Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Plenković između Crvenih kmera i Hrvata

Objavljeno

na

U kontekstu “zamki” koje je u sebi skrivao kibuc, u kojemu je jedan od najvećih pisaca današnjice, Amos Oz, započeo odrastanje, spominje se i pokušaj “kibucara” da se promijeni ideja i činjeničnost obitelji, Oz je odgovorio: “Obitelj!

U određenom smislu smatram se pomalo stručnjakom za pitanja obitelji budući da je glavna tema svega što sam napisao u zadnjih četrdeset godina, tema gotovo svih mojih romana, gotovo svih mojih priča, sažeta u jednoj riječi – obitelj.

Rekao bih da je obitelj najčudnija, najtajnovitija, najparadoksalnija i, istodobno, najmoćnija povijesna institucija. Ljudi predviđaju njezinu propast već tisućljećima… no, ta je institucija snažnija nego što općenito mislimo.”

Milenijska tradicija

Ozovim riječima valja dodati da su svaki totalitarni režim i misao željeli ili uništiti, ili redefinirati obitelj. Od krvavih Jakobinaca preko Marxa do Pola Pota, svi bi oni danas dali podršku Andreju Plenkoviću u povlačenju novog obiteljskog zakona zbog, za takve umove, “skandalozne definicije obitelji” koja se još zove i “skandaloznim” imenom “porodica”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Definicija obitelji koju su vrsne znanstvenice i stručnjaci kao autori predloženog zakona donijeli zapravo odražava milenijsku tradiciju utemeljenu ne samo na zdravom razumu već i na jednoj “fundamentalističkoj vjerskoj instituciji” kao što su Ujedinjeni narodi koji u Općoj deklaraciji o pravima čovjeka u članku 16 jasno kažu: “Punoljetni muškarci i žene, bez ikakvih ograničenja u pogledu rase, državljanstva ili vjere, imaju pravo sklopiti brak i osnovati obitelj.”

Isto govori i naš Ustav, pa onda i naš nacrt novog “spornog” Obiteljskog koji kaže kako “obitelj čine: majka, otac i njihova djeca, majka s djetetom, odnosno otac s djetetom iako ne žive zajedno, te ostali srodnici koji s njima žive.”

Zašto su svi revolucionari kroz povijest htjeli ukinuti ili redefinirati obitelj?

Zato što je obitelj zadnja linija obrane ljudske slobode i svekolike humanosti od uplitanja totalitarizma, ona je zadnja linija obrane i od aktualnog soft EU totalitarizma koji I. Ramonet još 1995. u Le Mondu nazvao “novim jednoumljem” nastalim na temeljima političke korektnosti koja se pretvorila u orvelovsku tiraniju. Razbij obitelj kakvu ova kultura gaji milenijima, iskorijeni pojedinca, a onda njime manipuliraj kako hoćeš.

Totalitarizam se hrani (iskorijenjenim) individuuom, a ne masom, učinivši čovjeka bez sidrišta lakom metom manipulacije.

Budući da se kod nas u javnosti digla kuka i motika da se takvom definicijom diskriminiraju (i) homoseksualci, donosim svoj tekst od prije par godina da ukažem na “povijest bolesti” ovog problema kada su homoseksualci i seksualna revolucija u pitanju, koja je kao i svaka, željela uništiti ili redefinirati obitelj, da bi danas okrenuli ploču: “Kako je nedavno donio The Telegraph iz pera Brendana O’Neilla, u samo nekoliko desetljeća homoseksualni aktivisti spram institucije braka i obitelji pokazali su neviđenu raspolućenost, oprečnost kakvu ne poznaju niti najradikalniji politički pokreti.

U vrijeme seksualne revolucije, homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih ‘parada ponosa’ u New Yorku govorili su ovako: ‘Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija’, pri čemu se prvenstveno misli na najodvratniju od svih: obitelj.

Nepromijenjena strategija

Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: ‘Brak je bolesna i represivna institucija!’ Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijskih aktivistica toga doba 1972. godine piše: ‘Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.’

Ono što O’Neill potom logično propituje jest kako to da su homoseksualci u tako kratko vrijeme jednu bolesnu instituciju kao što je obitelj, od želje da je unište, proglasili svojim idealom, objektom bespoštedne borbe po cijeloj kugli zemaljskoj, pa i u Hrvatskoj?

Zašto oni koji su prezirali moral većine, brak i obitelj, želeći ih satrti, sada žele biti dio iste te do jučer prezrene zakonske forme i etosa? O’Neil’ će natuknuti da se od početka radi o istoj strategiji, uništenja institucije obitelji, samo je taktika promijenjena.” Kako?

Ovako: ako Pol Pot nije uspio nasiljem uništiti instituciju obitelji, ako se nije ostvarilo Marxovo proročanstvo o odumiranju obitelji, ako Jakobinci nisu uspjeli u svom redefiniranju obitelji s geslom “djeca pripadaju državi prije nego obitelji”, taktika je danas napasti jasnu, milenijsku definiciju obitelji, na način: sve proglasiti obitelji kako se kome smisli. I tako, ako je sve obitelj, onda ništa nije obitelj.

Cilj ostvaren, obitelj je nestala, a revolucija lingvističkim podvalama i političkom korektnošću postigla je svoj cilj.

Neka se HDZ i Plenković konačno odrede, žele li štiti deklaraciju UN-a i hrvatski Ustav, ili podilaziti mentalitetu raznih revolucionara tipa Pola Pota i opskurnih LGBT lobija. Ako je ovo drugo, onda su rekli na čijoj su strani. Na strani hrvatskih ljudi jamačno – ne!

Onda nisu HDZ već CK – Crveni kmeri!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari