Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Milanović stvarno ima neki problem

Objavljeno

na

Cijeli svijet je u banani zbog koronavirusa. Andrej Plenković sa svojim timom izvrsno upravlja krizom. To ne kažem samo ja, to su mi rekli ljudi, diplomati, čije zemlje, puno bogatije i s više stručnih ljudskih resursa, nisu na toj razini kao Plenković i ekipa.

Plenković, kao i cijeli svijet vodi, doslovno, rat protiv nevidljivog neprijatelja, koji ubija ne samo ljudske živote, već i ekonomiju, svagdašnji život i navike. Plenkovića „baš ide“, nakon korone eto mu i potresa, baš ga „mazi“ sreća.

POKOJNIK ILI PUKOVNIK

Stoga, kada vidim dio oporbe i raznih pametnjakovića kako političke lešinare na ovoj situaciji u kojoj će Plenković kao najodgovornija osoba biti ili pukovnik ili pokojnik, ovima je iz svoje pozicije lako laprdati što bi ekonomskom, ovom ili onom smislu trebalo napraviti i što Plenković radi ili je radio krivo. Jest, i ja sam mu neke stvari u prošlosti zamjerio, no ovo nije vrijeme za lešinare, podjele i laprdanja, za zlo pamćenje, sada je bitno da Andrej Plenković i njegov tim naciji ulijevaju sigurnost, da je na čelu države, Vlade, čovjek koji se pokazao najboljim kada je najgore.

Uostalom, ne raste mu rejting među biračima jer su svi ti ljudi idioti koji ne prepoznaju kvalitetan rad. Ako sam ga više puta zadnjih godina kritizirao, imam stoga i pravo reći ovaj put – bravo!

No imamo još jednog čovjeka na čelu države. Predsjednika Zorana Milanovića, prznicu s elementima motorne pile, koji za razliku od Plenkovića u ovoj ozbiljnoj krizi nema, s obzirom na ovlasti, skoro pa nikakvu odgovornost, osim da Plenkoviću soli pamet i otvara teme koje u ovo hudo vrijeme unose nemir i podjele.

Dok se cijeli svijet bori s koronavirusom, Milanović 2020. godine zaratio s – „ustašama“. I to na mjestu i komemoraciji kada za takve izjave nije ni vrijeme ni mjesto, pa tresne k’o baba iz bunila: „Ploču poginulim braniteljima HOS-a treba BACITI, oni se nisu borili za Hrvatsku“, već, veli Zoki, za obnovu NDH.

Ne znam je li Milanovića pukao koronavirus u mozak, ili ga je drug Tito taj dan nazvao iz pakla, drug Tito od čije vojske, komunističke JNA, su hrabri HOS-ovci branili Republiku (!) Hrvatsku, pa i njegovu stražnjicu smještenu na sigurno, ali pokazati takvu bezosjećajnost i kontradiktornost može samo tip koji u glavi ima neobičan algoritam, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Kontradiktornost je u tome što „to“ što bi on bacio ozakonila njegova partija u vrijeme Račana, a ne ni HDZ, ni HSP niti unučad Ante Pavelića. Ali zato mu ne smeta u Borovu Selu spomenik četničkom komandantu Vukašinu Šoškočaninu na kojem stoji: „Srpska zastava na srpskoj zemlji“.

Takvih spomenika četnicima ima podosta, a Milanović ni zucnuti, samo podeblja s ćirilicom u Vukovaru, a majke još sinove nisu zakopale, rane svježe…, čačka mečku sasvim nepotrebno. Taj isti Šoškočanin bio je, kako piše na spomeniku zapovjednik obrane (!?) Borova Sela gdje je masakrirano 12 hrvatskih policajaca, taj isti Šoškočanin zarobljenim HOS-ovcima na živo je vadio oči dok su se oni borili za slobodnu i demokratsku (!) Hrvatsku, u kojoj je zahvaljujući i njima Milanović bio i premijer i sada predsjednik.

Bezosjećajnost Milanovićeva, osim u huliganskom vokabularu (treba BACITI), sastoji se i u tome da su ljudi, hrvatski junaci, čija se imena nalaze na „toj ploči“, nečiji sinovi, očevi, braća… Osobno poznajem mnoge HOS-ovce, za razliku od Milanovića, pa za njegovu informaciju, među njima je mnoštvo unuka i sinova partizana, koji su „jamačno“ htjeli obnoviti NDH. Mo’š si mislit…

Tu su i stranci poput, najpoznatijeg, Nicoliera, HOS-ovca, Francuza, čija majka još traži njegove ostatke, koji o NDH ne znaju ništa, došli su pomoći Hrvatskoj za slobodu i demokraciju. Zna li Zoki da je među HOS-ovcima bilo i Srba, da spomenem samo mog „susjeda“ iz Belišća Dinu Simića. Baš je pokojni Dino i drugi Srbi HOS-ovci bio za ustaše i NDH, Dino koji je pripadnik naroda koje je baš u Jasenovcu NDH ubijala!?

I Dinino ime je na „toj“ ploči koju bi Milanović „bacio negdje“, pazite „negdje“? Gdje, nije rekao, pa možemo spekulirati, možda kantu za smeće, jer tamo se baca, a ne, recimo, odlaže ili premješta.

Zoran Milanović nije bilo tko, on je predsjednik države i kao takav trebao bi dobro paziti ne samo što govori, nego i kako to govori, da „ta“ ploča nosi imena vitezova koji su život dali za Domovinu, a njihovoj živoj rodbini gubitak najdražeg je trauma za cijeli život. Poslije se išao korigirati preko Facebooka, molim lijepo, preko „Fejsa“ poput adolescenta. Ne, to nije stvar za „Fejs“, kada je predsjednik u pitanju, već za presicu.

Otkuda ovakav brutalan ispad oko ploče, i tim riječima? I na taj dan. Nemam drugog objašnjenja osim sljedećeg, psihološkog. Koronavirus je, a tome se Plenković jamačno ne veseli, njega i njegov tim izbacio u prvi plan. Zokija nigdje.

I onda, poput djeteta u vrtiću kada ga teta ne primjećuje, namjerno se ukaki u gaće. Drugim riječima, ljudi, ne postoji samo Andrej, postoji i Zoran, pa skrene pozornost na sebe. Naime, i ja sam jako bitan, a ne samo Plenki…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zoran Milanović opet iznenađuje one koji se vole dati iznenaditi

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Trump i Jinping u bitci za WHO

Objavljeno

na

Objavio

Za skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) obično znaju tek oni koji sudjeluju na tom dosadnom skupu, i oni koji od toga moraju napraviti neku suvislu vijest. Dakle, poneki ministar zdravstva iz država članica organizacije (trenutačno 194), koji u sjedištu organizacije u Ženevi pred obično praznom dvoranom iščitavaju svoje referatiće pune općih frazetina, te pokoji lokalni dopisnik koji od toga nastoji napraviti neku suvislu vijest.

Ove je godine bilo drukčije. Ne samo zato što se i skupština WHO-a zbog pandemije COVID-a 19 premjestila u virtualni svijet, nego i zato što se na dnevnom redu našla (i) rasprava o načinu na koji je WHO reagirao na pandemiju. A u javnosti je otvorena tema prebliske povezanosti glavnog direktora WHO-a Tedrosa (Adhanom Ghebreyesusa) s kineskim političkim vodstvom, uz žestoke kritike američkog predsjednika Trumpa, koji je uoči skupštine čak suspendirao financiranje WHO-a. Uz to, Australija je ispred proameričkog bloka država pokrenula donošenje rezolucije o istrazi kineske odgovornosti za širenje virusa.

Minula video-skupština pokazala je da se WHO nije promijenio. Ali se javno razotkrivaju njegove bolesti. Države članice se, očekivano, nisu mogle usuglasiti o iole ozbiljnijoj rezoluciji koja bi (barem) naložila neovisnu istragu kineskog ranog upravljanja epidemijom i pokušaja njezina zataškavanja uz aktivnu pomoć šefa WHO-a dr. Tedrosa.

Jer, Kina se oštro protivila takvoj rezoluciji. Usuglašena je općenita rezolucija koja operativno ne znači ništa – kaže da će se jednog dana ozbiljno istražiti ponašanje WHO-a u odgovoru na epidemiju i načelno se jamči globalna jednakopravnost u pristupu budućem cjepivu i lijeku protiv COVID-a 19, kao i pristupu zaštitnoj i medicinskoj opremi. No i takvo “rezolutno ništa” upućuje na daljnji smjer procesa.
Diplomatska uloga

Prvo, EU je još jednom odigrao svoju uvijek uspješnu ulogu diplomatskog premošćivanja jaza u eskalirajućem sukobu između SAD-a i Kine, nježno “izvadivši zube” australskom prijedlogu rezolucije. Ta uloga amortizera krize očito će i ostati glavna uloga EU-a u svjetskim procesima.

Zanimljivo je da je baš u finišu pregovora o rezoluciji, kako bi pritisnuo Kinu, njemački BND dao objaviti kako imaju dokaze da je dr. Tedros zaustavio informacije o epidemiji na osobnu zamolbu kineskog vođe Xi Jinpinga. A nekoliko dana prije, da bi privukli Kinu rezoluciji, BND je dao objaviti kako nemaju nikakvih sumnji da bi virus mogao biti proizveden u kineskom laboratoriju, kao što to otvoreno sumnja Trumpova administracija.

Kad je riječ o razotkrivanju modusa operandi WHO-a, potaknutog stalnim napadima predsjednika Trumpa, slaže se zanimljiv mozaik povezanosti kineske partijske države, američkih “filantropa” i farmaceutskih multinacionalki pod kišobranom WHO-a. Vidi se zapravo u kojoj je mjeri i dosad WHO igrao značajnu ulogu u globalnoj ekspanziji farmaceutike (oni sivi ministri zdravstva s početka teksta bili su samo paravan tom sadržaju).

Vidi se da je izravna povezanost američkoga kapitala premazanog “filantropijom” i kineske partijske države osnažene gospodarskom ekspanzijom, pod kapom WHO-a, bila zapravo programirana i poželjna priča globalističkog poretka. Sve dok Kina nije ugrozila američki gospodarski (a time i politički) primat u svijetu, gotovo okupirala Europu. Sve dok Komunistička partija Kine nije doslovce ušla u zapadna dvorišta.

Danas se pišu peticije za ukidanje statusa ambasadora dobre volje WHO-a gospođi Peng Liyuan i gospodinu Jamesu Chauu. Gospođa je pjevačica, general-majorica Narodnooslobodilačke vojske Kine, ali i supruga kineskog vođe Xi Jinpinga, kojeg odnedavno u dijelu zapadnih medija počinju titulirati kao “kineski komunistički diktator”.

James Chau donedavno je bio najpoznatiji novinar-urednik kineske državne televizije, sad se sjetiše da je glavni propagandist Komunističke partije Kine. I nekad i sad bio je stalni sudionik na “filantropskim” eventima Billa Gatesa, drugog najvećeg financijera WHO-a (odmah iza SAD-a).

No ta priča o kineskim ambasadorima dobre volje nije od jučer, niti od mandata dr. Tedrosa. I gospođu Liyuan i gospodina Chaua imenovala je ambasadorima dobre volje još Tedrosova prethodnica na čelu WHO-a, Kineskinja kanadskog podrijetla dr. Margaret Chan, upamćena, između ostalog, po svojim hvalospjevima zdravstvenom sustavu Sjeverne Koreje, i izjavi da “uopće ne pate od pretilosti”.

Tedros je “svoju” ambasadoricu dobre volje lani pronašao na drugom kraju svijeta, u Cyntiji Germanotta, aktivistici i vlasnici Fondacije za mentalno zdravlje, poznatijoj po tome što joj je kći Lady Gaga, s kojom zajedno vodi fondaciju. I po tome što su vrlo bliske paru Obama.

Cilj Trumpova napada na establišment WHO-a nije njegovo ukidanje, nego marginalizacija dr. Tedrosa i razobličavanje povezanosti globalističkih filantropa, farmaceutske industrije i komunističke Kine, kako bi se najkasnije u sljedećem mandatu, nakon 2022., s novim direktorom WHO prilagodio novom poretku. Dotad će u distribuciji biti i cjepivo i lijekovi protiv COVID-a 19.

Postojeći se poredak stvarao preko globalizirane ekonomije uz regulaciju WTO-a. Sljedeći će se oblikovati kroz globalizaciju zdravstva preko WHO-a.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Predugih 45 godina bila je nametnuta apsolutna šutnja o bleiburškim žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Povodom 75. obljetnice bleiburške tragedije

Reakcije na spomen žrtava Bleiburga i križnih putova u povodu 75. godišnjice toga stradanja hrvatskoga naroda, unatoč okupiranosti mnogih strahom od pandemije koronavirusa, još jednom su otkrile da je elementarna ljudskost, osnovni humanizam, kao i prihvaćanje istine bez pribjegavanja ikakvoj manipulaciji za mnoge javne osobe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji ne samo neostvaren, nego i gotovo nedostižan cilj.

U pluralnom društvu svatko ima pravo biti i u zabludi i svoje zablude širiti na sva usta, ali ako bi kod javnih osoba ostala nedostižna elementarna ljudskost i sljepilo za istinu, onda se ne piše dobro, onda bi suživot mogao postati nemoguć, a društveni život trajno poprište sukoba.

Nitko ne može promijeniti ono što se dogodilo u svibnju 1945. nakon predaje vojnih snaga bivše NDH na Bleiburškom polju i nitko ne može vratiti živote pobijenih razoružanih vojnika i civila koji su bježali od komunističkoga režima, koji je već bio pokazao svoje pravo zločinačko lice npr. na otoku Daksi kod Dubrovnika, a svatko častan i s elementarnom Ijudskošću u sebi morao bi smoći snage i osuditi taj masovni zločin.

Ta osuda, sada 75 godina nakon događanja, nikako ne bi smjela dolaziti u pitanje tim više što je dugih, predugih 45 godina bila nametnuta apsolutna šutnja o tim žrtvama. Da je itko samo pokušao javno išta govoriti, istraživati ili čak i moliti za žrtve bleiburške tragedije, a istodobno bio na dohvat jugoslavenskim tajnim službama, veoma bi se loše proveo, ako bi i preživio.

Kad se devedesetih ta nenaravna politika skrivanja i prešućivanja zločina urušila, nitko na svijetu nije mogao zaustaviti prodor istine o tim žrtvama, poubijanima bez ikakva sudskoga postupka i bez ikakva pokušaja dokazivanja ičije krivnje.

Revolucionarni zanos hranjen patološkom mržnjom, lišen elementarne čovječnosti i po naredbi prvoga po rangu onodobnoga komunista likvidirao je tako veliko mnoštvo pripadnika hrvatskoga naroda, žena, djece, intelektualaca, starijih i razoružanih vojnika, koji su po svim ratnim konvencijama trebali imati status zarobljenika, da im se ni približno točan broj ne može znati ni danas kad je tek poznato da u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ima više od 1700 uglavnom neotkopanih masovnih grobnica u koje su kao neljudi bačeni.

U kontekstu tih neupitnih činjenica zastrašujuće zvuče riječi opravdavanja strahovitoga zločina iz usta bivšega predsjednika Republike Hrvatske (I), inače kulturnoga stvaratelja, izrečene ovih dana u Intervjuu za bosanskohercegovačkl portal Faktor: »Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka.«

Koliko je neprihvatljivo, neljudsko i anticivilizacijsko to izrečeno opravdavanje bilo bi dobro vidljivo ako bi se primijenilo na završetak vojnoredarstvene operacije »Oluja« u Domovinskom ratu 1995. Neupitno je tko je izazvao srpsko-hrvatski sukob devedesetih, neupitno je da je velikosrbijanska zločinačka politika, koja je razorila Vukovar, okupirala gotovo trećinu Hrvatske i s toga teritorija protjerala gotovo sve nesrpsko stanovništvo, kao svoje eksponente imala uz mobilizirane vojnike i brojne politički inficirane srpske građane.

Kad je u operaciji »Oluja« pred hrvatskim osloboditeljima počeo bijeg tih eksponenata velikosrpske politike, ali i vjerojatno neutralnih srpskih građana, bi li se moglo primijeniti citirano opravdavanje; bi li se bez bojazni od ikakve osude moglo likvidirati te ljude jer »zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka«? Nije li zapanjujuće da tako pristrano može misliti i govoriti jedan intelektualac?

Uz spomen bleiburške tragedije hrvatskoga naroda redovito se u samostalnoj Hrvatskoj javljaju glasovi osporavanja samoga spomena, a ove godine ta su osporavanja uz dolijevanje ulja na vatru iz redova hrvatskih osporavatelja posebno eskalirala u Sarajevu te je protiv mise, dakle protiv molitve, koju je u sarajevskoj prvostolnici predvodio kardinal Vinko Puljić, održan prosvjed na kojem su brojni prosvjednici nosili kape s crvenom petokrakom na glavi.

Bez sumnje najnormalniji molitveni čin, koji nikoga normalnoga na svijetu ne može uznemiriti, politički i ideološki je instrumentaliziran i izmanipuliran do te mjere da je morao intervenirati i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini. Sarajevski ideolozi osporavatelji, kao što to uporno čine i osporavatelji u Hrvatskoj, podmetnuli su grubu neistinu da je spomen na bleiburške žrtve, čak i molitva za bleiburške žrtve, tobožnje oživljavanje ustaštva i bivše NDH.

Nitko, baš nitko dobronamjeran i zdravoga razuma u hrvatskom narodu ne teži niti išta poduzima za oživljavanje ni ustaštva ni bivše NDH. Ustaštvo i bivšu NDH u hrvatskom narodu po specijalnoj zadaći oživljavaju isključivo agenti, bilo bivših jugoslavenskih, bilo aktualnih izvan hrvatskih tajnih služba, jer postoje i djeluju snage koje ne žele dobro ni hrvatskomu narodu ni Hrvatskoj. Pitanje je samo služe li tim službama svjesno ili nesvjesno, lišeni elementarne ljudskosti i svi osporavatelji iskazivanja pijeteta bleiburškim žrtvama?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari