Connect with us

Kolumne

Ivica Šola: Od titule sveučilišnog profesora i direktora muzeja do ministra…

Objavljeno

-

Sve je više ljudi, pokreta na Zapadu koji grade barikade koje nitko ne želi napasti. Onda se dogodi da netko u prolazu odbaci krišku limuna na barikadu, a ovi s barikada odmah se sele u televizijska studija i kreće talambasanje: Ugroženi smo! Tako je i kod nas počela balvan-revolucija.

Francuska je dobila novog ministra obrazovanja. Pap Ndiaye, podrijetlom Senegalac, dijete pariških predgrađa, povjesničar po struci koji je u Francuskoj ostvario briljantnu sveučilišnu karijeru baveći se problematikom rasizma i integracija.

Na iznenađenje mnogih po Macronovoj želji Ndiaye zamjenjuje Blanquera, uvjerenog pristašu republikanskih vrijednosti i protivnika kulturrelativizma na sveučilištima te islamoljevičarstva. Sve suprotno od Ndiaye. S Ndiayeom Macron u obrazovnoj politici, koju je stavio kao prioritet svog mandata, totalno mijenja kurs koji bi mogao biti opasan ne samo za Francusku, već i cijelu Europu, a zove se militarizacija (mikro)identiteta.

Macron ga je prošle godine imenovao šefom Francuskog nacionalnog muzeja povijesti imigracije zabrinut zbog identitetskih tenzija koje bjesne u Francuskoj već nekoliko godina. No takav potez je sličan onome kada vatru idete gasiti benzinom, pogotovo sada na funkciji jednog od ključnih ministarstava.

Ndiaye je uistinu bio primjer integriranog Afrikanca kojemu je Francuska dala sve. Novi ministar proživio je djetinjstvo u obliku republikanske utopije. U intervjuima koje su davali Ndiaye i njegova sestra Marie to otvoreno potvrđuju, nisu iskusili rasizam u Francuskoj: “Bili smo zaboravili boju kože”, svjedoče u Le Mondu, evocirajući tek jednu izoliranu i beznačajnu epizodu kriške limuna koja ih je podsjetila na boju kože. Pap Ndiaye, koji je gutao knjige o povijesti Francuske, bez rasne diskriminacije završio je briljantno školovanje koje ga je dovelo do književne mature s pohvalama na Normale-Sup Saint-Cloudu, do titule sveučilišnog profesora, direktora muzeja, danas ministra.

Onda se dogodio preokret. Ndiaye odlazi na studije u SAD i tamo se upoznaje s pokretom “vokizma” koji ratuje protiv bijelog rasizma i patrijarhata s pozicija radikalnog feminizma i prava LGBT osoba te svih “ugroženih” (mikro)identiteta. Tako, nakon povratka iz Amerike, Ndiaye govori kako mu je boravak preko bare promijenio život i osvijestio mu njegov “crni identitet”, pa onda kao “ugroženi i diskriminarini” crnac u Francuskoj veli: “Biti crnac znači jedno – imati problema s policijom!” Da, njegov životopis baš to potvrđuje, to silno tlačenje i diskriminaciju. I onda novi Macronov ministar počinje ići na barikade koje nitko ne napada, sve dok nisu počele pljuštati izjave poput one kada je na France Culture ocrnio francusku, pa onda i europsku kulturu nazvavši je “šovinistički univerzalizam, čovjeka, bijelca, heteroseksualca”. Baš lijepa zahvala zemlji koja mu je dala sve, koja ga je “ugnjetavala”.

Nakon što je 2005. godine sudjelovao u stvaranju Predstavničkog vijeća crnačkih udruga u Francuskoj, posvetio se politici pozitivne diskriminacije – zaštiti manjina crnaca, imigranata i muslimana, uvjeren da u Francuskoj vlada “strukturalni rasizam”. Tako je u svojoj borbi protiv diskriminacije na temelju boje kože sudjelovao na skupu o rasnoj problematici koji su organizirali njegovi “vokisti” na kojem je bio zabranjen ulazak – bijelcima. Divan antirasistički skup, nema što. I nakon toga, hladno izjavi da antibijeli rasizam ne postoji, kao ni islamoljevičarstvo, sprega nemogućeg – LGBT ljevice i islamista koji homiće ubijaju.

Taj “antirasistički” pokret The Woke (Probuđeni), koji je novom Macronovu ministru “promijenio život” je politički korektna utvrda fanatika raznih fela i, zajedno s BLM, crnački je i LGBT ekvivalent bijelih suprematista, obrnuta karikatura trampizma. Suprotnosti koje su zapravo dvije strane iste medalje: dehumanizacija svake opozicije, osjećaj moralne superiornosti doveden do krajnosti, odbijanje ili čak psihološka nesposobnost da se čuje bilo što drugo osim glasa vlastitog klana. Taj osjećaj moralne superiornosti zapravo je perverzija jer oni nemaju moral, oni se moralom koriste.

Iznimno su agresivni, promiču cenzuru od sveučilišta do medija. Tako je profesor Bret Weinstein, ljevičar, bio prisiljen dati ostavku na sveučilišta Evergreen u državi Washington nakon što se usprotivio “anti-bijelom” danu koji ovi “antirasisti” bez ikakve osude organiziraju. U intervjuu za Le Figaro prof. Weinstein definirano je ove “probuđene” kao opasnost za zapadne demokracije. Macronu se imenovanjem Ndiayea za ministra obrazovanja tako očito ne čini.

Weinstein upozorava da “ljudi ne shvaćaju ove pokrete ozbiljno jer su smiješni” te dodaje: “Ali kad se suočite s njima, imate samo jedan izbor: ili se predati ili biti uništeni.” Pretjerano? Ne. Razlog tome je što ljudi poput Ndiyae i ti pokreti imaju poremećeno shvaćanje identiteta. To su sektaški pokreti i ljudi kojima je identitet mentalni zatvor umjesto polazište suradnje, barikada u hlepnji za statusom žrtve, statusom kojim će onda legitimirati vlastita zlodjela.

Macronov izbor Pap Ndiaye za novog ministra obrazovanja je opasna odluka za cijelu Europu. To znači da pristaje na militarizaciju (mikro)identiteta koji grade barikade, stavljaju balvane, pripremaju opasnu antropološku balvan-revoluciju u kojoj će, u ime “ugroženosti” sijati teror i cenzuru, od obrazovanja do medija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari