Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Kad govor mržnje postaje satira i obrnuto

Objavljeno

na

Već dugo kod nas, od hrvatske borbe za neovisnost, nema zloupotrebljivanijeg pojma od pojma manjine. Pogotovo nacionalne. Ili spolne.

Ključ manipulacije pojmom manjine sastoji se u tome kada se manjina definira samo statistički. Prema tom kriteriju svi smo pod nekim vidom manjina.

Manjina su i maloljetni branitelji Domovinskog rata. I udovice Domovinskog rata. Manjina su i osobe s posebnim potrebama. Manjina su i bogataši koji drže u svojim rukama najveći dio bogatstva. Manjina su i vrhunski sportaši…

Isto je sa sintagmom, koja se automatski veže uz pojam manjine, a to je “ranjiva skupina”, tada je viktimistička, ponekad i agresivna, manipulacija savršena.

Reći da si “manjina” zapravo ne znači ništa, ukoliko je ona definirana samo statistički, pa potom viktimistički, “ugroženošću”. Zato se valja, kada je pojam manjine u pitanju, obratiti ozbiljnim autorima, daleko od dnevnopolitičke i ideološke manipulacije.

Povijest poznaje dvije vrste manjina, o jednoj je pisao u 19. stoljeću Arnold Toynbee, o drugoj u naše vrijeme Nassim Nikholas Taleb.

Toynbee sudbinu i zdravlje Zapada vidi u manjinama koje naziva “kreativne manjine”. Kulturu i civilizaciju nikada nije stvarala rulja, masa, većine, već izvrsni pojedinci i skupine, Tesle, Adenaueri, Tuđmani, uske znanstvene zajednice i druge zajednice koje su od izuma do duhovnih vrijednosti diktirali tijek povijesti.

Kada gledate sićušni židovski narod i grandiozne stvari koje su dali svjetskoj povijesti i njenom tijeku, ostajete zapanjeni.

Kada gledate maleni hrvatski narod i njegove sportske uspjehe samo prošle godine, ostajete zapanjeni. Za svjetsku povijest, za civilizaciju i kulturu, Toynbeejevu sintagmu “kreativne manjine” može se slikovito predočiti izrekom koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca.”

Dakle, nije bitno koga je više a koga manje, već tko je kreativniji, inovativniji, smjeliji, mudriji… Dovoljno je, među mnoštvom primjera kroz povijest, kada su kreativne manjine u pitanju, uzeti genezu velebne kulture renesanse u Italiji.

Kada su Turci 1453. godine zauzeli Carigrad, taj događaj O. Hiltbrunner tumači jasno: “Najučeniji (kreativna manjina!) su se iselili u Italiju i prenijeli humanistima renesanse znanje izvornih grčkih tekstova.” To je bio jedan od ključnih zamašnjaka novog poglavlja europske uljudbe.

Taleb pak, za razliku od Toynbeeja, govori o “agresivnim manjinama” koje, kao i kreativne, svojom netolerancijom ili isključivošću također određuju tijek povijesti. Zato je svjetska povijest i krvava pozornica, drama u kojoj su glavni akteri armagedona agresivni vs. kreativni.

Za nadati se, govorim i kao teolog, da će “kraj povijesti” u ovom srazu manjina kao pokretača povijesti pripasti kreativnim manjinama, a ne agresivnima. Isto želim i Hrvatskoj danas.

Milorad Pupovac opet je u žiži pozornosti jer je, kao mnoštvo političara prije njega, spaljen u Kaštelima kao “krnjo”. I dakako, ajme meni, govor mržnje, nije isto kada se na karnevalu (!) spali političar (!) pripadnik manjine, “ranjive skupine”, ili kao nekoć premijer Milanović, kardinal Bozanić, ili žena, dakle pripadnica ranjive skupine, Anka Mrak Taritaš.

Satira je kada Pupovčeve Novosti u jeku požara u Dalmaciji gdje su ljudi ostajali bez kuća, bez uroda, kada je vatra zaprijetila samom Splitu, donesu naslov “Lijepa naša lijepo gori”, ali nije satira kada na karnevalu(!) spalite političara(!) Milorada Pupovca.

Dakle, on je, kao i druge stranke koalicije, dio vlasti, on nije manjina već većina, i to ne bilo kakva već – vladajuća većina. A to što je po nacionalnosti Srbin, a Milanović ili Bozanić Hrvati, sasvim je irelevantno kada je u pitanju spaljivanje Krnje, starog pučkog običaja.

Čitati tu bilo što drugo osim pučkog iskazivanja nezadovoljstva nečijom politikom, a ne nacionalnošću, je manipulacija. Pupovcu, kao i velikom dijelu političara u Hrvatskoj bez obzira na nacionalnost, pa i samom Hrvatu Plenkoviću, manjka – samokritike. I tu je cijela priča.

Umjesto da stavi na papir što je napravio za Srbe u Hrvatskoj, ima li njegovo rodno selo pitku vodu, zašto je izgubio izbore u Vukovaru, što je s Tesla bankom, što je s ubijenim dr. Šreterom, je li svjestan da mjesta oko Vukovara gdje je SDSS na vlasti o državnim blagdanima krše zakon naše države i ne izvjese hrvatski stijeg, je li…?

Do jutra bi se mogla nizati pitanja političaru Pupovcu, dijelu vladajuće većine u više mandata, čija je ruka presudna za donošenje zakona po kojima SVI mi se moramo ravnati. Umjesto da krnju iskoristi za samorefleksiju, on opet nešto o manjinama, mržnji, fašistima, pederčinama… i to svako malo.

Pupovac je, istinabog, pripadnik manjinske srpske zajednice u RH, ali je već dugo vladajuća(!) većina. Jedino je bitno kakva manjina je Pupovac ili Stanimirović, svejedno, od ’91. naovamo: kreativna ili agresivna, destruktivna manjina? Mislim da Toynbee ne bi imao dileme, a nije iz Kaštela, barem po prezimenu.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Veće licemjerstvo nisam vidio od ove Pupovčeve žalopojke

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari