Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA: Nacionalizam je postao moralni imperativ

Objavljeno

na

Nacionalizam, to je riječ koja na Zapadu zvuči kao psovka, kao uzrok svih zala jučer i danas. No ne misle svi tako.

Nakon pobjede Trumpa i njegove ideje vodilje “Prvo Amerika”, nakon Brexita, o nacionalizmu se sve manje govori kao opasnoj ideologiji, a sve više kao moralnom imperativu, kao otporu devastirajućim učincima globalizacije, ne samo nužno u ekonomskom smislu, gdje je globalizacija imala neke dobre učinke, nego i u kulturološkom te moralnom.

Tako će George Friedman ustvrditi kako u politici nema smisla više govoriti o sukobu kroz binome liberali – konzervativci ili ljevica – desnica, nego kroz jedini stvarni binom nakon Trumpa i Brexita, a to je sukob na matrici internacionalisti – nacionalisti.

Na koncu Drugog svjetskog rata smatralo se da je uzrok svih zala nacionalizam i protekcionizam. Zato masovno niču internacionalističke institucije kao kontrapunkt: Ujedinjeni narodi, Svjetska banka, MMF, Europska unija… Internacionalizacija i integracija bili su imperativi protiv eventualnih zala budućnosti iz pouka prošlosti.

Onda je došla 2008. godina i globalna financijska kriza koja je internacionalistički model stubokom dovela u pitanja, od banaka do političkih institucija koje su bile generatori ovog kolapsa, koji je iza sebe ostavio milijune nedužnih žrtava, piše Ivica Šola / Globus

Postalo je jasno da u procesu internacionalizacije koji se zove globalizacija postoje gubitnici i dobitnici, da su nacionalne države izgubile mehanizme kontrole vlastite sudbine. Nisu gubitnici toliko nacije u cjelini, nego pojedini društveni slojevi.

Financijskim i političkim elitama jednako je svagdje dobro, bankar u Njemačkoj ili Grčkoj krizu nije osjetio, nego prije svega radništvo i srednji sloj na Zapadu, teško pogođeni premještanjem industrije i casino kapitalizmom. Toliko hvaljena sloboda kretanja od strane internacionalista tim ljudima ne znači ništa, jer nemaju novaca za putovanja niti za školovanje djece u inozemstvu.

Vidjelo se da nacionalne politike ne mogu promijeniti ovaj gubitnički trend za prosječnog Grka ili Talijana, ili prosječnog stanovnika američke ravnice Midwesta. I tu se dogodila točka obrata, krenulo je ponovno vrednovanje nacionalizma.

Zapadne vlade krenule su u borbu protiv njega s krilaticom antipopulizma, no njihov pokušaj je propao kada je buknula migrantska kriza koja je još više u nekim zemljama srušila cijenu rada, dovela u pitanje sigurnost i kulturu domicilnog stanovništva. Nigdje na Zapadu bankari, sveučilišni profesori ili menadžeri u multinacionalkama nisu primijetili da se njihov kvart promijenio, no običan čovjek jest.

Nagore. Za njega je globus nejasan pojam, kao i apstraktno čovječanstvo, jer on je konkretan čovjek, Zapadnjak, iz konkretne kulture s konkretnim problemima. No vladajuće (internacionalističke) elite to nisu razumjele, ili nisu htjele razumjeti, dapače, krenule su vrijeđati nacionaliste, a potom se počele čuditi kako tradicionalne stranke ljevice i desnice propadaju, a narod bježi, brexira iz EU, radništvo ne trči socijalistima, nego Trumpu, Le Penovoj, Salviniju, Orbanu…

Internacionalističke elite ne shvaćaju da to nije nacizam, da to nije fašizam koji želi uništiti ili porobiti drugoga, već tzv. novi nacionalizam, koji želi zaštititi sebe, državu naciju, svoju kulturu i način života, da nije agresivan, nego protektivan, da nije šovinistički, nego suverenistički nacionalizam. Internacionalističke institucije u svakom su smislu zakazale, postale sluge apstraktnih ideja i krupnog kapitala, a običnog Zapadnjaka ostavile na vjetrometini, poput zrnaca pijeska koje globalistički deregulirani vjetar nosi na sve strane, da ih razvlašćuje identitetski i kulturno, pa i ekonomski. Kada su sigurnost i mir u pitanju, internacionalističke institucije pokazale su svu sterilnost. Ne treba ići dalje od “ovih prostora” i vidjeti kako je pred očima UN-ovih kaciga napravljen genocid u Srebrenici, kako EU nije reagirala na Miloševića, slično je posvuda po svijetu, od Srebrenice i Ovčare do Ugande.

Yoram Hazony, židovski filozof, nedavno je izdao zanimljivu knjigu “The Virtue of Nationalism” i izazvao polemike. Hazony, utemeljitelj Shalem Centra u Jeruzalemu, obrušio se na sveučilišta koja uče kako je zapadna kultura eminentno zločinačka i odgovorna za sva zla svijeta, pri čemu se ističe nacizam. Hazony se s tim ne slaže. Među mnogim definicijama nacionalizma uglavnom prevladavaju one koje se oslanjaju na nacizam ili fašizam.

Hazony, koji doziva važniju ulogu države nacije nasuprot internacionalistima, nacizam i fašizam ne smatra nacionalizmima, jer je nacistička Njemačka bila ne toliko država nacija, nego imperijalistički projekt s ciljem pokoravanja drugih na rasističkoj matrici.

Zato on govori o etičkom nacionalizmu na tragu Martina Bubera ili Gandhija koji definira kao “točku gledišta utemeljenu na principu prema kojem je svijetom bolje upravljati kada su nacije (države) u stanju nezavisno trasirati vlastiti put, čuvati vlastite tradicije i slijediti vlastite interese bez vanjskog upletanja”. Alternativa tome je postojeći internacionalistički imperijalizam koji je u sebi tiranski jer želi svijet ujediniti pod jednim političkim režimom.

Suprotno tome je država nacija utemeljena na zajedničkim tradicijama jezika, religije, kulture i drugih karakteristika koje pružaju mogućnost “jedine poznate efikasne baze za toleranciju, različitost, individualne slobode i slobodne institucije”. Na istom tragu prošli je tjedan u Timesu Melanie Phillips napisala kako reafirmacija “države nacije nije nacizam, nego zaštita osobnih sloboda i demokracije” te dodala da “nacionalisti moraju otpustiti svoje PR stručnjake jer je nacionalizam široko interpretiran postao sinonim za fašizam, nacizam, bigotizam, rat i holokaust”.

Internacionalističke ideologije s univerzalističkim tendencijama, poput marksizma, liberalizma ili islama, stoga pokazuju agresiju i mržnju koja se pokazuje prema svima koji im se suprotstavljaju, pa i prema državi naciji, koja zahtijeva jasne granice jer se temelji na jasnom kulturnom i svakom drugom identitetu. Milijuni ljudi žele tek zaštititi vlastitu kulturu, zapadni nacionalni identitet, stoljećima utemeljen na slobodi, toleranciji i zakonima jednakim za sve.

Ove vrijednosti Zapada ugrožene su masovnom imigracijom i ideologijom multikulturalizma koje potiču internacionalisti. Za razliku pak od nacionalista, fašisti ili bijeli suprematisti nemaju cilj zaštititi vlastitu kulturu i identitet, njih nosi mržnja prema drugom i negaciju svih spomenutih principa zapadne kulture koje su nacionalistima na srcu. Oni su jednako opasni kao internacionalisti.

Za Hazonyja je stoga zabrinjavajuće da se svaki nacionalizam jednako demonizira kao nerazuman, zločinački. Ako država nacija ne preživi, čeka nas povratak u premoderni tribalizam. K tome, zločini internacionalista su perfidniji, marksisti su pobili desetke milijuna, liberalni internacionalisti “ne čine” zločine, oni “šire demokraciju i ljudska prava” i dobivaju Nobela za mir poput Obame, a o internacionalističkim, globalnim ambicijama islama da i ne govorimo.

Kao odgovor na novi nacionalizam, suverenizam, obnavljanje države nacije i očuvanje različitosti nasuprot globalističkoj unifikaciji u liku Trumpa i Brexita, odmah su ustali sa sveučilišnih katedri liberali, od Pinkera do Brooksa, koji protiv novih nacionalista zagovaraju obnovu prosvjetiteljstva, koji je donio građanska i ljudska prava, slobode na univerzalističkoj matrici razuma. No moderna demokracija i sustav sloboda, odgovara Hazony, nije produkt iluminizma, kojeg se i sam Marx u svojim internacionalističkim zločinima smatrao sljednikom, i dovršenjem projekta prosvjetiteljstva započet s Kantom i Francuskom revolucijom.

Sve te vrednote produkt su nacionalista i države nacije u Engleskoj još u 15. stoljeću kada nacionalizam nije bio miješan, kao nakon Drugog svjetskog rata, s rasistima, fašistima i nacistima, ili danas s bijelim suprematistima.

Devastirajući učinci iluminizma i Francuske revolucije nisu zato zahvatili Englesku, ali su poharali Europu, ta je revolucija dovela do stoljeća terora, uništenja monarhije i države, Napoleonova imperijalističkog nasilja, a i sam Marx sebe vidi kao promotora prosvjetiteljskog univerzalnog razuma. Iluministi su bili barbari u ime nekog apstraktnog nezabludivog razuma koji su rušili autoritete i tradicije, dogme, da bi od “nezabludivog” razuma napravili dogmu.

Suprotno njima engleski nacionalisti postavljaju temelj modernim zapadnim državama, bez krvi i dogme nezabludivoga razuma. Tako John Fortescue u 15. stoljeću piše “Pohvalu engleskim zakonima”, koji “jamče individualne slobode, progres i zaštitu pojedinca i njihovih dobara od države”. Nisu imali potrebu ubiti kralja, prolijevati rijeke krvi, nego ono što je dobro sačuvati, a ono što je loše promijeniti. Od 1600. godine engleski pravnici i filozofi, od Seldena do Halea, postavljaju temelj anglo-američkog konstitucionalizma, koje poslije preuzimaju Amerikanci i, od Washingtona do Madisona, grade tu državu. Nisu bili iluministi niti revolucionari, nego nacionalisti i religiozni ljudi.

Ovi autori branili su nacionalnu i religijsku tradiciju, ali su gajili i zdravu skepsu i otvorenost, za razliku od iluminista i njihove dogme nezabludivog razuma bez veze sa stvarnošću i dušom naroda, ono što anglosaksonski svijet naziva “common sense”. Britanci su stoga uvijek bili zazorni prema internacionalizmu i sličnim ideologijama, pa su Brexit i Trump samo oživljavanje te nacionalističke tradicije, nasuprot internacionalističkoj, iluminističkoj koja tamo nikada nije zaživjela. Nakon raskrinkavanja (liberalnog) internacionalizma s krizom koja je buknula 2008., dotučenog migrantskom krizom, i devastacijom države nacije, nacionalizam danas postaje moralni imperativ.

U Hrvatskoj također imamo sukob internacionalista i nacionalista, ali na pretpotopnoj matrici. Jedni viču “Smrt fašizmu”, drugi “Za Dom spremni”. Brod luđaka. Tako opet, u svjetskim previranjima i diskusijama, mi tavorimo na rubu povijesti, čekajući konačno prave nacionaliste koji će još ovo malo hrvatskog bogatstva i kulture sačuvati od globalnih, internacionalističkih predatora.

Višegradska skupina ili Inicijativa triju mora mogli bi biti dobar početak za repozicioniranje Hrvatske u ovom globalnom (inter)nacionalističkom previranju. To ne možemo očekivati od Plenkovića, pogled je uperen na Pantovčak…

Ivica Šola / Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Objavio

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Zašto austrijskoj policiji u Bleiburgu nisu smetale komunističke jugo zastave?

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Sanja Bilač sije namjerno sumnju u ono što nam je sveto. U ono što nas ispunjava ponosom. To je naravno NOB. Tekovina koja evocira uspomene na Sutjesku, Neretvu, Savu dopingiranog Kovačevića…

Retrogradna doktorica javila se na fejsu: “Postoje svjedočanstva da je čovjek kojem je vlast u Splitu, HDZ, dodijelila nagradu za životno djelo čovjeku koji je sudjelovao u likvidacijama na Lovrincu…”. O tome je svojevremeno svjedočio msgr. Ivan Bilić koji je bio svjedok triju masovnih grobnica dugačkih od 120 do 150 metara i širokih oko četiri metra.

Pročitao sam da je među nagrađenim i “legendarni” skojevac Ante Jelaska. Je li Sanja mislila na našeg Antu? Ne znam, ali znam da je ne tako davno naš “antifašista” dobio od Slobodne skoro čitavu stranicu kako bi me snagom svog dijalektičkog i progresivnog uma prokazao kao plitkog ustašoida.

Stilom i elokvencijom Zorana Ercega, režiser Ante režirao je jeftinu limunadu o antifašizmu, o ogromnom doprinosu splitskih skojevaca nastanku današnje RH. U toj ljevičarskoj musaki falio je još samo Ratko Mladić kojeg su, kako to kaže “veliki patrijarh” Irinej, “vražje sile” ufatile i osudile u Haagu.

Ante Jelaska je zapravo metafora kukavičke politike onih koje je 4. Splitska i ostale brigade dovela nakon 5. kolovoza 1995. g u Banske Dvore. Pođimo redom. Stari partizan koji se dovodi u vezu s krvavim kontekstom masovnih grobnica na Lovrincu dobiva nagradu grada Splita. Grada u kojem je na vlasti HDZ.

Ivo Josipović, klasični kriptokomunist, bivši predsjednik RH, žali se u Večernjem da su “desničari poludjeli“. One koji ne mogu shvatiti da su fratri sa Širokog bili “legitimni vojni cilj” koji su likvidirale mecima u leđa i potiljak par partizanskih brigada, naš Ivo naziva “bijesnim čoporom”.

Ono što je o 1945. g. Izrekao Nenad Stazić već je opjevano. Poznata je svima već i medijska indoktrinacija Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, glorifikacija Draže Mihailovića u tekstovima Miljenka Jergovića, kiseli i neprobavljivi humor Ante Tomića o braniteljima, boljševički primitivizam Franje Habulina koji misli da je “Komemoracija na Bleiburškom polju bal vampira…”, kao i notorni boljševik Boris Vlašić koji misli da je sve to 18. svibnja u Koruškoj bio obični “neoustaški dernek”.

Skoro da je suvišno o tome navoditi nepročešljane misli Kreše Beljaka, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka i ostalih već pomalo izlizanih lijevih medijskih falangista. Sve su to već ofucane teme onih koji medijske megafone već godinama drže čvrsto u svojim rukama.

Dolaze nam, eto, EU izbori. Uvijek isti cmizdre i rokću o problemu glasovanja onih koji žive izvan RH, a ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Nitko od tih farizeja ni da pisne da izbjegli hrvatski Srbi također ne plaćaju porez ovdje, ali im Hrvatska plaća prijevoz za dolazak na izbore.

Naime, u čemu je catch 22 ili kvaka dvadeset i dva. Dok naši antifašisti i dvolični ljevičari vode već po tko zna koju sedmu neprijateljsku ofenzivu protiv Predsjednice, Tuđmana, horda “ustaša” i desnih revizionista, dotle u “komšiluku” stasa ponosna četnička država. Jeste li čuli nešto o tome od zajapurenih antifa, Josipovića, Mesića, Gerovca, Pofuka, Beljaka?

Jedini novinar iz tzv. mainstream media je Davor Ivanković koji je u Večernjem od 12. svibnja dotakao taj “vrući krumpir”: “Kako je Srbija uspjela spojiti Dražu, Tita, agresore rata iz devedesetih i još održati lekcije Hrvatskoj”. Dobar naslov i još bolji podnaslov: “Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas”. Naravno, taj Ivankovićev proročanski članak Večernji je objavio u relativno slabo čitanom nedjeljnom izdanju.

Što je s Hrvatima koji žive u bijedi?

U subotnjem Obzoru u kojem caruje jugonostalgični Goran Gerovac takovu direktnu i sumornu analizu o zbivanjima u “komšiluku” možete slobodno zaboraviti. U Obzoru caruju Dražen Lalić, Branimir Pofuk, Žonja, Danko Plevnik, predratni urednik Komunista i Borbe kojeg brine “što srpska manjina u Hrvatskoj živi u zapuštenim selima, u bijedi i nepoštovanju”. Brine našeg Danka i odnos “nacionalista” prema Radi Šerbedžiji i Miloradu Pupovcu. I jedno i drugo je u redu.

Uz napomenu da jedna ogromna “manjina” Hrvata također živi po zapuštenim selima i u bijedi i nepoštivanju. Ali o briljantnoj transformaciji četnika u antifašiste u Srbiji Gerini falangisti ni riječi. Oni se ne bi “šteli mešati”, kako bi rekli Zagorci. Četrdeset i pet godina učili su nas u našim školama da su četnici i ustaše zločinci koji su s Hitlerom i Mussolinijem zabijali nož u leđa našim herojima iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. I kao što se onda znalo, rat su izgubili fašisti, ustaše i četnici. I dok su ustaše prošle kako su prošle, s četnicima se pisao jedan drugi sinopsis. Između ostalog naši i Dražini četnici “oslobodili” su čak i Zagreb. I Već se onda naslućivalo da će se jednog dana, a možda i ranije, spojiti kokarda s mrtvačkom glavom i crvena zvijezda.

I kako nas Ivanković vodi do 2004. g,  kad je izjednačen partizanski pokret s četničkim, tako dolazimo do spomenika Čiča Draži, pa mauzoleja “prvom antifašisti Europe”. Paralelno sa stvaranjem umjetne “povijesti” antifašističke Srbije, u Lijepoj našoj se sve češće javljaju Josipovići, Mesići, Stazići, Klasići, Mandići, Tomići koji oko sebe vide bijele ustaške miševe. “Cinkare” po svijetu, dižu na noge nevladine udruge, skandaliziraju se tobožnjom ustašizacijom, tresu se kad čuju Čavoglave…

Jeste li ikada pročitali iz pera naših antifa nešto o generalu Simoviću, zapovjedniku kopnene vojske Srbije, koji na jednoj svečanosti pjeva četničku pjesmu “Oj, planino!”. O neprekidnim porukama “nikada više nećemo dozvoliti Oluju”, o usporedbama Jasenovca s traktorijadom nakon 5. kolovoza 1995. g, o porukama  Vučića da je Srbija spremna zemlju braniti s jasnom aluzijom na ustašku RH.

Hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Markovina, Klasić… ni da muknu. Pupovac, Habulin, Kraus, Gerovac, Josipović i dobro istrenirana ekipa lovaca na “zadnjeg” ustašu u Lepoj njihovoj i dalje istim tempom čiste zemlju od ustaša. A iz susjedstva imamo, kako kažu naši šaneri, “oriđiđi četnikoslaviju” koja i dalje sanja o realizaciji sna patrijarha Irineja: gdje su srpski grobovi tamo je Srbija. A Zagreb se ne bi “štel mešati”. E, moji Hrvateki! Boli njih ona stvar za Vučićevu Srbiju.

Pomirili se s davnom partizanskom dogmom da su ustaše i četnici prezreni gubitnici Drugog svjetskog rata. Službeni Zagreb samozadovoljno drijema i zatvara oči pred činjenicom da četnici 2019. g. imaju svoju legitimnu državu. Državu koju RH raširenih ruku čeka u EU. Hrvateki i dalje galopiraju prema fondovima EU.

Rudjard Kipling jednom je napisao: “Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu”.

Koliko puta ste u lijevim medijima pročitali o Orbanu kao EU sramoti. I bili su u pravu. Čitam ovih dana naslov u Večernjem kako je mađarski BDP uzletio 5,2%, najviše u Europi. Trump, Orban, Salvini… Sve sami negativci iz HBO serija. Što bi dala Hrvatska za BDP od 5,2%? Stvarno, što će nam toliki gospodarski rast ako u isto vrijeme raste nacionalizam, nepoštivanje dogovora o migrantskim kvotama, prijezir prema ljevičarenju… Bitno je svidjeti se našim europskim gospodarima i ne talasati.

Koliko je to pragmatičan i mudar stav dokaz je korupcijski skandal koji ovih dana potresa “prijateljsku” nam Austriju. Ostavku je podnio vicekancelar Heinz-Christian Strache iz razloga za koje nas uvjeravaju da su mogući samo u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Naš Heinz-Christian pogodovao je ruskoj poduzetnici pri dodjeli javnih natječaja. Zvuči prilično poznato. U snimljenom razgovoru vicekancelar “djevičanski čiste” austrijske vlade kaže Ruskinji: “Hrvatska je sranje, ne ulažite u nju”. Da je Heinz-Christian u pravu dokaz je i izostanak političkog vrha RH s ovogodišnje komemoracije na mjestu gdje se dogodio magnum crimen (veliki zločin) 1945. g. Zna naša vladajuća nomenklatura značenje magnum crimena.

Čitali su oni Viktora Novaka, Hrvata koji je 1948. g. napisao po narudžbi knjigu “Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Za taj magnum crimen se zna. Za ovaj u Bleiburgu treba se konzultirati s Miroslavom Gavrilovićem. Hm, tko je taj? Ne znate? To je patrijarh Irinej, osobni savjetnik rimskih papa. I tako uz svu servilnost, poltronstvo i ulizivanja našim iskompleksiranim austrijskim prijateljima, oni misle da smo i dalje “sranje“.

Zemlja koja je podarila svijetu Hitlera sada konkludentno daje do znanja da smo mi fašisti i nacisti. Zemlja koju u Njemačkoj nazivaju stoljećima “njemačkim konjušarima” šalje nama lekcije i po koruškim biskupima i po besprijekornom Heinz-Chistianu da smo sranje… Znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, fašističkih i, između ostalih, i komunističkih.

Međutim, “njemački konjušari” nisu primijetili kako boljševički ovisnici u Bleiburgu iz Radničke fronte mašu komunističkim jugo-zastavama. Kurz je preko toga prešao kao preko Kur..za. Opjevana austrijska policija pravila se mutava i nastavila buljiti u hrvatske zastave ne bili naišla na neku s prvim bijelim poljem. Eto, to je demokratska Austrija. Kojoj smjernice ideološke politike sugerira srpsko-jugonostalgičarski lobistički uspjeh.  I kao što je napisala Marija Dubrovac, hrvatska pjesnikinja iz Australije:

“Na Bleiburgu, bila je Golgota,

Kalvarija hrvatskog nam roda,

Ugasilo se tisuću života…

I krv se je lila kao voda!”.

Evo prijedloga: Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno

Sve nepopularnija predsjednica KGK zabrinula se za svoj rejting pa je za sada neslužbeno zatražila od Hrvatskog sabora izmjenu zakona o odlikovanjima. Predlaže novo odlikovanje “Velered Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom”.

Kako već imamo Velered kralja Tomislava, Velered kraljice Jelene, Velered kralja Zvonimira (koji mi se naročito sviđa), prijedlog je primljen s već uobičajenom ljevičarskom skepsom. Jugovići na društvenim mrežama krste se s tri prsta. Šta je ovo bre…? Da ih malo smirim, imam relativno kompromisni prijedlog. Relativno… Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno.

Poklonici kulta Maršala Tita niču diljem Hrvatske k’o lude gljive nakon kiše. To što se radi o zločincu s pola milijuna ubijenih u biografiji više ili manje je nebitno. Neupitni titoist Ivo Josipović misli da je to apstraktna brojka koja je rezultat mržnje “klerofašista” prema voljenom bravaru.

Josipović, Mesić i brojni titoisti 11. lipnja ove godine neće se ni sjetiti da je to dan kad je pred 70 godina šumski maršal dao ubiti Andriju Hebranga. Zato što se Andrija Hebrang navodno “skamenio” kad su četnici 8. svibnja 1945. g. “oslobodili” Zagreb. Kažu da mu je taj dan sve manje ili više postalo jasno. Nakon toga njegov san o republici Hrvatskoj kao ravnopravnoj jedinici u okviru Jugoslavije je postao mračna utopija. O tome kako se u ćeliji “objesio” na radijator visok oko pola metra napisana je čak i knjiga.

Njegova smrt u beogradskoj Glavnjači ni do danas nije razjašnjena. Međutim, to ne stvara ni najmanju sjenu na savjesti Ive Josipovića i svih drugih zapjenjenih titoista. Hebrang, predratni komunist, partizan, ljevičar i suradnik Tita 11. lipnja 1949. g. postao je najednom ustaša. Što je s takozvanim povjesničarima kao što su Klasić, Jakovina, Markovina i s mladim ovisnicima o liku i djelu “ljubičice bijele”?

Zašto se oni ne potrude zagristi u tu kiselu jabuku zvanu “izdaja” Andrije Hebranga starijeg u olovna vremena nakon raskida sa Staljinom 1948 godine? Kako to da ta mračna mafijaška smrt nije zaintrigirala ni Židova Ivana Goldsteina? Ili za njega postoje “naši” i “njihovi” Židovi? Možda su uz Hebranga, njihovi Židovi i onih 28 židovskih visokih oficira u NDH koji su likvidirani nakon Bleiburga. Naravno, bez suda i presuda. I tako se naša lijeva intelektualna falanga farizejski i u beskonačnost bavi isključivo davno zadatim temama.

Neki dan neki lik po imenu Milošević šalje poruku iz Bleiburga kako je RH nastala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Odmah sam se prisjetio onog psihijatra koji izrekao epsku rečenicu: “Nema zdravih nego samo nepregledanih”. Kao prvo, bitka na Sutjesci je poništena jer je utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran.

Drugo, partizani su u toj “filmskoj epopeji” nosili na kapama crvenu zvijezdu. Oni koji su nas napali, okupirali, klali na Ovčari, u Škabrnji, razarali Vukovar, Dubrovnik itd., također su na kapama nosili crvenu zvijezdu. Partizani stvorili, partizani razorili. Podsjećaju me na tipa koji je napravio četvero djece i onda ih nedavno bacio s balkona. Naravno da je neuračunljiv, ali je istodobno i zločinac. Neka vrsta partizana…

Sjetih se dobrog vica iz epskih samoupravnih vremena za kojima naši orjunaši stalno cmizdre. U jednom trenutku bio je uveden polog od 5.000 dinara za svaki prelazak granice. Jedan putnik je uplatio samo 2500 din. “Nije to dosta!”, rekoše mu na carini. “Jest. Ja se ne kanim vratiti”!!!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

 

 

 

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari