o opasnoj zamjeni teza, pogotovo kada pogledate reference i izjave glavnog analitičara predsjednika RH Dejana Jovića. K tome, rijedak je presedan da se bilo koje novine u svijetu tako prostački obruše na autora iz istih novina. To prenapuhavanje je duboku uzdrmalo moje povjerenje u dobronamjernost ljudi u Večernjaku, listu koji je onomad objavio da je ministar Brown sretno sletio u Dubrovnik, iako je upravo te večeri poginuo u avionskoj nesreći. Sve to me počelo zamarati, no nakon što sam raskrinkao neistine gđe Cigler, krenuo sam odgonetavati po čijem nalogu je ona to napravila. Nadležni u Večernjem su mi tvrdili da oni nisu. Ako je to točno, onda ostaju samo dvije mogućnosti: iz osobnog animoziteta ili po nečijem drugom nalogu. Ja sumnjam da je to napravila po nalogu politike, konkretno, Pantovčaka. Zašto sumnjam na to?

Zato jer je to već radila. Kako sam iz prve ruke informiran (tri puta sam provjerio), a osobe koje su mi to rekle spremne su svjedočiti na sudu jer su bili sudionici toga, gospođa Cigler je po nalogu politike kao glavna urednica već diskreditirala svoje autore. Jedan od njih je nakon toga razočaran napustio novinarstvo… Budući da su ti ljudi sada u nekim drugim vodama i opterećeni drugim problemima, njihova imena neću spominjati. Ako kaže da ovo nije istina, gospođa Cigler će ih vidjeti na sudu, i ubrzo se sjetiti o kome i čemu se radi. Stoga, razložno sumnjam da moj “stravični slučaj” također ima veze s udaranjem po vlastitim autorima po nalogu politike, što se u ozbiljnim medijima susreće rjeđe nego ovakva “zastupnica čitatelja” (ili zastupnica političara?). Ako je to već radila, mogu razumno sumnjati da ju je na taj tekst “motivirao” “netko” s Pantovčaka. Ako je to točno, kao što je točno u prvom slučaju, u takvim novinama teško je nastaviti pisati. Toliko o uzrocima.

Posljednji klik za prekid suradnje s Večernjakom

dejan jovićPovod za moj raskid suradnje jest činjenica da mi niti dva posljednja teksta nisu prošla. Prvi mi je nebitan. No drugi pod naslovom “Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti” koji donosi kompromitirajuće informacije za aktualnog predsjednika i kojeg objavljujem ovdje, je bio onaj posljednji “klik” zbog kojeg sam odlučio prekinuti suradnju s Večernjakom. Uvažio sam argumente Urednika da bi bila previše dva teksta u jednom broju u kojima ga napadam (toga dana je izišao i moj odgovor gosp. Joviću, Josipovićevom glavnom analitičaru), ali budući da se radi o informacijama koje su od, smatram, iznimnog javnog interesa, nadam se da će i u Večernjaku prihvatiti moju argumentaciju da istine nikada ne može biti previše. Uostalom, cijenjeni čitatelji, tekst, neobjavljena kolumna u Večernjaku Vam je tu, pa sami prosudite. Za mene osobno je bilo šokantno da (bivši) član tima, prof. Josipović, koji je radio hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije suprotnoj, tuženoj strani nosi, kako reče srpski ambasador Cvetićanin “svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine”. Osobno smatram da u tvrdnjama gosp. Cvetićanina ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića, ili će sve skupa proći u gromoglasnoj šutnji?

Zamišljam koliko se predsjednik Clinton znojio pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, pa će mi biti nevjerojatno ako se i naš Predsjednik za, po mojem mišljenju, puno ozbiljniju stvar barem jednako pred kamerama ne oznoji i zacrveni, kao što je zaželio u kampanji da se cijela Hrvatska “uskoro zacrveni”, pa neka to crvenjenje pokaže primjerom. Ili ću ja biti kriv što sam to “iskopao”, napisao i postavio pitanja na kraju kolumne? Ono što me kao građanina RH muči jest pitanje: Za čije interese su radili i rade gosp. Josipović i njegov glavni analitičar gosp. Jović? Za hrvatske ili srpske, za hrvatske ili britanske? Pitanje je ne samo legitimno, već i nužno, pogotovo što Večernji list u broju od ponedjeljka donosi istraživanje prema kojem “građani Hrvatske žele veće ovlasti šefa države”. Na temelju onoga što je srpski ambasador napisao o gosp. Josipoviću u svom dnevniku, mene to iskreno plaši, ako gosp. Josipoviću, unatoč svemu, narod povjeri još jedan mandat. Bit će mi žao naroda.

Sramotna trgovina prof. Josipovića i prof. Šimonovića

I dok prof. Josipović, zajedno s prof. Šimonovićem trguje sa srpskom stranom oko tužbe za genocid, evo podsjećanje u kakvom je teškom stanju bila Domovina za vrijeme amabasadorovanja gosp. Cvetićanina. U tom razdoblju je uhićen Gotovina (prosinac 2005.), a Hrvatskoj nad glavom visi “udruženi zločinački pothvat”, gdje bi se, premda Sud nema formalno pravu suditi državama već pojedincima, kriminaliziralo istu državu, Hrvatsku, budući da je optužen njen vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, početkom listopada, teškom mukom Hrvatska je otvorila pregovore s EU-om uz pomoć Austrije i Njemačke. Prije toga Europsko vijeće je odgodilo Hrvatskoj otvaranje pregovora zakazanih za 17. 3. 2005. jer ”treba uložiti dodatne napore u ispunjenju kriterija Sporazuma o pridruživanju”, a to je suradnja sa Sudom u Haagu. U studenom 2005. njemački aparat kaznenog progona raspisuje i Interpolovu tjeralicu za Perkovićem zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Napominjem da se sve ovo događalo za mandata predsjednika Mesića, dok je Josipović bio saborski zastupnik, no činjenica je da je članstvo u hrvatskom timu tužbe za genocid kapitalizirao u svojoj predsjedničkoj kampanji dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, iako je bilo autora u medijima kojim je njegova, blago rečeno, ambivalentna uloga u timu bila poznata. Ne znam kada je gosp. Josipović izašao iz hrvatskog tima tužbe za genocid protiv Srbije, no on nikada nije bio prominentan član tima, ali su mu informacije o tužbi bile dostupne. Je li s njima trgovao sa srpskom stranom, iz onog što tvrdi srpski ambasador Cvetićanin teško je zaključiti, ali ne treba isključiti.

Naime, od početka je javno zastupao stav da je teško da će se Sud proglasiti nadležnim za sudovanje. Je li to bila njegova intimna želja ili ne, ne znam, uglavnom – pogriješio je. S obzirom na ono što donosi gosp. Cvetićanin, čini se da je Ivi Josipoviću od početka bio cilj da do tužbe uopće ne dođe i da je na tome zdušno radio. No Sud se ipak proglasio nadležnim 17. 11. 2008. za sudovanje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Profesori Crowford i Sands su se pozvali na presedan – slučaj Mavromatis (priznanje obilježja državnosti državi u nastajanju) što je bilo ključno, čime je pala i teza o “građanskom ratu” omiljena i gosp. Joviću, njegovom analitičaru, budući da ovaj Sud sudi sporove među državama. Već u veljači sljedeće godine Britanija i ”sateliti” – pet država članica u ime EU-a šalju demarš našem Ministarstvu pravosuđa zbog suradnje sa Sudom u Haagu, iako je proces “Oluja” već debelo u glavnoj raspravi. Vlada to taji punih sedam dana, a nakon što je otkriveno Šimonović potvrđuje da je Hrvatska primila demarš EU-a, koji je Zagrebu predalo češko predsjedništvo, i kaže da to ne znači zatvaranje europskih vrata Hrvatskoj nego poticaj za što brže otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima… Eto, u to teško vrijeme za Hrvatsku prof. Josipović ugodno “ćaska” sa srpskim ambasadorom, suprotnom stranom u sporu, i nosi mu informacije i dokumente.

Uz dužno poštovanje prema stavu kolega u Večernjem listu o neobjavljivanju kolumne, ovdje je objavljujem jer javnost ne smije biti uskraćena za ovakve informacije. Uostalom, idu predsjednički izbori, a ne izbori za najljepšu snašu u Babinoj Gredi, pa neka narod ima što više informacija kako bi donio najbolju odluku po njega i daljnju sudbinu Republike Hrvatske.

 

>>Pročitajte šokantnu, neobjavljenu kolumnu Ivice Šole: Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Ivica Šola/ 7DNEVNO/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati