Connect with us

Kolumne

Ivica Šola: Kako spasiti planet i čovjeka od spasitelja planeta?

Objavljeno

on

Postoje nebrojene studije raznih društvenih i humanističkih disciplina koje detektiraju nestanak kršćanstva u Europi. Ništa novo. Tako je prošli tjedan i francuska filozofkinja Chantal Delsol izdala knjigu baš takvog naslova, „Kraj kršćanstva“.

Pod tim ona smatra nestanak kršćanstva kao civilizacije, koje utječe na donošenje zakona, na javni moral i institucije. No to ne znači nestanak kršćanstva i kršćana kao vjere, oni će i dalje, kao manjina, nastaviti postojati, ali bez ikakvog utjecaja na društvo i društvene procese, na izgradnju (nove) europske civilizacije, što je, na kraju krajeva, europski Ustav (Lisabonski ugovor) i amenovao odbijajući spomenuti kršćanske korijene Europe, negirajući istinsku važnost kršćanske civilizacije za formiranje Europe u prošlosti, pa je logično iz takvog duha vremena odbiti bilo kakvu važnost kršćanstva i za budućnost europske civilizacije.

U redu, nemamo se razloga ne složiti s očitošću nestanka kršćanstva kao civilizacije, ali u povijesti, svaki put kada bi neka „velika priča“ koja je prožimala sve pore društva nestala, u tu prazninu mora uskočiti nešto drugo koje će istu prazninu popuniti.

Prema Chantal Delsol u tu prazninu upada nova europska religija koju je nazvala kozmoteizam: „Kozmoteizam je novo vjerovanje. Kada kršćanstvo izblijedi, ne zamjenjuje ga neko ništa. Ostaje, doduše, nezanemariv postotak kršćana. Ali ostali ne padaju u ništavilo, oni traže zamjenske priče, počinju vjerovati u druge stvari. To je štovanje svijeta. To je ono što se događa s ekologijom, koja je u procesu postajanja religijom“, zaključuje Delsol.

SPAŠAVANJE PLANETA

Ekologija, kojom je zapad opsjednut, tako kopira religijske termine i mehanizme. Umjesto o brizi za okoliš (dakle, nisam protiv ekologije) govori se o „spašavanju planeta“, što je soteriološki, teološki termin.

Umjesto Gospe ljudima se ukazuje mala Greta i, kao u Međugorju, svako malo čovječanstvu šalje svoje poruke i pozive na ekološko obraćenje. Tu je i apokaliptički ton ekoloških klerika koji govore identičnim apokaliptičkim jezikom kao i Biblija, govoreći o, doslovno, smaku svijeta, nestanku života kao takvog. Jednako kao i religija, ovim novim svećenicima i navjestiteljima spasenja svijeta, važno je proizvesti osjećaj krivnje.

Čovjek više nije popravljivi grešnik koji treba ispovijed i kajanje, on je sada nepopravljivi „tumor svijeta“ odgovoran za sve u kontekstu klimatskih promjena, te samim tim postaje objekt nove ekološke inkvizicije putem različitih zelenih poreza (kao indulgencije u srednjem vijeku) kojima može „otkupiti“ vlastite grijehe. Ta zelena inkvizicija najviše napada sirotinju, kako je fenomen žutih prsluka pokazao.

Dakako, kao i svaka religija, i kod ekološke religije ključan je za spasenje pojam žrtve i žrtvovanja. Pa kao što je Bog Otac žrtvovao vlastitog sina za spas svijeta, tako i mi moramo, jer je čovjek tumor planeta, žrtvovati vlastitu djecu, prestati rađati. Mlade ljude, moguće buduće majke i očeve, širenjem panike o smaku svijeta, već zastrašivanjem pripremaju na to.

Tako istraživanje provedeno među 10.000 mladih ljudi u dobi od 16 do 25 godina koje je ugledni Lancet objavio u rujnu ove godine kaže: 39 posto djece izjasnilo se da „ne želi imati djecu“ zbog klimatskih promjena, 77 posto vjeruje da je budućnost zastrašujuća, šest od deset kaže da su izuzetno zabrinuti zbog klimatskih promjena, više od 50 posto kaže da su prestravljeni i bespomoćni.

Klimatska tjeskoba i sukladno „žrtvovanje djece“ (kao u poganskoj astečkoj religiji) preuzela je važnu ulogu u svjetskoj demografiji koju su potvrdili čak i analitičari na Morgan Stanleyu. U metajeziku ovih jurodiva, da Vam pojednostavnim hrpe iščitanih stranica, problem su bijele, europske bebe jer „koštaju“ 60 tona CO2, dok, recimo, beba iz Konga „košta“ samo 0,2 CO2. Karikiram, uskoro bi i migracije mogle dobiti status ekološke nužde, a hrvatski policajci status zabranjenih herbicida.

Spectator je pak objavio članak iz pera Toma Woodmana koji osjeća „moralnu dužnost“ ne imati djecu. Za Woodmana, za razliku od pošasti iz prošlosti, kolaps klime ne daje nam mogućnost za bijeg: „Nema se kamo pobjeći. Ako će klimatski kolaps ugroziti sve i ne postoji način da to spriječim, kako mogu čiste savjesti donijeti djecu na svijet?“

U ovoj sumanutoj opsesiji klimatskom apokalipsom teško je koristiti zdrav razum kada u Ujedinjenom Kraljevstvu čak i Agencija za okoliš lansira tvrdnju „prilagodi se ili umri“, podebljano još ukazanjem „Gospe“, male Grete koja histerično viče u Ujedinjenim narodima „moraš osjetiti paniku“.

U redu, kršćanstvo kao civilizacija nestaje, ni prva ni zadnja, no kršćani ostaju, kao manjina, ali su tu. No, umjesto da koketiraju s ovim ludilom (ovo nije ekologija, već ekološko-religijski fundamentalizam), kao papa Franjo prilikom Sinode o Amazoniji gdje je blagoslovljen kip Pachamame, poganske božice koja simbolizira Majku Zemlju, kršćani imaju priliku biti glas razuma., postavlja se ozbiljno pitanje: kako spasiti planet i čovjeka od spasitelja planeta?

Nije problem, stoga, govoriti o smrti kršćanstva kao civilizacije, ovdje je u igri demografski i svi drugi kolapsi, pa i ekonomski, zapadne civilizacije kao takve. I istinska briga za okoliš, a ne sumanuta kvazireligija koja, u krajnjoj liniji, s ekologijom nema veze.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari