Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Ljevičari se ne pitaju o uzrocima migracija

Objavljeno

na

Najveći gubitnici zadnjeg desetljeća u Europi su dvije zanimljive i donedavno neprijateljske “grupacije”, ljevica i Katolička crkva. U mnogim europskim zemljama na izborima ljevica je ili nestala, ili svedena na slabe, a donedavno moćne stranke. Katoličku crkvu (i protestantske) ljudi masovno napuštaju, izgubila je skoro svaki utjecaj.

Jedno je zajedničko i ljevici i Katoličkoj crkvi u zapadnoj Europi posljednjih godina: opsjednutost migrantima i njihovim pravima, kao i drugim “ranjivim skupinama”, ponajviše homoseksualcima, te snažan napad na tzv. desni populizam.

Tako je u Vatikanu uoči zadnjih europskih izbora papa Frane okupio u okrilju Papinske akademije za društvene znanosti stručnjake iz cijelog svijeta da rasprave na temu opasnog populizma. Sam papa Frane na audijenciji obratio se sudionicima skupa kritizirajući “konfliktni nacionalizam” i “podizanje zidova”. “Migrant, pa i ilegalni, veli Papa u svom obraćanju, nije prijetnja kulturi, običajima i vrijednostima nacije koja ga prihvaća.”

Ljevica radi za elite

Prije mjesec dana, pak, njemačka Biskupska konferencija izdala je dokument, radni materijal pod naslovom “Oduprijeti se populizmu”, kako bi se Crkva suprotstavila “desnom populizmu”. Tako Crkva u Njemačkoj, u totalnom rasulu, i doktrinalnom i pastoralnom, iz koje na godišnjoj razini odlaze stotine tisuće vjernika, jasno kaže preko biskupa Franz-Josefa Bodea:

“Postoje oni koji hrane strahove u crkvenim zajednicama i koji šire odbijanje stranaca i onoga što je strano. Postoje i oni koji instrumentaliziraju zabrinutost za gubitak kršćanskog identiteta, ponajviše se aktivirajući protiv muslimana i osoba koje imaju različita mišljenja, ili protiv moderne slike obitelji te protiv promjena uloga, ili protiv homoseksualaca te osoba drugačijeg spolnog identiteta”, pa tako biskup zaključuje kako “treba poticati djelovanje protiv populističkih stavova i populističke klime u Crkvi i društvu.”

Dakle, za njemačke biskupe, u pluralnom društvu na Zapadu, treba štititi muslimane, modernu obitelj, istospolnu misli se očito, homoseksualce, transeksualce, interseksualce… kako ih “populisti” ne bi pojeli preko noći.

Ista antipopulistička, ilegalna proimigracijska i LGBT agenda obilježava i suvremenu propadajuću ljevicu. Apsurd je došao do te razine da takvu ljevicu napada žestoko komunistički talijanski list “Il Manifesto” iz pera Carla Freccera.

Autor podsjeća da je populizam kao legitimna politička metoda niknuo baš na ljevici u kontekstu klasne borbe i klasne svijesti, i da je današnja ljevica zamijenivši klasnu svijest humanitarnom, karitativnom sviješću i borbom za ljudska prava ranjivih skupina (kao i Katolička crkva) zapravo korisni idiot neoliberalnog kapitalizma, dočim desni populisti upravo okrećući retoriku prema dolje, prema radnicima i nestajućem srednjem sloju, preuzimajući poziciju ljevice, a ljevica je na strani elita koji, eto, idu preodgajati zatucani islamofobni i homofobni narod te ga prosvjećivati ljudskom pravima.

Ljevičari se ne pitaju o uzrocima migracija. Naime prije ovog vala u Siriji i Libiji je bio iznimno pristojan standard života, dok se interesi globalnog kapitala nisu umiješali i potjerali ih iz njihove kuće. Zato njih ne treba “pomagati u njihovoj kući” da ne migriraju, već ih, veli autor treba “ostaviti na miru u njihovoj kući”.

Ovako, uz zagovor ljevice, oni postaju roblje u Europi, jeftina radna snaga u funkciji neoliberalnog kapitalizma, rušeći istovremeno cijenu rada domicilnom radništvu.

Ljevica, dakle, radi za elite, za kapital, a ne za radnika i rad, a klasnu je svijest zamijenila nekim širokim karitativnim osjećajem i borbom za ljudska prava u kontekstu političke korektnosti. Desni populizam prije ovog zaokreta ljevice u korisne idiote elita i kapitala nije postojao.

Propast iznutra

Rasulo ljevice na Zapadu i rasulo Katoličke crkve na Zapadu ima isti korijen. Što će ti Crkva koja ne naviješta spasenje, već se bori za ljudska prava? Ne treba, za to imate nevladine organizacije i državu.

Što će ti Crkva koja strahuje za muslimane u Europi, koje nitko ne dira i uživaju sve slobode i socijalnu pomoć, a u istom dokumentu šuti o jednom od najvećih genocida u povijesti, onim nad kršćanima u islamskom svijetu, koji nemaju ama baš nikakva prava, za razliku od muslimana u Europi.

Što će ti Crkva koja se bavi politikom, a ne evangelizacijom, koja, kao i ljevica, potiče bezakonje i kaos – ilegalne migracije? Što će ti ljevica koja je, poput pseudocrkve, klasnu svijest zamijenila karitativnim djelovanjem, koja umjesto rada štiti kapital, umjesto radnika, kao i Crkva u Njemačkoj, homoseksualce i “modernu sliku obitelji”.

Takva Crkva, takva ljevica na Zapadu samo će se i dalje urušavati iz jednostavnog razloga što su sami sebe sveli na nešto što nisu, što propuštaju činiti ono što je u naravi njihova identiteta ili poslanja.

Biblijska rečenica “propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi” ne vrijedi samo za ljevicu i Crkvu, već i za EU.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

HODAK: Rasplakala se naša farizejska ljevica

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari