Pratite nas

Reagiranja

Ivica Šola odgovara Gvozdenu Srećku Flegi: Je li govor mržnje i ‘Hvaljen Isus i Marija’?

Objavljeno

na

Kako je inkluzivni i tolerantni Plenković došao na vlast, konačno sam shvatio što je to inkluzivnost, tolerancija, pluralizam i sloboda govora.

Najprije je, nakon što sam se tek očešao u Slobodnoj Dalmaciji o njegovu karijeru u vrijeme komunizma, “intervenirao” Mario Plenković, otac Andrejev. Izučivši komunikacijski zanat u bivšem režimu, nije me nazvao osobno, nego preko meni jedne bliske osobe nježno poručio da stanem, piše Ivica Šola / Globus

I metode drugih ljudi bliskih aktualnom predsjedniku Vlade su slične, ne vrše pritisak izravno, već uvijek preko meni bliskih ljudi. Među inim, spomenut ću samo da me gnjavio i Jandroković, nakon što sam ga bocnuo zbog jedne totalitarne izjave u suprotnosti s Ustavom i demokracijom, kao i o Istanbulskoj konvenciji.

Kao Plenkovićev ćaća i on mi je komunicirao preko meni bliskih ljudi i poručio da to što se kritički osvrćem na vlast “nije kršćanski”. Onda me ministrica Obuljen javno napala i lažno nazvala lažovom, tumačeći mi umjetnost i umjetničke slobode u koje ne želi zadirati, ali nije joj problem zadirati u ustavne kategorije i medijske slobode.

Da ne nabrajam dalje, jedino što me zabrinulo u svim tim zivkanjima i nemuštim reagiranjima jest spoznaja da imam svoju glavu, još tome modernu, u kubističkom stilu, pa sam se pitao zašto mi netko hoće nataknuti svoju.

Pa da o Istanbulskoj umjesto mene misli Plenković, jer ju je on “jedini” pročitao i razumio, da o kršćanstvu umjesto mene misli teolog Jandroković, da o umjetničkim slobodama umjesto mene misli Obuljen… Ako je Plenković svojim autoritarnim stilom svim hadezeovcima, s časnim izuzecima, nataknuo svoju glavu, od mladeži preko žena iz Katarine Zrinske do saborskih zastupnika, meni neće, nisam hadezeovac, već slobodan čovjek koji ima svoju savjest i kralješnicu.

To što se događa je mentalitet komiteta, gdje vođa misli za sve inače – padaju glave, ili slijedi marginalizacija. Iako, nisam ni ja baš neka stijena kamena, kada malo bolje promislim, zašto ne bih uzeo glavu ministrice Obuljen, pa ću brata lako zaposliti u tijelu za nadzor medija, zašto ne bih uzeo glavu Dubravke Šuice i postavio svog brata za šefa zračne luke u Dubrovniku, zašto ne bih uzeo Plenkovićevu glavu i zaposlio šogora bez natječaja u istoj zračnoj luci… Iako takvo zapošljavanje možda nije po zakonu, u skladu je s Istanbulskom konvencijom koja, izgleda, sadrži u sebi ne rodnu, već “rodijačku ideologiju” koju HDZ-ovci i drugi obilato primjenjuju, od Dubrovnika do Vukovara.

HDZ-ova rodijačka ideologija odjeljuje ljudsko biološko tijelo od njegove savjesti i vlastite pameti, pretvarajući ga u uhljeba u zamjenu za transplantaciju glave. Tako u HDZ-u trenutačno imamo ljude koji se zovu Plenković 1 i Plenković 2, 3 i 4, 5…

Ali nisu samo vladajući političari oni koji bi željeli da nosim njihovu glavu. Javio se u prošlom broju Globusa jedan profesor, čovjek za sva vremena i režime, Gvozden Srećko Flego, stari praksisovac, vječiti pristav, kako bi za takve rekao Krleža.

U tekstu pod naslovom koji izravno poziva na moje isključenje, na medijsku eliminaciju, “Smije li se biti tolerantan prema onima koji to nisu”, na vrlo tolerantan način u podnaslovu neizravno, ali jasno, Flego sam daje odgovor: “Svojim diskvalifikativnim i žestokim grdnjama drugačije mislećih Ivica Šola reaktualizira to pitanje.”

Opet mentalitet komitetlija koji bi drugima natandarili vlastitu glavu te skrivajući se iza tolerancije i famoznog orvelovskog govora mržnje zapravo to čine. Budući da sam priznao da bih u kontekstu “rodijačke ideologije” preuzeo čak i Šuičinu glavu, nažalost, Fleginu glavu nikada ne bih, čak i kada bi mi ponudili besplatnu večeru s ministricom Murganić za Valentinovo.

Naime, Flego je nešto što nikada ne bih mogao postati, on je živi teatar apsurda. Budući da slijedi uznemirujući sadržaj, molim da osjetljive osobe dalje ne čitaju.

Flego je u bivšem režimo obnašao mnoge dužnosti. Među inim bio je predsjednik Hrvatskog filozofskog društva koje je u svoje članstvo primilo četničkog vojvodu Vojislava Šešelja (koji nije imao veze s filozofijom), kojeg su već tada jugoslavenske vlasti prepoznale kao takvog i uhitile, ali pametni Flego nije.

U dva dokumenta, koje imam, Flego se obraća vlastima u SR BiH te Filozofskom društvu Srbije stajući u Šešeljevu obranu i piše: “Članovi Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva 14. 3. o. g. (1984. je) sa zabrinutošću su primili vašu obavijest o onemogućavanja javnog djelovanja dr. Vojislava Šešelja… Pridružujemo se vašem protestu protiv kršenja Ustavom i zakonima garantiranih prava i sloboda kao i vašem odlučnom zahtjevu da se prekine svako ugrožavanje osobnog i znanstvenog integriteta dr. Vojislava Šešelja.”

Tomu treba dodati da isto to Hrvatsko filozofsko društvo i praksisovci okupljeni oko njega, za razliku od Šešelja, nikada nisu jednom riječju branili Vladu Gotovca, kojeg su smatrali “hrvatskim nacionalistom”, a četnika Šešelja “jugoslavenskim disidentom”. Šešelja su izbacili iz Društva tek početkom devedesetih. Bujrum!

U prošlu srijedu u Globusu, jednakom odlučnošću kao nekoć Šešelja, Flego danas brani papu Franju, i to od moje malenkosti. Nekoć braniti četnika, danas papu, to je lobotomija, pa je jasno zašto mi predbacuje da nemam “ekumenski duh”, jer je on svoj ekumenizam upravo zorno pokazao stajući jednako između pravoslavca Šešelja i katolika Franje.

To bismo mogli nazvati originalni, fleginski “transrodni ekumenizam”. Marksist Flego bi, eto, teologa papinskog sveučilišta učio teologiji, pa nešto drvi otprilike općim mjestima o ekumenizmu i dogmatizmu, istovremeno prosipajući ofucanu postmodernu (de)konstruktivističku papazjaniju kao novu metafiziku, kao dogmu, na temelju koje su i otelili tzv. rodnu teoriju.

Kada smo već kod paradoksa zvanog Flego, on je čovjek koji je žestoko protiv “ustašizacije Hrvatske”, ali je bio dio Vlade, Račanove, koja je legalizirala pozdrav “Za dom spremni”. Uistinu, ne samo ekumenski, već iznimno tolerantan čovjek. Ako može Šešelj, zašto ne i “Za dom spremni”. Jedno mu priznajem, dosljedan je – sukladno Istanbulskoj on je za rodnu ravnopravnost ustaša i četnika.

Pitanje je samo zašto nije dao ostavku u Vladi koja je legalizirala pozdrav koji on naziva ustaškim. Ako kaže da nije znao, kao u slučaju Šešelja, ako su mu tako dvije krupne stvari promakle, takvom čovjeku ne treba dati da čuva dvije nacrtane ovce, a kamoli da neinformiran upravlja bilo čim, da čini štetu i sebi i drugima.

Flego je u bivšem režimo bio dio praksisovaca, marksista. Kako se presvukao devedesetih? O tome, i Flegi, je još 1999. godine Mislav Kukoč progovorio pod naslovom “Kako su praksisovci preko noći postali liberalnim demokratima”, gdje piše kako su kameleonski “neobrazloženo odbacili svoj kolektivističko – egalitaristički marksistički svjetonazor i zamijenili ga njemu disparatnim varijantama liberalnog individualizma”.

No, u jednom se, piše dalje Kukoč, nisu promijenili pa su nastavili “teorijske bitke protiv hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, samo što su to u bivšem režimu radili s pozicija jugoslavenstva i marksističkog internacionalizma, a danas s pozicija građanskog univerzalizma i globalizma”.

Tako Flego pristupa već devedesetih Sorosevu Otvorenom društvu koje počiva na Popperovoj filozofiju, Popper koji, među inim, Marxa i marksizam smatra neprijateljima otvorenog društva!? Koje oksimoronsko konvertitstvo!

Kada smo kod govora mržnje (verbalni delikt u komunizmu), dok je Flego bio ministar (2002. g.) profesor Sesardić javno je upozorio na rasistički govor mržnje Fleginih praksisovaca, posebno Flegina kamarada Kangrge, jednog od utemeljitelja Društva koje je primilo Šešelja, a koji je govorio o “defektnosti hrvatskog naroda”, koji je “genetski poremećen” i “bolestan u svojoj genetskoj srži”, a kada je opleo po Bandiću, za Hercegovce općenito je rekao da su “jasno inferiorna turska i srpska kopilad, lopovi, hadezeovi pljačkaši”.

Flego kao ministar tu nije prepoznao govor mržnje, možda je tu dobro primijeniti onu “šutnja je odobravanje”? Zato, Flego je zadnji, kao praksisovac, potom sorosevac, pozvan govoriti o govoru mržnje, pogotovo ako on odlučujete što je mržnja, kao i nekoć što su njegovi određivali što je verbalni delikt i slali u zatvore.

Za Flegu je mržnja i “Hvaljen Isusu i Marija”, osim ako to kaže njegov “štićenik” papa Franjo o čijem funkcioniranju kao pape, osim medijske slike, Flego nema pojma, a ne da mi se ovdje besplatno ga podučiti. Flego koji bi određivao ne samo tko smije, pa i na ovom mjestu, govoriti, nego i što će govoriti. Marx je u njemu i dalje jači od Poppera, Šešelj od Gotovca.

Dakle, u kontekstu HDZ-ove “rodijačke ideologije”, priznajem slabost, uzeo bih čak i Šuičinu glavu, ali Fleginu nikako, jer mi tijelo ne može nositi Šešelja i papu Franju istovremeno, Marxa i Poppera, Smrt fašizmu i Za dom spremni, sve te kontradikcije zvane Gvozden Srećko Flego.

No imamo ipak jednu stvar zajedničku. Volimo kvalitetne autore. Zato on mene čita, a ja njega ne. Osim kada se bavi kvalitetnim autorima.

Pozdrav. IŠ / Globus

 

Ivica Šola: Otvoreno pismo Ivana Pavla II. HDZ-ovcima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Ivo Goldstein očito mnogo čita, a nažalost malo razumije

Objavljeno

na

Foto HINA

Notorni prof. dr. Ivo Goldstein, „propali“ diplomata, očito, mnogo čita, a nažalost malo razumije. Jao si ga njegovim studentima! Sada je u Jutarnjem listu (18. ožujka 2019.) objavio „komentar“ „Tko izjavi da su u Bleiburgu ubijeni „nevini vojnici“, nema što tražiti u Jasenovcu“. Nabrljao je sve i sva, baš kako to i inače čini. Ne kaže se bez razloga da je „isti kao otac“, odnosno da „jabuka ne pada daleko od stabla“!

U tom tekstu među ostalim se pita: što bi se moralo dogoditi da se ponovno održi  jasenovačka komemoracija? Pa, sam sebi odgovara: da bi „Vlada morala prestati financirati revizionistička društva, morala bi uklanjati ploče i insignije s ustaškim sloganima i simbolima, itd, itd. Međutim, prije svega – ona bi morala jasno reći danas ili sutra, a onda i ubuduće i zauvijek – tko je u Drugom svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani“.

Kao prvo, ovo pitanje nije za Vladu, (vjerojatno misli na hrvatsku Vladu, mada poput Pupovca to nigdje ne ističe), već za učenike prvog razreda osnovne škole.

Međutim, bolje bi bilo da nam on, prije svega, odgovori – tko je u svetom hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu bio na pravoj, a tko na krivoj strani, ili još bolje – na kojoj su strani tada bili on i njegov tata?

Zatim se obrušio na izjave predsjednika Sabora (valjda opet misli na hrvatskog, što mu je kako se čini jako teško napisati), pa kaže da Gordan Jandroković, kao drugi čovjek u državi (valjda hrvatskoj!) „jednostavno – laže“. Po Goldsteinu na „Bleiburškom polju nije stradao gotovo nitko, nego su ljudi ubijani kasnije, nakon zarobljavanja“, a nakon toga tvrdi da tamo „nisu ubijene žene i djeca, nego su puštani kućama“!

Naš slavni Ivo piše i ovo: „Bleiburg i Križni put samo su dio „obračuna s narodnim neprijateljem“ koje su nove jugoslavenske vlasti provele od jeseni 1944. do ljeta 1945. godine (u nekoj mjeri i kasnije) na čitavom teritoriju, od Makedonije do Slovenije.“

Znači,  i ovaj pomozbog povjesničar se slaže da su se partizani i Tito obračunavali s „narodnim neprijateljem“ i nakon završetka Drugog svjetskog rata (ali i kasnije) od Slovenije do Makedonije, samo nigdje namjerno ne spominje – bez suda i suđenja!

S obzirom da su i Hrvati sudjelovali u Domovinskom ratu i da su pobijedili, jer to znači da su „pogriješili“ što se i oni nisu i nakon 1996. obračunali s „narodnim neprijateljima“?

E, da jesu, bili se na njihovu udaru našao i otac i sin Goldstein?

Profesor Ivo (tko mu je dao tu titulu?) kaže i ovo: „Na Bleiburgu i na Križnom putu stradalo je nevinih koji nisu trebali stradati – za mnoge njih, ako su i bili nešto krivi, smrt je bila vjerojatno prestroga kazna“!

Dakle, sad opet tvrdi suprotno – da su čak i nevini stradali na Bleiburgu!?

Može li se jednog ovakvog nazovi „povjesničara“ nakon toga uzeti za ozbiljno, odnosno vrijedi li s njim uopće polemizirati, kad, kako narod kaže, „laže kao pas“ ili bolje rečeno da je „glup do daske“?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Dajte svetu misu i za Josipovića. Zaslužio je.

Objavljeno

na

Gdje je tzv. bivši sramni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić stao, tu je nastavio također tzv. sramni  Ivo Josipović.

Naime, otkako se vratio starom jatu, ponovno u redove SDP-a, neprestano bljuje i pljuje, čas po ovima, čas po onima.

Neki bi rekli – „nikad nije kasno  poludjeti“!

Sad je po tko zna koji puta dao intervju jednom dnevnom listu (Večernji list, 16. ožujka 2019.).

Kad su ga pitali za mišljenje  o aktualnoj predsjednici Republike Hrvatske Kolindi Grabar – Kitarović, koja ga je, hvala Bogu, zamijenila, uz ostalo je rekao da „ne zna povijest svoje zemlje“, a da „u pluseve gospođi predsjednici svakako treba ubrojiti da je držala vrlo uspješno dijete, o čemu su mediji redovito izvještavali, očito na njezin poticaj“, zatim da je „sjajno navijala za naše športaše, što je prelazila  granicu dobrog ukusa ljubljenjem i grljenjem  svega i svakoga“, pa je  u „ozbiljnim krugovima i u inozemstvu izazivala podsmjeh i često neukusne šale“.

„Minus su joj“, kaže dalje, „neispunjena obećanja, posebno ona o tome kako će Hrvatsku učiniti najbogatijom zemljom, ili ono da će preseliti Ured.“

„Od ozbiljnih stvari koje joj možemo zamjeriti tu su poticanje ustašofilije, dolijevanje ulja na vatru loših odnosa sa susjedima, zlouporaba tajnih službi, besciljno seljenje ureda po Hrvatskoj te propuštanje prilike  da u sastancima s važnim akterima svjetske politike učini nešto korisno za Hrvatsku“, itd. i tako redom.

A kad je bila riječ o tome: kakve su šanse aktualne  predsjednice  za drugi mandat, i tu žalosni  Josipović ima što (podrugljivo) reći:

– „Ako ćemo suditi po rezultatima njezinog mandata, nikakve“!

Za njega je porazno da imamo mise za ustaške zločince, a da za partizane nikada nisu služene!

Što on ima s Crkvom i misama? Ne vjeruje u Boga, osim onog koji se zove Tito, Marx, Staljin i Lenjin!

Pa, ako baš hoće. porazno je da mise nikada nisu služene i za partizanske i komunističke zločince. Kad je nažalost bio na vlasti mogao je narediti da se i takvima služe mise!

S obzirom da si ovaj politički kameleon utvara da za razliku od Kolinde Grabar – Kitarović „zna povijest“ bilo bi ga dobro pitati: gdje je bio i što je radio 1991., tim prije što u njegovu životopisu nema ni rečenice o tome?

Neki kažu da je u vrijeme svetog hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata čitavo vrijeme vježbao s čuvenim i žestokim rockerom Goranom Bareom, kako bi ga i javno na klaviru mogao pratiti, dok ovaj u „transu“ pjeva ili bolje rečeno mrmlja.

Prelistavajući njegov službeni životopis od prve se vidi da uistinu nije bio “nigdje“, odnosno da je u vrijeme dok su drugi ginuli –svirao klavir!

Istina, nije on jedini kraj kojeg je hrvatska borba za slobodu i samostalnost prošla kao „zvijezda padalica“, ali zbog čega i kako je to moguće da ti i takvi nama dijele lekcije, a da mi njih „ne smijemo“ pitati – što su radili u ratu?

On će sigurno reći da ga je za predsjednika države birao „narod“. To je točno. Ali „narod“ koji je baš kao i on (svaka čast iznimkama) u vrijeme kad je trebalo također nešto svirao, recimo usnu harmoniku!

Stoga se pitamo: zašto se ne bi jedna sveta misa održala i za josipoviće?

Zaslužili su!

Mladen Pavković

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari