Connect with us

Kolumne

Ivica Šola: Otkrivena senzacionalna vijest…

Objavljeno

on

Ivica Šola: Otkrivena senzacionalna vijest – ljudi su smrtni! I, nećete vjerovati, ostat ćemo smrtnici i nakon korone

Sve donedavno tabu je bio seks, eros. Proganjan je bio i kontroliran ne samo iz i od strane Crkve, već je i Hollywood, cijela kultura, brižno propisivala čak i bizarne načine poljubaca među glumcima.

Danas seks ne da nije tabu, on je na svakom koraku lako dostupan i propagiran, od pornostranica do sisa i guzica novokomponovanih pevaljki i pevača. Sa šezdesetosmaškom revolucijom seks je čak postao religija, sredstvo emancipacije muškaraca i žena, put ka potpunom očovječenju i oslobođenju.

Sukladno freudovskoj igri erosa (seksa) i thanatosa (smrti), danas više nije tabu seks, nego smrt. Ozbiljan govor o smrti prognan je iz javnog prostora, on egzistira tek banaliziran kao roba za filmove i crtiće u kojima umrijeti znači medijski konstrukt koji me se ne tiče, tek zabavlja.

Umire se na zaslonu, ali u stvarnosti ako se i umire, umiru uvijek drugi. U paradigmi konzumerizma gdje je život shvaćen kao vječita zabava, smrt uznemirava, kvari party kulturu koja se pretvorila u kunderijansku knjigu smijeha i zaborava, zaborava vlastite konačnosti, smrtnosti. Smrt je danas partibrejker.

I onda nam se dogodila korona, a smrt je postala svakodnevna tema, iako na način apstraktnih brojki, statistike, ali je postala. Ljudi, ne svi, ponovno otkrivaju koliko je život krhak fenomen, kako je potrebno tako malo da se od hipermobilnog narcisa moraš naći statičan, zaustavljen, suočen sam sa sobom koji može jednom i umrijeti.

ŽIVOT KAO PUKO TRAJANJE

Danas zvuči gotovo bolesno da je sveti Franjo nazivao smrt “sestricom” ili da su monasi u svojim ćelijama držali lubanje koje ih, paradoksalno, čvrsto drže na zemlji, u autentičnom životu i egzistenciji. Svi strahovi svoj korijen imaju u strahu od smrti. Odrediti se prema činjenici vlastite smrti, poruka je spomenutih naših predaka, pa i filozofa poput Heideggera, znači zapravo odrediti se prema životu.

Sve donedavno ljudi su smatrali smrt dijelom prirodnog poretka stvari, danas je smrt nešto neprirodno, nešto što je greška, zakazivanje (medicinskog ili znanstvenog) sustava. Tako sugerira i korona-izvještavanje o smrti.

Ipak, u jeku korone, kod nas neprimijećena, izišla je knjiga Oliviera Roya, istaknutog člana francuskog Instituta za povijest znanosti i tehnologije, inače – matematičara, pod zanimljivim naslovom “Idolatrija života”.

Zašto se naše poimanje smrti promijenilo? Jer se naša predodžba o životu promijenila, kaže Roy. Dok smo imali pojam onostranoga, pojam svetoga, pojam smisla, postojale su vrijednosti za koje se valja žrtvovati. Toga više nema, tek život radi života, idolatrija života… Život više nije vrijeme koje nam je darovano da zaslužimo svoje spasenje ili naprosto obogatimo druge svojim smislenim tragom, već vrijeme bez kraja, bez izgleda i cilja.

Dakle, jedino što treba učiniti je produžiti ga što je više moguće. Zašto? Pa radi samog trajanja. Bitno je koliko (!) si dugo živio, a ne koliko si smisla ostvario. Koliko je genija, pjesnika, umjetnika, znanstvenika umrlo mlado? Masa. Među inim, umrli su mladi jer su se “iscrpljivali” za nešto što ih nadilazi, za uzvišeno, dobro, sveto…, a ne tek moj ego, ne tek život kao puko i što dulje trajanje.

NEUSPJEH ZDRAVSTVA

Spojiti jedno i drugo, smisao i trajanje svakako je idealno. Ali intenzivan, posvećen i smislen život nekog pojedinca često puta znači da jedna njegova godina zapravo vrijedi četiri godine prosječnog mediokriteta ove narcističke kulture koja smisao i spasenje vidi samo u medicini ili znanosti.

Takav život, reći će matematičar (!) Roy, nije život već idolatrija života u smislu reduciranje jednog takvog misterioznog i fascinantnog fenomena samo na biološku i kronološku dimenziju. Otuda i njegova kritika, ne toliko medicine, koliko izbacivanje iz obzora smrti iz horizonta života, pa kaže:

“U mjeri u kojoj se (zdravstveni) sustav povećava u veličini i snazi, čovjek od njega očekuje da postane univerzalni iscjelitelj. Drugim riječima, što sustav više raste, to više razočarava – jer očekivanja beskrajno nabreknu, dok sposobnost da ih se ispuni ostaje ograničena. Nekada je smrt bila nužni kraj zemaljskog života, što bi medicina u određenim slučajevima mogla odgoditi. Danas je smrt neuspjeh zdravstvenog sustava.”

Roy navodi dalje kako je, od devetnaestog stoljeću, donesen zakon prema kojem se morao navesti uzrok smrti. Najčešći je bila starost. No kako se životni vijek sve više produljava, gotovo se ne upisuje starost kao uzrok smrti pa Roy kaže: “Nitko (danas) ne umire od starosti.

Smrt uvijek mora imati precizan uzrok, nefunkcioniranje jednog ili drugog organa – što sugerira da to nije manifestacija našeg smrtnog karaktera, već posljedica određene disfunkcije, koja se mogla spriječiti ili da ćemo u budućnosti znati kako to liječiti. To uzrokuje da se smrt čini sve manje potrebnim terminom zemaljskog života, a sve više i više kao neuspjeh zdravstvenog sustava, koji nije bio u stanju učiniti ono što je bilo potrebno za produženje života.”

Jesu li ljudi, kako se trenutno prepucavaju, umrli od korone ili s koronom, zapravo je glupa, promašena. S koronom ili bez nje, pravo pitanje nije, pa i u vrijeme korone, od čega ljudi umiru, nego za što ljudi žive. Ili su živjeli.

I, nećete vjerovati, ostat ćemo smrtnici i nakon korone.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari