Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Ministrica Divjak bacila je molotovljev koktel na djecu i obrazovanje

Objavljeno

na

Projekt tupava imena ‘Škola za život’ zapravo je projekt kartela za prodaju informatičke opreme. Od Kurikularne reforme ostao je K. Plus PDV

Što je to projekt HNS-ove ministrice Blaženke Divjak nazvan tupavim imenom ”Škola za život”? To je smjesa unosnog biznisa započeta još s Milanovićevim ministrom znanosti i obrazovanja Mornarom vrijednog oko 3, 5 milijarde kuna, političke ideološke agende ljevice koju je Gramsci nazvao ”marš kroz institucije” i posljednja slamka spasa za HNS koji preko tzv. reforme obrazovanja želi PR magluštinom podići svoj mrtvi 1 posto rejting.

Ova smjesa je stoga molotovljev koktel bačen na djecu te obrazovanje i budućnost RH u cijelost, uz blagoslov Andreja Plenkovića.

Krenimo redom, počevši od biznisa preko leđa djece i državnog proračuna. Kada je Zoran Milanović uzeo Nevena Budaka za osobnog savjetnika, povjerio mu je izradu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologija. Time je kompenzirao Budaka jer mu nije ispunio želju da bude ministar obrazovanja.

Budakova desna ruka bio je riječki profesor Petar Bezinović, zaposlen na Institutu za društvena istraživanja (IDIS) gdje radi i Boris Jokić, kojeg potom (toliko o Jokićevoj priči struka, a ne politika) Milanović imenuje voditeljem Ekspertne radne skupine za izradu tzv Cjelovite kurikularne reforme. I kartel je počeo funkcionirati, piše Ivica Šola / Globus

Bezinović preuzima Upravno vijeće Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje, a kako je ministar Jovanović najprije jednim potezom pera posmjenjivao nepoćudne školske ravnatelje i krenuo nasilno mijenjati zakone u maniri revolucionara – jurodiva, pa su padali na Ustavnom sudu, Milanović je bijes struke i javnosti ublažio tako što je ministrom znanosti i obrazovanja imenovao Mornara, poznatog poznavatelja trgovine informatičkom opremom.

Prije nego što je otišao, a zamijenio ga Mornar, Jovanović je za pomoćnika uzeo Sašu Zeleniku, koji je i dan-danas siva eminencija i važan faktor istog Ministarstva, a koji je, gle čuda, jedan od osnivača stranke glupog naziva – Pametno.

Zelenika je ovladao obrazovnima procesom i tijekom novca te, domogavši se dokumentacije, počeo selektivno upravljati dodjelom novca udrugama, s pozicije lijevih falangista. Biznis i ideološka agenda u kasabi poput Hrvatske uvijek idu zajedno. I što prvo pokreće ministar Mornar? Kao poznavatelj trgovine informatičkom opremom i uz blagoslov multinacionalki razbacao se po Aziji, pa pokreće projekt e-Škole, koji Milanović i Mornar proglašavaju nacionalnim projektom uz neviđenu propagandu u medijima.

Isto je Mornar govorio što i danas ministrica Divjak, o zamjeni udžbenika tabletima, a sve pod parolom za lakše torbe, koju bismo mogli nazvati parafrazirajući Tadijanovića, ”Nosim sve tablete, a nisam magarac”.

I evo vam udruživanja i sukoba interesa koji je započet s Mornarom, a nastavljen s Divjakicom: Ministar Mornar kao prvog projektnog partnera u projektu e-Škole izabrao je Fakultet organizacije i informatike (FOI) iz Varaždina, a partnerica voditeljica tog unosnog posla bila je današnja ministrica Blaženka Divjak.

Nju do sada nitko nije prozvao barem za sukob interesa, jer je probrala povjerljive dobavljače za ostvarenje ”projekta”, među kojima je unosne poslove dobilo visoku učilište Algebra u kojem je radila, a i radi njezina današnja pomoćnica Lidija Kralj, jedna do glavnih poluga tog trgovačkog biznisa što ga je Divjakica nazvala ”Škola za život”.

Lidiju Kralj stoga su nakladnici prije nekoliko mjeseci tužili Povjerenstvu za sukob interesa jer je izjavila da je samo na posudbi u Ministarstvu, kao Vlašić iz Evertona u CSKA, i da se vraća u Algebru. Inače, Algebra radi, kao u Coppolinim filmovima, u prostorijama Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Kada je Jokić pao, pa samim tim i biznis s informatičkom opremom zaustavljen, jasno je zašto je Blaženka Divjak bila kao udarnica na uličnim prosvjedima kojima se tražila provedba kurikularne reforme s naprednjačkim floskulama o težini torbe, bubanju činjenica, o boljem obrazovanju, protiv ideologije, za dobro naše djece… Bla, bla, truć, muć, dok se prešućivalo da se iza cijele Jokićeve tzv. Cjelovite kurikularne reforme krio Mornarov plan velike trgovine informatičkom opremom.

Škola za život nastavak je toga, samo što je ne provodi Kurta nego Murta, dobro organiziran kartel, jer je u igri oko 3, 5 milijardi kuna koliko će iznositi informatizacija škola. Zato se Divjakici žurilo da se nasilno krene u eksperiment Škola za život, pa se izblamirala, jer ima 3, 5 milijardi razloga da uvali robu školama koje nemaju WC-a, prokišnjava im krov, klupe se raspadaju…

Nitko ne negira potrebu nastavnih pomagala i modernizaciju škola, dapače, ali ovo to nije, ovo je privatni projekt Blaženke Divjak i oko HNS-a okupljenog kartela, jer Škola za život nije predviđena Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, to je dosjetka ministrice Divjak i njezine pomoćnice Lidije Kralj Je Gol, popraćen bljutavim PR-om, a svi koji su upozoravali na sve te gluposti i muljanja, na čelu s rektoricom zadarskog Sveučilišta profesoricom Dijanom Vican, postali su smetnja, a Plenković ih se odrekao i zbog ruku u Saboru i HNS-a učinio državni udar, u smislu da je koaliciju pretpostavio Ustavu i zakonima RH. Vrdoljak je pak samo razdjelnike zamijenio računalima i tabletima za smirenje, 3,5 mg kuna.

Cjelovita kurikularna reforma, što je to? To ne postoji, ona se svela na neku maglovitu Školu za život, čitaj: informatički biznis. Sadržaja tu nema, samo tehnika, u koju mogu ubaciti tek par Jokićevih šalabahtera i maknuti povijest iz strukovnih škola kako tesari 2050. godine ne bi učili o nekom čudnom obrazovnom kartelu na brdovitom Balkanu koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer je maglu prodao po rekordno visokoj cijeni u povijesti civilizacije.

Usput, Macron je u Francuskoj gurnuo zakon koji u osnovnim školama zabranjuje bilo kakve uređaje s mogućnošću mrežnog povezivanja, pa i tablete, djeci do 15 godina. Iznimke su uporabe u pedagoške svrhe i djeca s posebnim potrebama.

Kod nas je sve skupa mutno i netransparentno, najblaže rečeno. Što se tiče Vrdoljaka, koji se kune da je reforma obrazovanja njegov životni projekt, Slaven Letica dao mu je nadimak Potemkin. Jer takvih životnih projekata ovaj Potemkin je imao, redom: Povratak INA-e Hrvatskoj, reindustrijalizacija zemlje, bušenje Jadrana i stvaranje od Hrvatske Norveške, poticanje građana na ugradnju razdjelnika…

Epilog, Hrvatska sve jadnija i siromašnija, on i kartel sve bogatiji i moćniji, a HNS stranka s više donacija čak i od HDZ-a. Vrdoljak je odavno izučio ”Školu za život”, pa je logično da mu je stalo da je implementira u sve pore, počevši od klinaca od sedam godina. I sve to uz ignoriranje Sveučilišta, Akademije i drugih institucija koje su HNS-ovci eliminirali kako bi privatizirali odgoj i obrazovanje i njegove procese.

Uglavnom od Kurikularne reforme ostao je K. Plus PDV.

Osim lukrativno-materijalnog, ovo HNS-ovo inzistiranje na resoru obrazovanja, koje su privatizirali, i to poznati ”stručnjaci” za obrazovanje poput Vrdoljaka, ima i ideološki pečat koji je Gramsci nazvao ”marš kroz institucije”.

U ovom slučaju Gramscijev ”Marš” znači sljedeće. Kada, u ovom slučaju, lijeva ideologija vidi da političkim sredstvima ne može porobiti društvo, onda ide preodgajati pojedinca zaposjedajući dva primarna resora u tu svrhu, odgoj i obrazovanje, te kulturu i medije povezane s njima.

Na cijelom Zapadu, pa i u postkomunističkoj Hrvatskoj, stoga vlada kulturna hegemonija ljevice, koja je ”promarširala” kroz sveučilišta, zaposjela filmsku, kazališnu i izdavačku industriju, tako da su, ne tako davno, u konkurenciju za Zlatnog lava na festivalu u Veneciji, u najuži izbor ušla četiri kandidata koji su se svi odreda bavili problematikom prava homoseksualaca.

Ovi naši ”gramscijevci” po načitanosti, obrazovanju i intelektualnom profilu, to je jedina utjeha, nisu ni do gležnja zapadnim kulturmarksistima, naši su neka smjesa Bakarića, Steve Krajačića i Svetozara Vukmanovića Tempa.

Naši su nasilni, uveli su strah među zaposlenike institucija obrazovanja, sve što im nije pod kontrolom oni bi gasili, pa i Agenciju za znanosti i obrazovanje, iako je riječ o jedinoj regulatornoj agenciji s područja jugoistoka Europe koja je akreditirana u Europskoj asocijaciji agencija, na temelju čega jedino Hrvatska iz jugoistočnog područja ima priznate diplome i studije u Europskoj uniji, a nemaju Rumunjska, Bugarska, Grčka…

Marš kroz institucije ovih naših gramscijevaca je neka vrsta napada na Zimski dvorac koji se u ovom slučaju zove Republika Hrvatska. Kako to nasilje i obmane izvode, uvjerio sam se kada sam iz institucija u petak dobio mail koji je desna ruka Divjakice, Lidija Kralj u petak u 12 h uputila članovima, kolokvijalno, Povjerenstva za praćenje eksperimentalnog programa, u kojem veli da se javlja ”s prijedlogom ministrice Divjak da se za objedinjavanje i izradu završnog izvješća angažira znanstvena organizacija koja će podatke prikupljene na sve tri razine… praćenja analizirati i objediniti u završno izvješće”.

Trik je u tome da Divjakica i Kraljica traže od Povjerenstva da dignu ruku za ”znanstvenu organizaciju”, a ne piše koja je, pa će onda, kada ovi dignu ruku, Divjakica podmetnuti koga hoće, dakle nekog iz svog kartela ili koji radi za njega. K tome, dok zagovaraju kod učenika ne štrebanje, već kritičko mišljenje, u ovom procesu ”obrazovne reforme”, svako kritičko mišljenje unutar struke ili guše ili ignoriraju. Licemjeri.

U tom smislu Hrvatska je talac jedne minorne stranke koja ima toliki postotak da bi se svaki Zagorac koji se vraća iz klijeti posramio da je tako malo napuhao. Tzv. obrazovna reforma za Vrdoljaka i društvo, osim još jednog Potemkinova Vrdoljakovog sela, čista je PR agenda u svrhu spašavanja HNS-a od nestanka. Ona nije u svrhu dobra djece i obrazovanja, ona je šuplja priča s lijepim parolama za manipulaciju medijima i narodom iza koje stoje razdjelnici, plinski biznis i pokoja Ledo-škrinja.

Tko je omogućio da budemo taoci razdjelnik-stranke? Prepustit ću riječ Slavenu Letici: ”Za ‘izmišljenu reformu’ i ‘veliki dramatični eksperiment’ zvan ‘Škola za život’ osobno uopće ne krivim prodavače magle i trgovce informatičkom opremom, pa ni neuku i hiperambicioznu resornu ministricu dr. Blaženku Divjak Smješku. G

lavni je krivac za sve u vezi sa Školom za život predsjednik VRH-a i HDZ-a Andrej Plenković Bono koji je, nakon smjene zadarske rektorice dr. Dijane Vican, sebe samoga postavio na položaj predsjednika ‘Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i koordinaciju strategija i djelovanja na području obrazovanja i znanosti’.

Sve ostalo u svezi s reformom školstva prepustio je Ivanu Vrdoljaku Potemkinu i dr. Blaženki Divjak Smješki. On i samo on je odgovoran što je budućnost odgoja i obrazovanja prepustio na milost i nemilost stranke koja uživa potporu 1,9% hrvatskih građana i ministrici koja kipti od viška ambicija i manjka – kompetencija.”

Letica ipak, s obzirom na znanje, iskustvo i godine, malo začuđuje. Višak ambicija i manjak kompetencija je u ovom Potemkinovu selu prednost, a ne nedostatak. Za to postoji 3,5 milijarde dokaza.

Ivica Šola / Globus

 

 

Počela je ‘Eksperimentalna faza’ kurikularne reforme pod nazivom ‘Škola za život’

 

 

Tribina ‘Kurikul povijesti i Domovinski rat u svjetlu reforme školstva’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari