Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: ‘Oluja’ kao podsjetnik na vrijeme kad smo vjerovali u čuda

Objavljeno

na

Njemački teolog Rudolf Bultmann, radeći na demitologizaciji Evanđelja u prvoj polovini prošlog stoljeća, napisao je da današnji čovjek ne može vjerovati u čuda jer sluša radio. I eto ti odmah čuda: teolog ne vjeruje u čuda! Ili još većeg čuda: Čovjek od duha protiv duha, protiv neobjašnjive tajne, rabi argument tehnike. Radio.

Kada su svojevremeno, nakon više desetljeća, ekshumirali tijelo suor Bernardet koje je bilo neraspadnuto, također se digoše mnogi objašnjavati ovo čudo raznim prirodnoznanstvenim kauzalnostima, protiv čuda nahrupila raznorazna racionaliziranja. Zašto se ljudi boje vjerovati u čuda, a čuda oko nas na sve strane?

Zar nije čudo da je suor Maria de Agreda iz svog kastiljskog samostana u 17. stoljeću evangelizirala indijanska plemena u Teksasu? Ili čudo zvano Blaise Pascal: on piše “Apologiju kršćanstva” protiv ateizma dok još ateizam kakvom se on obraćao, a kakav danas poznajemo, nije niti postojao. Govoriti, kao Pascal, još nerođenoj publici, kakvo čudo!

Čuda nisu vezana samo uz uski religijski kontekst. Zar nije čudo da je Kant predavao geografiju i suvereno razglabao o globalnim temama svoga vremena, a da se nikada nije maknuo iz Koenigsberga? Ili američka antropologinja Margaret Mead, koja je izvrsno izučavala seksualne navade Samoanaca u svom kabinetu u Sjedinjenim Državama.

Jedan od takvih je i kazališni kritičar, Borgesov prijatelj Juan Wilcock, koji je radio izvrsne kritike predstava na koje uopće nije otišao, ali je maestralno secirao izvedbu uz sveopće odobravanje, i to još u Papinom glasniku “L’ Osservatore Romano”. Čudo neviđeno, čovjek je poznavao izvrsno redateljev način rada i rukopis koji se stalno ponavljao, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Uskoro će i jedna važna obljetnica, stotinu godina od obraćenja Gilberta Keitha Chestertona na katoličko kršćanstvo.

Taj čovjek bio je čudo. Jedan od najvećih genija svoga vremena, homo universalis, koji se svaku večer prije spavanja, poput djeteta, molio svom anđelu čuvaru. Je li bio lud ili zaluđen mitovima?

Najbolje je riječ prepustiti njemu: “Što je to što ljude održava razumnim? Moguće je dati općeniti odgovor što ljude kroz samu povijest održava pri zdravom razumu. Misticizam održava ljude pri zdravom razumu. Dokle god postoje misterije, postoji i duševno zdravlje.

Kada ih uništite, stvarate morbidnost. Običan je čovjek oduvijek zdrav, jer je običan čovjek oduvijek mistik. On podnosi sumrak. On uvijek ima jednu nogu na zemlji a drugu u carstvu čudesa… Sva je tajna misticizma u ovome: čovjek može shvatiti sve uz pomoć onoga što ne razumije.

Morbidni logičar nastoji sve učiniti jasnim, a uspijeva sve učiniti tajanstvenim. Mistik pak dopušta da jedna stvar bude tajanstvena, i time sve drugo postaje jasno… Najsigurniji znak ludila je kombinacija logičke potpunosti i duhovne skučenosti. Luđak nije onaj koji je izgubio razum, već onaj koji je izgubio sve osim razuma.”

Chesterton je smatrao da ljudi griješe što djeci čitaju bajke, jer bajke su za odrasle, za djecu je stvarnost koja je u sebi toliko puna čuda i čudesnoga, više i od najmaštovitije bajke, što dječje oko tako lako zapaža.

Djetetu je čudo i kada puše vjetar i kada pada kiša, tako je i misticizam o kojem Chesterton govori prirodna sposobnost svakoga čovjeka kojemu vas ne moraju učiti skupi gurui s Dalekog istoka ili specijalizirani priručnici.

Kroz proces socijalizacije ta mistička “sposobnost”, vlastita svakom čovjeku, nažalost može biti, i često jest, ugušena “morbidnim logičarenjem”, kako veli on.

Nije problem dakle, logika, već ona morbidna, koja ne dopušta ništa što nije objašnjivo. Takvi traže da se dokaže i postojanje Boga, previđajući da Bog koji bi se mogao dokazati više ne bi bio Bog, već manipulativno sredstvo u ljudskim rukama, kako je to više puta u povijesti učinjeno.

Čudo, da ne bude nesporazuma, ne znači čovjekovu pasivnost, naprotiv, kao u onoj narodnoj: pomozi sam sebi i Bog će ti pomoći. Vjerovati i djelovati u ostvarenju naizgled nemogućeg početak je svakog čuda.

Hrvatska vojska i policija u akciji “Oluja” oslobodila je Knin, slomila kralješnicu Miloševiću i spasila Bihać od nove Srebrenice. To su bile godine, devedesete, kada je ovaj narod još vjerovao u čuda, kao što je nastanak i oslobađanje hrvatske države. Sve se dogodilo protivno svakoj logici, i vojnoj i (geo)političkoj. Tada smo kao narod još bili “maloljetni”, vjerovali smo u čuda, ona su nam bila kao nešto prirodno. I dogodila su se.

Što je danas ostalo od svega toga? Postali smo nacija umorna od same sebe, a devedesete proglasili mračnima. Sve do oslobađanja Gotovine i Markača, o “Oluji” i Domovinskom ratu pisalo se isključivo pod vidom zločina, snimani su filmovi, krenula hajka na branitelje i njihove “povlastice”, među kojima su i geleri u tijelu, sama država (Mesić) radila je u Haagu protiv države…

Hvala momci, i živima i palima za Domovinu. Oni su dokaz da se ima smisla boriti, da su čuda i dalje moguća.
Samo nam manjkaju takvi muževi i žene kao iz “mračnih” devedesetih…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Majka svih hrvatskih bitaka VRO Oluja razbila je zločinačku srpsku tvorevinu u samo 72 sata i natjerala teroriste u bezglavi bijeg

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari