Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA: Pun mi je kufer svih tih ‘ranjivih skupina’ bez smisla za humor

Objavljeno

na

Sve će one, jamačno, ovaj tekst proglasiti “govorom mržnje” jednog bijelca, heteroseksualca i još k tome katolika. Jao meni, znam da s tim naprednim snagama nema šale

Milan Kundera proslavio se na Zapadu antologijskim romanom “Šala”. Budući da je u to vrijeme, pogotovo na ljevici, bilo mnoštvo simpatizera realsocijalističkog eksperimenta iza željezne zavjese, roman “Šala” bio je nešto poput otrežnjujućeg priručnika “Komunizam i socijalizam za početnike na Zapadu”, za naivce.

Onkraj visokih teoretiziranja Kundera je orisao narav sustava u kojem je živio činjenicom da se zbog humora, zbog banalnog vica može završiti iza rešetaka. Svaki totalitarni projekt, svaka totalitarna vlast, bilo da se radi religiji ili politici, najlakše će biti raskrinkana kao opasna ideologija koja porobljava ljude ako je testirate humorom.

Je li naša epoha na Zapadu koja se busa u liberalno demokratska prsa totalitarna? Testirajmo je humorom.

Tri znanstvenika lijevoliberalnog svjetonazora, k tome i ateisti, odlučili su testirati znanstvenu ozbiljnost vrhunskih svjetskih časopisa koji se bave identitetskim (prava LGBTYQ… osoba i emancipacija žena) ili kulturnim studijama (antirasizam) tako da su se išli našaliti.

Radi se Peteru Boghossianu, profesoru filozofije na Portland Universityju, matematičaru Jamesu Lindsayju te Helen Pluckrose, urednici časopisa Areo.

Kad su vidjeli kako bujaju nevjerojatne znanstvene studije o pojmovima kao što transinterseksualna diskriminacija, heteropatrijarhat, toksična muškost, metarasizam, falusna interkulturalna dominacija…, a sve skupa se trpa pod znanost, odlučili su pod pseudonimom Helen Wilson napisati neke “znanstvene” radove kakve takvi časopisi vole, koji su na rubu bizarnosti, ali im se klanja kao “znanosti”. Njihov motiv je bila – šala.

U jednom od najprestižnijih časopisa koji se bave rodnom ideologijom Place& Culture (od naših znanstvenika u tim časopisima je objavljivao i naš čuveni seksolog Aleksandar Štulhofer) napisali su članak pod naslovom “Ljudske reakcije na kulturu silovanja i na queer performativnost u urbanim parkovima za pse”.

Članak je uredno prošao recenzijski postupak, objavljen, jer autorica (njih troje pod pseudonimom) “dokazuje” kako bi se muškarce, kao i pse, moglo izdresirati kako bi se prevenirala “kultura silovanja”. Sve to u jeku #MeToo terora gdje se krenulo u lov na muške nasilne seksističke vještice koji, čim pogledaju ženu, čine nasilje.

Dečki su skužili što je to “znanost” te “rodne i identitetske studije” – jednostavno, “piči” po muškarcu, bijelom zapadnjaku, i brani “ranjive skupine”, od žena, muslimana do drugih manjina i ranjivih skupina, uključujući homoseksualce, i stvar prolazi.

Objavili su potom još jedan članak sa sadržajem: “Ući na zadnja vrata: izazovi homohisterije i transfobije heteroseksualnih muškaraca putem sex toys penetrativa”.

Ovdje oni znanstveno dokazuju, šegače se, da mi heteroseksualni muškarci homofobiju, transfobiju i homohisteriju možemo uspješno liječiti ako si svako malo guramo vibrator u šupak.

Članak opet uredno prošao recenzijski postupak, pohvaljen, jer raskrinkava tog bijelca, homofoba, heteroseksualca koji je, kako kaže Američko psihološko društvo rabeći pojam “tradicionalna muškost” kao “toksična muškost”, u sebi nasilan i poremećen, kao takav.

Profesor Boghossian i društvo, kao u Kunderinoj “Šali”, htjeli su te antirasne, antidiskriminacijske, rodne i feminističke studije i teorije staviti na test humorom, raskrinkati kao pseudoznanost, kao ideologiju.

I dok su svi očekivali da će njihove matične znanstvene institucije to prihvatiti kao nominaciju za naj šegu u 2018. godini, sve troje autora koji su se zbog svoje šale “autali” je pometeno, ekskomunicirano, kažnjeno.

Kao nekoć s Komunističkom partijom, s feministicama, homoseksualcima, transseksualcima, antirasistima i njihovom viktimističkom ideologijom nema šale.

Kao u Čehoslovačkoj iz Kunderina vremena, slijedi ekskomunikacija, a neprijatelji naroda samo su postali neprijatelji civilizacije i napretka. Napredne snage i sukladni totalitarizmi samo mijenjaju lice, no u biti su isti – alergični na humor.

Iako je u njihovu obranu stao čuveni antiteist, biolog Richard Dawkins, oksfordski profesor, i drugi slične nosivosti, nije im bilo spasa.

Dawkins je skužio upravo ono što je Kundera napisao o tome kako najlakše detektirati totalitarni režim ili um, misleći na humor i rekao: “Vaše kolege bez smisla za humor koji su doveli do disciplinskih mjera očito žele da Portland University postane predmet sprdnje cijelog akademskog svijeta.”

I poentirao: “Kako biste reagirali kada biste vidjeli sljedeći tekst: Poštovani gospodine George Orwell, utvrdili smo da Vaš roman ‘Životinjska farma’ pridaje svinjama sposobnost govora i hodanja na zadnjim nogama. To je, gospodine Orwell, izravno u suprotnosti s utvrđenim biološkim činjenicama, stoga vas optužujemo za lažiranje činjenica i podataka.”

Boghossianu i društvu jamačno više nije do šale, kada se zbog nje ostane bez kruha, degradira ili baci na ulicu. S Centralnim LGBT i feminističkim komitetom nije se šaliti.

Upravo u to vrijeme, iziritirana feminizmom, #MeToo-histerijom i svim tim kulturalnim i identitetskim studijama, jedna od najglasovitijih francuskih filozofkinja Berenice Levet napisala je žestok članak pod naslovom “Protiv neofeminizma”, gdje, jednako kao Boghossian i ekipa, cinizmom napada iste kao manipulaciju, kao pseudoznanost i totalitarnu misao, ideologiju.

Pozivajući se na studije druge velike žene, Heideggerove učenice, Hanne Arendt, o totalitarizmu i ideologiji, koja ovu potonju, ideologiju, definira kao “logiku jedne ideje”, Levetova zaključuje s njom kako “sve druge ideje ili fakti koji se u tu logiku samo jedne ideje ne uklapaju treba ili eliminirati” ili reći “to gore po činjenice”.

To je bit isključivosti bilo (neo)feminizma, bilo LGBTYQ… ideologije, bilo tzv. kulturalnih studija, svake totalitarne ideologije, bez razlike.

(Neo)feministice najveću štetu čine zapravo ženama prikazujući ih stalno kao slabe, kao nezaštićene, uvijek kao žrtve, de facto nesposobne da žive u svijetu a da nemaju status žrtve, bez svojih zaštitnica, feministica, dakako.

Mnoge žene, pa i Levet, to odbijaju, pri čemu se ne negiraju silovanja, nasilja nad ženama, ali na temelju toga stvarati sliku žene kao vječite žrtve i muškarca kao tek potencijalnog predatora budalasto je. One svjesno svađaju žene i muškarce viktimističkim diskursom izvan svake pameti.

Sumanutost ove #MeToo-para­dig­me muškarca i žene Levet pokazuje na “arheologiji zlog patrijarhata”, na primjeru jedne od najvećih francuskih antropologinja, profesorice Françoise Héritier, koja muškarce optužuje i za to što žena ima slabiju muskulaturu od muškarca, što je izvor i istočni grijeh svih tlačenja žena do dana današnjeg.

Tako ova antropologinja, znanstvenica, tvrdi da razlog slabije ženske muskulature i snage seže još u prethistoriju kada su muškarci u pećinama nakon lova najbolje meso davali sebi, a najgore ženi, pa je takva milenijska uskrata proteina od strane muškarca prema ženi dovela do korijena zlostavljanja svih zlostavljanja. Ova budalaština zove se – znanost.

Idiotizam feminizma i svih tih “ranjivih skupina i identiteta” sastoji se u tome da odnos muško – žensko čitaju samo u terminima odnosa moći i supremacije, što je totalno odljepljenje od stvarnosti, jer je odnos muško – žensko označen valjda i suradnjom, a ne tek borbom za moć muškarca i žene, što su homoseksualci još podebljali, kao “ranjiva skupina”, pojmom heteropatrijarhat, ma što to značilo.

Prikazivati ženu kao žrtvu svagdje i posvuda vrijeđa bit same žene, stalno joj daju ulogu podčinjene, kao da žena nema svoje moći, svoje sposobnosti zavođenja i društvenog probitka, svoju inteligenciju i ne treba joj feministička poza žrtve da bi ostvarila svoje ciljeve.

No kad je nasilje u pitanju, ove feministice, antirasistice, progay aktivistice pokazuju dvostruka mjerila. Kada je afera Weinstein u pitanju (bijelac, heteroseksualac, bogat, moćan, u pedesetim zrelim godinama) kokodaču i tvrde i što jest i što nije, da bi preko njega simbolički, kao Krlju na fašniku, spalili cijeli muški rod.

No kada su masovna silovanja muslimana nad zapadnjakinjama u pitanju, u Köln najpoznatije, šute kao zalivene, jer su muslimani, obojeni, manjina, kao i homići, “ranjiva skupina”. Tu se prikazuje sva demagogija ovih “znanstvenih” struja i pokreta na viktimističkoj matrici koja kaže: “Zvati sebe progonjenim samo je uvod u progon drugoga.” To je taktika svih tih ranjivih skupina i jamačno će ovaj tekst proglasiti “govorom mržnje” jednog bijelca, heteroseksualca i još k tome katolika.

Ovo što rade sve te ranjive skupine nerijetko je tek krinka u kojoj se viče – ja patim samo za to što sam žensko, musliman, homo, crnac… To generaliziranje patnje raskrinkao je pisac Philip Roth napisavši kako “kada se generalizira patnja (i njezini uzroci), imamo komunizam”, a kada se “patnja partikularizira, imamo literaturu”, dakle Kunderinu “Šalu”, nasuprot totalitaristima bilo kojih boja, pa i ovih u ime političke korektnosti ili antidiskriminacije, s kojima nema šale. Meni osobno ih je pun kufer, ali ne kao ljudskih osoba, već “znanstvenika” i falsifikatora istine, društvenih uloga i njihova odnosa.

Protiv ovih svih “ranjivih skupina” koji nemaju smisao za humor, uključujući feministice, Levetova zaključuje: “Oni su postali dominantna iliberalna misao koje se trebamo osloboditi.” Iliberalno, pa zar se to ne odnosi na tipove poput Orbána? Opet se netko šali…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Ovo je borba za monopol na laž!

 

 

 

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari