Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Svi govore i pišu o Škori. Evo, i ja ću…

Objavljeno

na

Kada je Kolinda Grabar-Kitarović dala otkaz svom savjetniku za unutarnju politiku Mati Radeljiću, svi se čudom čudiše, tzv. desnica se zgražala nad predsjednicom.

Ja sam sa čuđenjem imao problem obrnute naravi, vilica mi je ispala kada je Radeljić, zvan Matan, imenovan na tu funkciju jer, osim ono malo iskustva politike u Županijskoj skupštini u Osijeku, on drugog političkog iskustva nema. A ni Matanov životni put, spletka – karakter kada su vlastiti interesi u pitanju, nisu bili prepreka da ga Kolinda uzme.

To nisam mogao drukčije objasniti osim kao vraćanje duga Karamarku i ekipi oko njega za odrađene prljave medijske poslove, posebno tijekom kampanje u Osijeku kada je Vrkić izabran za gradonačelnika, a Radeljić bio šef Osječke televizije, kojoj je vlasnik (bio) kralj željeza Željko Biloš, pravomoćno osuđen još u Jugi na desetak godina zatvora zbog kriminala, a danas je u procesu optužbe u aferi “Poreznica”, kada mu je Radeljić sređivao oprost poreznog duga preko Biljane Borzan.

Momak iz ‘Motrišta’

Biloš je bio i Matanov i Karamarkov sponzor. Glavaševi su od Vrkića tada izgubili izbore jer je Matan preko Osječke televizije oklevetao Bubala da je novcem gradske tvrtke kupio perilicu. Bubalo je sud dobio, izbore izgubio. Tako to radi Matan. To umijeće medijskog pakiranja naučio je devedesetih na HRT-u od Obrada Kosovca.

Naime, kako je rano ušao u Mladež HDZ-a, uočava ga ekipa oko Ivića Pašalića i postavlja na HRT. Tu će, uz Kosovca, upoznati i Manjkasa, s kojim, osim neizrecive ljubavi za Hrvatsku, dijeli i pragmatičan stav uključivanja vlastita interesa u desničarenje.

Radeljić postaje član legendarne ekipe “Motrišta” i strelovito napreduje na ljestvici tadašnje televizijske elite. Tako se i on, uz još neke hadezeovske novinare/ke s “posebnim zaslugama” i “potrebama” koje gledamo i dandanas, našao na listi sretnika i sretnica koji su dobili posebno povoljne kredite, a što je mjesecima punilo novinske stranice.

Kako je iznimno promućuran i do daske pragmatičan, kada se Tuđman razbolio, a Pašalić počeo slabjeti, okrenuo je “zahvalno” leđa Pašaliću i ukrcao se u novu stranku, DC Vesne Škare-Ožbolt i Mate Granića. Kako je vidio da u DC-u nema obilja mesa na koje se navikao, okreće se tada neprikosnovenom vladaru Slavonije – Glavašu.

Ovaj ga postavlja na od njega strogo kontroliranu Slavonsku televiziju, udarajući po Glavaševim neprijateljima. To su bili vladajući Kramarićevi liberali u gradu i Borzaničini u Županiji. Potom je bio u savezu s Borzaničinima protiv Glavaša, i to dok je ovaj ležao u zatvoru. Daljnji komentar je suvišan…

Dok je bio glavaševac, dobio je sinekuru u Ministarstvu obrane za vrijeme Vlade Ive Sanadera kojem je na čelu bio ministar Rončević i koji je izjavio za Globus kako sve što je postigao u životu ima zahvaliti Glavašu.

Onda puca ljubav između Glavaša i Sanadera, a kako se Radeljić zatekao u Osijeku, gdje je vladala HDSSB euforija, kalkulantski se opet priklonio Glavašu, za što ga je ovaj opet nagradio, imenovao direktorom gradskog Zavoda za stanovanje i, gle vraga, seli se u reprezentativan stan u središtu Osijeka.

Napada iz mraka

Za koga god da je radio, nikada nije financijski i materijalno gubio, naprotiv. Matan je danas vrlo imućan čovjek. Tako je, kao i Pašaliću, “zahvalio” i Glavašu počistivši ga iz grada, a Karamarko ga je nagradio novom sinekurom, mjestom uhljebljivanja HDZ-ovaca oduvijek, u Hrvatsku gospodarsku komoru, kojoj na čelo dolazi Burilović, proizvod tada moćnog političkog tajnika Tomislava Čuljka, zvanog Mistrija.

Kako je bio čovjek od najbližega Karamarkova povjerenja, za predsjedničkoga kandidata HDZ-a Matan je gurao Vrkića, a kako Matana Vaso nije mogao smisliti, ipak su se odlučili za Kolindu. Iako je kmečio kada mu je Kolinda dala nogu na tretman obavještajaca, Radeljiću su oni, otkad ga pratim, prirodno okruženje, pogotovo u Osijeku gdje je SOA na čelu s Barićem bila zapravo privatna prćija HDZ-a, a viđao sam ga u Osijeku i s pripadnicima tzv. čepinske mafije bliske Bilošu.

No kako je Biloš zapao u probleme, distancirao se i od njega, uživajući na Pantovčaku zvjezdane trenutke svoje briljantne karijere. Odreći se Pašalića pred Tuđmanovu smrt, Škare-Ožbolt, čiji je projekt bio propast prije negoli je zaživio, Glavaša dok je bio u zatvoru i Biloša kada je na koljenima, i nije bila neka hrabrost, tek ukazuje kakva je osoba naš Matan.

Zato Kolindi s njim neće biti lako – kada je ranjen, posebno zna biti okrutan, a napada iz mraka. Matan ne voli svjetlo.
Oni koji kažu za Radeljića da je “tvrda desnica” – lupetaju. U Hrvatskoj uopće nema desnice. Pardon, ima. Ona se dijeli na obavještajnu desnicu, valutnu desnicu (blizanci) i romantičarsku desnicu.

Ovi zadnji su ogromno biračko tijelo, koji se uvijek iznova osjećaju prevareni od strane “desničara” kada dođu na vlast njihovom naivnošću.

Matanu se svidjelo na Pantovčaku jer voli životinje i prirodu. Želi se vratiti i kreće u osvetnički pohod. Ako i ne uspije, bit će zadovoljan da svoju bivšu šeficu povuče za sobom.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Bauk polupredsjedničkog sustava kruži Hrvatskom

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari