Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

Objavljeno

na

Nikada u životu nije radio. Bio je dijete buržujčića. Nikada nije imao kuću. Lijepo se kao buržujčić odijevao. Putovao je po Europi, živio i izdavao novine po mondenim gradovima Europe.

Samo je pisao, članke, polemike, programe… u buntovnom tonu. Danas bismo rekli čovjek koji stalno visi na društvenim mrežama.

Bio je antisistemski čovjek sa savršenim osjećajem za irealnost. Vozio se na biciklu, rado je kartao s rođakinjom, pio čaj svaki dan u buržujskoj maniri.

Nikada u životu nije upravljao, niti je znao kako se upravlja ili proizvodi. Ni u rat nije išao, a buktio je Prvi svjetski. Revoluciju su umjesto njega uglavnom izveli drugi.

Kada je kao takav došao na vlast, vlastiti osjećaj za irealnost pretvorio je u realnost. Imao je sve karakteristike profesionalnog buntovnika. U ime sirotinje, a čega drugog, majke ti mile…
Taj čovjek buntovnik zvao se Lenjin.

Trivijalno i bizarno

Ovaj njegov portret je još koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća donio Curzio Malaparte u romansiranoj Lenjinovoj biografiji pod naslovom “Dobri čovjek Lenjin”, nastaloj na temelju reportaža koje je pisao iz Sovjetskog Saveza.

Tada još nisu bili poznati razmjeri zločina nove Lenjinove države, no knjiga je, prvi put objavljena na francuskom, izazvala pravi elektrošok prikazom Lenjina o kojem je vladala slika nekog novog Džingis Kana.

Koliko je Malaparteova knjiga korisna i vrijedna za historiografiju ovdje nije bitno. Bitna je samo temeljna ideja knjige u kojoj se naglasak stavlja na to kako su trivijalnosti, osobe sa savršenim osjećajem za irealnost i bizarne okolnosti, kontradiktorne u sebi, ozbiljno mijenjale tijek povijesti kao profesionalni buntovnici.

Dakako, buntovnik je buntovnik dok ne preuzme vlast. Potom postaje – konzervativac.
Što mislim o Živom zidu, pitao me jedan kolega iz drugog medija nakon njihova kongresa u Lisinskom.

Skoro isto što i o Lenjinu, dakako, na neusporedivo nižoj intelektualnoj razini, ali u biti isto – profesionalni buntovnici, antisistemski ljudi sa savršenim osjećajem za irealnost.

Pravi politički Molotovljev koktel. Profesionalni buntovnici, u ime čega? Pa kao i svi, u ime sirotinje, majke ti… Predodređeni su, kao takvi, bez ironije, da mijenjaju tijek (hrvatske) povijesti. Malo se šalim, ali samo malo.

Dobro, Sinčić sada, za razliku od Lenjina, ima kuću pozajmivši novac od mrskih banaka, no ne znam je li, kao i Lenjin, ikada radio prije Sabora, ne znam je li druga ikona Živog zida Ivan Pernar radila nešto prije ulaska u Sabor, kao što ne znam je li Sinčićeva supruga završila fakultet koji nikada nije pohađala, a tvrdila je da je diplomirala.

Vidim doduše Pernara na biciklu. Nikada ničim nije upravljao, niti zna kako se proizvodi, vidim njegovu želju da izađemo iz Europske unije i NATO-a i povežemo se s Rusijom. Trivijalno, bizarno, ali zabavno jer važno je zvati se Vladimir, bilo Lenjin, bilo Putin, to ime je valjda tajna privlačnosti Pernara prema Moskvi. K tome i Putin i Lenjin imaju jednu zajedničku stvar, obojica su na vlast došli u četrdeset sedmoj godini života. Sve brojke idu Pernaru u prilog.

Podjela funkcija

Zato, kada dođu na vlast, podjela funkcija je logična. Pernar ministar vanjskih poslova, Sinčićeva supruga ministrica znanosti i obrazovanja, a predsjednik vlade neki menjševik iz redova njihova budućeg koalicijskog partnera, možda Gordan Maras.

Sinčić je idealan za guvernera Hrvatske narodne banke kada krene štancanje novca na venecuelanskom ili nekom drugom latinoameričkom modelu.

Hrvatska još od četrdeset pete ima tu nesreću da su njome dijelom vladali profesionalni buntovnici sa savršenim osjećajem za irealnost koju su, u rijekama krvi, pretvorili u realnost. U ime čega su se bunili? Pa u ime sirotinje, majke ti… U ime čega su nakon rata ubijali, pljačkali, zatvarali i progonili neistomišljenike?

Pa u ime naroda, majke ti… Kako je ove godine pedeseta obljetnica jednog velikog festivala buntovništva, famozne šezdesetosmaške revolucije, čiji važni akteri danas griju stolice i u Europskom parlamentu, pa i fotelje onih protiv kojih su se pobunili, engleski filozof Roger Scruton, i sam sudionik ove pobune, ovako je rezimirao svoj stav: “Tada sam ima dvadeset četiri godine i bio sam buntovnik cijeli svoj život. Danas sam konačno našao nešto protiv čega se ima smisla pobuniti. Postao sam buntovnik protiv buntovnika”.

Antisistemski, buntovnički pokreti bujaju po cijeloj Europi, nije Hrvatska u tome izuzetak. Taj fenomen je samo posljedica, samo reakcija na one koji (loše) vladaju, koji si stalno tepaju da su “mainstream”, pa i u Hrvatskoj, uključujući i koaliciju na vlasti.

Situacija je stoga zabrinjavajuća jer i buntovnike i “meanstream” obilježava, ipak, i jedna opasna sličnost. Imaju savršeni osjećaj za irealnost. I jedni i drugi svoju irealnost nastoje učiniti realnošću.

Nasiljem nad demokracijom ili institucionalnim nasiljem, nebitno. Utjeha je jedino da, za razliku od Lenjina, nasilje neće biti oružano. Valjda.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Širitelji lažnih vijesti u borbi protiv laži

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari