Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Svi govore i pišu o Škori. Evo, i ja ću…

Objavljeno

na

Kada je Kolinda Grabar-Kitarović dala otkaz svom savjetniku za unutarnju politiku Mati Radeljiću, svi se čudom čudiše, tzv. desnica se zgražala nad predsjednicom.

Ja sam sa čuđenjem imao problem obrnute naravi, vilica mi je ispala kada je Radeljić, zvan Matan, imenovan na tu funkciju jer, osim ono malo iskustva politike u Županijskoj skupštini u Osijeku, on drugog političkog iskustva nema. A ni Matanov životni put, spletka – karakter kada su vlastiti interesi u pitanju, nisu bili prepreka da ga Kolinda uzme.

To nisam mogao drukčije objasniti osim kao vraćanje duga Karamarku i ekipi oko njega za odrađene prljave medijske poslove, posebno tijekom kampanje u Osijeku kada je Vrkić izabran za gradonačelnika, a Radeljić bio šef Osječke televizije, kojoj je vlasnik (bio) kralj željeza Željko Biloš, pravomoćno osuđen još u Jugi na desetak godina zatvora zbog kriminala, a danas je u procesu optužbe u aferi “Poreznica”, kada mu je Radeljić sređivao oprost poreznog duga preko Biljane Borzan.

Momak iz ‘Motrišta’

Biloš je bio i Matanov i Karamarkov sponzor. Glavaševi su od Vrkića tada izgubili izbore jer je Matan preko Osječke televizije oklevetao Bubala da je novcem gradske tvrtke kupio perilicu. Bubalo je sud dobio, izbore izgubio. Tako to radi Matan. To umijeće medijskog pakiranja naučio je devedesetih na HRT-u od Obrada Kosovca.

Naime, kako je rano ušao u Mladež HDZ-a, uočava ga ekipa oko Ivića Pašalića i postavlja na HRT. Tu će, uz Kosovca, upoznati i Manjkasa, s kojim, osim neizrecive ljubavi za Hrvatsku, dijeli i pragmatičan stav uključivanja vlastita interesa u desničarenje.

Radeljić postaje član legendarne ekipe “Motrišta” i strelovito napreduje na ljestvici tadašnje televizijske elite. Tako se i on, uz još neke hadezeovske novinare/ke s “posebnim zaslugama” i “potrebama” koje gledamo i dandanas, našao na listi sretnika i sretnica koji su dobili posebno povoljne kredite, a što je mjesecima punilo novinske stranice.

Kako je iznimno promućuran i do daske pragmatičan, kada se Tuđman razbolio, a Pašalić počeo slabjeti, okrenuo je “zahvalno” leđa Pašaliću i ukrcao se u novu stranku, DC Vesne Škare-Ožbolt i Mate Granića. Kako je vidio da u DC-u nema obilja mesa na koje se navikao, okreće se tada neprikosnovenom vladaru Slavonije – Glavašu.

Ovaj ga postavlja na od njega strogo kontroliranu Slavonsku televiziju, udarajući po Glavaševim neprijateljima. To su bili vladajući Kramarićevi liberali u gradu i Borzaničini u Županiji. Potom je bio u savezu s Borzaničinima protiv Glavaša, i to dok je ovaj ležao u zatvoru. Daljnji komentar je suvišan…

Dok je bio glavaševac, dobio je sinekuru u Ministarstvu obrane za vrijeme Vlade Ive Sanadera kojem je na čelu bio ministar Rončević i koji je izjavio za Globus kako sve što je postigao u životu ima zahvaliti Glavašu.

Onda puca ljubav između Glavaša i Sanadera, a kako se Radeljić zatekao u Osijeku, gdje je vladala HDSSB euforija, kalkulantski se opet priklonio Glavašu, za što ga je ovaj opet nagradio, imenovao direktorom gradskog Zavoda za stanovanje i, gle vraga, seli se u reprezentativan stan u središtu Osijeka.

Napada iz mraka

Za koga god da je radio, nikada nije financijski i materijalno gubio, naprotiv. Matan je danas vrlo imućan čovjek. Tako je, kao i Pašaliću, “zahvalio” i Glavašu počistivši ga iz grada, a Karamarko ga je nagradio novom sinekurom, mjestom uhljebljivanja HDZ-ovaca oduvijek, u Hrvatsku gospodarsku komoru, kojoj na čelo dolazi Burilović, proizvod tada moćnog političkog tajnika Tomislava Čuljka, zvanog Mistrija.

Kako je bio čovjek od najbližega Karamarkova povjerenja, za predsjedničkoga kandidata HDZ-a Matan je gurao Vrkića, a kako Matana Vaso nije mogao smisliti, ipak su se odlučili za Kolindu. Iako je kmečio kada mu je Kolinda dala nogu na tretman obavještajaca, Radeljiću su oni, otkad ga pratim, prirodno okruženje, pogotovo u Osijeku gdje je SOA na čelu s Barićem bila zapravo privatna prćija HDZ-a, a viđao sam ga u Osijeku i s pripadnicima tzv. čepinske mafije bliske Bilošu.

No kako je Biloš zapao u probleme, distancirao se i od njega, uživajući na Pantovčaku zvjezdane trenutke svoje briljantne karijere. Odreći se Pašalića pred Tuđmanovu smrt, Škare-Ožbolt, čiji je projekt bio propast prije negoli je zaživio, Glavaša dok je bio u zatvoru i Biloša kada je na koljenima, i nije bila neka hrabrost, tek ukazuje kakva je osoba naš Matan.

Zato Kolindi s njim neće biti lako – kada je ranjen, posebno zna biti okrutan, a napada iz mraka. Matan ne voli svjetlo.
Oni koji kažu za Radeljića da je “tvrda desnica” – lupetaju. U Hrvatskoj uopće nema desnice. Pardon, ima. Ona se dijeli na obavještajnu desnicu, valutnu desnicu (blizanci) i romantičarsku desnicu.

Ovi zadnji su ogromno biračko tijelo, koji se uvijek iznova osjećaju prevareni od strane “desničara” kada dođu na vlast njihovom naivnošću.

Matanu se svidjelo na Pantovčaku jer voli životinje i prirodu. Želi se vratiti i kreće u osvetnički pohod. Ako i ne uspije, bit će zadovoljan da svoju bivšu šeficu povuče za sobom.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Bauk polupredsjedničkog sustava kruži Hrvatskom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari