Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Seksajte se do mile volje, a mi ćemo vam masovno sterilizirati žene!

Objavljeno

na

Za mogući globalni ekološki i gospodarski kolaps nisu krvi bogati koji nemilice provode deforestaciju i druge oblike neokolonijalnog eksploatiranja siromašnih zemalja, već “neodgovorni seks” sirotinje, koji im je, u sveopćem siromaštvu u svijetu u kojem su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, ostao jedina zabava.

Srž svake kontrole, pisao je Michael Foucault, jest kontrola nad ljudskim tijelom. Jedna od apokaliptičkih tema koja već godinama drma svjetskom znanošću jest ona o planetu Zemlji koja će teško izdržati snažan rast svjetskog stanovništva, što se posebno odnosi na demografski bum u zemljama tzv. Trećeg svijeta, pri čemu je ovaj naziv pristojno ime za milijarde siromašnih koji svojim “razmnožavanjem” postaju navodna prijetnja globalnoj ekološkoj i gospodarskoj održivosti.

Ukratko, za mogući globalni ekološki i gospodarski kolaps nisu krvi bogati koji nemilice provode deforestaciju i druge oblike neokolonijalnog eksploatiranja siromašnih zemalja, već “neodgovorni seks” sirotinje, koji im je, u sveopćem siromaštvu u svijetu u kojem su bogati sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji, ostao jedina zabava. Kako doskočiti tom “zločinu” globalne sirotinje? Jednostavno, pustiti ih da se i dalje seksaju do mile volje, ali idemo im pri tome masovno sterilizirati žene.

Korumpirana kenijska Vlada

Upravo je u Keniji u tijeku žestoka polemika između Biskupske konferencije Kenije i predstavnika Ujedinjenih naroda, te Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) koje u Keniji na više od dva milijuna djevojčica i žena provode akciju cijepljenja protiv tetanusa u svrhu, kako SZO tvrdi, smanjenja incidencije neonatalnog tetanusa. Naizgled plemenita akcija institucija UN-a i Svjetske zdravstvene organizacije pretvorila se u skandal zahvaljujući Kenijskom društvu katoličkih liječnika i ginekologu Stephena Karanja koji je upozorio:

“Ovaj program cijepljenja protiv tetanusa koji u Keniji provodi Svjetska zdravstvena organizacija je identičan onome koji je ta organizacija napravila na Filipinima, u Meksiku i Nikaragvi kada su žene sterilizirane uz pomoć antitetanus cjepiva pomiješanog s ß (beta) – hCG hormonom koji, ubrizgan u izvjesnoj količini, stavlja u ozbiljan rizik ženski fertilitet. Isti program koji provode danas u Keniji”, nastavlja dr. Karanja, “koji predviđa pet doza da bi se postigla svrha steriliteta, uveden je u Keniji i devedesetih godina, no kenijska Vlada tada je oštro odbila taj program.”

Humani korionski gonadotropin (hCG hormon) je hormon koji u ranoj trudnoći luči stanice sincicotrofoblasta (od kojih će se formirati posteljica), a najvažnija uloga mu je upravo u održavanju funkcije žutog tijela koje je neophodno za održavanje trudnoće. Upravo se ß (beta) frakcija hCG-a mjeri u urinu i krvi, te se na osnovu tih vrijednosti utvrđuje trudnoća, a praćenjem porasta vrijednosti ß hCG-a može se pratiti rani tijek trudnoće jer se vrijednosti ß hCG-a pravilno povećavaju u ranoj trudnoći koja protječe uredno. Postavlja se pitanje što uopće ß hCG radi u cjepivu protiv tetanusa? Naime, samo cjepivo protiv tetanusa sadrži tetanusni toksoid i pomoćne tvari. Dodani ß hCG služi u svrhu kako bi se potaknuo imunološki sustav žena koja su primile takvo cjepivo na produkciju protutijela protiv ß hCG-a, što znači da, kada bi te žene i ostale trudne, trudnoću ne bi mogle iznijeti jer bi njihov vlastiti ß hCG, neophodan za održanje trudnoće, bio razoren od vlastitog imunološkog sustava prepoznavajući ga kao strani protein, te bi trudnoća kod tih žena završila spontanim pobačajem na samom početku trudnoće. Žene procijepljene takvim cjepivom ne bi mogle iznijeti trudnoću, postale bi – sterilne.

Za razliku od devedesetih kada je Vlada shvatila podvalu, danas je kenijska Vlada, neki tvrde korumpirana od farmaceutskih divova, odbila postupiti na isti način. Nakon toga komisija za zdravstvo Kenijske biskupske konferencije dala je testirati sporno cjepivo i s rezultatima se obratila nadležnom kenijskom parlamentarnom tijelu za zdravstvo, koje je odmah reagiralo, diglo buku, pa su cijepljenja odmah prestala i zadržala se na tri doze po djevojčici (14 godina) i ženama do 49 godina, a trebalo ih je biti pet.

Ulaganje u razvoj je najbolji “kontraceptiv”

Predstavnici UN-ovih tijela i Svjetske zdravstvene organizacija brzo su odgovorili preko svoje predstavnice Custodie Mandlhate, i to uz pomoć dvaju prilično omalovažavajućih argumenata. Najprije su osporili stručnost kenijskih liječnika i laboratorija koji su provodili istraživanje, a potom dali do znanja kako im oni pomažu, dok su Kenijci nezahvalni, te da cjepivo nisu kanili dati pet puta, već samo tri, kako ß-hCG ne bi imao sterilizirajuće učinke. Odgovor druge strane nije trebalo dugo čekati.

Dr. Karanja odbacio je omalovažavajući stav prema šest laboratorija koji su proveli testiranje cjepiva, te postavio nekoliko pitanja. Kao prvo, čemu tako široka “antitetanus kampanja” kada ne postoje nikakve naznake opasnosti niti epidemija? Potom, dok ebola luduje, vi se bavite tetanusom? Treće, zašto spomenutu akciju niste povjerili domaćim, kenijskim liječnicima i zdravstvenim institucijama, kada su i kompetencijama i ljudstvom sposobni za to, čemu “uvezena” radna snaga ako se nema što kriti? I, na koncu, tretiranje djevojčica i žena je stalo nakon trećeg cijepljenja tek kada su Parlament i biskupi digli buku, pa je skrivena “antitetanus” kampanja, zapravo masovna sterilizacija afričkih djevojčica i žena, bila raskrinkana, tvrdi dr. Karanja.

Na egzaktna pitanja ginekologa dr. Karanje, kako su devedesetih godina u Keniji, kao i na Filipinima, Meksiku i Nikaragvi takva “antitetanus” cijepljenja žena s dostatnom dozom ß-hCG-a već imala masovne sterilizacijske učinke, predstavnici institucija UN-a (Unicef) i Svjetske zdravstvene organizacije nisu dali odgovor, prešutjeli su, ostavljajući dojam da se ne žele baviti sumanutim “teorijama zavjere”, niti ulaziti previše u “konstrukcije” nekih tamo afričkih liječnika, da ne kažemo vračeva, iako su studirali na prestižnim sveučilištima. Budući da ovaj sukob argumenata još traje, pričekat ćemo rasplet. No, za sada smo više skloni vjerovati kenijskim liječnicima, nego predstavnicima farmaceutskih multinacionalki, domaćih, afričkih korumpiranih političara i vlada, kao i tijelima UN-a. Evo zašto.

Strategija kontrole nad seksom sirotinje, strategija kontrole ženskih tijela u procesu reprodukcije, već je više puta javno deklarirana strategija. Kako je prije dva tjedna objavljeno na službenim stranicama farmaceutskog diva Pfizer, farmaceutska kompanija u suradnji sa zakladom Bila Gatesa provodi akciju kontraceptiva “low cost” za 120 milijuna žena u ruralnim zonama 69 najsiromašnijih zemalja svijeta. Dakle, nastojanje da se siromašnim ženama čija je fertilnost prijetnja komociji bogatih, onemogući “pretjerano” rađanje djece nije nikakva “teorija zavjere”, već strategija, plan, koji se provodi legalnim putem, pa samim time ne treba isključiti ni prikrivene načine, kao što su pokušaji sterilizacije pod krinkom borbe protiv tetanusa. Uostalom, da su tijela sirotinje u zemljama tzv. trećeg svijeta već mnoštvo puta bili pokusni kunići za testiranje raznih lijekova bogatih multinacionalki, već je opće mjesto. Najciničnije u ovoj Gates – Pfizer akciji jest da, umjesto u razvoj i radna mjesta u siromašnim zemljama, oni silne novce daju za kontraceptive. Naime, kako samo iskustvo Zapada pokazuje, kroz povijest, kako se dizala razina bogatstva, zaposlenosti (žene), samim tim je padao broj novorođene djece. Zaključno: Ulaganje u razvoj je najbolji “kontraceptiv”.

Upozorenja afričkih biskupa

Osim jeftinih kontraceptiva, strategija sterilizacije, otvorene ili prikrivene, siromašnih žena je strategija i mnogih vlada članica UN-a. Kako je 15. ovoga mjeseca objavila agencija “Press Trust of India”, 80 žena je 8. studenoga bilo podvrgnuto sterilizacijskom zahvatu u bivšoj bolnici Nemi Chamd u Pendari, od čega je njih trideset tijekom tretmana umrlo, dok su im davali “antibiotik”. Inače, prisilna sterilizacija, kao i prikrivena, službena je strategija države Indije, s (prešutnim) blagoslovom institucija UN-a, a prema citiranoj agenciji, godišnje se u Indiji sterilizira oko četiri milijuna djevojčica i žena. Indija trenutno ima milijardu i 260 milijuna stanovnika, a predviđa se da će do 2030. godine imati milijardu i pol.

Ovome treba dodati da se za sterilizaciju ovih osamdeset žena, od kojih je trideset umrlo tijekom “tretiranja”, isplatilo 1400 rupija (oko 18 eura), dok se onima koje dragovoljno pristanu na sterilizaciju daje nagrada u obliku jeftinog automobila ili nekog kućanskog aparata poput pegle ili usisavača – pokloni “dostojni” žene. Puno obilatije su nagrađeni muškarci, liječnici koji izvode sterilizacijske zahvate. UN (Unicef) šuti o tim stravičnim događajima i podacima u Indiji. Zašto? Zato što se sami slažu s tim, ili u svemu tom nasilju nad ženama i obiteljima i sami imaju putra na glavi. Svaki treći odgovor bio bi nelogičan.

U prilog argumentima protiv sramotnog ponašanja UN-a prema sirotinji u trećem svijetu, napose ženama, idu i napadi na briselskog nadbiskupa Andrea Josepha Leonarda tijekom posljednje Sinode u Vatikanu koja se bavila problematikom braka i obitelji. Nadbiskup Leonard je pohvalio “mnoge biskupe u Africi, te neke u Latinskoj Americi i Oceaniji koji su snažno optužili institucije vezane uz Ujedinjene narode da na način ideološke diktature nameću prakse suprotne njihovoj kulturi i moralnim uvjerenjima”, kao što su sustavna kontracepcija, abortus, masovna sterilizacija i homoseksualni brakovi. Afrički biskupi su upozorili na reketarenje koje institucije vezane uz UN provode među siromašnim državama gdje ekonomsku pomoć, primjerice, uvjetuju legalizacijom homoseksualnih brakova i uvozom jeftinih i opasnih pilula multinacionalki sa Zapada.

Tako je jedan biskup revoltiran ovim reketaranjem kriknuo: “Evo vam vaši novci, ostavite nam naše vrijednosti.” Cinični odgovor globalnih moćnika je bio: “Evo vam vaše vrijednosti, pa zagrizite u njih, možda se najedete.” No i ta ekonomska pomoć, koja je nerijetko oblik (ideološkog) reketa nad afričkim čovjekom i njegovom kulturom te moralnim osjećajima, koju Zapad šalje afričkim državama, zapravo i nije nikakva pomoć, već čista prijevara, odnosno zapadnjačka “samopomoć”. Prvi afrički književni nobelovac Woye Soyinka, koji je Nobela za književnost dobio 1986. godine ovu je “dobrotu” prokomentirao ovako:

“Kada promotrimo koliki se udio razvojne pomoći (sa Zapada) koristi za pokrivanje (njihovih) stručnjaka koje šalju na teren (taj je postotak u jednoj afričkoj zemlji koju smo izučavali prije deset godina dosezao 85 posto), šokirani smo i ne možemo shvatiti kako je uopće moglo doći do tako potpune ovisnosti. Postkolonijalno doba nije bilo doba oslobađanja, nego ustupanje sirovina bivšim kolonijalnim silama koje su iz toga izvlačile sve veću korist. I danas održavamo taj izrazito neuravnoteženi odnos zato što zemlje donatori žele raspolagati svojevrsnim guvernerima utjelovljenim u afričkim diktatorima s kojima mogu zaključivati poslove, a da pritom zauzvrat ne moraju dati previše.”

Veliki zločini povijesti nisu iza nas

Sustav masovne sterilizacije afričkih žena samo je dio tog plana, nikakva teorija zavjere, u kojem bogati na račun sirotinje grade i održavaju vlastito bogatstvo, uz asistenciju visokih institucija UN-a, razvijajući zločinačku biopolitiku na tragu Foucaultove rečenice s početka ovoga teksta: “Tko kontrolira ljudsko tijelo, njegov biološki potencijal, kontrolira sve.”

Da ne bude nedorečenosti, nismo zagovornici neodgovornog “štancanja” djece, ali smo još manje zagovornici zločinačkih metoda gdje se kultura, pa i ona prokreativna, jednog naroda bezočno podređuje logici profita i vlastite komocije u ime borbe za održivi razvoj i planet Zemlju koja, eto, navodno nema hrane dovoljno za sve, pa se hrana baca u more kako bi se zadržale visoke tržišne cijene. A najveću cijenu u tom zločinu nad ženama i kulturama globalnih razmjera plaćaju najsiromašniji.

Jer, očito, i Bilu Gatesu i drugim “dobrotvorima”, bili oni osobe ili međunarodne institucije i tvrtke, bijeda sirotinje treba kao kruh nasušni, poput krvarine za vlastito bogaćenje i održavanje blagostanja.

Dobar dio pučanstva misli da su veliki zločini povijesti iza nas. Nisu. Bez obzira kako se raspetljao aktualni kenijski slučaj koji je povod ovom tekstu, cinizam aktualnog zločina (prisilnog) steriliziranja žena u siromašnim zemljama od strane bogatih sastoji se u jednostavnoj “formuli”: “Ne damo kruha ni posla, sirotinjo, evo vam pilule pa se j…te! Odnosno, imigraciju sirotinje u naše bogate vrtove, kao da se radi o štakorima koji se razmnožavaju, prisilnom sterilizacijom trebamo spriječiti dok još nisu niti krenuli na smrtonosno i očajničko putovanje prema Lampedusi, prema Europi.”

Ivica Šola / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Hrvatska stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži

Objavljeno

na

Objavio

Oče naš i očenaš

Vrijeme prosinačko, svršetkom prošloga tjedna palo nešto snijega i u ravnicama, a dosta napadalo u neravnim dijelovima ostataka Hrvatskoga kraljevstva koje danas nazivamo Republikom Hrvatskom, čiji me oblik uvijek podsjeća na vodenog konjića. Valjda se zato u nas sve brzo razvodnjava, no o tome ću poslije.

U ovim i inače turobnim danima, jedva prikrivenim adventskom rasvjetom, kuhanim vinom i kobasicama, stigla je iz Vatikana i druga ofenziva na – ni više ni manje – prastaru našu molitvu poznatu pod imenom Očenaš. Prva je primjedba bila usmjerena protiv zla, to jest da se ne bi trebalo moliti „očuvaj nas od zla“, nego „od Zloga“, personificiranoga zla u obliku palog anđela. To jest individualiziranoga zla. U drugoj ofenzivi protiv Očenaša našao je papa Argentinac, onaj koji je rasrdio hrvatski narod, s porukom da nije dobro ni ispravno moliti se Bogu „ne uvedi nas u napast“, jer kakav je to dobri Bog, razmišlja Franjo iz zemlje srebrenice, koji nas uvodi u napast.

Želeći svjesno biti papskiji od pape, kažem ovo: nema ništa pogrješno u riječima „ne uvedi nas u napast“. Bog je dao ljudima ono najviše i najstrašnije, slobodnu volju. S tim darom čovjek može raditi što želi, okrenuti se dobru ili zlu. Istodobno, Bog je u svim vremenima – pa će tako i do kraja povijesti – iskušavao ljude, a ta su iskušenja, osobna ili opća, mnogokad bila toliko nepodnošljiva i neizdrživa da su ljudi u očaju dolazili u napast da i samoga Boga svojega negiraju ili su, i nadalje vjerujući u njegovo postojanje, držali da je pretjerao u iskušenjima toliko da, dovodeći ih u naoko bezizlazno stanje, vodi prema koracima i postupcima koje vjera i Njegove zapovijedi zabranjuju. I zato „ne uvedi nas u napast“ ima svoju dramatičnu logiku , jer sažima molbu koja bi opširnije glasila: „Ne iskušavaj nas toliko bezmjerno teško i stalno, jer smo samo ljudi pa u nevoljama i nesrećama koje nam smute um možemo pasti u mrežu svakovrsnih napasti. Zato Te molimo da nas ne uvodiš (uvedeš )u napast.“

Elem, ja ću moliti Očenaš kao i do sada, bez obzira kako se stvari budu razvijale, a vidim da neki već padaju pod Franjin utjecaj premda ne razmišlja točno. U trećoj rundi revizije Očenaša može se lako dogoditi da ono malo vjernika koji pristaju uz rodnu ideologiju, dovedu u pitanje i prve riječi, znači Oče naš, jer zašto bi Svemogući morao biti otac, znači po ljudskom poimanju muškarac, a ne žena. Zaključak može biti kompromisan, da je riječ o transrodnoj transcendentalnoj osobi, čime bi svi napokon bili zadovoljni, a prve riječi Očenaša bile bi preskočene poradi političke korektnosti. Nepotrebno je također spominjati „koji (koja) jesi na nebesima“, jer gdje bi Bog bio nego na nebesima, nije valjda u čistilištu ili nedajbože niže. Posebno u balkaniziranoj sadašnjoj jezičnoj praksi u Hrvatskoj, upitno je i „sveti se ime Tvoje“, jer neuki novinari umjesto glagola „osvetiti se“ pišu „svetiti se“, pa može doći do neugodnih interpretacija da se tu netko nekomu osvećuje. Idemo dalje: „dođi kraljevstvo Tvoje“? Zašto kraljevstvo, zašto ne „dođi republika Tvoja“? A „budi volja Tvoja kako na nebu tako i na Zemlji (zemlji?)“, nije posve precizna jer je Bog, kao što rekoh, dao ljudima slobodnu volju pa se na ovom svijetu i ona pita. Također nešto ne štima ni s onim riječima „kao što mi opraštamo dužnicima svojim“, jer će skočiti na noge bankari, lihvari, poreznici I tako dalje. Još nekoliko papa Franja i od nama dragog, starog Očenaša ne će ostati ništa. Osim riječi Amen.

Poslije smrti

Poslije smrti ponosnoga čovjeka Slobodana Praljka za kojega slobodna Hrvatska za čiju se slobodu borio nije maknula ni prstom, stvari su se počele razvodnjavati, kao što sam u prošloj rubrici i nagovijestio, znajući u dušu geste i grimase hrvatskih političara novoga kova. U prvi mah neprihvatljiva presuda postala je u drugom mahu prihvaćenom, s manjim ogradama glede umiješanosti RH. Tako smo mi iz devedesetih mogli pustiti da vojni sud JNA sudi i presudi tzv. „virovitičkoj skupini“, presudu gunđajući prihvatiti i – ode sve dođavola. Nema Hrvatske. A nismo to dopustili, razbili smo ne samo ploču u Gajevoj nego i uverenje armije i njezinih pravih pokrovitelja da njihova agresivnost i nabusitost ne će proći, da njihov sud ne priznajemo. Pa su se povukli, poslije se povukli i iz kasarna. Tako isto je trebalo, jasno i bespogovorno, reći da mi presudu Praljku i ostalima ne priznajemo i nikada ju ne ćemo priznati ne samo zato što je politička, ne samo što je nepravedna i besmislena, ne samo zato što je haaški sud unazadio međunarodno kazneno pravo i uveo pojmove i postupke koji sa suvremenom pravnom teorijom i praksom nemaju nikakve veze, nego što su izmišljotine izvan svake sumnje nastale da se osude Hrvati, hrvatska država i svaki pokušaj stvaranja hrvatske republike unutar granica fiktivne BiH. Nije ta moja tvrdnja ni pretjerana ni neistinita: na svršetku „rada“ haaškoga sudišta upravo je to što rekoh generalno presuđeno: jedino je Hrvatska bila agresor, Srbija nije imala pojma što se događa u Bosni, a unutar BiH samo su Hrvati (i nešto malo bosanski Srbi) bili loši momci. Muslimani su skupa s mudžahedinima jeli burek i čekali rasplet, Hrvate nisu ni pipnuli. Ako su kojemu odrubili glavu, omaklo im se.

Proradila je u međuvremenu i nečista krv, što bi rekao Stanković (ne Aca nego Bora) u samoj Hrvatskoj. Ona stenje od tereta veleizdajnika i sitnije medijske izdajničke klateži koja je napokon došla na svoje, pa se razvaganila – ne još posve otvoreno likujući jer su emocije hrvatskoga naroda za sada presnažne, ali nudeći svaki dan publici fotografske i pisane prikaze o hrvatskim nedjelima u BiH, plašeći narod odštetama što će ih od RH tražiti muslimani koji su u vrijeme rata kao izbjeglice potrošili četvrtinu tadašnjeg ionako tankog hrvatskog budžeta, u svakom slučaju podmuklo podržavajući i slaveći presudu Hrvatima, Hrvatskoj i Herceg Bosni kao apoteozu i međunarodno priznanje njihovih vlastitih laži i podmetanja.

Hrvatska je predsjednica jedina u vrlo dobrom govoru pred Vijećem sigurnosti, sjedeći uz glavnoga haaškog tužitelja koji ne zna razlikovati Hrvatsku od Srbije, suzdržanim doduše i diplomatskim riječima odlučno izrazila nezadovoljstvo presudama hrvatskim zapovjednicima u Herceg Bosni. Vijeće sigurnosti – to jest velike sile koje su haaško sudište i instalirale pa i njime gospodarile – isto je tako suzdržano primilo na znanje što Hrvatska ima reći, i na tomu je ostalo. Hrvatska je platila danak sveopćoj nezainteresiranosti njezinih političara za haaški proces u zadnjih trinaest godina i njima je, između ostaloga, bio upućen Praljkov prijezir. Sada se govori o „evaluaciji“, o reviziji, pa i tu ima svakojakih razmišljanja, od uvjeravanja pravnika da reviziju mora pokrenuti netko od odvjetnika osuđenih, do ideje da „UN treba inicirati reviziju Haaga“. Ovo zadnje je, čast svima, ali… Ujedinjeni narodi bit će vjerojatno ujedinjeni u odbijanju zamisli da budu poticatelji revizije, mnogi ondje i ne znaju o čemu se radi niti ih zanima, osim toga ondje sjede i europske zemlje koje su vrlo iznenađene hrvatskim reakcijama i podižu prst prema toj južnoj koloniji što se uzjogunila, barem njezin narod, a tako je iz njihove perspektive neznatna i na dnu zamućenoga mora da se ne smije ni usuditi ići protiv „međunarodne pravde“. Nije samo Europa koja je sto posto kriva za nesprječavanje srpske agresije na Hrvatsku i BIH – agresije koja je odgovorna za sve što se u Bosni potom događalo- nije samo Europa, velim, konsternirana uzbuđenjem Hrvata i njihovom potporom „zločincima“ nego se umiješala i zuckerbergerovska klatež gušeći sve na „fejsu“ koji su u pozitivnom smislu pisali o generalu Praljku. Velik brat trijumfira, pjeva svoju verziju pjesme „Ima samo jedna istina“. Svijet se skonča, rekli bi naši prastari.

HTV i Slobodan Praljak

Ono što u općoj nervozi i gnjevu nije pravično komentirano, sada nadoknađujem: ona ista HTV koja je više od desetljeća pod pritiskom indiferentnih političara bagatelizirala suđenje šestorici iz Herceg Bosne, te je hrvatska javnost na žličice saznavala što se u Haagu događa – uoči i nakon tragedije pokazala se u boljem svjetlu. Branimir Farkaš uživo je vrlo pribrano izvještavao o onome što se događa, koliko je mogao smješten ispred zgrade, u sljedećim informativnim emisijama govorilo se u generalu Praljku i sudrugovima s poštovanjem, u sjedećim emisijama puštani da govore oni koji su Praljka poznavali i oni koji iz prve ruke znaju kontekst ratnih zbivanja, povijesnu istinu. Prikazan je i igrani film redatelja Praljka „Povratak Katarine Kožul“, premda debitantski ipak vrlo dojmljiv, snimljen 1989., aktualan upravo sada opet kada Hrvati odlaze u Njemačku, kao i u filmu koji završava tragično. Praljak je bio nadaren kazališni i filmski redatelj, pa je i svoju smrt veličanstveno režirao.

Kažem, na trenutak je Hrvatska radiotelevizija bila doista hrvatska i u dosluhu sa svojom publikom, kao što bi uvijek trebala biti, a nije. No stvari se popravljaju, pa je ravnateljstvo reagiralo na Acin građanski rat. Programsko je vijeće reagiralo na istup ravnateljstva, to jest partijska ćelija unutar vijeća pokazala je da ima većinu, a u manjini se našao i predsjednik Vijeća. I tu je potrebna „evaluacija“. I revizija… I jedno pitanje: kako se Farkaš opet našao na ulici (na katalonskim i haaškim ulicama)? Dodajem informacije za one koji nisu pratili: udruga Hrvatski novinari i publicisti dala je vrlo dobro i snažno priopćenje o neprihvatljivoj presudi, za razliku od tzv. Hrvatskog novinarskog društva čije članove vuče za nos jugofilna bratija. Čvrsto priopćenje došlo je i iz udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, u kojemu se tekstu zahtijevaju kazneni postupci protiv lažnih svjedoka, zna se kojih. Lažovi šute ili ispod glasa govore o besmislicama, čekaju da se duhovi smire. Znaju oni Hrvatsku. Dilanje transkripata se osim toga i sada nastavlja, izvučen je Tuđmanov sastanak svršetkom 1991. s političarima iz Herceg Bosne, valjda kao novi krunski dokaz o zamisli velike Hrvatske, uključujući Posavinu s bosanske strane.

A što je Tuđman odmah zatim, u veljači 1992. sugerirao Hrvatima u BiH da na referendumu glasuju za nezavisnost BiH u tadanjim njezinim granicama (i sadanjim), jednostavno se zaboravlja. Tako mala braća Velikoga brata u Hrvatskoj kopaju rupe zemlji u kojoj se nalaze, to jest u podzemlju, slijepi kao krtice, poznavajući samo avnojske granice, bez povijesnog pamćenja o doista velikoj Hrvatskoj koja se u srednjem vijeku u nekoliko navrata prostirala od rijeke Morave do mora, kako slikovito piše Vjekoslav Klaić. Pa ako je Tuđman i imao pričuvnu ideju o povratku hrvatskih teritorija unutar tzv. BiH u granice hrvatske države i da je ta zamisao nekom srećom ostvarena, ne bi to ni tada bila velika pa ni srednja Hrvatska.

Slobodan Praljak se nije bavio politikom, nije ga bilo ni na kojoj razini politike. On se bavio Hrvatskom i obranom hrvatskoga naroda, na najbolji mogući način, racionalno i časno, načinom nadarenoga vojskovođe. Lijepe su riječi o njemu izgovorene na komemoraciji u Lisinskom, bio sam ondje (naravno). Sve vrlo dostojanstveno i decentno čak, Ave Marija i hrvatska himna, general Miljavac i Miro Tuđman govorili što je i narod osjećao, posebno Praljkov prijatelj Tuđman, čvrst i potresen. Sjajni naši glumci Dragan Despot i Zlatko Vitez snažnim su glasovima dozvali Gundulića i Matoša. „Mora“ A. G. Matoša sadrži baš sve što se može reći o današnjem stanju, s riječima kao što su klatež, izdajnici i glupost. Takozvana visoka politika se otklatarila u drugim pravcima da njezina nazočnost na komemoraciji ne bi bila krivo protumačena na dvorovima sadanjih gospodara Hrvatske (čast iznimkama).

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li nade za nas – II dio

Objavljeno

na

Objavio

Prije nešto manje od mjesec dana, točnije 15 studenog, Neven Pavelić, urednik portala Hrvatska danas i moja malenkost, napisali smo zajedno kolumnu pod nazivom Ima li nade za nas. Kroz kolumnu smo provukli i analizirali modele za izlazak Hrvatske iz ove na izgled bezizlazne situacije, pogotovo sa aspekta lošeg života, demografije, blokiranih, općenito pokušaja izlaska iz duboke provalije u koju kao narod i Država sve više tonemo i nestajemo.

Za sve naše probleme postoji rješenje ali ne postoji volja. Ne volja obespravljenog, osiramošenog i depresivnog naroda već volja onih koje je narod birao da im svojim odlukama omogući bolji život. Ne mislim ovdje samo na one koji obnašaju izvršnu vlast već na sve one koji čine zakonodavnu vlast. Na sve one koji su prije malo više od godinu dana hodočastili po Hrvatskoj i obećavali brda i doline. Na plave, crvene, žute i crne,na sve njih jer između njih ne postoji razlika, Svi oni ulaskom u zakonodavnu vlast prestaju biti narodni izaslanici već stranački poslušnici, vojska onih čiji su interesi veći od interesa naroda- od interesa onih koji su ih birali da budu njihov glas, a ne glas interesnih grupacija.

U navedenoj kolumni, napisah da ključ problema leži u plaćama i da minimalna plaća mora biti u visini prosječne plaće u Hrvatskoj i da se tim rješava sve, od mirovina do stavljanja pod kontrolu nagomilanih dugova u zdravstvu, Podizanje minimalca za 130 kuna, uvreda je za sve zaposlene i ne rješava ništa već izaziva gnjev onih koji rade za taj minimalac. Nema te države u svijetu koja će rješiti probleme dajući obespravljenim i poniženim mrvice sa ostale sa stola kasti kojima se pogoduje. Ta postoji volja i da se ne pogoduje onima koji žive na grbači tih kasti,  trgovkinja iz Lidla koje rade za 4 puta manju plaću nego što radi njihova koleginica u Njemačkom, imala bi bar pola plaće koleginice iz Njemačke. Ključ svih problema leži u višku zaposlenih po državnim i javnim tvrtkama, vojscu uhljema svih boja čija se brojka ne smanjuje već konstantno povećava. Plavi ne diraju crvene, crveni ne diraju plave jer svi igraju u istom kolu i svi žive na račun onih koji preživljavaju sa minimalcem koji je manji od socijalne pomoći onih koji su našim elitama uzor. No kod tih koji su nama uzor rad ima cijenu, nema preko 300 000 blokiranih i obespravljenih. Problem blokiranih može se rješiti za jedno popodne no postoji kočnica jer mora se dirnuti u osinjak.

Povećanje minimalne, zagarantirane zarade na oko 6000 kuna netto rješava najveći dio problema. Cijela ta zarada vratiti će se u državni proračun. Vratiti će se putem potrošnje, a potrošnja je glavni indikator rasta BDP.a. Povećati će se masa u blagajnama HZZo i HZMO, ostvariti preduvijeti za rast mirovina i smanjenje duga HZZo veledrogerijama, omogućiti redovno plaćanje istima ali i eliminirati enormna cijena kapitala ugrađenja u cijene lijekova. Priče gospodartvenika koji cvile i na povećanje minimalca za 130 kuna apsolutno su neutemeljene i ne drže vodu. Koliko su minimalne zarade u realnom sektoru, pa neznatno manje od iznosa na koji treba podići tu minimalnu zaradu. Najmanje zarade su u stranim  trgovačkim lancima, ono malo preostale tekstilne industrije i pogotovo u najprofitabilnijoj grani – turizmu.

Zanimljivo,  smiješno zvuči odluka da se odobri hoteljerima i ugostiteljima 2000 radnih dozvola za uvoz radne snage, a građani BiH izuzmu iz toga. Građani iz BiH koji nemaju hrvatsko državljanstvo nikako se ne mogu izuzeti iz radnih dozvola za strance, a Hrvati iz BiH  imaju pravo raditi u Hrvatskoj jer imaju njeno državljanstvo, no tko će to od tih koje žele uvesti hoteljeri raditi za 3000 kuna kada može u EU raditi za 4-5 puta više.

Da, Hrvatska ide u krivom smjeru

Više od dvije trećine anketiranih u raznim ispitivanjima javnog mnijenja smatra da Hrvatska ide u krivom smjeru. I dobro smatra, jer ovakva ekonomska politika zemlje vodi izravno u propast.

Nekoliko je indikatora za to: Iseljavanje, beznađe, nemogućnost da se svojim radom preživi zimski mjesec, a bez da se smrzava ili jede krumpirova juha za ručak.

Vlas to ne razumije, niti ne želi, ljudi koji su rođeni sa zlatnom žlicom u ustima to ni ne mogu, baš ih briga za narod. I tako je godinama.

No, ono za što bi ih moglo biti briga je iz egoističnih motiva, a to je evidentni neuspijeh, zbog potpuno pogrešne politike, uglavnom gospodarstvene.

Vlastodršci nemaju pojma o realnom životu

Već sljedeće ljeto pokazat će se da je koncept uvoza radne snage promašen, bazen na kojega se cilja već je presušio. Naime, turističku sezonu krpalo se radnom snagom sa sjevera Hrvatske. Plaćalo ih se malo, pa su naravno sreću potražili tamo gdje mogu živjeti od svoga rada. Ali ista stvar se dogodila i u drugom, potencijalnom bazenu, BiH.

Za takvu radnu snagu u turizmu ključna je riječ smještaj, a kako hrvatski vlastodršci uglavnom nisu nikad ništa u životu zbilja radili, nemaju pojma da će im se situacija srušiti upravo na tim problemima: Radnici, osim što su u sezoni mizerno plaćeni, nemaju gdje na Jadranu prespavati. Jednostavno. Zašto? Zato jer siromašni Hrvati iznajmljuju turistima i zadnju šupu.

Uvoz radne snage ne može biti stihija, a u Hrvatskoj je očito ljetno vrijeme, vrijeme raznih stihija. Primjerice, požar uđe u drugi najveći grad u Hrvatskoj. Što je napravljeno za sljedeću sezonu? Jedan sastanak. Dobro, požare će gasiti uvozni radnici s Filipina ili iz Indije, njima bi se jedino moglo isplatiti raditi u Hrvatskoj, jer ako netko plati avionsku kartu, hranu i smještaj, 500-600 eura mjesečno – njima je super. Sporazumjet će se znakovnim jezikom.

Za građevinu također nema radnika, neće ih ni biti iz istog razloga zbog kojeg nema radnika za turizam i ugostiteljstvo. Gospodo na vlasti, anemični i punokrvni, stanite na sunce u ljeti, svaki dan i zabetonirajte jednu ploču na kući. Ako preživite, pričat ćete, a onda idite nakon 12 sati sunčanja spavati u šator. Na kraju dana zaradili ste 150 kuna, dvije kave i dvije mineralne u Dubrovniku. Sada se ljeti odmarate i zarađujete 650 kn svaki dan – najmanje.

Kako se Njemačka digla poslije II. svjetskog rata

Ako ne znate ništa o realnom životu ili ekonomiji, prepišite, to bar nije teško. Pitajte one Hrvate koji su išli u šezdesetim i sedamdesetim godinama na gastarbeit, jesu li ih tamo plaćali kikirikijem? Jasno je da vi nemate nikoga u obitelji za pitati, ali imate ured za Hrvate izvan Hrvatske, probudite ga iz zimskog sna i napravite bar anketu, tu se nećete uznojiti.

Ante Rašić & Neven Pavelić/ Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari