Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Josipović me izbacio iz Večernjaka!

Objavljeno

na

U tvrdnjama bivšeg srpskog ambasadora u Hrvatskoj, gosp. Cvetićanina, ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića. Predsjednik Clinton znojio se pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, i bit će nevjerojatno ako se i naš Predsjednik pred kamerama ne oznoji i zacrveni

Nikada nisam mislio, niti želio, da ću sam biti tema svoga teksta. Ponajprije ne volim (sam)viktimističko prenemaganje i ajmekanje, jer sve što mi se događa(lo) je posljedica iznošenja vlastitih stavova, dakle, moj izbor. Potom, odurna mi je i ova postmoderna narcisistička kultura koja je pretvorena u “kulturu ispovijesti”, gdje se javnost stalno maltretira, nakon propasti “velikih priča”, malim pričama, u kojima i starlete pišu “autobiografije”, a tek su izašle iz školskih klupa. Pristadoh biti tema svoga teksta jer smatram da “moj slučaj” i, da se krležijanski pošalim, “moj obračun s njima”, ima nešto što nadilazi mene samog i relevantno je za javnost u smislu atmosfere koja vlada u našem društvu. Pišem ga, dakle, ne zbog sebe, već zbog drugih, u dobroj vjeri da u svemu ovome nije bitno ništa osobno, već “univerzalno”, nešto u čemu će mnogi prepoznati ili verificirati svoj problem i svoju dijagnozu društva i politike.

Večernji list su ugledne i etablirane novine i ovim putem zahvaljujem što su mi nekoliko godina dali prostora za iznošenje činjenica i stavova. Lijepo je bilo biti u društvu mnogih pera koji su za njega pisali ili pišu, kao izvanjski suradnici, ili kao zaposlenici. Unatoč svemu tome, odlučio sam se za raskid suradnje i to sam priopćio nadležnima u Večernjaku, premda su oni izrazili želju da tu suradnju nastavimo. Hvala im i na tome. Dobro i smireno promislivši, ipak sam ostao pri svome, ne želeći time zatvarati vrata, kao ni njima s obzirom na mene. No kada se počnu događati stvari preko kojih je teško prijeći, ne iz taštine ili bilo kakve uvrijeđenosti, (zrela sam osoba sa, smatram, dostatnom uporabom razuma i pristojnim obrazovanjem), već poradi samopoštovanja i interesa javnosti, drugačije nisam mogao odlučiti.

Reuters ipak nije zaustavljen

Okrugli stolU toj mojoj odluci, kako se to uobičajeno u ovakvim slučajevima veli, postoji uzrok i povod. Uzroka je više. Ponajprije, sve je više tema o kojima se ne može pisati, pa sam više puta ili preskakao kolumne, ili pisao novi tekst. Dakle, nisam bio nerazuman, uvažavao sam uredničku politiku ovog cijenjenog lista, jer oni odgovaraju za sadržaj svojih novina, za njihov profil, i razumno je da se (izvanjski) suradnik tome prilagodi. No onda su se počele događati neke stvari koje mi ipak nisu bile prihvatljive. Tako sam u jednom navratu otvorio pitanje vezano uz aktualnu osječku gradsku vlast na čelu s gosp. Ivicom Vrkićem i gosp. Antom Đapićem te ulogom osječkog tajkuna Željka Biloša u svemu tome. Osječka gradska vlast nakon toga teksta, ili čak i prije, napravila je financijski ugovor, valjda oko oglašavanja, ne znam, kao što ni ne znam iznos novca koji je Večernji tim legalnim putem uprihodovao. Potom mi je rečeno da se ne bavim više Vrkićem, Bilošem i društvom te ukazivanjem na mogući kriminal u Osijeku, već da se bavim “crkvenim temama”.

Ovaj njihov legalni ugovor osobno sam smatrao reketom, ušutkavanjem jednog autora, moje malenkosti, pogotovo što sam u svojim istraživanjima bio na dobrom putu, budući da je zbog gosp. Biloša i afere s neplaćenim porezom stradao sam ministar Linić, a tu temu sam na nacionalnoj razini prvi otvorio. Ne likujem nad tim, no spoznaja da ste godinama uplaćivali političarima u gradu Osijeku razne poreze, prireze i doprinose, a da se oni onda mojim/našim novcem koriste da bi ušutkali tu istu osobu koja ih kao svaki građanin plaća, poražavajuća je. No eto, “Reuters” ipak “nije zaustavljen”, gosp. Linić je doživio što je doživio, a pitanje je, nakon gosp. Linića, kako će proći i gosp. Biloš. To je stvar hrvatskih pravosudnih tijela, moje je donositi činjenice i stavove u okviru zakona i struke. Što se mene tiče, i gosp. Vrkiću, i gosp. Đapiću i gosp. Bilošu i svoj toj, po meni, čudnoj ekipi oko njih o kojoj mi je zabranjeno pisati želim od srca sve najbolje, i da se baš jako ne srame zbog pritisaka koje su vršili na moju malenkost s pozicije političke i ekonomske moći, tuđim novcem. Jer, stvar je tu jednostavna, ako sam pisao ili promišljao nešto što je po mojim uvjerenjima nemoralno ili protuzakonito, dakle, neistinito, trebali su me tužiti, a ne mojim/vašim novcem, ušutkavati.

S vremenom ni drugi tekstovi, kao npr. o gosp. Mladenu Bajiću, nisu prolazili, no opet sam išao logikom razuma i strpljivosti, znajući da i Večernjaku nije lako, kao i gotovo svim medijima u RH, od financijske strane do raznih drugih pritisaka. Imao sam razumijevanja, sve donedavno…

Dejan Jović i Ružica Cigler u akciji

ružica ciglerDruga vrsta uzroka odnosi se na, po meni, još važniju stvar, a to je gubitak povjerenja u nadležne u Večernjem listu koji je kulminirao nedavno. Nakon što me je glavni analitičar predsjednika Josipovića prozvao za tzv. autoplagijat, s nadležnima u Večernjaku dogovorili smo nastavak suradnje i restituciju, unatoč skandaloznom miješanju gosp. Jovića s pozicije političke funkcije svojstvenu totalitarnom vremenu u kojem se formirao, i njegovom čuđenju da me nisu otpustili, čime se izravno umiješao u kadrovsku politiku jednog privatnog medija, dogodila se zbunjujuća stvar. Nakon što sam dogovorio nastavak suradnje, u istom listu, što je atipično, napada me zastupnica čitatelja Ružica Cigler i sugerira, na temelju neistinitih činjenica, da me se kao i Lehrera zbog istog “krimena” otpusti iz Večernjaka. Tekst je bio na palanačkoj razini, krcat neistinama, netočnim informacijama, na mjestima i utuživ (objava interne korespondencije, mojeg teksta bez moga odobrenja), da je bilo razvidno da nikakva druga namjera nije bila već me javno poniziti rabeći izraze poput “onaniranje”, “parazitarenje”. Tada mi više ništa nije bilo jasno: s jedne strane uredništvo kaže jedno, nastavljamo suradnju, da bi u istim novinama u maniri najprimitivnijeg prostačkog etiketiranja “zastupnica čitatelja” sugerirala, kao i gosp. Jović, sasvim drugo – prekinite suradnju.

Ako je moja malenkost postala zbog bizarnog previda toliki problem da se čak i Ured Predsjednika digao, onda se radi o opasnoj zamjeni teza, pogotovo kada pogledate reference i izjave glavnog analitičara predsjednika RH Dejana Jovića. K tome, rijedak je presedan da se bilo koje novine u svijetu tako prostački obruše na autora iz istih novina. To prenapuhavanje je duboku uzdrmalo moje povjerenje u dobronamjernost ljudi u Večernjaku, listu koji je onomad objavio da je ministar Brown sretno sletio u Dubrovnik, iako je upravo te večeri poginuo u avionskoj nesreći. Sve to me počelo zamarati, no nakon što sam raskrinkao neistine gđe Cigler, krenuo sam odgonetavati po čijem nalogu je ona to napravila. Nadležni u Večernjem su mi tvrdili da oni nisu. Ako je to točno, onda ostaju samo dvije mogućnosti: iz osobnog animoziteta ili po nečijem drugom nalogu. Ja sumnjam da je to napravila po nalogu politike, konkretno, Pantovčaka. Zašto sumnjam na to?

Zato jer je to već radila. Kako sam iz prve ruke informiran (tri puta sam provjerio), a osobe koje su mi to rekle spremne su svjedočiti na sudu jer su bili sudionici toga, gospođa Cigler je po nalogu politike kao glavna urednica već diskreditirala svoje autore. Jedan od njih je nakon toga razočaran napustio novinarstvo… Budući da su ti ljudi sada u nekim drugim vodama i opterećeni drugim problemima, njihova imena neću spominjati. Ako kaže da ovo nije istina, gospođa Cigler će ih vidjeti na sudu, i ubrzo se sjetiti o kome i čemu se radi. Stoga, razložno sumnjam da moj “stravični slučaj” također ima veze s udaranjem po vlastitim autorima po nalogu politike, što se u ozbiljnim medijima susreće rjeđe nego ovakva “zastupnica čitatelja” (ili zastupnica političara?). Ako je to već radila, mogu razumno sumnjati da ju je na taj tekst “motivirao” “netko” s Pantovčaka. Ako je to točno, kao što je točno u prvom slučaju, u takvim novinama teško je nastaviti pisati. Toliko o uzrocima.

Posljednji klik za prekid suradnje s Večernjakom

dejan jovićPovod za moj raskid suradnje jest činjenica da mi niti dva posljednja teksta nisu prošla. Prvi mi je nebitan. No drugi pod naslovom “Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti” koji donosi kompromitirajuće informacije za aktualnog predsjednika i kojeg objavljujem ovdje, je bio onaj posljednji “klik” zbog kojeg sam odlučio prekinuti suradnju s Večernjakom. Uvažio sam argumente Urednika da bi bila previše dva teksta u jednom broju u kojima ga napadam (toga dana je izišao i moj odgovor gosp. Joviću, Josipovićevom glavnom analitičaru), ali budući da se radi o informacijama koje su od, smatram, iznimnog javnog interesa, nadam se da će i u Večernjaku prihvatiti moju argumentaciju da istine nikada ne može biti previše. Uostalom, cijenjeni čitatelji, tekst, neobjavljena kolumna u Večernjaku Vam je tu, pa sami prosudite. Za mene osobno je bilo šokantno da (bivši) član tima, prof. Josipović, koji je radio hrvatsku tužbu za genocid protiv Srbije suprotnoj, tuženoj strani nosi, kako reče srpski ambasador Cvetićanin “svoju uobičajeno debelu hrestomatiju suđenja i presuda za ratne zločine”. Osobno smatram da u tvrdnjama gosp. Cvetićanina ima elemenata za raspisivanje referenduma o opozivu predsjednika Josipovića, ili će sve skupa proći u gromoglasnoj šutnji?

Zamišljam koliko se predsjednik Clinton znojio pred kamerama zbog puno bizarnije stvari s gospođicom Lewinsky, pa će mi biti nevjerojatno ako se i naš Predsjednik za, po mojem mišljenju, puno ozbiljniju stvar barem jednako pred kamerama ne oznoji i zacrveni, kao što je zaželio u kampanji da se cijela Hrvatska “uskoro zacrveni”, pa neka to crvenjenje pokaže primjerom. Ili ću ja biti kriv što sam to “iskopao”, napisao i postavio pitanja na kraju kolumne? Ono što me kao građanina RH muči jest pitanje: Za čije interese su radili i rade gosp. Josipović i njegov glavni analitičar gosp. Jović? Za hrvatske ili srpske, za hrvatske ili britanske? Pitanje je ne samo legitimno, već i nužno, pogotovo što Večernji list u broju od ponedjeljka donosi istraživanje prema kojem “građani Hrvatske žele veće ovlasti šefa države”. Na temelju onoga što je srpski ambasador napisao o gosp. Josipoviću u svom dnevniku, mene to iskreno plaši, ako gosp. Josipoviću, unatoč svemu, narod povjeri još jedan mandat. Bit će mi žao naroda.

Sramotna trgovina prof. Josipovića i prof. Šimonovića

I dok prof. Josipović, zajedno s prof. Šimonovićem trguje sa srpskom stranom oko tužbe za genocid, evo podsjećanje u kakvom je teškom stanju bila Domovina za vrijeme amabasadorovanja gosp. Cvetićanina. U tom razdoblju je uhićen Gotovina (prosinac 2005.), a Hrvatskoj nad glavom visi “udruženi zločinački pothvat”, gdje bi se, premda Sud nema formalno pravu suditi državama već pojedincima, kriminaliziralo istu državu, Hrvatsku, budući da je optužen njen vrh na čelu s predsjednikom Tuđmanom. U to vrijeme, početkom listopada, teškom mukom Hrvatska je otvorila pregovore s EU-om uz pomoć Austrije i Njemačke. Prije toga Europsko vijeće je odgodilo Hrvatskoj otvaranje pregovora zakazanih za 17. 3. 2005. jer ”treba uložiti dodatne napore u ispunjenju kriterija Sporazuma o pridruživanju”, a to je suradnja sa Sudom u Haagu. U studenom 2005. njemački aparat kaznenog progona raspisuje i Interpolovu tjeralicu za Perkovićem zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Napominjem da se sve ovo događalo za mandata predsjednika Mesića, dok je Josipović bio saborski zastupnik, no činjenica je da je članstvo u hrvatskom timu tužbe za genocid kapitalizirao u svojoj predsjedničkoj kampanji dodvoravajući se desnom biračkom tijelu, iako je bilo autora u medijima kojim je njegova, blago rečeno, ambivalentna uloga u timu bila poznata. Ne znam kada je gosp. Josipović izašao iz hrvatskog tima tužbe za genocid protiv Srbije, no on nikada nije bio prominentan član tima, ali su mu informacije o tužbi bile dostupne. Je li s njima trgovao sa srpskom stranom, iz onog što tvrdi srpski ambasador Cvetićanin teško je zaključiti, ali ne treba isključiti.

Naime, od početka je javno zastupao stav da je teško da će se Sud proglasiti nadležnim za sudovanje. Je li to bila njegova intimna želja ili ne, ne znam, uglavnom – pogriješio je. S obzirom na ono što donosi gosp. Cvetićanin, čini se da je Ivi Josipoviću od početka bio cilj da do tužbe uopće ne dođe i da je na tome zdušno radio. No Sud se ipak proglasio nadležnim 17. 11. 2008. za sudovanje po hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije. Profesori Crowford i Sands su se pozvali na presedan – slučaj Mavromatis (priznanje obilježja državnosti državi u nastajanju) što je bilo ključno, čime je pala i teza o “građanskom ratu” omiljena i gosp. Joviću, njegovom analitičaru, budući da ovaj Sud sudi sporove među državama. Već u veljači sljedeće godine Britanija i ”sateliti” – pet država članica u ime EU-a šalju demarš našem Ministarstvu pravosuđa zbog suradnje sa Sudom u Haagu, iako je proces “Oluja” već debelo u glavnoj raspravi. Vlada to taji punih sedam dana, a nakon što je otkriveno Šimonović potvrđuje da je Hrvatska primila demarš EU-a, koji je Zagrebu predalo češko predsjedništvo, i kaže da to ne znači zatvaranje europskih vrata Hrvatskoj nego poticaj za što brže otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima… Eto, u to teško vrijeme za Hrvatsku prof. Josipović ugodno “ćaska” sa srpskim ambasadorom, suprotnom stranom u sporu, i nosi mu informacije i dokumente.

Uz dužno poštovanje prema stavu kolega u Večernjem listu o neobjavljivanju kolumne, ovdje je objavljujem jer javnost ne smije biti uskraćena za ovakve informacije. Uostalom, idu predsjednički izbori, a ne izbori za najljepšu snašu u Babinoj Gredi, pa neka narod ima što više informacija kako bi donio najbolju odluku po njega i daljnju sudbinu Republike Hrvatske.

 

>>Pročitajte šokantnu, neobjavljenu kolumnu Ivice Šole: Je li predsjednik Josipović (bio) prijetnja nacionalnoj sigurnosti?

Ivica Šola/ 7DNEVNO/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari