Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Predsjednica je bila blaga prema islamu u BiH, a dočekao ju je seksistički, medijski džihad

Objavljeno

na

“U ime kršćanstva učinjena su mnoga zla u povijesti. Činile su ga i pape. Sveti Ivan Pavao II. u povodu jubilejske 2000. godine lupao se u ime svih nas u prsa zbog zala koje su kršćani činili, što je rezultiralo i dokumentima sa samokritikom i priznanjem.

Srećom, naučili smo nešto iz svojih grijeha, kao i cijela zapadna civilizacija. Nakon što je predsjednica RH rekla jednu i slijepcu vidljivu istinu, o radikalizaciji islama u susjednoj Bosni i Hercegovini, koju potkuruju mnoge bogate arapske zemlje, a Putin (Srbi) i Erdogan (Bošnjaci) rade sve kako bi destabilizirali ovu susjednu državu gazeći po Hrvatima, na nju se neviđenim primitivizmom i lažima obrušio voditelj Face TV-a Senad Hadžifejzović.

Njegove bljuvotine neću citirati, tek jednu glupost: “Osoba može, ali religija ne može postati radikalna””, piše Ivica Šola u novoj kolumni u Glasu Slavonije.

Cijeli svoj radni vijek bavim se, među inim, komparativnim studijem religija, pa i islamom, i to na temelju islamskih izvora (!), posebno službenom biografijom proroka Muhameda iz pera Ibn Ishaka (Ibn Hishama), tako da ne mogu ništa krivotvoriti i podmetati. Istom problematikom bavi se i doc. dr. sc. Boris Havel.

Politički islam

Evo stoga jednog mog i njegova citata kao odgovor Hadžifejzovićevu “poznavanju” vlastite religije, kao i religija općenito. Evo što napisah: “Budući da je prorok Muhamed, kako kaže Kur’an (33:21), vrhovni uzor za muslimana, sam njegov životni put znakovit je za interpretaciju i status nasilja u islamu, a djelomično objašnjava onda i ovo što se danas događa.

Naime, Muhamedu je nasilje i rat bilo jedno od glavnih sredstava širenja vlastitog uvjerenja. Prema njegovim prvim biografima koji su to pisali stotinjak godina nakon njegove smrti, prorok Muhamed vodio je u deset godina mnoštvo ratova.

To za Arape i muslimane nije nikakva čudna stvar i nitko u tim ratovima nije vidio ništa nesukladno s religijom budući da je rat kompatibilan s beduinskom kulturom, a sama, primjerice, riječ ‘racija’ (upad) arapskog je podrijetla. Muhamedov je životni put, za razliku od puta Isusa iz Nazareta, ne samo put religijskog vođe već i pragmatičnog političara i vojskovođe koji nije zazirao od brutalnog nasilja u ostvarenju svojih ciljeva”.

U islamu od početka do dana današnjeg religija i politika idu zajedno. Isusova je “norma”, za razliku od Muhameda, “Bogu Božje, caru carevo”… Havel pak u članku pod nazivom “Islamska država nije samo ‘takozvana’: političko-vjerska propaganda i pitanje kalifata” među inim piše: “Još od Muhamedova vremena muslimani su na politički i vojni uspjeh ummeta (za prosječnog čitatelja – islamske zajednice, I. Š.) gledali kao na odraz božanske naklonosti, a na sebe kao na ‘inkarnaciju božanske volje u povijesti’ (Badeau 1959: 72).

Štoviše, najvažnijim duhovnim uspjehom ummeta smatralo se širenje islamske političke vlasti. Orijentalist i religiolog F. E. Peters (1991: 298) u svome je glasovitom članku Quest of the Historical Muhammad objasnio da, dok je potvrda kršćanske vjere u Uskrsu, potvrda je islamske u njezinoj golemoj i zapanjujućoj inicijalnoj ekspanziji.

Ta je tvrdnja ključna za razumijevanje političkog islama jer autor vojno i političko širenje islama predstavlja kao conditio sine qua non teološke ispravnosti te religije u percepciji njezinih sljedbenika, s obzirom na to da Isusovo uskrsnuće za kršćane jest upravo to.

Širenju islama F. E. Peters implicira soteriološki značaj; s pravom, jer ranoislamski tekstovi nedvojbeno povezuju vojno pobjeđivanje i pravovjernost.

Među muslimanskim je vjernicima općeprihvaćena pretpostavka da će vrhunac povijesti obilježiti globalna uspostava islamske vjere i šerijatskog zakona (El-Kardavi 2003:10–11). Drugim riječima, svijet će ulaskom pod okrilje islama primiti spasenje. Zato je kasnija islamska tradicija kalifu Omeru pripisala i najzvučniju titulu od sve četvorice Rašiduna, al-Faruk, što znači Spasitelj.”

Uznemirujuća istina

Osobno, i kao teolog i kao čovjek, njegujem duboko poštovanje prema vjernicima islamske vjeroispovijesti. Golema većina muslimana nisu ni radikali ni teroristi.

No, kao znanstvenik, a tu ne mogu biti politički korektan jer znanost traži istinu (u ljubavi), mogu samo reći da izjava, baš na primjeru islama na temelju izučavanja islamskih izvora, kako “osoba može, ali ne može religija postati radikalna”, jest smjesa lupetanja i izostanka samokritike vlastite pripadnosti.

Naša predsjednica rekla je samo uznemirujuću istinu vidljivu iz aviona, onu o radikalizaciji islama u BiH. Bila je još i blaga.

A agresivnost prema predsjednici RH, taj seksistički, medijski džihadizam Hadžifejzovića upravo je dokaz onoga što on negira: radikalizacije islama u BiH!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovcu smeta privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi.

Objavljeno

na

Objavio

AFP

“Već godinama javno pričam svoju priču i priču svog napaćenog naroda koji je doživio veliko zlo i nepravdu. Počiniteljima seksualnog nasilja nad nama, ženama i djevojkama, još se ne sudi za te stravične zločine. A ako pravda nije zadovoljena, ovaj genocid će se jednom opet ponoviti.”

Pravda je jedini način da se postigne mir i suživot između različitih sastavnica u našoj zemlji. Ako ne želimo ponoviti slučajeve silovanja i zatočeništva žena, moramo kazniti one koji su seksualno nasilje, zločine nad zločinima nad ženama i djevojčicama koristili kao oružje za ostvarenje svojih genocidnih ciljeva.“ (…) „Do sada počinitelji zločina koji su doveli do tog genocida nisu dovedeni pred lice pravde.“ (…) „Trebamo ujediniti sve snage da se istraže zločini, te progoniti one koji su ih podržali, pomogli im i pružili im priliku da tako kontroliraju određena područja. Jer, jedini način zbog kojeg su počinjeni ovi zločini jesu naša različita uvjerenja i običaji.“ (…) „Njihov je cilj da iskorijene našu religiju i to će postići će se ako nam se ne osigura odgovarajuća zaštita. Unatoč našim svakodnevnim upozorenjima i molbama koje traju godinama sudbina tisuće ljudi još uvijek nije poznata.“

Ove potresne rečenice, izvađene su iz konteksta, no njihov je smisao jasan. Ako se ne kazne oni koji su počinili genocid nad nekim narodom ili skupinom zbog vjerskih ili nacionalnih uvjerenja, a zbog osvajanja teritorija i to na najbrutalniji način – silovanjem žena – pravda nikad ne će biti zadovoljena. Iako tako zvuče, nije izgovorio netko od brojnih žrtava velikosrpskog divljanja tijekom Domovinskog rata, posebice masovnog silovanja nakon pada Vukovara već ovogodišnja dobitnica Nobelove nagrade za mir – Nadia Murad.

Murad je pripadnica iračkih Jezida, zbog čega je s tisućama drugih žena i djevojčica mjesecima, bila seksualna ropkinja džihadistima tzv. islamske države, a danas se bori za prava žrtava nasilja. Imala je 21 godinu kada je ISIL zauzeo njezino selo na sjeveru Iraka. Ubili su joj majku i šestero braće. Iz zarobljeništva je uspjela pobjeći uz pomoć jedne sunitske obitelji, a danas je glasna zagovornica prava Jezida i žena u svijetu.

Njena misao: „Zatvarati oči i okretati glavu od ove tragedije znači da si sudionik. Nisu samo počinitelji nasilja odgovorni za svoje zločine, već i oni koji ih ne žele zaustaviti ili osuditi“, univerzalna je i može se bez razmišljanja preslikati na situaciju vezanu uz brojne nevine žrtve velikosrpske i četničke agresije na Hrvatsku i BiH kada nisu birana sredstva koja su za cilj imala protjerati Hrvate i drugo nesrpsko stanovništvo sa svojih ognjišta.

Brutalna ubojstva djece, ranjenika, žena, trudnica, staraca, zvjerska silovanja, prokazivanje ljudi čime ih se automatski osudilo na smrt, utamničenja, protjerivanja, mučenja, razaranja, bacanja ljudi u neobilježene jame u Vukovaru, Škabrnji i cijeloj Hrvatskoj imaju potpuno isti princip i cilj i isti nazivnik kao i zločini ISIL-ovaca počinjeni nad nedužnim Jezidima, koji su uz iste metode protjerani sa svojih ognjišta.

No, razlike ipak ima. Zločine tzv. islamske države osuđuje cijeli svijet. Nikome kulturnom i uljuđenom ne bi palo na pamet pravdati ih ili osuđivati one koji kažnjavaju teroriste koji su ih počinili. U Hrvatskoj je, pak, druga priča.

Nisu samo u pitanju osobni snimatelji zločinca Ratka Mladića koji prosvjeduju zbog postavljanja spomenika utemeljitelju hrvatske države i čovjeku koji je uveo višestranačje, već i pojedini političari koji na ovaj ili onaj način participiraju u vlasti.

Recimo Milorad Pupovac. Nakon prošlomjesečnog prosvjeda u Vukovaru tijekom kojeg je traženo kažnjavanje velikosrpskih zločinaca, a što ga je inicirao i unatoč pritiscima održao vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, privedeno je nekoliko osumnjičenih.

Da se razumijemo, za stotine počinitelja najgorih zločina postoje brojni materijalni dokazi (poput snimaka) i živi svjedoci, no oni do danas nisu sankcionirani. Kao što sam jednom napisala, zbog straha od moćnog Pupovca koji godinama vedri i oblači u hrvatskoj politici, odnosno drži vladajuću većinu. A oni ga pokorno slušaju.

I ovaj se put oglasio. Smeta mu privođenje osumnjičenih za zločine jer su Srbi. Što bi tek bilo da su privođeni u lisičinama kako je propisano za takve zločine, a ne s rukama u džepovima kao da idu na piće. A možda i idu!?

Kako bilo, Pupovac je zapjevao svoju staru mantru kako je privođenje osumnjičenih i podizanje optužnica za ratne zločine pritisak na građane srpske nacionalnosti, da te pritiske toleriraju vlada i lokalne vlasti, da to traje deset, pa čak i trideset godina. Ipak, najdrskija je Pupovčeva tvrdnja da je korištenje pravosuđa u ovu svrhu (dakle privođenja ratnih zločinaca) – protuustavno i protuzakonito.

Ovakve teze ne samo da su još jedno ubojstvo i ismijavanje nedužnih žrtava divljačke velikosrpske politike – a koju Pupovac uporno zagovara i promiče sudjelujući na četničkim okupljanjima kao što je onaj u Bačkoj Palanci – već i izrugivanje s Republikom Hrvatskom u kojoj proračunski obveznici već godinama obilato plaćaju Pupovca i njemu slične. Dobitnici Nobelove nagrade za mir traže pravdu i kažnjavanje počinitelja zločina, a Pupovac „svoje“ uporno i pod svaku cijenu štiti.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari