Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

Objavljeno

na

Nikada u životu nije radio. Bio je dijete buržujčića. Nikada nije imao kuću. Lijepo se kao buržujčić odijevao. Putovao je po Europi, živio i izdavao novine po mondenim gradovima Europe.

Samo je pisao, članke, polemike, programe… u buntovnom tonu. Danas bismo rekli čovjek koji stalno visi na društvenim mrežama.

Bio je antisistemski čovjek sa savršenim osjećajem za irealnost. Vozio se na biciklu, rado je kartao s rođakinjom, pio čaj svaki dan u buržujskoj maniri.

Nikada u životu nije upravljao, niti je znao kako se upravlja ili proizvodi. Ni u rat nije išao, a buktio je Prvi svjetski. Revoluciju su umjesto njega uglavnom izveli drugi.

Kada je kao takav došao na vlast, vlastiti osjećaj za irealnost pretvorio je u realnost. Imao je sve karakteristike profesionalnog buntovnika. U ime sirotinje, a čega drugog, majke ti mile…
Taj čovjek buntovnik zvao se Lenjin.

Trivijalno i bizarno

Ovaj njegov portret je još koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća donio Curzio Malaparte u romansiranoj Lenjinovoj biografiji pod naslovom “Dobri čovjek Lenjin”, nastaloj na temelju reportaža koje je pisao iz Sovjetskog Saveza.

Tada još nisu bili poznati razmjeri zločina nove Lenjinove države, no knjiga je, prvi put objavljena na francuskom, izazvala pravi elektrošok prikazom Lenjina o kojem je vladala slika nekog novog Džingis Kana.

Koliko je Malaparteova knjiga korisna i vrijedna za historiografiju ovdje nije bitno. Bitna je samo temeljna ideja knjige u kojoj se naglasak stavlja na to kako su trivijalnosti, osobe sa savršenim osjećajem za irealnost i bizarne okolnosti, kontradiktorne u sebi, ozbiljno mijenjale tijek povijesti kao profesionalni buntovnici.

Dakako, buntovnik je buntovnik dok ne preuzme vlast. Potom postaje – konzervativac.
Što mislim o Živom zidu, pitao me jedan kolega iz drugog medija nakon njihova kongresa u Lisinskom.

Skoro isto što i o Lenjinu, dakako, na neusporedivo nižoj intelektualnoj razini, ali u biti isto – profesionalni buntovnici, antisistemski ljudi sa savršenim osjećajem za irealnost.

Pravi politički Molotovljev koktel. Profesionalni buntovnici, u ime čega? Pa kao i svi, u ime sirotinje, majke ti… Predodređeni su, kao takvi, bez ironije, da mijenjaju tijek (hrvatske) povijesti. Malo se šalim, ali samo malo.

Dobro, Sinčić sada, za razliku od Lenjina, ima kuću pozajmivši novac od mrskih banaka, no ne znam je li, kao i Lenjin, ikada radio prije Sabora, ne znam je li druga ikona Živog zida Ivan Pernar radila nešto prije ulaska u Sabor, kao što ne znam je li Sinčićeva supruga završila fakultet koji nikada nije pohađala, a tvrdila je da je diplomirala.

Vidim doduše Pernara na biciklu. Nikada ničim nije upravljao, niti zna kako se proizvodi, vidim njegovu želju da izađemo iz Europske unije i NATO-a i povežemo se s Rusijom. Trivijalno, bizarno, ali zabavno jer važno je zvati se Vladimir, bilo Lenjin, bilo Putin, to ime je valjda tajna privlačnosti Pernara prema Moskvi. K tome i Putin i Lenjin imaju jednu zajedničku stvar, obojica su na vlast došli u četrdeset sedmoj godini života. Sve brojke idu Pernaru u prilog.

Podjela funkcija

Zato, kada dođu na vlast, podjela funkcija je logična. Pernar ministar vanjskih poslova, Sinčićeva supruga ministrica znanosti i obrazovanja, a predsjednik vlade neki menjševik iz redova njihova budućeg koalicijskog partnera, možda Gordan Maras.

Sinčić je idealan za guvernera Hrvatske narodne banke kada krene štancanje novca na venecuelanskom ili nekom drugom latinoameričkom modelu.

Hrvatska još od četrdeset pete ima tu nesreću da su njome dijelom vladali profesionalni buntovnici sa savršenim osjećajem za irealnost koju su, u rijekama krvi, pretvorili u realnost. U ime čega su se bunili? Pa u ime sirotinje, majke ti… U ime čega su nakon rata ubijali, pljačkali, zatvarali i progonili neistomišljenike?

Pa u ime naroda, majke ti… Kako je ove godine pedeseta obljetnica jednog velikog festivala buntovništva, famozne šezdesetosmaške revolucije, čiji važni akteri danas griju stolice i u Europskom parlamentu, pa i fotelje onih protiv kojih su se pobunili, engleski filozof Roger Scruton, i sam sudionik ove pobune, ovako je rezimirao svoj stav: “Tada sam ima dvadeset četiri godine i bio sam buntovnik cijeli svoj život. Danas sam konačno našao nešto protiv čega se ima smisla pobuniti. Postao sam buntovnik protiv buntovnika”.

Antisistemski, buntovnički pokreti bujaju po cijeloj Europi, nije Hrvatska u tome izuzetak. Taj fenomen je samo posljedica, samo reakcija na one koji (loše) vladaju, koji si stalno tepaju da su “mainstream”, pa i u Hrvatskoj, uključujući i koaliciju na vlasti.

Situacija je stoga zabrinjavajuća jer i buntovnike i “meanstream” obilježava, ipak, i jedna opasna sličnost. Imaju savršeni osjećaj za irealnost. I jedni i drugi svoju irealnost nastoje učiniti realnošću.

Nasiljem nad demokracijom ili institucionalnim nasiljem, nebitno. Utjeha je jedino da, za razliku od Lenjina, nasilje neće biti oružano. Valjda.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Širitelji lažnih vijesti u borbi protiv laži

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nevenka Nekić: U Vukovaru šest dana nakon mirne reintegracije

Objavljeno

na

Objavio

Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)
Gradski muzej Vukovar, Ruševina dvorca Eltz u kolovozu 1991. (iz fotodokumentacije Gradskog muzeja Vukovar)

Onaj tko nije bio u Vukovaru u vremenu kad je dočekao tzv. mirnu integraciju, ne može uopće predstaviti svojim ljudskim osjetilima svu tragediju. Tada sam bila profesorica u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji i šesti dan po nesretnoj mirnoj integraciji povela svoje maturante u posjet Vukovaru. Bili su to mladići Zagrepčani i gotovo svi su prvi put putovali u Vukovar i do rijeke Dunava. Znala sam da je tek šesti dan bez izravne opasnosti, kao iz Biblije – Bog je stvorio čovjeka i plakao nad gradom u koji putujemo.

Znamo da se još nitko od stanovnika Hrvata nije vratio u ruševine. Znala sam i to da možda činim ludost preuzimajući na sebe odgovornost za mladiće koji nisu vidjeli što je rat, samo slike s TV koje nikada ne mogu dočarati sav užas koje počiniše zvijeri srbočetničke i partizanske armade nad ljupkim baroknim Vukovarom. Održala sam predavanje i upozorila moje učenike da se nikako ne udaljuju od skupine, ne govore apsolutno ništa i budu nadasve tihi.

Na ulazu u Vukovar još je stajala ploča ćiriličnoga natpisa, a onda smo ušli u nešto što je i bez moga upozorenja učinilo strašnu tišinu u autobusu. Nigdje ničega osim razvalina i gomila ruševina koje su zakrčivale i ulice. Nigdje žive duše. Vozimo se i nijemo gledamo kroz prozore autobusa u potpuno apokaliptičnu sliku nečega što je nekada bilo naselje, grad. Baš ni jedna građevina nije sačuvana, sve se pretvorilo u prah i pepeo. Ipak, jedan zvonik visoko strši – pravoslavna crkva. Nedirnuta. Upućujem vozača prema crkvi Sv. Filipa i Jakova. Ne možemo se autobusom uspinjati onim kratkim putem jer je potpuno zatrpan ruševinama kuća koje su tu nekada postojale.

To je prvo opasno mjesto. Zaustavljamo autobus i izlazimo na cestu ispod puteljka. Naređujem maturantima da šute i budu u grupi. Oni se zbijaju uz autobus. Tada prvi puta osjećamo strašan vonj koji pokriva ovaj turobni grad. To je mješavina paljevine koja nije iščeznula iz ruševina, smrad kanalizacije i truljenja smeća koje se osam godina nije odvozilo iz grada u kojem su krvnici stanovali. Jer kad umire kuća, umiru isvi njeni dijelovi – razne cijevi, vodovod, ostatci svih materijalnih stvari, razbijene kuhinje, tavani, podrumi… Iz kuća rastu bazga i druge divlje biljke, probijaju krovove, ljepljive plohe zidnih ostataka oblažu mahovine i lišajevi. Stara odjeća leži posvuda po dvorištima u koje gledamo penjući se uskom putanjom između gomila ruševina. Znamo da su vlasnici ili ubijeni ili protjerani. Sigurno ima krvi posvuda. Kažem mojima da treba hodati nježnim koracima po toj krvi. Momci šute kao nikada u životu.

Probijamo se uz hrpe ostataka zidova i rasute zapaljene građe i nekako ulazimo u crkvu nesvjesni da smo u opasnosti jer nad nama nema svoda, ali ima nagorenih greda i može bilok ada neka od njih pasti. Nasred crkve golema hrpa srušenoga svoda i komadi ostataka fresaka. Mladići se sagibaju i traže upravo te ostatke – uzimaju manje i spremaju u naprtnjače. Ja im tumačim kako je crkva izgledala prije rata jer moj prvi dolazak bio je davne 1961. godine. Na svodu je bila freska Majke Božjei bjelina komadića srušenoga svoda svjedoči o ljepoti stare naše arke koja je izdržala dugo dok nije pala. Tisuće granata sotonski sluge poslali su na Svetoga Filipa i Jakova, na ostatke svetoga Bone koji je ležao s desne strane oltara, čuvajući drevnu vjeru i nadu.

Kroz otvorene rane vidimo tmurno nebo, siječanjsko nebo prvih dana te nesretne reintegracije, do nas dopire graktanje vrana, jedinih ptica koje su nastanile nestali grad. Uvijek se one nastanjuju u krvlju natopljenom mjestu, gnijezde se po ranjenom drveću. Tako smo ih slušali u Lipiku, Pakracu, Voćinu… Moji su dečki užasnuti i smjerno, možda prvi puta u životu, shvaćaju zlo u njegovom najmračnijem liku, iako nema leševa oko nas, oni su duboko pod zemljom, našom hrvatskom.

Polako i šuteći spuštamo se do autobusa pazeći da nigdje ne stanemo izvan puteljka jer može biti eksploziva. Ulazimo u autobus i togatrenutka pojavljuje se prvo živo biće u sablasnom gradu. To je mlada ženska osoba, kosa do pojasa, kožna jakna i kratka suknjica koja jedva pokriva djelić tijela. Čuje se samo naše disanje i lupkanje potpetica goluždrave crnke. Suton se spustio vrlo brzo jer su oblaci pokrili nebo i začas će zimski mrak. Stoga žurimo do Dunava.

Većina nikada nije vidjeli Dunav. Spuštamo se niz nekoliko stuba i punimo ispražnjene boce kokakole mutnom dunavskom vodom. Jedan se okrene i rekne: To je ona iz naše himne. I to je bila jedina rečenica na cijelom putu. Meni se stegne srce i poteku suze.

Putem na povratku reći ću im mnogo toga o nastanku i procvatu Vukovara, kao i tragičnoj sudbini u ovom obrambenom domovinskom ratu. Nikada nisu bili pozorniji, nikada s takvom šutnjom slušali dok smo prolazili najprije kroz ostatke smrvljenih kuća, potom po putu kroz pusta polja koja nitko nije zasijao osam godina. Samo krv i suze ležali su oko nas.

Uvečer kasno zvali su neki roditelji. Moj sin plače, nisam ga vidjela godinama da plače. Neka plače, odgovaram, samo čestit čovjek plače kad vidi zlo.

Odvela sam ih prije svih da vide samo crno srce zla i da ga nikada ne zaborave.

Ići ćemo s drugom generacijom kasnije raščišćavati ruševine oko crkve i gimnazije. Ali to je bila radosnija tema.
Bože, hvala Ti na djeci koju si mi darovao.

Nevenka Nekić, prof./HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari