Pratite nas

Kolumne

IVICA ŠOLA; Senzacija: Le Monde Diplomatique su ‘ustaške’ novine

Objavljeno

na

U lipnju je francuski Le Monde diplomatique donio članak u kojem potanko opisuje demografsku katastrofu koja je pogodila zemlje bivšeg istočnog bloka nakon pada Berlinskog zida i njihova ulaska u Europsku uniju.

U potrazi za boljim životom u bogatim zemljama tzv. stare Europe, masovno iseljavanje najboljeg, najobrazovanijeg, mladog radno sposobnog stanovništva u “obećane zemlje” Zapada počelo je već početkom devedesetih.

Rezultati i gubitci ljudstva u tim zemljama, donosi ugledni francuski list, veći su od gubitaka tijekom Drugog svjetskog rata! Rumunjska je izgubila 14 posto stanovništva, Bugarska i Litva 20 posto, Letonija 25 posto… Ujedinjeni narodi, pak, upozoravaju na to da su sve zemlje bivšeg komunističkog bloka pred nestajanjem: Bugarska, Rumunjska, Poljska, Mađarska, baltičke države, zemlje bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku, kao i Moldavija i Ukrajina. Do 2050. godine, veli UN, one će izgubiti do 23 posto stanovništva u najboljoj i najproduktivnijoj dobi.

Doći će do urušavanja sustava, od zdravstvenog do mirovinskog i dalje. Ovom masovnom iseljavanju pridaje se i niska stopa nataliteta, kao čavao u lijes. Bogate, pak, zemlje zapadne Europe imaju svoje “skaute” u tim zemljama, lovce na obrazovane glave, kojima popunjavaju i rješavaju svoje probleme nedostatka radne snage raznih profila.

Primjerice, iz nama susjedne Mađarske, otkada je 2004. godine ušla u Europsku uniju, otišlo je pet tisuća mladih liječnika. Mnoge od tih zemalja poduzimaju mjere, manje ili više uspješne, a Rumunji su ovaj proces nazvali “nacionalnom katastrofom”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Međunarodni demografski centar u Beču definirao je ovaj proces “najvećom depopulacijom bez presedana u vremenu mira”, dakle, mira, a ne rata.

Osim Le Mondea, i jedan drugi francuski list, La Croix, ne baveći se samo zemljama bivšeg istočnog bloka i ex Jugoslavijom, u utorak, 20. kolovoza ove godine, upozoravajući na to da se i Francuzi, posebno bijeli iz tzv. duboke Francuske, oni koji su pokrenuli pobunu “žutih prsluka”, također iseljavaju, ne tako masovno kao istočni Europljani, ali odlaze uglavnom u City of London i Kaliforniju.

Pogotovo nakon što je Macron snizio poreze bogatima, a digao ih siromašnima, nadajući se, sukladno glupoj neoliberalnoj dogmi i “teoriji prelijevanja”, da će nešto mrvica od tih silnih milijardi eura koje se smanjenjem poreza ulilo bogatima pasti i na običnu raju.

No to se nije dogodilo, pa ovaj list zaključuje: “Država koja gubi svoju djecu treba se zapitati nad samom sobom.” Doista, Francuzi se ozbiljno pitaju, Macron priznaje pogreške, u svim bivšim komunističkim zemljama niču institucije, studije i instituti kojima je zadatak istraživati problem i raditi sve da se ti ljudi, nakon što steknu nova znanja, vještine ili novac, vrate i počnu novi život u “staroj” domovini.

A što radi Hrvatska, jedna od zemalja koja bi se zbog istog problema doslovno mogla urušiti? Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak upravo je stavila na čekanje Studij demografije i iseljeništva na Hrvatskim studijima koji je prošao svu potrebnu rigoroznu proceduru. Selo gori, a baba se češlja, rekao bi narod, ili, u verziji prikladnijoj vremenu, selo gori, a baba kupuje tablete. Za koga?

Zašto je tomu tako, zašto sve zemlje koje imaju problem kao mi to čine, a mi ne? Odgovor je jednostavan, problem su ustaše i partizani, točnije – iseljeništvo, jer kod nas se i rasprava o mirovinskoj reformi ili gedorama ili gurtnama svede na ustaše i partizane.

Za razliku od Irske, kojoj je iseljeništvo bilo jedna od ključnih karika gospodarskog uzleta, ovi naši još uvijek iseljeništvo, njihovo ogromno znanje i kapital, tretiraju kao crnu legiju i opasnost za socijalistički poredak i samoupravljanje, te zdravlje radničke klase, koja se i tako seli u Irsku, pa će i oni uskoro postati ustaše.

U tom idiotizmu, na koji smo se već navikli, paradigmatični primjer su, opet, Pupovčeve Novosti, koje, stajući na stranu ministrice tabletice, vele: “Valja se nadati da do zastoja nije došlo zbog formalnih razloga, nego zbog činjenice da se ovim studijem promiče povijesni revizionizam i veliča NDH.”

Sprega SDSS-a i HNS-a stala je, eto, na branik domovine od povampirenih ustaša, od Stjepana Šterca do legendarne akademkinje Alice Wertheimer Baletić, koja kao glas vapijućeg u pustinji desetljećima ukazuje na problem koji su ovi “domoljubi” sveli na “povijesni revizionizam”. Da nije glupo, bilo bi smiješno, iako se ovdje radi o onome što se kolokvijalno naziva “ljudi od zadatka”.

Hrvatska (i) zbog takvih propada, a iseljeništvo je prijetnja njihovim uhodanim koruptivnim i klijentelističkim shemama pa ljudi bježe van, što je i Le Monde diplomatique detektirao kao jedan od ključnih razloga iseljavanja iz zemalja poput Hrvatske.

No to su, očito, ustaške novine. Kao što je i bivši premijer Orešković, vrhunski stručnjak, odletio kada je počeo dirati u sustav korupcije i klijentelizma uhodan od komunizma. Kao strano tijelo u tom sustavu, pardon, ustaša jedan!

 

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari