Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Josipović me izbacio iz Večernjaka!

Objavljeno

na

U tvrdnjama bivšeg srpskog ambasadora u Hrvatskoj, gosp. Cvetićanina, ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića. Predsjednik Clinton znojio se pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, i bit će nevjerojatno ako se i naš Predsjednik pred kamerama ne oznoji i zacrveni

Nikada nisam mislio, niti želio, da ću sam biti tema svoga teksta. Ponajprije ne volim (sam)viktimističko prenemaganje i ajmekanje, jer sve što mi se događa(lo) je posljedica iznošenja vlastitih stavova, dakle, moj izbor. Potom, odurna mi je i ova postmoderna narcisistička kultura koja je pretvorena u “kulturu ispovijesti”, gdje se javnost stalno maltretira, nakon propasti “velikih priča”, malim pričama, u kojima i starlete pišu “autobiografije”, a tek su izašle iz školskih klupa. Pristadoh biti tema svoga teksta jer smatram da “moj slučaj” i, da se krležijanski pošalim, “moj obračun s njima”, ima nešto što nadilazi mene samog i relevantno je za javnost u smislu atmosfere koja vlada u našem društvu. Pišem ga, dakle, ne zbog sebe, već zbog drugih, u dobroj vjeri da u svemu ovome nije bitno ništa osobno, već “univerzalno”, nešto u čemu će mnogi prepoznati ili verificirati svoj problem i svoju dijagnozu društva i politike.

Večernji list su ugledne i etablirane novine i ovim putem zahvaljujem što su mi nekoliko godina dali prostora za iznošenje činjenica i stavova. Lijepo je bilo biti u društvu mnogih pera koji su za njega pisali ili pišu, kao izvanjski suradnici, ili kao zaposlenici. Unatoč svemu tome, odlučio sam se za raskid suradnje i to sam priopćio nadležnima u Večernjaku, premda su oni izrazili želju da tu suradnju nastavimo. Hvala im i na tome. Dobro i smireno promislivši, ipak sam ostao pri svome, ne želeći time zatvarati vrata, kao ni njima s obzirom na mene. No kada se počnu događati stvari preko kojih je teško prijeći, ne iz taštine ili bilo kakve uvrijeđenosti, (zrela sam osoba sa, smatram, dostatnom uporabom razuma i pristojnim obrazovanjem), već poradi samopoštovanja i interesa javnosti, drugačije nisam mogao odlučiti.

Reuters ipak nije zaustavljen

Okrugli stolU toj mojoj odluci, kako se to uobičajeno u ovakvim slučajevima veli, postoji uzrok i povod. Uzroka je više. Ponajprije, sve je više tema o kojima se ne može pisati, pa sam više puta ili preskakao kolumne, ili pisao novi tekst. Dakle, nisam bio nerazuman, uvažavao sam uredničku politiku ovog cijenjenog lista, jer oni odgovaraju za sadržaj svojih novina, za njihov profil, i razumno je da se (izvanjski) suradnik tome prilagodi. No onda su se počele događati neke stvari koje mi ipak nisu bile prihvatljive. Tako sam u jednom navratu otvorio pitanje vezano uz aktualnu osječku gradsku vlast na čelu s gosp. Ivicom Vrkićem i gosp. Antom Đapićem te ulogom osječkog tajkuna Željka Biloša u svemu tome. Osječka gradska vlast nakon toga teksta, ili čak i prije, napravila je financijski ugovor, valjda oko oglašavanja, ne znam, kao što ni ne znam iznos novca koji je Večernji tim legalnim putem uprihodovao. Potom mi je rečeno da se ne bavim više Vrkićem, Bilošem i društvom te ukazivanjem na mogući kriminal u Osijeku, već da se bavim “crkvenim temama”.

Ovaj njihov legalni ugovor osobno sam smatrao reketom, ušutkavanjem jednog autora, moje malenkosti, pogotovo što sam u svojim istraživanjima bio na dobrom putu, budući da je zbog gosp. Biloša i afere s neplaćenim porezom stradao sam ministar Linić, a tu temu sam na nacionalnoj razini prvi otvorio. Ne likujem nad tim, no spoznaja da ste godinama uplaćivali političarima u gradu Osijeku razne poreze, prireze i doprinose, a da se oni onda mojim/našim novcem koriste da bi ušutkali tu istu osobu koja ih kao svaki građanin plaća, poražavajuća je. No eto, “Reuters” ipak “nije zaustavljen”, gosp. Linić je doživio što je doživio, a pitanje je, nakon gosp. Linića, kako će proći i gosp. Biloš. To je stvar hrvatskih pravosudnih tijela, moje je donositi činjenice i stavove u okviru zakona i struke. Što se mene tiče, i gosp. Vrkiću, i gosp. Đapiću i gosp. Bilošu i svoj toj, po meni, čudnoj ekipi oko njih o kojoj mi je zabranjeno pisati želim od srca sve najbolje, i da se baš jako ne srame zbog pritisaka koje su vršili na moju malenkost s pozicije političke i ekonomske moći, tuđim novcem. Jer, stvar je tu jednostavna, ako sam pisao ili promišljao nešto što je po mojim uvjerenjima nemoralno ili protuzakonito, dakle, neistinito, trebali su me tužiti, a ne mojim/vašim novcem, ušutkavati.

S vremenom ni drugi tekstovi, kao npr. o gosp. Mladenu Bajiću, nisu prolazili, no opet sam išao logikom razuma i strpljivosti, znajući da i Večernjaku nije lako, kao i gotovo svim medijima u RH, od financijske strane do raznih drugih pritisaka. Imao sam razumijevanja, sve donedavno…

Dejan Jović i Ružica Cigler u akciji

ružica ciglerDruga vrsta uzroka odnosi se na, po meni, još važniju stvar, a to je gubitak povjerenja u nadležne u Večernjem listu koji je kulminirao nedavno. Nakon što me je glavni analitičar predsjednika Josipovića prozvao za tzv. autoplagijat, s nadležnima u Večernjaku dogovorili smo nastavak suradnje i restituciju, unatoč skandaloznom miješanju gosp. Jovića s pozicije političke funkcije svojstvenu totalitarnom vremenu u kojem se formirao, i njegovom čuđenju da me nisu otpustili, čime se izravno umiješao u kadrovsku politiku jednog privatnog medija, dogodila se zbunjujuća stvar. Nakon što sam dogovorio nastavak suradnje, u istom listu, što je atipično, napada me zastupnica čitatelja Ružica Cigler i sugerira, na temelju neistinitih činjenica, da me se kao i Lehrera zbog istog “krimena” otpusti iz Večernjaka. Tekst je bio na palanačkoj razini, krcat neistinama, netočnim informacijama, na mjestima i utuživ (objava interne korespondencije, mojeg teksta bez moga odobrenja), da je bilo razvidno da nikakva druga namjera nije bila već me javno poniziti rabeći izraze poput “onaniranje”, “parazitarenje”. Tada mi više ništa nije bilo jasno: s jedne strane uredništvo kaže jedno, nastavljamo suradnju, da bi u istim novinama u maniri najprimitivnijeg prostačkog etiketiranja “zastupnica čitatelja” sugerirala, kao i gosp. Jović, sasvim drugo – prekinite suradnju.

Ako je moja malenkost postala zbog bizarnog previda toliki problem da se čak i Ured Predsjednika digao, onda se radi o opasnoj zamjeni teza, pogotovo kada pogledate reference i izjave glavnog analitičara predsjednika RH Dejana Jovića. K tome, rijedak je presedan da se bilo koje novine u svijetu tako prostački obruše na autora iz istih novina. To prenapuhavanje je duboku uzdrmalo moje povjerenje u dobronamjernost ljudi u Večernjaku, listu koji je onomad objavio da je ministar Brown sretno sletio u Dubrovnik, iako je upravo te večeri poginuo u avionskoj nesreći. Sve to me počelo zamarati, no nakon što sam raskrinkao neistine gđe Cigler, krenuo sam odgonetavati po čijem nalogu je ona to napravila. Nadležni u Večernjem su mi tvrdili da oni nisu. Ako je to točno, onda ostaju samo dvije mogućnosti: iz osobnog animoziteta ili po nečijem drugom nalogu. Ja sumnjam da je to napravila po nalogu politike, konkretno, Pantovčaka. Zašto sumnjam na to?

Zato jer je to već radila. Kako sam iz prve ruke informiran (tri puta sam provjerio), a osobe koje su mi to rekle spremne su svjedočiti na sudu jer su bili sudionici toga, gospođa Cigler je po nalogu politike kao glavna urednica već diskreditirala svoje autore. Jedan od njih je nakon toga razočaran napustio novinarstvo… Budući da su ti ljudi sada u nekim drugim vodama i opterećeni drugim problemima, njihova imena neću spominjati. Ako kaže da ovo nije istina, gospođa Cigler će ih vidjeti na sudu, i ubrzo se sjetiti o kome i čemu se radi. Stoga, razložno sumnjam da moj “stravični slučaj” također ima veze s udaranjem po vlastitim autorima po nalogu politike, što se u ozbiljnim medijima susreće rjeđe nego ovakva “zastupnica čitatelja” (ili zastupnica političara?). Ako je to već radila, mogu razumno sumnjati da ju je na taj tekst “motivirao” “netko” s Pantovčaka. Ako je to točno, kao što je točno u prvom slučaju, u takvim novinama teško je nastaviti pisati. Toliko o uzrocima.

Posljednji klik za prekid suradnje s Večernjakom

dejan jovićPovod za moj raskid suradnje jest činjenica da mi niti dva posljednja teksta nisu prošla. Prvi mi je nebitan. No drugi pod naslovom “Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti” koji donosi kompromitirajuće informacije za aktualnog predsjednika i kojeg objavljujem ovdje, je bio onaj posljednji “klik” zbog kojeg sam odlučio prekinuti suradnju s Večernjakom. Uvažio sam argumente Urednika da bi bila previše dva teksta u jednom broju u kojima ga napadam (toga dana je izišao i moj odgovor gosp. Joviću, Josipovićevom glavnom analitičaru), ali budući da se radi o informacijama koje su od, smatram, iznimnog javnog interesa, nadam se da će i u Večernjaku prihvatiti moju argumentaciju da istine nikada ne može biti previše. Uostalom, cijenjeni čitatelji, tekst, neobjavljena kolumna u Večernjaku Vam je tu, pa sami prosudite. Za mene osobno je bilo šokantno da (bivši) član tima, prof. Josipović, koji je radio hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije suprotnoj, tuženoj strani nosi, kako reče srpski ambasador Cvetićanin “svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine”. Osobno smatram da u tvrdnjama gosp. Cvetićanina ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića, ili će sve skupa proći u gromoglasnoj šutnji?

Zamišljam koliko se predsjednik Clinton znojio pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, pa će mi biti nevjerojatno ako se i naš Predsjednik za, po mojem mišljenju, puno ozbiljniju stvar barem jednako pred kamerama ne oznoji i zacrveni, kao što je zaželio u kampanji da se cijela Hrvatska “uskoro zacrveni”, pa neka to crvenjenje pokaže primjerom. Ili ću ja biti kriv što sam to “iskopao”, napisao i postavio pitanja na kraju kolumne? Ono što me kao građanina RH muči jest pitanje: Za čije interese su radili i rade gosp. Josipović i njegov glavni analitičar gosp. Jović? Za hrvatske ili srpske, za hrvatske ili britanske? Pitanje je ne samo legitimno, već i nužno, pogotovo što Večernji list u broju od ponedjeljka donosi istraživanje prema kojem “građani Hrvatske žele veće ovlasti šefa države”. Na temelju onoga što je srpski ambasador napisao o gosp. Josipoviću u svom dnevniku, mene to iskreno plaši, ako gosp. Josipoviću, unatoč svemu, narod povjeri još jedan mandat. Bit će mi žao naroda.

Sramotna trgovina prof. Josipovića i prof. Šimonovića

I dok prof. Josipović, zajedno s prof. Šimonovićem trguje sa srpskom stranom oko tužbe za genocid, evo podsjećanje u kakvom je teškom stanju bila Domovina za vrijeme amabasadorovanja gosp. Cvetićanina. U tom razdoblju je uhićen Gotovina (prosinac 2005.), a Hrvatskoj nad glavom visi “udruženi zločinački pothvat”, gdje bi se, premda Sud nema formalno pravu suditi državama već pojedincima, kriminaliziralo istu državu, Hrvatsku, budući da je optužen njen vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, početkom listopada, teškom mukom Hrvatska je otvorila pregovore s EU-om uz pomoć Austrije i Njemačke. Prije toga Europsko vijeće je odgodilo Hrvatskoj otvaranje pregovora zakazanih za 17. 3. 2005. jer ”treba uložiti dodatne napore u ispunjenju kriterija Sporazuma o pridruživanju”, a to je suradnja sa Sudom u Haagu. U studenom 2005. njemački aparat kaznenog progona raspisuje i Interpolovu tjeralicu za Perkovićem zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Napominjem da se sve ovo događalo za mandata predsjednika Mesića, dok je Josipović bio saborski zastupnik, no činjenica je da je članstvo u hrvatskom timu tužbe za genocid kapitalizirao u svojoj predsjedničkoj kampanji dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, iako je bilo autora u medijima kojim je njegova, blago rečeno, ambivalentna uloga u timu bila poznata. Ne znam kada je gosp. Josipović izašao iz hrvatskog tima tužbe za genocid protiv Srbije, no on nikada nije bio prominentan član tima, ali su mu informacije o tužbi bile dostupne. Je li s njima trgovao sa srpskom stranom, iz onog što tvrdi srpski ambasador Cvetićanin teško je zaključiti, ali ne treba isključiti.

Naime, od početka je javno zastupao stav da je teško da će se Sud proglasiti nadležnim za sudovanje. Je li to bila njegova intimna želja ili ne, ne znam, uglavnom – pogriješio je. S obzirom na ono što donosi gosp. Cvetićanin, čini se da je Ivi Josipoviću od početka bio cilj da do tužbe uopće ne dođe i da je na tome zdušno radio. No Sud se ipak proglasio nadležnim 17. 11. 2008. za sudovanje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Profesori Crowford i Sands su se pozvali na presedan – slučaj Mavromatis (priznanje obilježja državnosti državi u nastajanju) što je bilo ključno, čime je pala i teza o “građanskom ratu” omiljena i gosp. Joviću, njegovom analitičaru, budući da ovaj Sud sudi sporove među državama. Već u veljači sljedeće godine Britanija i ”sateliti” – pet država članica u ime EU-a šalju demarš našem Ministarstvu pravosuđa zbog suradnje sa Sudom u Haagu, iako je proces “Oluja” već debelo u glavnoj raspravi. Vlada to taji punih sedam dana, a nakon što je otkriveno Šimonović potvrđuje da je Hrvatska primila demarš EU-a, koji je Zagrebu predalo češko predsjedništvo, i kaže da to ne znači zatvaranje europskih vrata Hrvatskoj nego poticaj za što brže otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima… Eto, u to teško vrijeme za Hrvatsku prof. Josipović ugodno “ćaska” sa srpskim ambasadorom, suprotnom stranom u sporu, i nosi mu informacije i dokumente.

Uz dužno poštovanje prema stavu kolega u Večernjem listu o neobjavljivanju kolumne, ovdje je objavljujem jer javnost ne smije biti uskraćena za ovakve informacije. Uostalom, idu predsjednički izbori, a ne izbori za najljepšu snašu u Babinoj Gredi, pa neka narod ima što više informacija kako bi donio najbolju odluku po njega i daljnju sudbinu Republike Hrvatske.

 

>>Pročitajte šokantnu, neobjavljenu kolumnu Ivice Šole: Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Ivica Šola/ 7DNEVNO/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Kronična hrvatska politička glupost

Objavljeno

na

Objavio

Vrijeme malo do nikakvo, vuče se siječanj kao depresivan starac. Ono što je ponedjeljak u tjednu, to je siječanj u godini. Pitaju me zašto kolumne uvijek začinjem meteorološkim podatcima, ja odgovaram da vremenske prilike utječu na nas više no što smo svjesni i da smo svi meteoropati, a ne samo oni. Ma sve je to ionako poznato, od davnina. Kako šiloka iliti južina može biti pogubna, znali su već stari Dubrovčani, a da su znali znaju svi koji o povijesti nešto znaju, to jest da gospari nisu vijećali niti odlučivali kada je jugo, pa ni donosili presude krivcima jerbo bi bile oštrije no inače.

Da današnji hrvatski političari odnosno oni koji se tako nazivaju to jest lažno predstavljaju, samo malo bolje prate prognozu vremena, ni sjednice Vlade ni sjednice Sabora ne bi se održavale kada vlada jugo. Da se ta dubrovačka mudrost nije putem izgubila, ne bi bilo sjednice Hrvatskoga sabora 16. dana mlade godine 2019. Da nije bilo sjednice, AvioniPod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.ne bi se dogodilo što se dogodilo. Sada se svi jako zgražaju, osim mene. Bila je to vrhunska predstava, i tko god kaže da se nije dobro zabavljao, laže ili je licemjeran ili oboje, a je li jugo pisao tekst više i nije važno.

U prvom činu sjednice koja možda ostane (ne će) u estradnoj memoriji nacije, vidjeli smo mlade modelare iz esdepea koji su pod paskom teta iz vrtića cijelo jutro izrađivali male zrakoplove da bi potom izluđivali vladajuće stričeke. Pod klupama su skrivali modele migova repariranih u doba crvenih tako dobro da su se mogli rulati po pisti, ali ne i dignuti. Na klupe su izvukli papirnate i plastične ef-šesnaestice, a jedan upravili prema Damiru Krstičeviću koji je instinktivno reagirao kao ministar obrane i odbio napad, zgrabio avion i srušio ga. Tako se to radi, bravo Damire. Da su i dva išla prema njemu, oba bi pala.

U drugom je činu bilo još više zabave, urnebesne. Nisu letjeli zrakoplovi nego isprva tek riječi, uljudno se razmatralo tko radi u korist Hrvatske, a tko u korist Srbije, tko će biti odveden u Wiener Neustadt ili Karađorđevo, neki vele da je izdaja, neki da je veleizdaja, neki da nije ništa od toga. Proradile strasti, poletio premijer na Grmoju, naletio na Bulja, umiješali se mnogi pa i Pupovac uvijek zabrinut za ugled Hrvatske i jako žalostan kada se Hrvati među sobom svađaju, tužan i zato što je toga dana u Beogradu bio Putin, a Vučić ga nije pozvao (to jest Pupovca). Sutradan brojni komentari, pa kakav je to sastav Sabora, pa oni sastavi iz devedesetih bili su mila majka prema ovom, zgražanje na sve strane, te tko je koga uhvatio za kravatu, je li Plenković u naletu mogao dohvatiti Grmoju i što bi SrbijaKada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo.bilo da jest, tko je bježao i je li bježao, tko je vol, a tko nije. Na kraju se zaboravi o čemu je uopće bilo riječi i kako je sve i kada počelo.

Određivanje u odnosu prema Srbiji

A riječ je o tipičnoj, kroničnoj hrvatskoj političkoj gluposti, upravo beskonačnoj. Matematičko je svojstvo beskonačnosti, kažu, da koliko god se od beskonačnog oduzima, opet ostaje beskonačno. Pa smo stalno na istom. Umjesto da se bavimo svojom aktualnom sudbinom, umjesto da se bavimo Hrvatskom, mi kao da se određujemo odnosom prema Srbiji i Srbima i ta je tema hrvatskoj politici toliko važna da izaziva strasti inače zatomljene ili nepostojeće. Kada se u Saboru ili drugdje razgovara o demografskoj tragediji ili iseljavanju mladih školovanih ljudi, nema visokih tonova, kada se govori o krucijalnim socijalnim problemima i sve većem siromaštvu sve većega broja ljudi – govori se mirno i učtivo, o upitnoj školskoj reformi gotovo ništa, o smeću pomalo, o krahu brodogradnje nimalo.

Ali kada je riječ o Srbiji odnosno o mogućem podilaženju Srbiji, sve se uznemiri jer ljudi ipak imaju savjest i ta ih savjest grize kao crni pas, znaju da su od početka stoljeća uvučeni u perfidnu igru koja nema kraja, sudac ne zviždi jer nije gotovo dok on ne kaže da je gotovo, a bit će gotovo kada se sve iznivelira, napadači i napadnuti, krvnici i žrtve izjednačeni, kada povijest bude umjetno izbalansirana, svi su krivi i samo se moraju ispričati jedni drugima pa će sve biti u redu. I svi će se ionako naći opet u istom organizmu koji se ne treba zvati Jugoslavija, može i Europska unija.

Mnogi rade u korist Srbije

Radi li tko u Hrvatskoj u korist Srbije? Da. Rade mnogi i to traje već desetljećima. Ako Hrvatska (hrvatska politika) nježno i obzirno potiče Srbiju i Srbe da barem daju podatke o mjestima gdje se nalaze kosti ubijenih hrvatskih branitelja i civila, a Srbija i Srbi šute i usput se rugaju, pa ako nakon toga Hrvatska ne poduzme odlučnije korake, onda radi u korist Srbije. I protok vremena radi u istu korist. Ako Hrvatska ne traži od Srbije ratnu odštetu, onda radi u korist Srbije. Ako hrvatske „institucije“ čak ne traže odštetu za Hrvatice i Hrvate zatočene u srbijanskim logorima, nego prepuštaju sužnjevima da to rade sami, individualno i bez većeg uspjeha vjerojatno, ili nikakvog – onda rade u korist Srbije. Ako se ne progone i uhićuju srpski zločinci koje nikakva abolicija ni mirna integracija ne mogu ekskulpirati, a ne uhićuju se osim u neznatnim količinama – onda je riječ o praksi u korist Srbije. Jer zločinci su zločine radili u korist Srbije, to jest velike Srbije.

Ako se toj, beskonačno i uvijek istoj Srbiji iz Hrvatske pomaže da uđe u europske integracije, ako Hrvatska zatvara oči pred drskom srbijanskom „univerzalnom jurisdikcijom“ to jest dopušta joj da se bavi događajima (i ljudima) na hrvatskom tlu, na tlu hrvatske države, onda radi u korist Srbije, i te kako radi. Ako se Hrvatska ne ponaša kao samosvjesna članica Europske unije, nego dopušta da joj velike unionističke sile diktiraju odnos prema Srbiji, onda radi u korist Srbije. Ako je dopustila otvaranje poglavlja 23., a da Srbija prije toga ama baš ništa učinila u svezi s ni jednim hrvatskim zahtjevom, onda „otvarači“ rade u korist Srbije. Ako Hrvatska pod firmom zaštite manjina dopušta perfidnom dijelu te manjine da sustavno radi protiv hrvatske države i putem svojih medija vrijeđa hrvatske svetinje, onda radi u korist Srbije. Ako Hrvatska u estradi, filmu, kazalištu itd. dopušta intenzivne veze s takvom, opisanom Srbijom, financira štoviše razne koprodukcije pa i većinski srbijanske filmove, ali i posve „hrvatske“ koji za teme uzimaju hrvatsku krivnju, prokazuju hrvatsku obranu kao zločin, a hrvatsku državu kao promašeni projekt, Hrvate kao zombije – onda radi u korist Srbije.

Ako iz Hrvatske s visoke državne i akademske razine nema čvrstog odgovora na srbijanske povijesne, kulturno-povijesne i posebno književne krivotvorine – onda se iz Hrvatske radi u korist Srbije. Ako „međunarodna zajednica“ (EK?) delegira hrvatsku diplomatkinju da bude pomoć Srbiji u pristupnoj fazi europskim integracijama, onda Hrvatska u najmanju ruku treba tim likovima reći da je neuputno i neprimjereno zahtijevati od hrvatske diplomacije da pomaže zemlji agresoru na Hrvatsku u bilo čemu, pa i u tomu, posebno. I da na kraju balade rečena diplomatkinja postane ministrica vanjskih poslova. U Hrvatskoj. (I onda se Vlast u Hrvatskoj čudi kada se tko tomu čudi.) I ta osoba prati „napredak Srbije“, prati u sklopu povjerenstva za praćenje, kojega očito nema, kao ni napretka. Prati. Tako Hrvatska postaje prva pratilja Srbije. (O hrvatskoj diplomaciji, kako je nastala i kako se razvijala, drugom prilikom, o školi Budimira Lončara koja i dalje radi, i o školi Mate Granića.)

Sve navedeno ne ispunjava potpuno ganutljiv pojam (samoproglašene) veleizdaje, pa ga ne treba olako potezati. Ali potpuno ispunjava pojam kronične hrvatske političke gluposti, pojam točan i beskonačan, kao što rekoh, i nema mu se što oduzeti. (Usput: zbog nedostatka zapošljivih ljudi, vlast je dopustila da se umirovljenici vrate na svoja stara radna mjesta, ili nova. Koliko god to neizvedivo bilo, ipak imam potrebu reći te bi bilo dobro da se zastupnici(naroda) u Hrvatskom saboru, onom iz devedesetih koji se zvao i Hrvatski državni sabor, na neko vrijeme vrate u Sabor, makar i na četiri sata.)

Ucjene

U svemu tom metežu, ostala mi je u uhu jedna fake izjava: da bi Hrvatska, ako blokira Srbiju, mogla doživjeti sankcije. Je li? Tako se plaši javnost, potpuno neutemeljeno. Uostalom, Hrvatska je zbog Srbije već jednom bila pod UcjeneBlokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.sankcijama, to jest pod embargom na uvoz oružja kada ju je napala Srbija i srbizirana jugoslavenska vojska. Sankcijama su Hrvatskoj prijetili i u mnogim fazama naše obrane, ta je čarobna riječ mogla uplašiti plašljive, ali nas nije, prijetili su nam iz raznih Europa (i šire) čim bi saznali da bismo se mogli malo pomaknuti i ući za koji kilometar u okupirani teritorij. Prijetili su nam sankcijama i zbog Herceg Bosne, na kraju sankcije zamijenili zajedničkim zločinačkim pothvatom, što bolje zvuči.

Blokirali su nas ucjenama: ako ne surađujete s Haagom, ne ćete vi u Europsku uniju (plus slučaj sa Slovencima), ako ne promijenite Ustav tako da svima bude jasno, a ne samo njima, da pristajete na status kolonije unutar vrlo demokratske Unije koja u trenutku izglasavanja toga i takvog izmijenjenog hrvatskog Ustava sugerira vlastima u Hrvatskoj da je i trideset posto oduševljenih dovoljno, ne osvrćite se na većinu jer je većina ionako stoka koja ne zna razmišljati. A to vam je, vele oni, preporuka za sve buduće zamišljene referendume, ne dajte i točka. Za uzvrat što ste se odrekli velikoga dijela svoga suvereniteta, u Hrvatskoj će, čim uđete u obećanu zemlju, poteći med i mlijeko, što će suverenistima začepiti gubicu.

Još potpišite da se kanite riješiti te kune i prigrliti euro, pa vas više ništa i ne trebamo pitati, kao što vi ne trebate pitati narod. Zašto Mađari ili Česi nemaju euro? Oni valjda nisu potpisali takav ugovor. Vi ste ušli zadnji, iz magareće klupe, pa vam možemo nametati što želimo. Odabrani vaši političari koji su na vrijeme shvatili da su samo visoki predstavnici Unije, imat će našu potporu. Kao što vidite, to funkcionira, za uvođenje eura oni se mogu samo obrecnuti na pristaše nacionalne valute.

Tako oni, unionisti. Znaju da Hrvatsku mogu potepati kako žele, jer joj iznad glave stalno visi mač mogućih (vrlo mogućih) zlosretnih kretanja u jugoistočnoj Europi, pa je Croatiji ipak nekako ugodnije i sigurnije biti u okrilju PozicijeRusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.Europske unije nego u nekoj balkanskoj novotvorevini. Na taj povijesno-psihološki moment računaju sofisticirani zapadni kancerogeni zavojevači, premda Hrvatskoj sigurnost ne mogu jamčiti niti imaju čime. Može NATO i ima čime, ali i tu se stvari mogu promijeniti. Povijest je dinamična.

Hrvatska je može i mora osloniti samo na sebe

Elem, Hrvatska se može i mora i opet osloniti samo na sebe, jačati vojsku i duh iz trijumfalnih devedesetih, e da bi događaje koji će uslijediti dočekala spremna, koliko već može. Kosovo, Makedonija (sjeverna ili ne), Bosna i Hercegovina, Albanija – sve je to još u kretanju kojemu se teško može predvidjeti kraj, a za sada je jedino izgledna pojava velike Albanije koja je ucrtana u strateške planove i odgovara prekooceancima. U tom bi slučaju mogli popustiti Srbiji i dati joj da prisajedini RS, čime Srbija dolazi pred vrata Zagreba. Bit će vidljiva s Katedrale. Moguće. Sve je moguće.

Srbija je strateški partner Rusije, to jest obratno, Rusija ju naoružava sve u šesnaest, doduše ne šesnaesticama nego migovima koji lete. (Opaska: dan prije dolaska Putina u posjet raspekmeženom Vučiću, među darovima što ih donosi ruski car spomenuta je bila i suradnja na nuklearnom programu, u „mirnodopske svrhe“. Dobro sam čuo, valjda s radija, ne sjećam se. Poslije više nisam čuo, očito je vijest cenzurirana.)

Istodobno, Rusija zauzima vrlo dobre gospodarske pozicije u Hrvatskoj, zahvaljujući slomu Agrokora ali ne samo njemu, Azimov i bez vojne odore nalazi saveznike. U RS-u su Rusi kao kod kuće, već odavno. Ono što preostaje od BiH, pod paskom je sultana. Hrvate u Herceg Bosni još drži na životu samo činjenica da moraju ostati kao ukras Federacije, kako se ni bi moglo reći da u Europi postoji islamska država, i tako će biti sve dok Europa ne postane islamska država. Dotle Arapi osnivaju uporišta diljem Bosne, u ugodnoj klimi i zemlji blagoslovljenoj vodama. Misle na budućnost. Da. Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije problem demagog i etnobiznismen Pupovac!

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava nije lagao kada je rekao da srpska djeca u Vukovaru ne žele ustati na hrvatsku himnu. Ti klinci su rođeni davno poslije rata, netko im je mržnju prema Hrvatskoj i njezinim simbolima morao usaditi.

Najveći dio Srba u Vukovaru živi svoj paralelni svijet, imaju svoje škole, vrtiće, kafiće…, od Hrvatske uzimaju beneficije i prava, ali je nisu prihvatili, mrze je, i to su prenijeli i svojoj djeci.

Više nego očito, više nego žalosno. I onda slijedi orvelovski obrat. Tandem Pupovac – Plenković za takvo stanje optuže gradonačelnika Vukovara i još dodaju da narušava postignuća mirne reintegracije, a najveći dio Srba, potaknut svojim političarima, od početka se getoizirao.

Penava govori istinu, Pupovac i Plenković muljaju, i nadam se da Plenković nakon ovoga neće na mene fizički nasrnuti.

Plenković može, kako sam kaže u maoističkoj maniri autoritarnog vođe, birati s kim će koalirati, ali ne može zbog toga i svojih egoističnih ambicija žrtvovati ovu državu, njezine simbole, Hrvate kojima su u Vukovaru traume još uvijek žive i duboke, a Penava je njihov glasnogovornik. Zato su ga i birali.

Teroristički čin u Baranji

Penava nije rekao još jednu činjenicu koja govori koliko je Pupovcu i većem dijelu Srba u Vukovaru do “integracije”.

Naime, na državne blagdane RH državne institucije su po zakonu obvezne izvjesiti hrvatski stijeg. U općinama sa srpskom većinom, gdje je Pupovac na vlasti, srpske lokalne vlasti to ne čine.

Na to kršenje zakona i Pupovac i Plenković šute jer su protiv “dizanja međunacionalnih tenzija” i zaustavljanja procesa “integracije” Srba, ali ne imenuju točno tko te tenzije diže, kao i početkom devedesetih. Penava – ne!

Iako je istekao Erdutski sporazum, isti ti koji ne poštuju ovu državu i simbole, i to sjeme mržnje prenose na svoju djecu, kada se zapošljava, od DORH-a, pravosuđa, preko policije i drugih državnih institucija, imaju zagarantirana mjesta.

Hrvati se za njih moraju natjecati, drugim riječima, moraju biti amenovani od Plenkovića i društva kojima je Pupovac strateški partner.

Pustimo za trenutak Vukovar. Živim u Baranji. Iako su nas tijekom agresije potjerali, opljačkali imovinu, mnoge pobili, nije zabilježen nijedan slučaj osvete od strane Hrvata, žrtava srpskog zuluma.

Ali, gle čuda, u Kneževim Vinogradima, tri sela od mene, na kuću Andrije Lazara, u kojoj je u tom trenutku bila i njegova kći, policijska službenica (!) i njezina mala beba, bivši pripadnik pobunjenih paravojnih Srba za Dan državnosti bacio je bombu kašikaru jer je bila izvješena hrvatska zastava.

Samo pukim slučajem izbjegnute su ljudske žrtve, uključujući novorođenu bebu. U medijima ništa, kao da je bacanje bombe na Hrvate u Baranji disciplina iz srpske olimpijade starih sportova, a ne teroristički čin.

Onda čitam patetično Pupovčevo prenemaganje na presici na kojoj je, uz sekundiranje Plenkovića, klasičnom pupističkom manipulacijom izrekao riječi: “Sve što sam radio u svojoj političkoj karijeri bila je borba protiv bilo koje vrste agresije i rata.”

Koji smutljivac, koji demagog, on protiv bilo koje vrste agresije, a prešutio, kamoli se udostojao osuditi teroristički napad njegova sunarodnjaka na hrvatsku zastavu, na ljude, Hrvate, djecu, za državni blagdan.

Kada je na njega bačena kriška limuna, na nogama je bila cijela Hrvatska, napredna, lijeva, liberalna, cijeli HDZ i Plenković, koja štiti “slabije”, manjine, ali napad na obitelj Lazar bombom (!) kašikarom i dijete od 18 mjeseci – ma baš je to nešto što treba smatrati “bilo kojom vrstom agresije”, protiv koje je Pupovac i koji će zbog Penave za Srbe tražiti pravnu zaštitu.

Mile Topdžija

Pupovac ne može reći da za ovaj teroristički čin nije znao, jer je njegov prvi suradnik u SDSS-u, Mile Horvat, iz Kneževih Vinograda i zna za događaj.

No ništa se nije dogodilo, zapravo jest, iste godine Pupovčev Mile Horvat unaprijeđen je od Plenkovićeve Vlade i postao državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša.

Inače, ovdje Milu Horvata još od devedesetih, kada je Baranja bila okupirana, zovu Mile Topdžija.

Nadimak Topdžija dobio je, to sada treba provjeriti, ili zato što voli voziti romobil, ili zato što spava ko top. Treće je malo vjerojatno. To su Plenkovićevi koalicijski partneri, ugrožena manjina.

U histeričnom Plenkovićevu napadu na Grmoju na rubu fizičkog incidenta, gdje se Anemičnom ispriječio Panj, kako ga je Anemični nazvao, nije pitanje je li netko Panj, Anemija ili Krmoja, kako se časte, već je li istina da je Plenković dao Srbiji zeleno svjetlo za otvaranje novih poglavlja, dok naši logoraši, mahom civili koji su, njih desetine tisuća, prošli kroz logore na teritoriju Srbije (!), traže pravdu za torture, dok Srbija skriva podatke o nestalima, o masovnim grobnicama?

Ako je to istina, onda problem ove države nije demagog i etnobiznismen Pupovac, nego Plenkovići koji će za vlast žrtvovati istinu o stanju međunacionalnih odnosa, koji će žrtvovati cijelu zemlju radi svojih karijera i ostanka na vlasti.
Naprijed, Andrej, suho zlato…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari