Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

Objavljeno

na

Nikada u životu nije radio. Bio je dijete buržujčića. Nikada nije imao kuću. Lijepo se kao buržujčić odijevao. Putovao je po Europi, živio i izdavao novine po mondenim gradovima Europe.

Samo je pisao, članke, polemike, programe… u buntovnom tonu. Danas bismo rekli čovjek koji stalno visi na društvenim mrežama.

Bio je antisistemski čovjek sa savršenim osjećajem za irealnost. Vozio se na biciklu, rado je kartao s rođakinjom, pio čaj svaki dan u buržujskoj maniri.

Nikada u životu nije upravljao, niti je znao kako se upravlja ili proizvodi. Ni u rat nije išao, a buktio je Prvi svjetski. Revoluciju su umjesto njega uglavnom izveli drugi.

Kada je kao takav došao na vlast, vlastiti osjećaj za irealnost pretvorio je u realnost. Imao je sve karakteristike profesionalnog buntovnika. U ime sirotinje, a čega drugog, majke ti mile…
Taj čovjek buntovnik zvao se Lenjin.

Trivijalno i bizarno

Ovaj njegov portret je još koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća donio Curzio Malaparte u romansiranoj Lenjinovoj biografiji pod naslovom “Dobri čovjek Lenjin”, nastaloj na temelju reportaža koje je pisao iz Sovjetskog Saveza.

Tada još nisu bili poznati razmjeri zločina nove Lenjinove države, no knjiga je, prvi put objavljena na francuskom, izazvala pravi elektrošok prikazom Lenjina o kojem je vladala slika nekog novog Džingis Kana.

Koliko je Malaparteova knjiga korisna i vrijedna za historiografiju ovdje nije bitno. Bitna je samo temeljna ideja knjige u kojoj se naglasak stavlja na to kako su trivijalnosti, osobe sa savršenim osjećajem za irealnost i bizarne okolnosti, kontradiktorne u sebi, ozbiljno mijenjale tijek povijesti kao profesionalni buntovnici.

Dakako, buntovnik je buntovnik dok ne preuzme vlast. Potom postaje – konzervativac.
Što mislim o Živom zidu, pitao me jedan kolega iz drugog medija nakon njihova kongresa u Lisinskom.

Skoro isto što i o Lenjinu, dakako, na neusporedivo nižoj intelektualnoj razini, ali u biti isto – profesionalni buntovnici, antisistemski ljudi sa savršenim osjećajem za irealnost.

Pravi politički Molotovljev koktel. Profesionalni buntovnici, u ime čega? Pa kao i svi, u ime sirotinje, majke ti… Predodređeni su, kao takvi, bez ironije, da mijenjaju tijek (hrvatske) povijesti. Malo se šalim, ali samo malo.

Dobro, Sinčić sada, za razliku od Lenjina, ima kuću pozajmivši novac od mrskih banaka, no ne znam je li, kao i Lenjin, ikada radio prije Sabora, ne znam je li druga ikona Živog zida Ivan Pernar radila nešto prije ulaska u Sabor, kao što ne znam je li Sinčićeva supruga završila fakultet koji nikada nije pohađala, a tvrdila je da je diplomirala.

Vidim doduše Pernara na biciklu. Nikada ničim nije upravljao, niti zna kako se proizvodi, vidim njegovu želju da izađemo iz Europske unije i NATO-a i povežemo se s Rusijom. Trivijalno, bizarno, ali zabavno jer važno je zvati se Vladimir, bilo Lenjin, bilo Putin, to ime je valjda tajna privlačnosti Pernara prema Moskvi. K tome i Putin i Lenjin imaju jednu zajedničku stvar, obojica su na vlast došli u četrdeset sedmoj godini života. Sve brojke idu Pernaru u prilog.

Podjela funkcija

Zato, kada dođu na vlast, podjela funkcija je logična. Pernar ministar vanjskih poslova, Sinčićeva supruga ministrica znanosti i obrazovanja, a predsjednik vlade neki menjševik iz redova njihova budućeg koalicijskog partnera, možda Gordan Maras.

Sinčić je idealan za guvernera Hrvatske narodne banke kada krene štancanje novca na venecuelanskom ili nekom drugom latinoameričkom modelu.

Hrvatska još od četrdeset pete ima tu nesreću da su njome dijelom vladali profesionalni buntovnici sa savršenim osjećajem za irealnost koju su, u rijekama krvi, pretvorili u realnost. U ime čega su se bunili? Pa u ime sirotinje, majke ti… U ime čega su nakon rata ubijali, pljačkali, zatvarali i progonili neistomišljenike?

Pa u ime naroda, majke ti… Kako je ove godine pedeseta obljetnica jednog velikog festivala buntovništva, famozne šezdesetosmaške revolucije, čiji važni akteri danas griju stolice i u Europskom parlamentu, pa i fotelje onih protiv kojih su se pobunili, engleski filozof Roger Scruton, i sam sudionik ove pobune, ovako je rezimirao svoj stav: “Tada sam ima dvadeset četiri godine i bio sam buntovnik cijeli svoj život. Danas sam konačno našao nešto protiv čega se ima smisla pobuniti. Postao sam buntovnik protiv buntovnika”.

Antisistemski, buntovnički pokreti bujaju po cijeloj Europi, nije Hrvatska u tome izuzetak. Taj fenomen je samo posljedica, samo reakcija na one koji (loše) vladaju, koji si stalno tepaju da su “mainstream”, pa i u Hrvatskoj, uključujući i koaliciju na vlasti.

Situacija je stoga zabrinjavajuća jer i buntovnike i “meanstream” obilježava, ipak, i jedna opasna sličnost. Imaju savršeni osjećaj za irealnost. I jedni i drugi svoju irealnost nastoje učiniti realnošću.

Nasiljem nad demokracijom ili institucionalnim nasiljem, nebitno. Utjeha je jedino da, za razliku od Lenjina, nasilje neće biti oružano. Valjda.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Širitelji lažnih vijesti u borbi protiv laži

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Objavljeno

na

Objavio

Za zločine u Vukovaru nikada nitko nije odgovarao. Samo za Ovčaru. I to nebitne osobe, a ne nalogodavci i arhitekti tog zločina, i to vrh JNA i KOS-a te vlasti u Beogradu. To je zasluga Carle del Ponte, i domaćih izdajnika, koja je svojom politikom optuživanja odvojila zločin u Vukovaru i masakr na Ovčari.

Ni hrvatske vlasti u ovih 27 godina nisu ništa poduzele. Šokantna je spoznaja da ove godine nije postojala policijska radna skupina za zločine na Ovčari koja bi istraživala srpske zločine, ali su zato postojale iste policijske skupine za istraživanje zločina u Varivodama, Gospiću, Medačkom džepu… koje su istraživale zločine koje su počinili Hrvati. Vukovarom se i danas šeću silovatelji, ubojice, a žrtve ih gledaju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Takvo ignoriranje od strane hrvatskih institucija jednog od najvećih zločina u Europi, uz Srebrenicu, nakon Drugog svjetskog rata je nevjerojatno, neobjašnjivo, pa budi sumnje u zataškavanje od strane struktura “naše države”, koje to nisu učinile ili što nisu željele, ili što nisu smjele.

Bilo je tu i apsurda kada je bivši državni odvjetnik Mladen Bajić procesuiranje za zločine na Ovčari prepustio – Beogradu!? Opet su presuđene nebitne osobe.

Njegov nasljednik Dinko Cvitan govorio je kako za istraživanje tog zločina nema novca!? Ali bilo je za bizarne optužnice poput one protiv Bandića, bilo je novca za procesuiranje hrvatskih branitelja koji su prosvjedovali na Markovu trgu, bilo je…

Neusporediv krimen

Onda se dogodio preokret. Počelo se istraživati. Policijski inspektor Nikola Kajkić dolazi na čelo skupine i kreće s istragom na Ovčari.

Sve je bilo divno i krasno dok nije došao do istaknutog člana Pupovčeva SDSS-a, Plenkovićeva koalicijskog partnera, aktualnog dožupana Vukovarsko-srijemske županije Đorđa Ćurčića, koji je također tamo u koaliciji s HDZ-om. Ćurčić je u vrijeme zločina bio na Ovčari i tamo jamačno nije okopavao papriku, tamo su se radile druge “radnje”.

Kajkić ga je krenuo obrađivati, da bi ubrzo bio smijenjen s obrazloženjem da je sačinio neki dokument “s poduzetim radnjama koje u stvarnosti nije poduzeo”. I policajac istražitelj zločina je procesuiran, no SDSS-ovac Ćurčić nije.

Nastupila je šutnja. U redu, Kajkić je munjevito maknut i optužen, najednom su se sjetili da nešto nije dobro radio, našli su najednom i da mu žena navodno nije plaćala porez.

Ali ako su Kajkića, policajaca koji je istraživao zločin, brzopotezno istražili i šutnuli, zašto ne istraže do kraja što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari kada se tamo ubijalo ranjenike i civile i bacalo u jamu?

Ako su optužbe protiv Kajkića točne (u što sumnjam), zašto se munjevito reagiralo na navodno falsificiranje dokumenta, a nije na počinjenje ratnog zločina, na pucanje u leđa izmasakriranim ranjenicima i civilima, što je u usporedbi s navodnim Kajkićevim falsificiranjem dokumenata neusporediv krimen?

Javnost, a prije svega žrtve i njihove obitelji imaju pravo na odgovor kojeg već 27 godina nema, a čim je netko, poput Kajkića, malo dublje zagrebao, eto najednom falsifikatora. Gradonačelnik Penava s razlogom je najavio prosvjed.

Cijela Vlada ustala je na noge, lupeta se o politizaciji, o nekakvim mračnim silama koje bi u Vukovaru rušile Vladu, digli su braniteljske udruge koje čine HDZ-ovci koji su protiv prosvjeda, kao i velečasni ministar Medved.

Čuvanje koalicije

Hrvatski branitelj koji nije vidio fronte, ministar Božinović, staje pred kamere i maše jednim slučajem, ali nitko ne ulazi u meritum. Prvo, je li Pupovčev, SDSS-ov dožupan Ćurčić počinio zločin ili nije?

Drugo, tko je odgovoran za to da se 27 godina nije učinilo gotovo ništa, da nije bilo radne skupine sve donedavno, kao da su zločini u Vukovaru nešto što nije jedna od najdubljih trauma Hrvata?

Dakle, govoriti o politizaciji prosvjeda, a ne primijetiti da nije bilo Penavine reakcije i slučaja dožupana Ćurčića, šutnja, prikrivanje zločina i nepoduzimanje i dalje bi se nastavili.

HDZ je stranka koja je cijelo to vrijeme najdulje na vlasti. I to najviše u koaliciji s SDSS-om, još od Sanadera. Zašto se onda Vukovar i Ovčara nisu istraživali na način radne skupine, kao u drugim mjestima?

Je li problem politizacija o kojoj govori Plenković, “stabilna većina”, politička trgovina…, preko leđa žrtava? Čim je Kajkić dublje zagrebao, odmah je stradao nakon susreta s jednim ministrom kojem je priopćio rezultate svoje istrage.

Budući da je, u trenutku dok ovo pišem, previše nejasnoća, većina ljudi ovdje na istoku Hrvatske, s pravom ili ne, sumnja da je Vukovar (opet) žrtva politike i dugogodišnje koalicije HDZ-a i SDSS-a, kojem pripada i dožupan Ćurčić.

Da, tu je razlog nečinjenja 27 godina, kao i puno šira priča o starim udbaškim strukturama na ključnim mjestima ove države i društva.

Očito je važnije ekspresno procesuirati istražitelja zločina, policajca Nikolu Kajkića, nego pitati SDSS-ova dožupana što je radio na Ovčari.

Opet će se sve skupa zataškati, kao i u zadnjih 27 godina. Jer, treba čuvati koaliciju kao zjenicu oka.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li istina da je Luka Modrić najveći kriminalac, a da ministar Davor Božinović nema pojma što je to KOS?

Objavljeno

na

Objavio

Ja se ozbiljno bojim da sam populist. Propitujem se svaki dan. I što se više propitujem, na površinu izlazi sve više populističkih simptoma. Evo, ja uopće ne vjerujem da su Luka Modrić i Dejan Lovren najveći, najopasniji i za stabilnost hrvatske države najpogubniji kriminalci. Toliko pogubni da su institucije sustava odlučile baš na njima sankcionirati krivokletstvo pred hrvatskim sudovima.

Kravica bu naša

Raspitala sam se među svojim prijateljima odvjetnicima, i nitko se ne sjeća da je ikada ona prevažna institucija zvana DORH pokrenula protiv ikoga kazneni postupak zbog lažnog svjedočenja. Štoviše, u sjevernim krajevima naše domovine kao nematerijalna kulturna baština uvriježila se uzrečica: “Ak je do svedoka, kravica bu naša”, a diljem domovine cvjeta sudska praksa u skladu s njome.

Uostalom, jedan od bivših hrvatskih predsjednika, Stipe Mesić, kao tajni je svjedok, zapleten u vlastite međusobno proturječne izjave u sudnici Haaškog suda, na optužbu predsjedavajućeg suca da laže, lakonski odgovorio: “Samo moja žena vjeruje da ja uvijek govorim istinu.”

Ako pak treba tražiti prvaka zaborava i trajne sinkope pred istražiteljima i sudovima, kako hrvatskim tako i haaškim, onda bi to vjerojatno bio Ivan Jarnjak. Ne sjeća se gotovo ničega ni iz ratnog ni iz mirnodopskog vremena ili se pogrešno sjeća. Pa se institucija za obranu hrvatske pravne države (DORH) ni u slučaju gospodina Jarnjaka, ni u slučajevima mnogih sličnih svjedoka nije osjetila dužnom opaliti mu optužnicu za krivokletstvo: jer je uvrijedio suca, unatoč zakletvi da će govoriti istinu, cijelu istinu i ništa osim istine.

Institucija zvana DORH procijenila je da I. Jarnjak, koji je ovdje samo simbol sinkope i zaborava u mnogih zaštićenih vrsta u hrvatskoj pravosudnoj praksi, nije uvrijedio suca. Da smije sve zaboraviti ili se krivo sjećati. Ali Luka Modrić i Dejan Lovren su prema DORH-u bili dužni sjetiti se kojeg su dana prije sedam-osam godina potpisali anekse svojih ugovora.

I time što se nisu točno sjetili toliko su uvrijedili časnog hrvatskog suca da je DORH odmah odlučio učiniti presedan u hrvatskom pravosuđu, zaštititi i suca i temelje države od takve uvrede i puknuo im optužnicu. Sad će im morati dokazivati da su s umišljajem vrijeđali časnog suca.

I sad se u meni budi taj populistički poriv. Počinjem sumnjati u institucije. U takav DORH i u njegovu zaštitu hrvatske pravne države. Čak duboko sumnjati. Prije bih povjerovala da Dražen Jelenić (novi državni odvjetnik, za one koji ga još nisu upamtili) igra nogomet bolje od Luke Modrića, a u svlačionici pjeva “Čavoglave” glasnije od Dejana Lovrena, nego da DORH kao institucija zaštite ustavno-pravnog temelja države nije dosad bila u stanju istražiti baš niti jednu ratnu operaciju JNA i njezine obavještajne službe u osvajačkom ratu protiv Hrvatske.

I da DORH ne zna da preko ratnih operacija mogu najjednostavnije doći do zapovjednog vrha JNA i strukture KOS-a, koja je poveznica između JNA i srpskih paravojnih postrojbi, uobičajenih počinitelja zločina. Pa o tome ih je barem javno godinama poučavao Sava Štrbac, riječju i djelom. Pa tako su radili s hrvatskim zapovjednicima. Da, ja vjerujem da je to nečinjenje smišljena namjera institucija. I to me još dublje gura u populizam.

Prije bih povjerovala da ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u slobodno vrijeme pleše balet bolje nego Rudolf Nurejev nego da ne zna što je to KOS, da ne zna kako hrvatske institucije ponavljaju obrazac beogradskog suda za ratne zločine kada nam kao velika postignuća u istraživanju ratnih zločina servira dva pokojna i tri nedostupna četnika. I dakako – statistiku.

Bitno je tko broji

A baš kao i beogradski sud, tako i hrvatske institucije zaobilaze strukturu JNA i KOS-a kao glavnog organizatora etničkog čišćenja i zločina nad ratnim zarobljenicima. Ne vjerujem da to čine iz neznanja. Moje nepovjerenje u institucije raste kada vidim kako su brze kada treba zateći u nedjelu i kazniti cvjećarku ili pekaricu za prijestup od dvadesetak kuna. A možda i nekoliko puta po dvadesetak kuna!

Ili kada vidim kako inspektori kao organi institucija po otočnim konobama pedantno kontroliraju je li kirnja u južnom Jadranu već iz mora izvučena s pripadajućim očevidnikom, da odmah znade odgovoriti gdje, kada, kako i tko ju je ulovio. Ili je možebitno zaboravila ponijeti očevidnik, pa onda za to treba kazniti vlasnika konobe s nekoliko desetaka tisuća kuna. A istodobno se milijarde prelijevaju i redistribuiraju u “uljanike”, “3. majeve” i druge ponose hrvatske dogovorne, klijentelističke ekonomije. Bez očevidnika, bez interesa institucija i, dakako, bez kazne.

To nepovjerenje u institucije gura me u populizam. I da, vjerujem da jedino promjena političkog sustava, počevši s izbornim sustavom, može donijeti promjenu u hrvatske institucije. I ne vjerujem u brojenje glasova referendumske inicijative za promjenu izbornog sustava koje organizira Bracanin Veli, preko poduzeća koje je stvorio Bracanin Mali (Apis), kako bi ostvario stari revolucionarni ideal: “Nije važno tko glasa, nego tko broji.”

Ali nisam sigurna koliko je već sad opasno priznati populizam. U ime progresivnosti može se djelovati kao i u ime naroda. Ta znanja i iskustva kod naših progresivaca nisu upitna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari