Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Papa Franjo, političar globalizma

Objavljeno

na

Smiju li se svećenici baviti politikom? Ne, to je područje vjernika laika, kako kaže Drugi vatikanski sabor. No, postoji izuzetak koji je iznad samog crkvenog nauka, a to je papa Franjo.

Kako idu izbori za Europski parlament, poglavar Katoličke crkve otvoreno se bacio u političku arenu da bi podupro ideju više Europe, te se jasno obrušio na “suvereniste, populiste, nacionaliste, ksenofobe” koji su prijetnja ideologiji globalizma i europeizma, čije je ovaj papa postao istaknuti glasnogovornik.

Elem, tako je uoči europskih izbora prošlog tjedna papa Franjo okupio u okrilju Papinske akademije za društvene znanosti stručnjake iz cijelog svijeta da rasprave o temi “Nacija, država, država nacija”.

Tko prijeti Europi

Za ovaj trust mozgova, najveća su prijetnja današnjoj Europi i svijetu države koje, zbog nacionalizma, imaju krivi koncept suvereniteta koji “isključuje drugog”, i koji je prijetnja miru u Europi i svijetu.

Taj drugi kojega bezuvjetno treba zaštititi jest imigrant, pa makar bio i ilegalan, kakvih je ogromna većina. Dakle, vladavina zakona vrijedi za sve, pa i za “nacionaliste”, “populiste” i druge Europljane, osim za ilegalne migrante iz islamskog svijeta, piše Ivica Šola / SD

Na stranu što ovo društvo umnika barata rogobatnim, mutnim i sirovim pojmom nacionalizma, previđajući da je nacionalizam o kojem oni govore dijete Francuske revolucije i romantičarskih strujanja prošlih stoljeća, a ne osjećaj pripadnosti zajednici utemeljenoj na zajedničkoj kulturi i vrijednostima s vladavinom zakona, koji, prema stupovima Crkve, od Augustina do Tome Akvinskog i samog katoličkog nauka Crkve kojoj je na čelu papa Franjo, proizlazi iz ljudske naravi za udruživanjem, i da ljudi po naravi te zajedničke vrijednosti žele čuvati, promicati i dijeliti, pa onda i zaštititi od ugroze. I to je valjda “nacionalizam”: roditi se (natio), imati pamćenje koje ti daje identitet (patria, patrimonium), koji nije na rasprodaju i koji nikoga ne ugrožava, ali jednako želi i za sebe.

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Koji je onda kriterij, prema papi Franji i umnicima koje je okupio u Vatikanu, da nekoga proglasite nacionalistom? Jednostavan: svatko tko odbije primiti ilegalne (!) migrante iz islamskog svijeta koji ne bježe ni od rata ni od gladi, taj je – nacionalist!

To što taj “nacionalist” traži vladavinu prava, to što taj “nacionalist” traži da oni koji dolaze poštuju jednakopravnost spolova, da ne štipaju žene po ulici, da se ne zatvaraju u geta, nego da prihvate pravila kuće u koju su došli, i to je valjda – nacionalizam.

Kako je vidljivo iz duha dokumenata, za Papu i umnike koje je okupio suverenitet, nacija i država inherentno su negativni, pa i pojmovi neprikladni “eri globalizacije”, čitaj “ideologiji globalizma”, koje je bit ideologija drugoga i sotoniziranje svojega, zapadnoga. Sam papa Franjo na audijenciji se obratio sudionicima skupa žestoko se obrušivši na “konfliktni nacionalizam” i “podizanje zidova”.

“Migrant, pa i ilegalni”, veli Papa u svojem obraćanju, “nije prijetnja kulturi, običajima i vrijednostima nacije koja ga prihvaća.”

Da, to što kaže Papa, to se vidi iz aviona već desetljećima i stoljećima u Europi. Tako Papa dalje kaže da je izvor napetosti u ovim migratornim valovima “pozivanje na suverenost država”, a da se one same ne mogu s time nositi, pa je rješenje u “globalnom kompaktu”, odnosno Marakeškom sporazumu. Papa se zajedno s umnicima pritom pozvao na “bratstvo među ljudima”.

Ovaj je pak skup Papa trasirao još u veljači ove godine potpisujući s velikim imamom najvećeg islamskog (sunitskog) sveučilišta “Al-Azhar” Ahmadom Al-Tayyebom dokument “Ljudsko bratstvo za svjetski mir i suživot ljudi”, koji se u preambuli poziva na Boga, ali nije jasno kojeg, budući da Kur’an (112, 2, 4) jasno kaže da kršćanski trojstveni Bog nije njihov Bog, pa se može zaključiti da se Papa i veliki imam pozivaju na Alaha, jer Alah nema sina, “niti je rođen, niti je rađao”, pa Isus ne spada u taj dokument. Možda se radi laičkom božanstvu zvanom “ljudsko bratstvo”? Nije za isključiti.

Jednako tako, ono što islam sam ne kaže o sebi, Papa tvrdi da su obje religije “utemeljene na vrijednostima mira” i “tolerancije”, što bi palo i na najpovršnijoj analizi islamskih kanonskih tekstova i primjera života proroka Muhameda.

Posebno je impresivan redak u kojem Papa i imam pozivaju da ovaj dokument postane objektom izučavanja na svim odgojno-obrazovnim razinama kako bi se “posvuda branila prava progonjenih i posljednjih”.

Budući da su kršćani u (islamskom) svijetu već dugo najprogonjenija svjetska skupina, istrijebljeni su do kraja baš u zadnje vrijeme, tako da u islamskom svijetu više ne morate braniti progonjene jer su pobijeni, ostaje da branimo migrante iz islamskog svijeta od europskih nacionalista i populista.

Papa Franjo je u svojem prvom dokumentu, ekološkoj enciklici “Laudato sii”, stao u obranu okoliša i ugroženih životinjskih vrsta, na matrici Ala Gora, a sada se svim silama upeo u zaštiti migranata. Sve goruća pitanja kršćanstva, kršćana i Crkve. Ali koga briga, idu EU izbori, Papu za šefa Komisije!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Papa Franjo: Emigracija i niski natalitet u Europu su doveli ‘ledenu zavjesu’

 

 

Migranti upali u nekoliko kuća: Najviše bole poderane slike djece s pričesti i slomljeni križ

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari