Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Osama bin Laden branitelj BiH, Praljak agresor!

Objavljeno

na

Vesna Pusić trlja ruke. Njezin stranački kolega, saborski zastupnik Glasa, kojem se otac zove Ethem Tiro, a on Goran Beus Richenbergh, izjavio je u povodu epskog čina generala Praljka: “Glas neće sudjelovati u instrumentaliziranju Sabora. Ubio se pravomoćno osuđeni ratni zločinac.” Hm, “instrumentaliziranje Sabora”, veli sin Ethema Tire, koji postade Richenbergh.

Slobodna zemlja, neka svatko slobodno govori, daje si prezimena kako hoće. Za tu slobodu koju uživa Ethemov sin, kao i sinovi mnogih očeva, general Praljak je podnio žrtvu. Mislim da bi ga general Praljak potpuno razumio jer je i sam pao kao žrtva instrumentaliziranja, instrumentaliziranja prava i pravde u političke svrhe.

Haaški sud za bivšu Jugoslaviju koji je (nebrigom) ubio generala Praljka, nastao je kao posljedica političkog “udruženog zločinačkog pothvata” umotanog u “međunarodno pravo” da kroji “pravdu” po mjeri velikih sila i njihovih tajnih službi.

To ne tvrdim ja. To tvrde “insajderi”. Evo samo par njih, radi malenog prostora koji imam, kako bi Ethemov sin koji govori o “instrumentaliziranju” bio cjelovito “informisan”.

Presporo, preskupo i nepravedno

Georges Abi-Saab-a, profesor međunarodnog prava, bio je jedan od prvih sudaca kojeg je Opća skupština UN-a, koji je osnivač ovog Suda, imenovala, a koji je vrlo brzo dao ostavku. Razlog “bizaran”: profesor Abi Saab je ostao zgranut kada je vidio kolike su ovlasti tužitelja, koliko je sukladno tome igara u politici optuživanja koju vode velike sile i njihove službe, da cijeli Tribunal nema nikakve veze s pravom i pravdom te da je opasno da se sudi po anglosaksonskom modelu.

Sve to je u intervjuu koji je dao Večernjaku prije dva desetljeća jednoj od najboljih poznavateljica ove problematike Višnji Starešini, sažeo u rečenici: “Ja sam dio studija proveo u SAD-u, poznajem taj sustav i osobno mu nisam sklon. Osobito ne na međunarodnom planu. Nalazim ga preteškim, a pravdu presporom, preskupom i nepravednom.”

Kako su, dakle, haaški tužitelji podizali optužnice? Po diktatu politike. Evo što kaže o tome desna ruka tužiteljice Carle del Ponte Florance Hartmann: “Vojni analitičari okupljeni u Military Analyst Teamu, MAT u žargonu Suda, bili su neizbježan put svakog pravnika ili istražitelja koji želi analizirati hijerarhijske strukture, secirati organizacijske sheme, identificirati one koji naređuju. Kao osjetljivo i zaštićeno mjesto u središtu sudskog stroja odmah pobuđuje lakomost velikih sila.

Ovaj zadatak, previše precizan i složen da bi se povjerio neiskusnom osoblju, dodijeljen je, sasvim logično stručnjacima. Amerikanci i Britanci požurili su se dati to visoko kvalificirano osoblje, koje omogućava nadziranje kaznenih strategija iz daljine.

Vojni analitičari koji su potekli iz najboljih obavještajnih službi i ostali vjerni svojim vladama, bili su bez sumnje među najkompetentnijim članovima ICTY-ja, ali su mu nametali pristranost. Godinama su obeshrabrivali svaki pokušaj progona pravih huškača etničkog čišćenja i utuvili većini u tužiteljstvu da Mladić Karadžić djeluju na svoju ruku i da se ne može zamisliti dogovorna politika Beograda i Pala, sjedišta srpskih ekstremista u Bosni.”

Pokušali zataškati i Ovčaru

Treba li dodatni komentar? Da. Slobodan Milošević je umro nevin, Vojislav Šešelj je nevin, njegov isprdak koji je hodao po Hrvatskoj i govorio, huškao da je ovo Srbija, Aleksandar Vučić je predsjednik Srbije, Vojni vrh JNA i KOS-a je nevin, Ratko Mladić je bio privatni poduzetnik, smjer mesar, koji nije imao nikakve veze s Beogradom, Ratko Mladić nije uopće optužen za zločine i klanja po Hrvatskoj…, mogli bismo do jutra nabrajati sve “propuste” Haaškog suda, zapravo njegove zločinačke politike optuživanja.

Eto, takvom politikom optuživanja ni za Vukovar nitko nije presuđen, samo za Ovčaru, pri čemu treba dodati da su Ujedinjeni narodi, utemeljitelji ovog zloglasnog suda koji je osudio Praljka, opstruirali i pokušali zataškati, i srpski zločin na Ovčari. Naime, kada je Frits Kalshoven, profesor međunarodnog humanitarnog prava, kao čelnik UN-ove Komisije za istraživanje teških kršenja ljudskih prava, krenuo u iskapanja na Ovčari, u sustavu UN-a “nisu mogli pronaći” par desetaka tisuća dolara za troškove iskapanja!?

Lord Owen pak, koji je jedan među inima, koji je legalizirao srpska osvajanja i genocid nazvan kasnije Republika Srpska, te sudjelovao u podjeli BiH, vidimo sada na štetu najmalobrojnijeg naroda, Hrvata, otvoreno je zagovarao “imunitet za Miloševića i Karadžića”, kako je rekao J. Fox, američki diplomat.

Zato ne čudi ni da je procesu protiv oficira Armije BiH (Rasim Delić i drugi) u Haagu ovaj sramotni sud mudžahedine pristigle iz kampa Osame bin Ladena okarakterizirao kao branitelje BiH, a pripadnike HVO-a kao – okupacijsku vojsku!!!???
Kako je ova farsa od Haaškog suda, politički instrumentaliziranog prava i pravde, na kraju završila? “Zdravicom” istine generala Praljka: “Suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu!”
Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

HODAK: Za raspad Juge platit ćete vi koji ste ju uz potporu USA i srušili. I to baš na 29.XI.

Marijan Knezović: Hrvati u BiH imaju pravo na slobodu govora, sve dok govore ono sto Sarajevo želi čuti

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari