Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Politička korektnost i intelektualni gulag

Objavljeno

na

Solženjicinu Zapad nikada nije oprostio nastup na Harvardu na kojem je govorio u moralnom i duhovnom rastakanju naše kulture, njegovo uvjereno kršćanstvo, njegovo protivljenje slobodi radi slobode, relativizmu.

Europski mu komunisti sedamdesetih, nakon što je došao u Europu, također nisu mogli oprostiti njegov antikomunizam, te stavljanje znaka jednakosti po metodama, krvi i teroru između Francuske i Oktobarske revolucije, pogotovo kad je kršćanstvo u pitanju.

Španjolski komunist Juan Benet otišao je tako daleko da je izjavio kako “gulazi i koncentracijski logori imaju smisla sve dok postoje osobe kao Solženjicin, samo moraju imati bolji nadzor kako opet ne bi pobjegao iz gulaga”.

Ni danas nije drukčije, tko nije dio politički korektnog mainstreama, trpa ga se u gulag, onaj intelektualni, u (akademsko) izopćenje ili izolaciju, ignoriranje, točnije – cenzuru.

Dekadencija Zapada u korijenu ima sasvim konkretnu ideologiju koja je istinu zamijenila, kao u SSSR-u, službenim istinama koje se ne smije propitivati – političku korektnost. U temelju joj je kulturološki relativizam, prema kojem sve kulture, sve običaje i navade, od spolnih do religijskih, treba staviti na istu razinu. Inače, radi se o diskriminaciji.

Bit je takvog relativizma da Zapad nema ništa svoje specifično, svoju srž oko koje se treba graditi, nego u kontekstu multikulturalizma različite kulture trebaju živjeti na istom prostoru i međusobno se integrirati. Kulturološki relativizam zapravo je “utopija različitosti” i “kult drugoga”, pri čemu se povijest Zapada tretira samo kao povijest zločina, povijest diskriminacije, povijest nejednakosti i povijest imperijalizma.

Izvaneuropske kulture, nekršćanske religije, islam, LGBT galaksija etički su superiorni “drugi” i “različiti” koje treba zaštititi. Dakle, u tom kontekstu, kao oblik revolucije, politička korektnost na valu neoprogresizma Europu može prihvatiti samo ako je izbriše i izgradi iznova, od nule. Ako je tome tako, ako u prošlosti nema ništa obvezujuće, na mjesto Europe treba doći pojedinac oslobođen od takve Europe, zločinački diskriminirajuće, pa dolazi do izjednačavanja želje i zakona.

U toj paradigmi nije razum taj koji je temelj prava, nego impuls, pa je svaka želja dozvoljena, a svako uskraćivanje jest represija ili diskriminacija. Ljudska prava više nisu individualna, nego se temelje na pripadnosti grupi, kao u islamu, kao što je LGBTQ… zajednica i druge “ranjive skupine”. “Mislim, dakle postojim” zamijenjeno je sa “Želim, dakle postojim”.

Političko nametanje

U ideologiji politički korektnog središnju ulogu ima retorika u smislu lingvističke revolucije pa bujaju riječi sa sufiksom “fobija”. Retorika ovdje nije shvaćena klasično, polazeći od Sokrata pa nadalje, kao proces u kojem se otkriva (!) istina mimo moje volje, nego sofistički – shvaćena je kao konstrukcija istine i “identiteta” na način političkog nametanja, kao u Solženjicinovu SSSR-u.

Da bi se tako isfabricirana istina zaštitila od njezinih neprijatelja, izmišljen je, što mi u medijskoj sudskoj praksi jako dobro poznajemo, institut zvan “duševna bol”, dakle zabrana korištenja navodno uvredljivih termina.

Upravo na konceptu “uvrede” na Zapadu se temelji cenzura, a svatko tko se ne slaže s ovom vrstom fluidne konfuzije, homologizacije i raspamećivanja u korist iracionalne želje čini čin nasilja prema “ranjivoj skupini”. Ili, popularnije, govor mržnje, pri čemu “mrzi” samo onaj koji u traženju istine dođe do drugačijih spoznaja od ovog novog jednoumlja. Društvena rasprava je tu nemoguća jer je društveni konflikt prebačen na emotivnu razinu (uvreda, mržnja…) pa, umjesto argumenata, politička korektnost lijepi etikete.

Kako protiv političke korektnosti? Nikako političkom nekorektnošću, ne može se na jednu opasnu ideologiju ići još opasnijom. Odgovor je dao Solženjicin. I u Sovjetskom Savezu su postojale službene, propisane “istine” koje se ne smije propitivati, zbog kojih se ide u (intelektualni) gulag.

Takva je i politička korektnost kao oblik lingvističke revolucije i nasilja nad zbiljom. U djelu “Revolucija i istina” Solženjicin kaže kako se totalitarizmi pobjeđuju samo traženjem istine: “Ako nismo spremni preuzeti rizik i reći ono što mislimo, onda barem ne govorimo ono što ne mislimo… Kada okreneš leđa laži, ona ubrzo prestane postojati.” I dodao bih, osim istine – humorom. I to ne izmišljajući viceve. Evo, na Oxfordu postoji radno mjesto “diversity officer”, a posao mu je – borba protiv različitosti. Kud ćeš boljeg vica…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad obolio od – kapitalizma

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari