Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Svijet kao ludnica otvorenog tipa

Objavljeno

na

Dobro jutro, svijete, prepun lampica! Dobro, jutro ljudi! Dobro jutro i vama, doktore, kad ćete me odvezati?

Na suvremeni svijet se može gledati svakojako, pa onda, legitimno, i kao na ludnicu. Otvorenog tipa. Kada politika krene brisati razliku između privatnog i javnog, a privatne sklonosti i orijentacije učini prioritetom svojih politika, to, u najmanju ruku, nije normalno.

Kada znanost metodologiju zamijeni ideologijom, onda bolest i razni poremećaji postaju “mainstream” koji vas gnjavi od parlamenata do medijskih naslovnica. Kada priroda i narav izgube svaku dimenziju normativnosti, a sve se proglasi konstruktom, zdrav razum postaje nešto nepoželjno. Kada teroristi i agresori, ratni huškači, dobivaju Nobelove nagrade za mir, pa i preventivno poput agresora Obame, onda svijet vapi za novom erazmovskom “Pohvalom ludosti”.

Kada milijarde ljudi na ovome svijetu hrle na, primjerice, Facebook, i same sebe čine robom čije podatke Zuckerberg podaje tajnim službama i multinacionalkama, a ljudi i dalje ustraju da budu roba za prodaju, razum opet zašuti jer se tu nema što reći, osim, ovaj put, samom sebi: Dobro jutro, doktore, kada ćete me odvezati, jer se čovjek koji nije dio toga ludila ozbiljno počne dovoditi u pitanje. Pogotovo ako ste bijelac, heteroseksualac, pušač, katolik i još k tome imate automobil na diesel.

Orvelovska distopija

Ovom pretvaranju svijeta u orvelovsku distopiju nisu izmaknula ni sveta vremena, pa ni advent, došašće. Advent u Zagrebu, Beču, Milanu… Masne kobase, kuhano vino, bunceki i pregršt lampica i šarenih artikala, nepregledne gužve i rijeke ljudi koji bauljaju od štanda do štanda, jedu, piju…

Ova profanizacija sakralnog, svođenje svetog vremena i njegova dubokog smisla za čovjeka i njegovu nadu na komercijalni dernek prepun zombija koji vonjaju na alkohol, nije nimalo bezazlena.Još kao muenchenski nadbiskup, Joseph Ratzinger napisao je meditaciju o adventu koju izvukoh iz police prošlu nedjelju.

Meditacija započinje pričom Charlesa Dickensa u kojoj ovaj engleski pisac pripovijeda priču o čovjeku koji je izgubio memoriju srca. Bijahu mu oduzeta sva sjećanja i misli koji su u njemu nastali zbog ljudske patnje.

Gašenje sjećanja na ljubav (srce) bilo mu je ponuđeno kao oslobođenje od tereta prošlosti. No taj čovjek se ubrzo totalno promijenio: susret s ljudskom patnjom nije u njemu pobuđivao nikakvo sjećanje na dobrotu. Izgubivši to sjećanje, nestao je iz njega svaki izvor dobra. Postao je hladni monstrum koji isijava led oko sebe.Goethe je sličnu priču ispričao u povodu obnovu fešte svetog Roka u Bingenu nakon napoleonskih ratova.

Pjesnik je studirao lica ljudi koji su prilazili kipu sveca, simbola dobra, sjećanja na dobro. Lica odraslih i djece sjala su zbog poruke dobra na koju ovaj svetac podsjeća. No mladi su bili “bez osjećaja, vidljivo se dosađivali, indiferentni”.

Ratzinger zaključuje: “Kada dođu loša vremena, ti mladi neće se sjećati ničega dobroga, pa se stoga neće imati ni čemu nadati. To znači da samo onaj koji se može sjećati, može se i nadati. Tko nikada nije iskusio dobrotu i dobro, ne može ih se niti sjećati.” Iz tih primjera Ratzinger govori o smislu kršćanskog adventa, koji je križište sjećanja i nade, neka vrsta “nostalgije za budućnošću”, kako je rekao Bloch.

Sjećanje srca

Advent je sjećanje srca na dobrotu Boga koji se učinio djetetom. To sjećanje krcato je smislom, koji se zove spasenje, koji se zove nada. Sjećanje i nada uvijek idu zajedno.

Cijela liturgijska godina donosi nam velika sjećanja na dobro kako bi nam pobudila memoriju srca, kako bi nas učila da otkrijemo zvijezdu nadanja. “Svi blagdani liturgijske godine su događaji nade, piše Ratzinger, velika sjećanja čovječanstva koja vjera čuva i objavljuje.” Bez sjećanja nema nadanja, bez dobra prošlosti okretanje budućnosti je politička floskula izniknula iz kolektivnog beznađa kulture vječnog prezenta u kojoj je sve roba, sve se konzumira, ali se nitko ne sjeća – kojim povodom?

Vratih se s Adventa u Zagrebu prepunog praznine, kao velika knjiga smijeha i zaborava. Još smrdim po kobasicama, uši se još oporavljaju od buke, noge od ozljeda svih tih koji su me u masi nagazili. Nada se ždere u debrecinki. Ničeg drugog se ne sjećam.

Jutros se probudih i napisah ovaj tekst i beznadno zavapih: Dobro jutro, divni svijete, prepun lampica! Dobro jutro, ljudi! Dobro jutro i vama, doktore, kad ćete me odvezati?

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Inšalah, Europo, inšalah

 

 

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari