Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA: Nacionalizam je postao moralni imperativ

Objavljeno

na

Nacionalizam, to je riječ koja na Zapadu zvuči kao psovka, kao uzrok svih zala jučer i danas. No ne misle svi tako.

Nakon pobjede Trumpa i njegove ideje vodilje “Prvo Amerika”, nakon Brexita, o nacionalizmu se sve manje govori kao opasnoj ideologiji, a sve više kao moralnom imperativu, kao otporu devastirajućim učincima globalizacije, ne samo nužno u ekonomskom smislu, gdje je globalizacija imala neke dobre učinke, nego i u kulturološkom te moralnom.

Tako će George Friedman ustvrditi kako u politici nema smisla više govoriti o sukobu kroz binome liberali – konzervativci ili ljevica – desnica, nego kroz jedini stvarni binom nakon Trumpa i Brexita, a to je sukob na matrici internacionalisti – nacionalisti.

Na koncu Drugog svjetskog rata smatralo se da je uzrok svih zala nacionalizam i protekcionizam. Zato masovno niču internacionalističke institucije kao kontrapunkt: Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, MMF, Europska unija… Internacionalizacija i integracija bili su imperativi protiv eventualnih zala budućnosti iz pouka prošlosti.

Onda je došla 2008. godina i globalna financijska kriza koja je internacionalistički model stubokom dovela u pitanja, od banaka do političkih institucija koje su bile generatori ovog kolapsa, koji je iza sebe ostavio milijune nedužnih žrtava, piše Ivica Šola / Globus

Postalo je jasno da u procesu internacionalizacije koji se zove globalizacija postoje gubitnici i dobitnici, da su nacionalne države izgubile mehanizme kontrole vlastite sudbine. Nisu gubitnici toliko nacije u cjelini, nego pojedini društveni slojevi.

Financijskim i političkim elitama jednako je svagdje dobro, bankar u Njemačkoj ili Grčkoj krizu nije osjetio, nego prije svega radništvo i srednji sloj na Zapadu, teško pogođeni premještanjem industrije i casino kapitalizmom. Toliko hvaljena sloboda kretanja od strane internacionalista tim ljudima ne znači ništa, jer nemaju novaca za putovanja niti za školovanje djece u inozemstvu.

Vidjelo se da nacionalne politike ne mogu promijeniti ovaj gubitnički trend za prosječnog Grka ili Talijana, ili prosječnog stanovnika američke ravnice Midwesta. I tu se dogodila točka obrata, krenulo je ponovno vrednovanje nacionalizma.

Zapadne vlade krenule su u borbu protiv njega s krilaticom antipopulizma, no njihov pokušaj je propao kada je buknula migrantska kriza koja je još više u nekim zemljama srušila cijenu rada, dovela u pitanje sigurnost i kulturu domicilnog stanovništva. Nigdje na Zapadu bankari, sveučilišni profesori ili menadžeri u multinacionalkama nisu primijetili da se njihov kvart promijenio, no običan čovjek jest.

Nagore. Za njega je globus nejasan pojam, kao i apstraktno čovječanstvo, jer on je konkretan čovjek, Zapadnjak, iz konkretne kulture s konkretnim problemima. No vladajuće (internacionalističke) elite to nisu razumjele, ili nisu htjele razumjeti, dapače, krenule su vrijeđati nacionaliste, a potom se počele čuditi kako tradicionalne stranke ljevice i desnice propadaju, a narod bježi, brexira iz EU, radništvo ne trči socijalistima, nego Trumpu, Le Penovoj, Salviniju, Orbanu…

Internacionalističke elite ne shvaćaju da to nije nacizam, da to nije fašizam koji želi uništiti ili porobiti drugoga, već tzv. novi nacionalizam, koji želi zaštititi sebe, državu naciju, svoju kulturu i način života, da nije agresivan, nego protektivan, da nije šovinistički, nego suverenistički nacionalizam. Internacionalističke institucije u svakom su smislu zakazale, postale sluge apstraktnih ideja i krupnog kapitala, a običnog Zapadnjaka ostavile na vjetrometini, poput zrnaca pijeska koje globalistički deregulirani vjetar nosi na sve strane, da ih razvlašćuje identitetski i kulturno, pa i ekonomski. Kada su sigurnost i mir u pitanju, internacionalističke institucije pokazale su svu sterilnost. Ne treba ići dalje od “ovih prostora” i vidjeti kako je pred očima UN-ovih kaciga napravljen genocid u Srebrenici, kako EU nije reagirala na Miloševića, slično je posvuda po svijetu, od Srebrenice i Ovčare do Ugande.

Yoram Hazony, židovski filozof, nedavno je izdao zanimljivu knjigu “The Virtue of Nationalism” i izazvao polemike. Hazony, utemeljitelj Shalem Centra u Jeruzalemu, obrušio se na sveučilišta koja uče kako je zapadna kultura eminentno zločinačka i odgovorna za sva zla svijeta, pri čemu se ističe nacizam. Hazony se s tim ne slaže. Među mnogim definicijama nacionalizma uglavnom prevladavaju one koje se oslanjaju na nacizam ili fašizam.

Hazony, koji doziva važniju ulogu države nacije nasuprot internacionalistima, nacizam i fašizam ne smatra nacionalizmima, jer je nacistička Njemačka bila ne toliko država nacija, nego imperijalistički projekt s ciljem pokoravanja drugih na rasističkoj matrici.

Zato on govori o etičkom nacionalizmu na tragu Martina Bubera ili Gandhija koji definira kao “točku gledišta utemeljenu na principu prema kojem je svijetom bolje upravljati kada su nacije (države) u stanju nezavisno trasirati vlastiti put, čuvati vlastite tradicije i slijediti vlastite interese bez vanjskog upletanja”. Alternativa tome je postojeći internacionalistički imperijalizam koji je u sebi tiranski jer želi svijet ujediniti pod jednim političkim režimom.

Suprotno tome je država nacija utemeljena na zajedničkim tradicijama jezika, religije, kulture i drugih karakteristika koje pružaju mogućnost “jedine poznate efikasne baze za toleranciju, različitost, individualne slobode i slobodne institucije”. Na istom tragu prošli je tjedan u Timesu Melanie Phillips napisala kako reafirmacija “države nacije nije nacizam, nego zaštita osobnih sloboda i demokracije” te dodala da “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”.

Internacionalističke ideologije s univerzalističkim tendencijama, poput marksizma, liberalizma ili islama, stoga pokazuju agresiju i mržnju koja se pokazuje prema svima koji im se suprotstavljaju, pa i prema državi naciji, koja zahtijeva jasne granice jer se temelji na jasnom kulturnom i svakom drugom identitetu. Milijuni ljudi žele tek zaštititi vlastitu kulturu, zapadni nacionalni identitet, stoljećima utemeljen na slobodi, toleranciji i zakonima jednakim za sve.

Ove vrijednosti Zapada ugrožene su masovnom imigracijom i ideologijom multikulturalizma koje potiču internacionalisti. Za razliku pak od nacionalista, fašisti ili bijeli suprematisti nemaju cilj zaštititi vlastitu kulturu i identitet, njih nosi mržnja prema drugom i negaciju svih spomenutih principa zapadne kulture koje su nacionalistima na srcu. Oni su jednako opasni kao internacionalisti.

Za Hazonyja je stoga zabrinjavajuće da se svaki nacionalizam jednako demonizira kao nerazuman, zločinački. Ako država nacija ne preživi, čeka nas povratak u premoderni tribalizam. K tome, zločini internacionalista su perfidniji, marksisti su pobili desetke milijuna, liberalni internacionalisti “ne čine” zločine, oni “šire demokraciju i ljudska prava” i dobivaju Nobela za mir poput Obame, a o internacionalističkim, globalnim ambicijama islama da i ne govorimo.

Kao odgovor na novi nacionalizam, suverenizam, obnavljanje države nacije i očuvanje različitosti nasuprot globalističkoj unifikaciji u liku Trumpa i Brexita, odmah su ustali sa sveučilišnih katedri liberali, od Pinkera do Brooksa, koji protiv novih nacionalista zagovaraju obnovu prosvjetiteljstva, koji je donio građanska i ljudska prava, slobode na univerzalističkoj matrici razuma. No moderna demokracija i sustav sloboda, odgovara Hazony, nije produkt iluminizma, kojeg se i sam Marx u svojim internacionalističkim zločinima smatrao sljednikom, i dovršenjem projekta prosvjetiteljstva započet s Kantom i Francuskom revolucijom.

Sve te vrednote produkt su nacionalista i države nacije u Engleskoj još u 15. stoljeću kada nacionalizam nije bio miješan, kao nakon Drugog svjetskog rata, s rasistima, fašistima i nacistima, ili danas s bijelim suprematistima.

Devastirajući učinci iluminizma i Francuske revolucije nisu zato zahvatili Englesku, ali su poharali Europu, ta je revolucija dovela do stoljeća terora, uništenja monarhije i države, Napoleonova imperijalističkog nasilja, a i sam Marx sebe vidi kao promotora prosvjetiteljskog univerzalnog razuma. Iluministi su bili barbari u ime nekog apstraktnog nezabludivog razuma koji su rušili autoritete i tradicije, dogme, da bi od “nezabludivog” razuma napravili dogmu.

Suprotno njima engleski nacionalisti postavljaju temelj modernim zapadnim državama, bez krvi i dogme nezabludivoga razuma. Tako John Fortescue u 15. stoljeću piše “Pohvalu engleskim zakonima”, koji “jamče individualne slobode, progres i zaštitu pojedinca i njihovih dobara od države”. Nisu imali potrebu ubiti kralja, prolijevati rijeke krvi, nego ono što je dobro sačuvati, a ono što je loše promijeniti. Od 1600. godine engleski pravnici i filozofi, od Seldena do Halea, postavljaju temelj anglo-američkog konstitucionalizma, koje poslije preuzimaju Amerikanci i, od Washingtona do Madisona, grade tu državu. Nisu bili iluministi niti revolucionari, nego nacionalisti i religiozni ljudi.

Ovi autori branili su nacionalnu i religijsku tradiciju, ali su gajili i zdravu skepsu i otvorenost, za razliku od iluminista i njihove dogme nezabludivog razuma bez veze sa stvarnošću i dušom naroda, ono što anglosaksonski svijet naziva “common sense”. Britanci su stoga uvijek bili zazorni prema internacionalizmu i sličnim ideologijama, pa su Brexit i Trump samo oživljavanje te nacionalističke tradicije, nasuprot internacionalističkoj, iluminističkoj koja tamo nikada nije zaživjela. Nakon raskrinkavanja (liberalnog) internacionalizma s krizom koja je buknula 2008., dotučenog migrantskom krizom, i devastacijom države nacije, nacionalizam danas postaje moralni imperativ.

U Hrvatskoj također imamo sukob internacionalista i nacionalista, ali na pretpotopnoj matrici. Jedni viču “Smrt fašizmu”, drugi “Za Dom spremni”. Brod luđaka. Tako opet, u svjetskim previranjima i diskusijama, mi tavorimo na rubu povijesti, čekajući konačno prave nacionaliste koji će još ovo malo hrvatskog bogatstva i kulture sačuvati od globalnih, internacionalističkih predatora.

Višegradska skupina ili Inicijativa triju mora mogli bi biti dobar početak za repozicioniranje Hrvatske u ovom globalnom (inter)nacionalističkom previranju. To ne možemo očekivati od Plenkovića, pogled je uperen na Pantovčak…

Ivica Šola / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Tko stoji iza protivljenja prosvjedu u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je prošao famozni dan D, 13. listopada, kojeg su HDZ-ovci valjda proveli pod dekicom, uz spuštene rolete, kao najavljeni smak svijeta, i nakon što su se slegli prvi dojmovi, čini se kako je sva politička fama oko prosvjeda u Vukovaru bila puki proizvod paranoje HDZ-ovih čelnika.

Tjednima je javnost bombardirana teorijama zavjere – tko stoji iza prosvjeda u Vukovaru? Čiji je igrač Penava? Stoje li iza prosvjeda frakcije u HDZ-u ili neka nova desna opcija u nastajanju?

Kao i toliko puta do sada čini se da je istina puno jednostavnija i da je objašnjenje najbanalnije.

Nije bilo nikakve pozadine, prosvjed je nastao odozdo, kao vapaj iz Vukovara, a onaj tko je imao volje saslušati svjedočanstva žrtava i konkretne primjedbe na neprocesuiranje ratnih zločinaca, mogao je shvatiti kako se osjeća gradonačelnik Penava čija je to svakodnevica.

No nakon ovakve harange protiv prosvjeda koja je kulminirala Plenkovićevom prijetnjom sankcijama HDZ-ovcima koji odu na njega, on će itekako imati političke posljedice, između ostalog jer se, unatoč prijetnjama i pritiscima, okupilo jako puno “čekača tramvaja”, a još više ih je odgledalo skup na malim ekranima i bilo potreseno onim što se na njemu moglo čuti, piše Nino Raspudić / Večernji list

Sada, kada se nakon održanog prosvjeda podvuče crta i uzme u obzir sve što je na njemu kazano, nije jasno zašto je HDZ-ovcima bilo zabranjeno tamo biti? I ne samo to, sad se postavlja i pitanje zašto u Vukovar nije došao nitko od zastupnika SDP-a? Što protiv onoga tamo rečenog imaju druge oporbene stranke ili drugi članovi vladajuće koalicije?

Ima li ikakvog razloga da svjedočanstva žrtava koje nisu dobile satisfakciju kažnjavanja zločinaca i konkretne primjedbe na rad DORH-a i ostalih institucija po tom pitanju ne čuje i Bandić, Glavaš, Saucha, Mrak Taritaš ili Radin? Svi su bili pozvani, zašto su se odazvali samo neki? Zašto, inače vrlo mobilna, Predsjednica nije bila u Vukovaru?

Vukovarski prosvjed je djelovao kao snijeg iz poslovice, koji ne pada zato da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka trag ostavi, u ovom slučaju da se na sceni koja je dugo profitirala od simboličkog kapitala Domovinskog rata razluči žito od kukolja.

Tako je i predsjednik HVIDRA-e Đakić konačno jasno i razgovijetno istjeran na čistac. Je li ga sada sram jer nije otišao u Vukovar?

Uzevši u obzir političku štetu koju su HDZ-ovci sebi nanijeli opstruirajući taj skup, logično se postavlja novo pitanje. Ne više “tko stoji iza prosvjeda?”, već “tko stoji iza protivljenju prosvjedu?”. Koje mračne sile? Čiji interesi? Je li to pritisak izvana, isti onaj koji ih tjera u zagrljaj s Vučićem, u smislu – ne talasajte, Srbiju treba privući na ovu stranu po svaku cijenu, pa i ovakvu Vučićevu.

Jesu li to mračne sile KOS-a, koje dio hrvatskog establišmenta drže u šaci beogradskim arhivima iz vremena prije 1990. u kojima su dokumentirane aktivnosti nekih naših vrlih protagonista ili njihovih roditelja, a jasno je da istraga Ovčare vodi prema vrhu KOS-a? Ili je možda razlog HDZ-ovog žučnog protivljenja tom simboličnom dizanju glasa žrtava koje još čekaju pravdu to da se ne uzruja dragog manjinskog partnera, jer svaka ruka u krhkoj većini im je važna?

Koji politički genijalac moraš biti da se u Hrvatskoj sam pozicioniraš na suprotnu stranu od one koja se čula u Vukovaru, a pretendiraš na glasove ljudi kojima je Domovinski rat nešto više od “nekih sukoba” od prije dvadeset sedam godina?
 Čudi da Plenković Macronu prekjučer nije kukao i oko neprocesuiranja ratnih zločina u Vukovaru.

Kao veliki hrvatski državnički čin prezentirano nam je to što je francuskom predsjedniku rekao poneku riječ o izbornoj nepravdi u BiH, kao da sve velike zapadne sile nemaju agente u BiH i kao da ne znaju jako dobro što se tamo događa. Nije potrebno više apelirati, objašnjavati, jadikovati naokolo već djelovati.

Hrvatska vlast treba jasno reći da neće primati Komšića u funkciji člana Predsjedništva niti surađivati s njim te da će blokirati pristupni put BiH Europskoj uniji sve dok se ne promijeni izborni zakon kako bi u skladu s Ustavom BiH zajamčio da jedan narod neće drugome odbirati i nametati političke predstavnike.

Tek će se tada po tom pitanju počešati i Francuska i druge europske sile u BiH. No to se ne događa. Tko stoji iza toga da hrvatski čelnici ne djeluju u skladu s Ustavom i ne štite prava Hrvata u susjednoj državi iako imaju mehanizme za to?

Osim što se HDZ svakim novim potezom sve dublje pokopava, tom ukopu se pridružuje i ljevica koja se sve otvorenije drži za Plenkovićev skut. Urnebesno je pratiti kako se istaknuta lijeva pera po pitanju stopiranja referenduma dive ne samo Plenkoviću već i Lovri Kuščeviću, novoj ikoni ljevice, barem ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama.

Čega se ljevica toliko boji da je spremna tako čvrsto stati uz Kuščevića? Ispada da se boje naroda i njegove volje koja bi se konačno mogla politički artikulirati mimo HDZ-ovog poklopca koji je sklopljen već 1990. HDZ im je posljednji osigurač da se neće promijeniti ništa.

Tko je sljedeći idol ljevice nakon prebrojača Lovre? Trebamo li očekivati hvalospjeve Pupovčevih Novosti Branimiru Glavašu, koji se također iskazao? Poljupce Vesne Teršelič Đakiću i pravovjernom vodstvu HVIDRA-e?

HDZ je kao napet treger kojeg je Plenković nategnuo maksimalno ulijevo. Umjesto da se, ako žele ostati na političkom životu, panično distanciraju od njega, na ljevici mu plješću nesvjesni da će im Plenković, kojeg vide kao branu “katotalibanima” i “Rvatinama”, progutati koban dio biračkog tijela, a rupu na desnici koju je ostavio će popuniti drugi.

U takvoj konstelaciji, SDP, čiji zastupnici zadnjih dana u medijima djeluju kao Plenkovićeva pomoćna radna snaga, za što je dovoljno vidjeti kako Bauk ministrira Kuščeviću u Otvorenom, uskoro bi se mogao naći u situaciji u kojoj je ljevica u Poljskoj ili Mađarskoj.

Iluzorno je od Bernardića očekivati neki kreativan potez, kakav bi bio da se pojavio u Vukovaru i saslušao Penavu i svjedočanstva žrtava, ili da je podržao referendum o promjeni izbornog zakona. Možda je tako i bolje. Partijski dvosjed vesla složno no čini se kako ne primjećuju da se struja sve više okreće protiv njih.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: ‘Bošnjački temelj, bosanska nadgradnja, građanska fasada’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari