Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Nakon Stepinca, papa Franjo ‘udario’ i po Ivanu Pavlu II.

Objavljeno

na

Svjestan promjena u društvu koje su ozbiljno načele temeljnu stanicu ne samo društva, nego i Crkve, brak i obitelj, sveti Ivan Pavao II. sazvao je 1980. godine Sinodu o obitelji, koja je kao plod dala prelijepu pobudnicu “Familiaris consortio”.

Kako sve ne bi ostalo na tome, na Sinodi i na pobudnici, Ivan Pavao II. već 1982. godine ustrojava Papinski institut za studij braka i obitelji, koji je osobno nadgledao i pratio, svjestan važnosti ove teme za cijelu Crkvu, a desna ruka u tome bio mu je kardinal Caffara.

Ivan Pavao II. stoga je osobno predsjedao Vijećem Instituta, a polazio je od dijagnoze kako nakon promulgacije enciklike “Humane vitae” nije uzdrman samo katolički moralni pogled na spolnost, nego su u pitanju i sami temelji kršćanske antropologije kao takve, pa je nova enciklika “Veritatis splendor” bila logičan nastavak ove Wojtyline brige i agende.

Dvije su bile okosnice ovog Instituta: moralna teologija i antropologija, oslonjene na “Familiaris consortio” i “Veritatis splendor”, a središnje mjesto imala je Katedra fundamentalne moralne teologije koju je osobno vodio kardinal Caffara.

Da će papa Franjo nešto mijenjati u pogledu ove teme, braka i obitelji, znalo se već 2014. godine, kada je kardinal Maradiaga, kojemu je papa Franjo povjerio reformu kurije, pitao Papu što će mu nakon Wojtyline Sinode 1980. nova sinoda o obitelji.

Franjo je kardinalu Maradiagi, prema njegovu kazivanju, ovako odgovorio: “Pitao sam papu Franju što će nam novi skup o obitelji nakon onog Ivana Pavla II. iz 1980. godine koja je iznjedrila veoma lijepu pobudnicu ‘Familiaris consortio’. Papa Franjo mi je rekao da je to što je Ivan Pavao II. radio bilo prije trideset godina i da takav tip obitelji za veliku većinu ljudi danas ne postoji.

To je istina, imamo patchwork obitelji, single roditelje, iznajmljivanje maternica, brakove bez djece. A da i ne govorimo o fenomenu istospolnih brakova. U vrijeme kada je Wojtyla sazvao Sinodu o obitelji, 1980., ti fenomeni nisu bili na vidiku (što nije točno, I.Š.).”

Novi institut

Dakle, papa Franjo je rekao da se Crkva treba “prilagoditi realnosti”, ma što to značilo, pogotovo kada su Crkva i njezin doktrinalni polog u pitanju. Tako je Franjo sazvao “svoju” sinodu o obitelji, a kao plod izašla je pobudnica “Amoris laetitia” namjesto Wojtyline “Familiaris consortio”, nova pobudnica oko koje se još uvije lome koplja – je li ona raskid ili kontinuitet s crkvenim naukom, u što ovdje neću ulaziti zbog kratkoće prostora, neka svatko zaključi sam.

Naime, papa Franjo je 8. rujna 2017. ustrojio novi Institut Ivan Pavao II. za nauk o braku i obitelji. Kao što se vidi, stari koji je osmislio Wojtyla nazivao se “za studij”, a Franjin “za nauk”. Papa je dodao da će novoutemeljeni institut promicati posljednju (!) sinodu i apostolsku pobudnicu “Amoris laetitia”. “Stara” se ne spominje.

Tako papa Franjo kaže: “Trebamo biti svjesni i strastveni tumači vjere u kontekstu u kojem društvene strukture manje podupiru pojedince nego u prošlosti, dok se suočavaju sa složenim stvarnostima obiteljskoga života. Vjerni Kristovu nauku – stoji nadalje u dokumentu – moramo s realizmom, mudrošću i ljubavlju promatrati stvarnost obitelji u svoj njezinoj složenosti”, kao da, Bože mi oprosti, pape prije njega, pa i Ivan Pavao II., to nisu radili.

Prošli pak mjesec, Papin je “povjerenik” za novi Institut, mons. Paglia napravio čistku ne samo Wojtylinih kadrova, docenata i profesora koji su ustali protiv “prilagođavanja realnosti” novog instituta, nego i promjenu kompletne paradigme koju je postavio Wojtyla s kardinalom Caffarom, a to je naglasak na fundamentalnoj moralnoj teologiji i antropologiji.

Franjo pak ide ne tako apstraktno, već “pastoralno” i u skladu s novim vremenima, pa je postalo jasno da je od Ivana Pavla II. u ovom Institutu ostalo samo ime. Katedra za fundamentalnu moralnu teologiju također je dokinuta, i sva sreća da je Caffara prije dvije godine umro jer bi ga strefio hercšlag, a “Veritatis splendor” i “Familiaris consortio” niti se ne spominju.

Stigao je novi kadar na tragu Franjine “prilagodbe realnosti” koji će ipak sociologiji ili psihologiji, tj. “znanosti”, dati ipak malo više prostora nego (fundamentalnoj) moralnoj teologiji. Kao čovjek bez zlih namjera koji ima doktorat iz izbačene discipline, teško mogu dokučiti kako se nova kuća može graditi bez fundamentalnog (temeljnog), i što to točno znači prilagodba realnosti, ako istine vjere, pa i na moralnom području, treba “prilagođavati”, a ne naviještati.

Papa Franjo jamačno dobro prepoznaje veliku krizu braka i obitelji, sigurno ima i dobre namjere pomoći ljudima u teškoćama, jer nije čovjek radi subote, već subota radi čovjeka. Sigurno je bilo i manjkavosti u radu Instituta nakon Wojtyline smrti, no ovakvi radikalni zahvati i diskontinuitet s prethodnicima ipak je nešto što ne sluti na dobro.

Mi se čudili kada je papa Franjo iz sasvim nepotrebnih razloga zaustavio Stepinčevu kanonizaciju. No, Ivan Pavao II. prošao je još gore. I svi mi s njim…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari