Connect with us

Kolumne

IVICA ŠOLA: Protiv lažnih vijesti bore se oni koji žele monopol na laž

Published

on

Nikada Voltaire nije rekao onu rečenicu: “Ne slažem se s tim što govoriš, ali ću se uvijek boriti da slobodno govoriš.”

Nikada Galileo Galilei nije izrekao rečenicu: “Ipak se kreće.” Neron uopće nije bio “ludi car”, to je izmišljotina koju su stvorili suvremenici u njihovu “parlamentu” kojima je bilo neshvatljivo da jedan car, protivno ondašnjem hladnom stoičkom idealu, voli poeziju, pa ga proglasili ludim.

Nikada razmjeri progona kršćana u Rimskom Carstvu nisu bili takvi kakvim su ga opisali kršćani nakon što su postali 380. godine za cara Teodozija državna religija, pa napuhali broj žrtava, na sličan način kao što je bivša jugoslavenska propaganda napuhavala jasenovačke žrtve.

Kada se stvarnost ili povijest pišu s pozicije vladajućih, s pozicije moći, ona se uvijek piše sukladno interesima i potrebama vladajućih. Tako, još jedan povijesni primjer, suprotno “službenoj starogrčkoj historiografiji”, Periklo nije bio nikakav demokrat, već muljator, despot, manipulator koji je gušio demokraciju.

Plutarh opisuje Perikla, što je danas opća percepcija, kao onoga “koji vlada u korist naroda, preferirajući interese mnogih i siromašnih, nego onih bogatih i malobrojnih”.

Periklo je napadao bogate, malobrojne kojima je i sam pripadao, danas bismo rekli populist, demagoški pjevajući hvalospjeve atenskim “braniteljima” (Peloponeski ratovi), koristeći mrtve “branitelje”, kao i kritiku bogataša, da bi učvrstio vlast. Poznata vam ova metoda odnekud?

Iako je Atena tada imala 150 tisuća stanovnika, pravo glasa imalo je samo njih 50 tisuća. Na stranu sada robovi kojih je bilo 100 tisuća, Periklo je isključio iz političkog života sve koji nisu imali “domovnicu”, a bili su geniji, poput Hipokrata, Anaksagore… Fenomen “izbrisanih” davno prije Slovenaca izmislio je Periklo.

Zato Platon piše: “To što oni nazivaju demokracijom je aristokracija uz potporu naroda”, naroda koji je Periklo korumpirao tako što je javnim, ne svojim novcem kao bogataš, sirotinji obilato plaćao besplatne zabave, žderačinu i pijačinu.

Uostalom, primijetio je Umberto Eco, baveći se povijesnim lažima koje žive i danas, pa i o Periklu, rekavši – “šišaj demokraciju koja je ubila osobu poput Sokrata”, okruživši se “režimskim intelektualcima”, i cinično završava: “To ne čudi, Periklo je ipak bio sin hetere (prostitutke), kurvin sin.”

Nažalost, lagalo se uvijek i lagat će se, cijela je ljudska povijest u mnogim bitnim stvarima laž ili poluistina (što je još gore), ona je košmar pisan po interesima i potrebi moći, ili, rečeno Marxovim jezikom, “interesima vladajuće klase.”

Uostalom, ljudi sami sebi lažu, a gdje neće drugima. No treba li onda “spaliti”, cenzurirati sve te autore i laži o Voltaireu, Galileu, Neronu, Periklu… Za takvu cenzuru može biti samo idiot, ne zato što bih osobno odobravao laž, dapače, već zato što, jednako kao i istina, ako ne i puno više, laž određuje tijek i razumijevanje povijesti, pa ne bismo mogli odgovarajuće razumjeti ni sebe, ni vlastitu sadašnjost, ni konstrukte (kolektivnih) identiteta ako bismo izbrisali ulogu laži (i zabluda) u tom procesu.

Kada “otac srpske nacije” Dobrica Ćosić u “Deobama” hvali ulogu laži u srpskoj povijesti i sadašnjosti, on to radi na način realpolitičkog cinizma, svjestan da u Srbiji “svaka laž na kraju postaje istina”.

Kada bi se ovaj Ćosićev “aksiom”, kako “svaka laž na kraju postaje istina” pripisao samo njemu, tj. kao on Srbima, svijet bi bio poput raja zemaljskog. Ćosić je, ne branim ga, rekao samo ono što mnogi narodi i pojedinci “odvajkada” rade i tako kroje povijest.

Nije ovo apologija laži. Sasvim suprotno. Protiv laži se snažno treba boriti, ali ne cenzurom, već istinom, istraživanjem. To je (ne samo) moj stav kada je aktualna histerija protiv lažnih vijesti u pitanju i sukladnom zakonodavstvu koje nuka Europska unija i njene članice.

Tako je prošli mjesec u Parlamentu održan skup “Propaganda in the EU” gdje su se mogla čuti zanimljiva razmišljanja kada je borba protiv lažnih vijesti u pitanju. Zakonska intencija je ograničiti slobodu izražavanja na internetu tamo gdje se sije laž i mržnja.

Plemenito, ali problem je u tome što se u kontekstu borbe protiv lažnih vijesti spominju samo one koje se šire “putem internetskih platformi”, dakle samo društvene mreže i internet, ali ne i novine te drugi “mainstream” mediji, uključujući televiziju.

Jedan od sudionika, Marcello Foa, rekao je kako su lažne vijesti “demokratske”, odnosno tiču se svih, od anonimnih komentatora na Twitteru do službenih državnih organa, njihovih glasnogovornika i političara. Ovi potonji, budući da govore iz pozicije autoriteta i kredibiliteta, svojim lažima čine veću štetu od anonimnih frikova na društvenim mrežama.

Uostalom, kako je počelo veliko krvoproliće i agresija na Irak? “Istinom”. Takvih je primjera pregršt, primjera u kojima su lažne vijesti koje proizvode političari i “mainstream mediji” i koje su bile ili uvod u velika krvoprolića i zločine, ili su bile čisti obavještajni rat u svrhu ne općih, već partikularnih interesa raznih (financijskih) oligarhija.

O tzv. Arapskom proljeću da i ne govorimo. Kao što je laž da je Kim Jong un ubio bivšu zaručnicu, ili da je ruski novinar disident Arkadij Babčenko ubijen u Kijevu, da bi se ukazao živ, kao i “dokazi” da je Putin ubio dvostrukog špijuna u Londonu što možeš vjerovati samo na “majke mi”, ili tvrdnje bez ijednog dokaza da režim u Siriji masovno masakrira civile, što se pokazalo kao laž…, a sve proširili nikakvi frikovi na internetu, već vlade država i mainstream mediji.

Ovdje nitko ne brani ni Kima, ni Sadama, ni Putina, ni Asada…, tek nekoliko od mnoštva svakodnevnih primjera tko najviše širi lažne vijesti, a ti isti vladari bi cenzurirali raju na internetu koja je zapravo demaskirala te laži pišući s lica mjesta!?

Što je problem u tzv borbi protiv lažnih vijesti? Ona nije borba protiv lažnih vijesti već borba za – monopol na laž! To je agenda onih u Bruxellesu u kojoj veliki i moćni žele ušutkati male i slabe i uvesti cenzuru. A protiv laži ne bori se cenzurom, već istinom.

Ovdje je cenzura u svrsi ušutkavanja alternativnih narativa od onih koje vladajući nameću, vladajući koji također lažu, ali njihove laži, kao da su mladunčad Dobrice Ćosića, izgovaraju se s ciljem da postanu istina. Umjesto da se potiče pluralnost interesa i perspektiva te međusobno natjecanje u procesu demokratske argumentacije oni bi zabranjivali.

Nitko ne negira da na internetu i društvenim mrežama ima hrpa smeća, ali je puno opasnije što istog smeća jednako tako ima u službenim institucijama država od Moskve preko Bruxellesa do Washingtona, kao i na BBC-ju i CNN-u, Guardianu…, smeća koje je puno opasnije za globalni okoliš nego ona kukavelj na društvenim mrežama.

U tom smislu ovdje je posebno opasno to što se istina identificira s političkom moći, odnosno s onima koji raspolažu ekonomskom, političkom i društvenom moći, koji kontroliraju tijek informacija, pa tu laž ne treba tražiti, već samo na internetu, njima sve vjerovati na “časnu pionirsku”, a sve drugo su “populisti”, “revizionisti”, “neznalice” i, dakako, “ fašisti”.

Ne tražite laž u državnim uredima, u multinacionalnim kompanija, u znanstvenim institutima koje isti financiraju, već svi u napad na Twitter i Facebook… Svi mogu lagati ili pogriješiti, nitko nema monopol na istinu, pa slijedom toga ni monopol na laž, ali je očito da se ovdje radi više o borbi za monopol na laž, nego na istinu, odnosno ovo je agenda moćnih da ušutkaju slabe u traženju istine, osim one službene, kao i na kreiranje alternativnih narativa od onih koje nudi establišment u Bruxellesu.

I hrvatski vladajući političari objeručke su obgrlili ovu agendu Bruxellesa u borbi protiv lažnih vijesti, što će zapravo biti sustavna cenzura protiv propitivanja “službenih istina” koje ne smijete propitivati, pa će prostor, već jest, preplaviti “nezavisni analitičari” koji su trbuhozborci vlasti koja cenzurom interneta zapravo želi, valja ponavljati – monopol na laž.

No, što je, tu je, kako bi rekao Voltaire, koji je svoju raspravu “O toleranciji”, kako je poznato, završio starim francuskim pozdravom “Za dom spremni”.

Jedino što tješi da je protiv ove cenzure interneta od strane Europske unije već pri UN – u ustala Komunistička partija Kine ne vjerujući da se ovakvo što u 21. stoljeću može dogoditi i podsjetila na čuvene riječi Mao Ce Tunga: “Neka procvjeta tisuću cvjetova.”

Tako da zahvaljujući Kinezima nije sve crno, ipak se kreće, kako bi rekao Galilei.

Šalu na stranu. U ovoj borbi protiv lažnih vijesti (samo) na internetu povijest kao učiteljica života kaže da su ljude rijetko ubijali kada su lagali, već, u pravilu, kada bi govorili – istinu, ili službene istine i “mainstream” dovodili u pitanje. Pa i u Periklovoj demokratskoj Ateni…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Postherojsko društvo i Thompson

 

 

Ivica Šola: Širitelji lažnih vijesti u borbi protiv laži

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari