Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Kad govor mržnje postaje satira i obrnuto

Objavljeno

na

Već dugo kod nas, od hrvatske borbe za neovisnost, nema zloupotrebljivanijeg pojma od pojma manjine. Pogotovo nacionalne. Ili spolne.

Ključ manipulacije pojmom manjine sastoji se u tome kada se manjina definira samo statistički. Prema tom kriteriju svi smo pod nekim vidom manjina.

Manjina su i maloljetni branitelji Domovinskog rata. I udovice Domovinskog rata. Manjina su i osobe s posebnim potrebama. Manjina su i bogataši koji drže u svojim rukama najveći dio bogatstva. Manjina su i vrhunski sportaši…

Isto je sa sintagmom, koja se automatski veže uz pojam manjine, a to je “ranjiva skupina”, tada je viktimistička, ponekad i agresivna, manipulacija savršena.

Reći da si “manjina” zapravo ne znači ništa, ukoliko je ona definirana samo statistički, pa potom viktimistički, “ugroženošću”. Zato se valja, kada je pojam manjine u pitanju, obratiti ozbiljnim autorima, daleko od dnevnopolitičke i ideološke manipulacije.

Povijest poznaje dvije vrste manjina, o jednoj je pisao u 19. stoljeću Arnold Toynbee, o drugoj u naše vrijeme Nassim Nikholas Taleb.

Toynbee sudbinu i zdravlje Zapada vidi u manjinama koje naziva “kreativne manjine”. Kulturu i civilizaciju nikada nije stvarala rulja, masa, većine, već izvrsni pojedinci i skupine, Tesle, Adenaueri, Tuđmani, uske znanstvene zajednice i druge zajednice koje su od izuma do duhovnih vrijednosti diktirali tijek povijesti.

Kada gledate sićušni židovski narod i grandiozne stvari koje su dali svjetskoj povijesti i njenom tijeku, ostajete zapanjeni.

Kada gledate maleni hrvatski narod i njegove sportske uspjehe samo prošle godine, ostajete zapanjeni. Za svjetsku povijest, za civilizaciju i kulturu, Toynbeejevu sintagmu “kreativne manjine” može se slikovito predočiti izrekom koja se pripisuje Aleksandru Velikom: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav, nego vojsku lavova koju vodi ovca.”

Dakle, nije bitno koga je više a koga manje, već tko je kreativniji, inovativniji, smjeliji, mudriji… Dovoljno je, među mnoštvom primjera kroz povijest, kada su kreativne manjine u pitanju, uzeti genezu velebne kulture renesanse u Italiji.

Kada su Turci 1453. godine zauzeli Carigrad, taj događaj O. Hiltbrunner tumači jasno: “Najučeniji (kreativna manjina!) su se iselili u Italiju i prenijeli humanistima renesanse znanje izvornih grčkih tekstova.” To je bio jedan od ključnih zamašnjaka novog poglavlja europske uljudbe.

Taleb pak, za razliku od Toynbeeja, govori o “agresivnim manjinama” koje, kao i kreativne, svojom netolerancijom ili isključivošću također određuju tijek povijesti. Zato je svjetska povijest i krvava pozornica, drama u kojoj su glavni akteri armagedona agresivni vs. kreativni.

Za nadati se, govorim i kao teolog, da će “kraj povijesti” u ovom srazu manjina kao pokretača povijesti pripasti kreativnim manjinama, a ne agresivnima. Isto želim i Hrvatskoj danas.

Milorad Pupovac opet je u žiži pozornosti jer je, kao mnoštvo političara prije njega, spaljen u Kaštelima kao “krnjo”. I dakako, ajme meni, govor mržnje, nije isto kada se na karnevalu (!) spali političar (!) pripadnik manjine, “ranjive skupine”, ili kao nekoć premijer Milanović, kardinal Bozanić, ili žena, dakle pripadnica ranjive skupine, Anka Mrak Taritaš.

Satira je kada Pupovčeve Novosti u jeku požara u Dalmaciji gdje su ljudi ostajali bez kuća, bez uroda, kada je vatra zaprijetila samom Splitu, donesu naslov “Lijepa naša lijepo gori”, ali nije satira kada na karnevalu(!) spalite političara(!) Milorada Pupovca.

Dakle, on je, kao i druge stranke koalicije, dio vlasti, on nije manjina već većina, i to ne bilo kakva već – vladajuća većina. A to što je po nacionalnosti Srbin, a Milanović ili Bozanić Hrvati, sasvim je irelevantno kada je u pitanju spaljivanje Krnje, starog pučkog običaja.

Čitati tu bilo što drugo osim pučkog iskazivanja nezadovoljstva nečijom politikom, a ne nacionalnošću, je manipulacija. Pupovcu, kao i velikom dijelu političara u Hrvatskoj bez obzira na nacionalnost, pa i samom Hrvatu Plenkoviću, manjka – samokritike. I tu je cijela priča.

Umjesto da stavi na papir što je napravio za Srbe u Hrvatskoj, ima li njegovo rodno selo pitku vodu, zašto je izgubio izbore u Vukovaru, što je s Tesla bankom, što je s ubijenim dr. Šreterom, je li svjestan da mjesta oko Vukovara gdje je SDSS na vlasti o državnim blagdanima krše zakon naše države i ne izvjese hrvatski stijeg, je li…?

Do jutra bi se mogla nizati pitanja političaru Pupovcu, dijelu vladajuće većine u više mandata, čija je ruka presudna za donošenje zakona po kojima SVI mi se moramo ravnati. Umjesto da krnju iskoristi za samorefleksiju, on opet nešto o manjinama, mržnji, fašistima, pederčinama… i to svako malo.

Pupovac je, istinabog, pripadnik manjinske srpske zajednice u RH, ali je već dugo vladajuća(!) većina. Jedino je bitno kakva manjina je Pupovac ili Stanimirović, svejedno, od ’91. naovamo: kreativna ili agresivna, destruktivna manjina? Mislim da Toynbee ne bi imao dileme, a nije iz Kaštela, barem po prezimenu.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Veće licemjerstvo nisam vidio od ove Pupovčeve žalopojke

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati

Objavljeno

na

Objavio

Spomen na 76. godišnjicu pogroma hrvatskoga sela Zrin na Banovini, koji su izvršili partizani u koje su ušli i četnici, ostat će u povijesti zabilježen po blagoslovu novopodignute spomencrkve Našašća sv. Križa s dvije ploče na kojima su ispisana imena i dob žrtava, a u sadašnjosti otvara više veoma važnih pitanja.

I predvoditelj spomenslavlja u subotu 14. rujna u Zrinu kardinal Josip Bozanić u homiliji je doslovno rekao: »Na ovom mjestu i u ovom slavlju osjećam svojom crkvenom i domoljubnom dužnošću postaviti neka pitanja. Kakvo je to oslobođenje – ma s koje god strane dolazilo – u kojem se u tamu smrti odvodilo ljude bez stvarne krivice i bez suđenja? Kako je moguće da se desetljećima utjerivao strah u kosti ljudima koji su znali istinu, a o njoj nisu smjeli progovoriti? Je li istraživanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću u nas revizija povijesti?«

Pitanja koja je postavio kardinal Bozanić ni u kojem korektnom pristupu ne mogu se okarakterizirati kao ideološka, politička, ekstremistička, šovinistička ili neprijateljska jer su izraz zdrave pameti i naravne etike. Po odredbama kako međunarodnoga prava tako i nacionalnih prava svih država na svijetu, pa i Republike Hrvatske, meritum svakoga od navedenih pitanja zapravo je krivično djelo koje zahtijeva primjerenu kaznu. Nema te izlike koja bi mogla opravdati ubijanje ljudi bez stvarne krivice i bez ikakva suđenja. Nema pravosuđa koje ne bi inkriminiralo zastrašivanje kojim se skriva zločin. Nema zdrave logike koja bi mogla opravdati zabranjivanje istraživanja i iznošenja istine. Premda je to nepobitno, u Republici Hrvatskoj i ove 2019. godine, dakle gotovo trideset godina od osamostaljena hrvatske države, ni u prevladavajućem javnom mnijenju, ni u medijima ni u pravosuđu ta se očita nedjela, zapravo zločini, uopće ne tretiraju kao relevantni čimbenici. Oni koji to nameću u današnjoj Hrvatskoj izvršavaju zapravo zastrašujuće nasilje nad žrtvama, istinom i pravdom, zapravo nad hrvatskim narodom.

U homiliji u Zrinu kardinal Bozanić također je postavio pitanje: »Zašto se o ovom i tolikim drugim zločinima komunističkoga režima: križnim putovima, jamama, prikrivenim grobljima u predgrađima naših gradova, na livadama i u šumama, kao i na sličan način i o drugim uništenim mjestima, desetlječima šutjelo, strogo branilo objektivno povijesno istraživanje i prepričavalo prošlost po diktatu režima?« te dodao: »A i danas se nerijetko istinu želi zataškati, prešutjeti ili bar umanjiti.« Budući da od onih kojih se to izravno tiče, odnosno od onih koji su za takvo stanje izravno bili odgovorni, ne će doći nikakav odgovor na to pitanje, očito je da je riječ ne samo o kukavicama koje nisu spremne preuzeti odgovornost za svoja nedjela, nego o ljudima koji su političku moć zlorabili da bi sebe zaštitili od istine i pravde. Donekle se čak te počinitelje tih nedjela može razumjeti jer su davno ostali bez ikakvih humanih standarda i kriterija u svom viđenju zbilje, ali kako razumjeti one u današnjoj Hrvatskoj koji osobno nisu okrvavili ruke, a ipak svim sredstvima štite zločince, razvodnjavaju njihovu krivnju, falsificiraju povijesnu istinu i zlorabe političku moć da to nečuveno nasilje nad hrvatskim narodom i dalje traje?

Vrlo je znakovito što je na spomen 76. godišnjice Zrinskih žrtava od državnih institucija jedino Predsjednica Republike poslala svoga Izaslanika, a ni Hrvatski sabor, koji bi u načelu trebao biti najviše predstavničko tijelo hrvatskoga naroda, ni hrvatska Vlada, koja bi trebala biti izvršitelj legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, nisu smatrali važnim poslati ni formalne predstavnike u subotu u Zrin. Znači li taj bojkot da oni koji odlučuju u vodstvu Hrvatskoga sabora, kao i oni koji odlučuju u vodstvu Vlade, ne mare za strahotu koju su doživjeli hrvatsko selo Zrin i njegovi stanovnici, samo zato što je bilo hrvatsko i katoličko, ili da oni zapravo ne smiju biti uz hrvatski narod kad oplakuje svoje nevine žrtve stradale od partizanske i četničke ruke?

Koliko su snažni okovi koji omogućuju brutalno nasilje nad sadašnjim naraštajima hrvatskoga naroda kad se radi o istini i stradavanju od komunističke revolucije najbolje su pokazali mediji svojim odnosom prema spomenu u Zrinu. Jednako kao i nedavno u kolovozu, kad su u Gračanima u Zagrebu pokopane 294 ekshumirane žrtve komunističke revolucije, od kojih je bilo 63 maloljetnika, čak šesnaestero djece mlađe od 14 godina, mediji su ili prešutjeli ili razvodnili strahotu događanja u Zrinu prije 76 godina. Samo krajnje naivni mogli bi pomisliti da je takav odnos prema žrtvama komunističke revolucije slučajan jer oni koji pošto-poto žele zadržati kotač povijesti i s njim laži komunističke ideologizirane povijesne interpretacije, a s tim i okovanost i neslobodu hrvatskoga naroda, vrlo dobro znaju kako i zašto tako postupaju. No jednom postavljena prava pitanja ne mogu se ušutkati ni izbrisati sve dok se na njih vjerodostojno ne odgovori istinom.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Zrin: Vrijeme je za istinu o stradanjima hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: ‘Kanadski Aladdin’ postao je žrtva vlastitog ideološkog puritanizma

Objavljeno

na

Objavio

Iako se čini kao da je bilo davno, a neki su možda već i zaboravili, još do prije samo par godina cjelokupna svjetska javnost klanjala se američkom predsjedniku Baracku Obami kao novom mesiji. Bilo je to lice, činilo se, nekog novog svijeta, svijeta mira, ljubavi, tolerancije, bratstva među ljudima.

No, kako je Obami istjecao mandat, tako je utopija blijedila i počelo se postavljati pitanje tko će ga naslijediti, tko će postati novi vođa progresivnog svijeta?

A onda se pojavio on. Mlad, naočit, obrazovan, elokventan – kanadski premijer, Justin Trudeau. Dotada poznat samo kao sin svoga oca, dugogodišnjeg kanadskog premijera, Pierrea Trudeaua, činio se kao predodređen za namijenjenu mu ulogu.

Naime, i prije nego je zasjeo u premijersku fotelju i počeo provoditi svoje politike, on je postao obljubljen i slavljen sa svih strana. Od samih je početaka bilo očito kako je ljevica pronašla svog novog političkog idola – zvijezda je rođena. Bilo je dirljivo gledati kako se ta slika novog političkog celebrityja prodaje srcima širom svijeta.

Mediji su oduševljeno pisali o tome kako je novi kanadski premijer instruktor bungee jumpinga i snowboardinga, dok u trenucima odmora sa svojom ženom Sophie vježba jogu. Smiješio nam se sa svih naslovnica, ponosno se izjašnjavao kao feminist, a posebnu osjetljivost je pokazivao za pitanja ravnopravnosti.

Tako je i svoju vladu sastavio mahom od žena i manjinaca, objašnjavajući da “tako treba izgledati vlada u 2015. godini”. Iako bi netko zavidan mogao reći kako je tu puka forma prevladavala nad sadržajem, ništa nije moglo pomutiti ovu idiličnu sliku. A onda je pozlatu malo zagrebala velika korupcijska afera oko slučaja SNC-Lavalin.

Radi se o građevinskoj tvrtki iz Montreala za koju je utvrđeno da je bivšem režimu Moamara Gadafija plaćala mito kako bi osigurala poslove u Libiji. Prema svjedočenju ministrice pravosuđa, Jody Wilson Raybould, iz vlade su, pa i od samog Trudeaua, dolazili pritisci da se taj slučaj zataška, zbog čega je na kraju ona iz protesta i podnijela ostavku.

Kada se činilo kako nikakve nedaće ne mogu pomutiti sliku “najvećeg frajera na svjetskoj političkoj sceni”, u kanadsku se zvijezdu zabio komet. Naime, u javnosti se pojavila slika tridesetogodišnjeg nastavnika drame u crno obojena lica i ruku, maskiranog u Aladdina.

Što bi se reklo, ništa neobično. Premda bi se možda moglo dati za pravo nekim feminističkim križarima koji će vidjeti nedoličnost u tome što profesor u zagrljaju neprimjereno drži ruku na prsima mlađe ženske osobe. No, nakon što je slika izašla u javnost, Trudeau se ekspresno ispričao, pravdajući to svojom nepromišljenošću i nezrelošću. Da nije smiješno, bilo bi tragično.

Moglo bi se reći kako je kanadsku zvijezdu repaticu sustigao njezin vlastiti rep. I baš kad se činilo kako se uspio opravdati pred ljudskopravaškim zelotima pojavila se još jedna slika, a odmah zatim i video. Jednu sliku je relativno lako objasniti, ali kako sad pred sljedbom opravdati tri takva performansa?

Koliko je stvar otišla u apsurd, govori i Trudeauov defenzivni unazad, da više ni sam nije siguran koliko se puta prerušio u crnca. A kako će biti siguran kad nema u što se kanadski nastavnik drame nije preobukao, od američkog Indijanca, do karipskog pirata i Hindusa? Sjećamo se i njegova službenog posjeta Indiji, kada su kanadski mediji pisali kako “sramoti Kanadu oblačeći čitavu obitelj u indijsku svadbenu odoru”.

Netko će reći kako ne vidi neki poseban problem u tome što se netko u mladosti u maškarama maškarao, a i normalno bi bilo da je tako. Međutim, ironija ima svoju čar kada nekoga tko je godinama druge prozivao za rasizam i tko je svoju karijeru gradio na promoviranju ideologije političke korektnosti, sustigne vlastita kletva. Kletva u kojoj je „kanadski Aladdin“ postao žrtva vlastitog ideološkog puritanizma.

Zamislite samo što bi se dogodilo da je kojim slučajem isplivala fotografija nekog političara s desnog spektra? Ne bi mu pomogla nikakva isprika. Ali, kada u očima puritanca “ pogriješi” netko s lijevog ideološkog spektra, onda je dovoljna i isprika, jer znamo kako on ne mrzi, nije rasist, nema fetiš i njegova politika nije rezultat grijeha iz mladosti.

S Trudeauovim licem obojenim u crno sve je licemjerje kulture političke korektnosti isplivalo na površinu. Slika je pronašla svoj izvrnuti odraz u ogledalu.

Tragikomično je u cijeloj priči to što su kroz mjesec dana u Kanadi parlamentarni izbori, na kojima se ovaj napuhani Lawrence od Arabije nalazi u opasnosti da u slučaju poraza, umjesto svjetske ikone liberalizma, u zadnjem činu bude zapamćen kao “ blackface” – “kanadski Aladdin”, piše Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari