Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA: Pun mi je kufer svih tih ‘ranjivih skupina’ bez smisla za humor

Objavljeno

na

Sve će one, jamačno, ovaj tekst proglasiti “govorom mržnje” jednog bijelca, heteroseksualca i još k tome katolika. Jao meni, znam da s tim naprednim snagama nema šale

Milan Kundera proslavio se na Zapadu antologijskim romanom “Šala”. Budući da je u to vrijeme, pogotovo na ljevici, bilo mnoštvo simpatizera realsocijalističkog eksperimenta iza željezne zavjese, roman “Šala” bio je nešto poput otrežnjujućeg priručnika “Komunizam i socijalizam za početnike na Zapadu”, za naivce.

Onkraj visokih teoretiziranja Kundera je orisao narav sustava u kojem je živio činjenicom da se zbog humora, zbog banalnog vica može završiti iza rešetaka. Svaki totalitarni projekt, svaka totalitarna vlast, bilo da se radi religiji ili politici, najlakše će biti raskrinkana kao opasna ideologija koja porobljava ljude ako je testirate humorom.

Je li naša epoha na Zapadu koja se busa u liberalno demokratska prsa totalitarna? Testirajmo je humorom.

Tri znanstvenika lijevoliberalnog svjetonazora, k tome i ateisti, odlučili su testirati znanstvenu ozbiljnost vrhunskih svjetskih časopisa koji se bave identitetskim (prava LGBTYQ… osoba i emancipacija žena) ili kulturnim studijama (antirasizam) tako da su se išli našaliti.

Radi se Peteru Boghossianu, profesoru filozofije na Portland Universityju, matematičaru Jamesu Lindsayju te Helen Pluckrose, urednici časopisa Areo.

Kad su vidjeli kako bujaju nevjerojatne znanstvene studije o pojmovima kao što transinterseksualna diskriminacija, heteropatrijarhat, toksična muškost, metarasizam, falusna interkulturalna dominacija…, a sve skupa se trpa pod znanost, odlučili su pod pseudonimom Helen Wilson napisati neke “znanstvene” radove kakve takvi časopisi vole, koji su na rubu bizarnosti, ali im se klanja kao “znanosti”. Njihov motiv je bila – šala.

U jednom od najprestižnijih časopisa koji se bave rodnom ideologijom Place& Culture (od naših znanstvenika u tim časopisima je objavljivao i naš čuveni seksolog Aleksandar Štulhofer) napisali su članak pod naslovom “Ljudske reakcije na kulturu silovanja i na queer performativnost u urbanim parkovima za pse”.

Članak je uredno prošao recenzijski postupak, objavljen, jer autorica (njih troje pod pseudonimom) “dokazuje” kako bi se muškarce, kao i pse, moglo izdresirati kako bi se prevenirala “kultura silovanja”. Sve to u jeku #MeToo terora gdje se krenulo u lov na muške nasilne seksističke vještice koji, čim pogledaju ženu, čine nasilje.

Dečki su skužili što je to “znanost” te “rodne i identitetske studije” – jednostavno, “piči” po muškarcu, bijelom zapadnjaku, i brani “ranjive skupine”, od žena, muslimana do drugih manjina i ranjivih skupina, uključujući homoseksualce, i stvar prolazi.

Objavili su potom još jedan članak sa sadržajem: “Ući na zadnja vrata: izazovi homohisterije i transfobije heteroseksualnih muškaraca putem sex toys penetrativa”.

Ovdje oni znanstveno dokazuju, šegače se, da mi heteroseksualni muškarci homofobiju, transfobiju i homohisteriju možemo uspješno liječiti ako si svako malo guramo vibrator u šupak.

Članak opet uredno prošao recenzijski postupak, pohvaljen, jer raskrinkava tog bijelca, homofoba, heteroseksualca koji je, kako kaže Američko psihološko društvo rabeći pojam “tradicionalna muškost” kao “toksična muškost”, u sebi nasilan i poremećen, kao takav.

Profesor Boghossian i društvo, kao u Kunderinoj “Šali”, htjeli su te antirasne, antidiskriminacijske, rodne i feminističke studije i teorije staviti na test humorom, raskrinkati kao pseudoznanost, kao ideologiju.

I dok su svi očekivali da će njihove matične znanstvene institucije to prihvatiti kao nominaciju za naj šegu u 2018. godini, sve troje autora koji su se zbog svoje šale “autali” je pometeno, ekskomunicirano, kažnjeno.

Kao nekoć s Komunističkom partijom, s feministicama, homoseksualcima, transseksualcima, antirasistima i njihovom viktimističkom ideologijom nema šale.

Kao u Čehoslovačkoj iz Kunderina vremena, slijedi ekskomunikacija, a neprijatelji naroda samo su postali neprijatelji civilizacije i napretka. Napredne snage i sukladni totalitarizmi samo mijenjaju lice, no u biti su isti – alergični na humor.

Iako je u njihovu obranu stao čuveni antiteist, biolog Richard Dawkins, oksfordski profesor, i drugi slične nosivosti, nije im bilo spasa.

Dawkins je skužio upravo ono što je Kundera napisao o tome kako najlakše detektirati totalitarni režim ili um, misleći na humor i rekao: “Vaše kolege bez smisla za humor koji su doveli do disciplinskih mjera očito žele da Portland University postane predmet sprdnje cijelog akademskog svijeta.”

I poentirao: “Kako biste reagirali kada biste vidjeli sljedeći tekst: Poštovani gospodine George Orwell, utvrdili smo da Vaš roman ‘Životinjska farma’ pridaje svinjama sposobnost govora i hodanja na zadnjim nogama. To je, gospodine Orwell, izravno u suprotnosti s utvrđenim biološkim činjenicama, stoga vas optužujemo za lažiranje činjenica i podataka.”

Boghossianu i društvu jamačno više nije do šale, kada se zbog nje ostane bez kruha, degradira ili baci na ulicu. S Centralnim LGBT i feminističkim komitetom nije se šaliti.

Upravo u to vrijeme, iziritirana feminizmom, #MeToo-histerijom i svim tim kulturalnim i identitetskim studijama, jedna od najglasovitijih francuskih filozofkinja Berenice Levet napisala je žestok članak pod naslovom “Protiv neofeminizma”, gdje, jednako kao Boghossian i ekipa, cinizmom napada iste kao manipulaciju, kao pseudoznanost i totalitarnu misao, ideologiju.

Pozivajući se na studije druge velike žene, Heideggerove učenice, Hanne Arendt, o totalitarizmu i ideologiji, koja ovu potonju, ideologiju, definira kao “logiku jedne ideje”, Levetova zaključuje s njom kako “sve druge ideje ili fakti koji se u tu logiku samo jedne ideje ne uklapaju treba ili eliminirati” ili reći “to gore po činjenice”.

To je bit isključivosti bilo (neo)feminizma, bilo LGBTYQ… ideologije, bilo tzv. kulturalnih studija, svake totalitarne ideologije, bez razlike.

(Neo)feministice najveću štetu čine zapravo ženama prikazujući ih stalno kao slabe, kao nezaštićene, uvijek kao žrtve, de facto nesposobne da žive u svijetu a da nemaju status žrtve, bez svojih zaštitnica, feministica, dakako.

Mnoge žene, pa i Levet, to odbijaju, pri čemu se ne negiraju silovanja, nasilja nad ženama, ali na temelju toga stvarati sliku žene kao vječite žrtve i muškarca kao tek potencijalnog predatora budalasto je. One svjesno svađaju žene i muškarce viktimističkim diskursom izvan svake pameti.

Sumanutost ove #MeToo-para­dig­me muškarca i žene Levet pokazuje na “arheologiji zlog patrijarhata”, na primjeru jedne od najvećih francuskih antropologinja, profesorice Françoise Héritier, koja muškarce optužuje i za to što žena ima slabiju muskulaturu od muškarca, što je izvor i istočni grijeh svih tlačenja žena do dana današnjeg.

Tako ova antropologinja, znanstvenica, tvrdi da razlog slabije ženske muskulature i snage seže još u prethistoriju kada su muškarci u pećinama nakon lova najbolje meso davali sebi, a najgore ženi, pa je takva milenijska uskrata proteina od strane muškarca prema ženi dovela do korijena zlostavljanja svih zlostavljanja. Ova budalaština zove se – znanost.

Idiotizam feminizma i svih tih “ranjivih skupina i identiteta” sastoji se u tome da odnos muško – žensko čitaju samo u terminima odnosa moći i supremacije, što je totalno odljepljenje od stvarnosti, jer je odnos muško – žensko označen valjda i suradnjom, a ne tek borbom za moć muškarca i žene, što su homoseksualci još podebljali, kao “ranjiva skupina”, pojmom heteropatrijarhat, ma što to značilo.

Prikazivati ženu kao žrtvu svagdje i posvuda vrijeđa bit same žene, stalno joj daju ulogu podčinjene, kao da žena nema svoje moći, svoje sposobnosti zavođenja i društvenog probitka, svoju inteligenciju i ne treba joj feministička poza žrtve da bi ostvarila svoje ciljeve.

No kad je nasilje u pitanju, ove feministice, antirasistice, progay aktivistice pokazuju dvostruka mjerila. Kada je afera Weinstein u pitanju (bijelac, heteroseksualac, bogat, moćan, u pedesetim zrelim godinama) kokodaču i tvrde i što jest i što nije, da bi preko njega simbolički, kao Krlju na fašniku, spalili cijeli muški rod.

No kada su masovna silovanja muslimana nad zapadnjakinjama u pitanju, u Köln najpoznatije, šute kao zalivene, jer su muslimani, obojeni, manjina, kao i homići, “ranjiva skupina”. Tu se prikazuje sva demagogija ovih “znanstvenih” struja i pokreta na viktimističkoj matrici koja kaže: “Zvati sebe progonjenim samo je uvod u progon drugoga.” To je taktika svih tih ranjivih skupina i jamačno će ovaj tekst proglasiti “govorom mržnje” jednog bijelca, heteroseksualca i još k tome katolika.

Ovo što rade sve te ranjive skupine nerijetko je tek krinka u kojoj se viče – ja patim samo za to što sam žensko, musliman, homo, crnac… To generaliziranje patnje raskrinkao je pisac Philip Roth napisavši kako “kada se generalizira patnja (i njezini uzroci), imamo komunizam”, a kada se “patnja partikularizira, imamo literaturu”, dakle Kunderinu “Šalu”, nasuprot totalitaristima bilo kojih boja, pa i ovih u ime političke korektnosti ili antidiskriminacije, s kojima nema šale. Meni osobno ih je pun kufer, ali ne kao ljudskih osoba, već “znanstvenika” i falsifikatora istine, društvenih uloga i njihova odnosa.

Protiv ovih svih “ranjivih skupina” koji nemaju smisao za humor, uključujući feministice, Levetova zaključuje: “Oni su postali dominantna iliberalna misao koje se trebamo osloboditi.” Iliberalno, pa zar se to ne odnosi na tipove poput Orbána? Opet se netko šali…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Ovo je borba za monopol na laž!

 

 

 

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari