Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Uskrs u Kairu i ravnodušnost Zapada

Objavljeno

na

Početkom 20. stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Nije bilo Islamske države. U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana, danas ih je manje od 5 posto. Davno prije nastanka Islamske države. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Ubojstvo više od četrdeset koptskih kršćana u srcu Kaira na Cvjetnicu na Zapadu je bila tek vijest među vijestima. Kao da se zaboravilo da je više desetaka koptskih kršćana tijekom mise i na prošli Božić na jednak način masakrirano.

O progonu i masakrima nad kršćanima izvještava se kao o sporadičnim terorističkim činima, kao da to čine samo isilovci, a ne da se radi o sustavnom zločinu, pod prešutnim odobravanjem najviših islamskih vjerskih i državnih autoriteta. Tako Asraf Ramelah, glasnogovornik koptskih kršćana, na pomalo ciničan način prema zapadnjačkoj percepciji sporadičnih pokolja kršćana, odgovara kako su oni u Egiptu “navikli na takav tretman”, da se radi o “sustavnom planu uništenja kršćana u Egiptu koje je na djelu još od vremena Nasera”.

Mržnja u korijenu

Progoni i masakri nad kršćanima, njihovo iskorjenjivanje, su od samog nastanka islamske vjere sustavna rabota, oni nisu novost nastala pojavom Islamske države. Na tu sustavnost, do dana današnjeg, kako smo već donijeli na ovom mjestu, podsjeća A. Socci u knjizi “Novi progonjeni. Istraživanje o antikršćanskoj netoleranciji u novom stoljeću mučeništva”.

Početkom dvadesetog stoljeća 32 posto turske populacije bili su kršćani, danas ih je tek 0,6 posto. Nije bilo Islamske države. Dakako, nisu umrli od gripe i hunjavice već su brutalno masakrirani ili protjerani. “Kršćanska” Europa nikada se nije sjetila snažnije prosvjedovati zbog ovog “holokausta prije holokausta”.

U Egiptu je 1975. godine bilo 20 posto kršćana, danas ih je manje od 5 posto. Davno prije nastanka Islamske države. U Siriji je na početku 20. stoljeća broj kršćana iznosio 40 posto, danas ih je zanemariv broj, par postotaka. Davno prije nastanka Islamske države. Slična je situacija drastičnog pada u gotovo svim islamskim zemljama uključujući Iran, Irak…

No kada se dogodi masakr u Crkvi kao ovaj u Kairu, onda će vjerske i političke vlasti (što je u islamu često neodvojivo) odmah oprati ruke i reći “to nije pravi islam, islam je religija mira i solidarnosti.”

Kršćanima u islamskim zemljama već je pun kufer takvih interpretacija i “pranja ruku” svaljujući sve na Islamsku državu i druge “ekstremiste”. Tako je za Asia News glasnogovornik koptske Crkve, pater Rafic Greiche izjavio: “Muslimanska zajednica nakon atentata na Cvjetnicu poslala je izraze sućuti i solidarnosti govoreći kako takvi čini ne predstavljaju pravi islam, da je islam religija mira i sloge. Oni su iskreni u izražavanju sućuti prema nama, ali to se odnosi na obične islamske vjernike koji uistinu iskreno pate s nama. No kada se gleda na vrhovne (učiteljske) autoritete islamskog (sunitskog) svijeta kao što je Sveučilište Al-Azhar u Kairu, nisu se željeli izraziti jesu li pripadnici Islamske države ‘kuffar’ (nevjernici), ili ne. Odgovaraju samo da su oni muslimani, ali na krivom putu.”

Misle isto o kršćanima

Kada je autoritetima istog sveučilišta prije godinu dana kada su također, za Božić, pobili koptske kršćane tijekom mise, isusovac pater Samir Khalil postavio pitanje zašto isilovce ne udare fetvom ako to nije islam, odgovoreno je također da ih ne mogu “izopćiti” jer se radi o muslimanima. Premda može zvučati tvrdo, no iz toga je razvidno da koljači Islamske države i veliki imam sveučilišta Al-Azhar Ahmed al Tayyeb o kršćanima i drugim “nevjernicima” misle isto, samo što u “tretiranju” kršćana imaju različite metode, ovi brutalne, ovi perfidne.

U islamskim zemljama sustavni progoni i uništenje kršćana ne čine se samo mačem, već i prisilnim ženidbama i privođenjem na islam, kako se to, među inim prakticira u Pakisatnu. Kako je napisao Kamran Chaudhry za Asia News: “Nasilno privođenje na islam česta je pojava. Kako donose pakistanske udruge za ljudska prava, svake godine tisuću djevojčica biva prisilno udano za muslimane i tako prelaze na islam.”

Progoni i ubojstvo kršćana preneseni su i na europsko tlo. I to istim rukopisom kao i u islamskim zemljama, ubiti kršćanina ne bilo gdje, već na simboličkom mjestu, u Crkvi, tijekom mise, kako se dogodilo u Normandiji, u Francuskoj, kada je u crkvi ubijen pater Jacques Hamel, koji se isticao u svom pastoralnom djelovanju baš brigom za islamsku sirotinju u svojoj župi.

Dosta im je korektnosti

Ovo sustavno zlostavljanje i progoni kršćana koji traju stoljećima, a eskaliraju zadnjih godina prelilo je čašu antiohijskom patrijarhu Ignaceu Youssifu III. Younanu koji je nakon pokolja u Kairu izjavio: “Dosta je političke korektnosti. Mi ovdje živimo tragediju, a vi na Zapadu bavite se teorijskim raspravama, dok smo mi svakodnevno izloženi smrtnoj pogibelji.”

Papa Franjo upravo se sprema posjetiti Egipat, gdje se krv koptskih kršćana još nije osušila. Dvije su glavne točke njegova posjeta. Susret s “koptskim papom” Tawadrosom II., i s velikim imamom Sveučilišta Al-Azhar Ahmedom al Tayyebom. O čemu će razgovarati s ovim drugim? Vjerojatno o tome kako je islam religija mira, a sustavno istrebljenje kršćana iz islamskog svijeta posljedica globalnog zatopljenja.

Ivica Šola/ Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Opstaju li Hrvati u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan, političar kojem je bošnjački vođa Alija Izetbegović ostavio u amanet Bosnu i Hercegovinu, ovih je dana zaprijetio Sjedinjenim Američkim Državama zbog njihove potpore Kurdima u Siriji, koji su se inače borili protiv Islamske države.

Erdogan je, naime, protiv američkih saveznika već najavio vojnu akciju, kojom bi s pograničnih područja u Siriji eliminirao Kurde.

Budući da su u Siriji sukobljeni interesi velikih sila, koje s jedne strane čine Rusija, Turska i Iran, a s druge SAD i njezini saveznici, slika ove raskoljene zemlje sve više podsjeća na aktualno stanje u BiH.

Sve zaoštreniji odnosi Turske i SAD-a u Siriji mogli bi se preko već glasovitoga šerijatskog amaneta i Erdoganova utjecaja na svoje islamske podanike preliti i u Bosnu i Hercegovinu.

Rusko pak interesno područje u toj bliskoistočnoj zemlji približno je sukladno odnosu Republike Srpske prema Moskvi na koju se oslanjaju političari iz Banja Luke.

Pozivi pojedinih bošnjačkih političara, poput onih iz skupine t. zv. Građanskog saveza, da se bošnjačka strana naoruža i spremi za rat nisu samo na granici političkoga izgreda.

Naime, takvim pozivima bošnjačka strana nastoji podizati tenzije unutar vlastitoga muslimanskog korpusa, a s druge strane utjerati strah Hrvatima, koji se pokušavaju izboriti da im političke predstavnike ne biraju Bošnjaci, nego vlastiti narod.

Iza ovako radikalna bošnjačkog poziva vjerojatno se skriva i već poprilično odmaklo ustrojavanje stanovite inačice nekadašnje Patriotske lige, koja je svoje vojne i financijske potencijale, namjesto tada aktualne borbe protiv JNA i Miloševićeve Srbije, usmjerila na kasnije etničko čišćenje hrvatskoga naroda iz BiH.

Bošnjačke namjere potvrđuje i tvrdoglavo odbijanje svih bošnjačkih političkih snaga da, unatoč odluci Ustavnoga suda BiH, spriječe u parlamentu svojim preglasavanjem promjenu izbornoga zakona u BiH, koji bi Hrvatima omogućio da sami biraju svoje predstavnike.

Zašto pak bošnjačka politika, ono što traži za sebe u Federaciji pa i Republici Srpskoj, ne dopušta hrvatskom narodu?

Odgovor je poprilično jednostavan. Naime, hrvatsko-bošnjačka Federacija je prostor za koji su muslimanske snage Alije Izetbegovića vodile rat devedesetih godina cijelo vrijeme tijekom bosanskohercegvačkih sukoba.

Zbog bošnjačke brojčane premoći, a nakon što su Hrvati u Federaciju unijeli Herceg-Bosnu i ostali bez teritorijalnosti, bošnjačka je politika svoju ratnu strategiju samo pretvorila u osvajanje prostora političkim sredstvima i u okviru što im ga omogućuje međunarodna uprava.

Ozbiljno pozicioniranje Turske na bosanskohercegovačkom području i sve snažnija politika protivbe Sjedinjenim Američkim Državama mogli bi u slučaju da se ne promijeni izborni zakon potaknuti i Bošnjake, da poput Erdoganove prijetnje Kurdima, realiziraju već pripremljene planove za uništenjem hrvatskoga naroda u BiH.

Tim više, što bez obzira na stvarno stanje, Bošnjaci doživljavaju Hrvate kao jedine američke saveznike u BiH.

Ako se Washington ne bude znatnije zauzeo protiv politike kršenja cijeloga niza hrvatsko-bošnjačkih sporazuma – od Washingtonskih pa sve do Daytonskih, bošnjačka će politika perfidno i pod plaštem Daytona iskoristiti prigodu i Hrvate potisnuti s područja Federacije, koju doživljavaju kao isključiv bošnjački i muslimanski prostor.

Nasuprot tomu, takve će bošnjačke operacije potaknuti i Hrvate na obranu vlastite opstojnosti, što u okolnostima, kad im je zabranjeno da sami biraju svoje političke predstavnike, ne znači ništa drugo nego borba za autonoman teritorijalni status unutar BiH.

Javno odbijanje svakoga hrvatskog prijedloga samo pokazuje kako bošnjačka strana nije dorasla nikakvom dijaloga, a još manje postizanju učinkovita sporazuma, kojim bi se omogućilo funkcioniranje države.

Koja god strana, bilo Hrvati u BiH bilo SAD, bude odbijala prihvaćanje političke zbilje i zaklanjala oči od krajnjih bošnjačkih namjera na kraju će vjerojatno i jedna i druga strana izgubiti.

Kad su u pitanju Hrvati, vrlo lako bi mogli nestati s povijesne pozornice, a njihovim nestankom, sad već po dobro poznatoj formuli Bosna i Hercegovina bi bile podijeljene, ne samo između Srba i Bošnjaka, nego i po interesnim područjima – između Turske i Rusije.

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u posjetu BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ako nam uzmu kulturu i obrazovanje, izgubili smo i državu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj tko upravlja procesima obrazovanja i odlučuje o formama i sadržajima kulture u jednoj zemlji, kreira i svjetonazor iz čega nužno proizlazi i stanoviti pogled na svijet – uključujući i one vrijednosti koje spadaju u ideološko opredjeljenje.

Dakle, pojednostavljeno i grubo rečeno: svi mi smo uglavnom produkt obrazovanja i kulturnog miljea iz kojega potječemo i to je ono što krerira naš mentalni sklop i habitus, uz, naravno, utjecaj drugih čimbenika sredine u kojoj živimo (obitelji, društvenih skupina, medija itd.).

Rijetko se tko od nas neće sjetiti omiljenih lektira ili pjesmica što smo ih pjevali još u osnovnoj školi, učitelja, nastavnika i profesora od kojih smo primali prva znanja i spoznaje o svijetu u kojemu živimo. Ne mali broj nas odrastao je s junacima iz bajki, priča, romana, stripova. I to nas je, bili mi toga svjesni ili ne, odredilo kao misaona bića i usmjerilo ka određenom poimanju života i usvajanju vrijednosti.

Kultura i obrazovanje su, dakle, bez ikakve sumnje bitni čimbenici odgoja mladih ljudi u bilo kojemu, pa i našem, hrvatskom društvu. Zato nam nikako ne može biti svejedno što se u tim sferama društvene djelatnosti čini i na koji način.

Logika stvari koja kod nas ne funkcionira (ne slučajno!), jeste da bi sustav obrazovanja i kulture (počevši od sadržaja, preko programa i prezentacije) morao biti sukladan preovlađujućem svjetonazoru ili još bolje rečeno ODRAZ tog većinskog svjetonazora u kojemu bitnu ulogu igraju nacionalne vrijednosti i identitet, te tradicija kao neodvojivi dio tog identiteta.

U slučaju da nije tako, manjina sebi uzima za pravo nametati nešto što tom društvu nije svojstveno, imanentno i u suštini ne može niti zadovoljiti potrebe tog društva.

Možemo li, primjerice, zamisliti, da se u jednoj Kini ili Indiji pokuša inaugurirati ateistički svjetonazor i proglasiti ga „progresivnim“ i „suvremenim“, odnosno, poželjnim, pa tamo zaredati s gay paradama, popularizacijom „slobodne ljubavi“ (i prikazivanjem sado-mazo ili sličnih kazališnih predstava)?

Kakav bi rezultat bio?

Loše bi se proveo svatko komu bi pala napamet takva ludorija, zar ne? Ne zato što su te sredine „primitivne“ i „nerazvijene“, nego stoga što su tamo tradicija i svjetonazorske vrijednosti u tako oštroj suprotnosti s našim zapadnoeuropskim „progresom“, da bi svako nastojanje njihova pobijanja ili poništavanja naišlo na trenutačan otpor i neprihvaćanje širokih slojeva naroda.

Ako je to tako, a jeste, moramo postaviti pitanje: Zašto smo mi Hrvati tako nespremni braniti svoje vrijednosti i popuštamo pred očitom destrukcijom koja nam se nameće, pred diktatom manjine s čijim „vrijednostima“ (ako su to uopće vrijednosti) ovaj narod nema ničega zajedničkog? Naš hrvatski narod u golemoj većini ne samo da nema ničega zajedničkog s tim „moralom“, „etikom“ i modelom života koji mu se nameće, nego je sve skupa upereno protiv njegovih vitalnih interesa!

Sjećate li se izjave gospođe Vesne Pusić (tada ministrice MVEP) koja je poslije rezultata referenduma o ustavnoj zaštiti braka kao zajednice žene i muškarca, na kojemu se 66% građana izjasnilo ZA B RAK I OBITELJ, izjavila kako Hrvatskoj „predstoji dug i mukotrpan put odgajanja javnog mnijenja za prihvaćanje moralnih i etičkih vrijednosti suvremenog civilizirano svijeta“ (!?). Dotična gospođa je, naime, bez znanja hrvatske javnosti i na svoju ruku, Hrvatsku već bila uključila u „klub ljubitelja LGBT zajednica“ (potpisivanjem neke deklaracije, rezolucije – što li je to već bilo) i nakon referenduma je, naravno, bila kivna što to nije prošlo, odnosno, što je svijest o zaštiti braka i obitelji kod građana toliko izražena da zadaću koju je dobila nije u stanju obaviti.

Ako se tko pita čemu onako otrovna mržnja u medijima i nasilje na ulicama (u vrijeme organiziranja istog referenduma) što su je prosipali mainstream mediji, lijevo-liberalne i anarhističke skupine ojačane LGBTIQ i ostalim skupinama „civilnog društva“ koje su uz pomoć tadašnje vlasti (SDP-HNS-IDS-HSU) odlučile PREODGOJITI hrvatsko društvo, odgovor mu je već tada dala Vesna Pusić.

Naime, taj bolesni i destruktivni svijet koji nam nude ona i njezini istomišljenici, ide za tim da nas ta manjina doista, PREODGOJI i to tako što će diktirati sadržaj obrazovanja i kulture koji su temelj svakog društva. I usput nas, naravno, uvjeriti kako je sve to dobro, nužno i jedino moguće!!!

Drugim riječima, mi bi se trebali pomiriti s time da našu djecu uče i odgajaju Vesna Pusić, Stjepan Mesić, Dragan Markovina, Tihomir Jakovina, Ivo Josipović, Oliver Frljić, Rada Borić, Goran Beus Richembergh, Drago Pilsel, Viktor Ivančić, Nina Obuljen-Koržinek, Anka Mrak-Taritaš, Pavle Marinković, Blaženka Divjak, Boris Jokić, Zoran Ferić i slični likovi i to NAMETANJEM svojih koncepcija koje su u potpunoj suprotnosti s tradicijom, moralom, etičkim vrednotama i zasadama, svijetonazorom, potrebama i voljom OGROMNE VEĆINE GRAĐANA.

I ne treba se zavaravati, sve se to odigrava pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića i njegove vlade. Oni pokušavaju ovo kukavičje jaje upakirati i poturiti nam kao pozitivnu tekovinu „demokracije“, „ljudskih sloboda“ i „suvremenog svijeta“.

Oni koji pljuju na sve naše vrijednosti (vjeru i Crkvu, nacionalna znamenja, osloboditeljski rat, najosjetljivije skupine ovog društva – ratne žrtve), nazivaju nas najpogrdnijim imenima i vrijeđaju naše svetinje, rasisti i crveni fašisti kojima ništa nije sveto i koji mržnjom i isključivošću „šire obzorja slobode“ – ali samo za sebe i svoje istomišljenike, ONI SU ZABRINUTI ZA BUDUĆNOST OVOG NARODA I OVE ZEMLJE!?

I uživaju otvorenu (ili prešutnu) potporu naše „konzervativne“ vlade.

Koja perverzija!

Nemam ništa protiv njihovog svjetonazora, opredjeljenja, pa niti koncepta obrazovanja i kulture, ali samo pod jednim uvjetom: NEK TO PRIMJENE NA SVOJOJ DJECI, A NE NA NAŠOJ!

Ili, ako im to ne odogovara, nek se skupa s Frljićem na čelu i svojim anarho-liberalističkim cirkusom upute na neko drugo mjesto – po mogućnosti što dalje od Hrvatske. A nas nek ostave u našoj blaženoj „zaostalosti“, „neznanju“ i izvan tokova svoga „progresa“. Bit ćemo im zahvalni.

Za nas „talibane“ i „ustaše“ postoje samo LJUDSKA PRAVA  (a ne „ženska“ ili „muška“, ne „prava manjina i LGBTIQ zajednica“ itd.), jer je poštivanjem LJUDSKIH PRAVA zaštićeno je svako ljudsko biće.

Ne priznajemo to da za nas katolike, konzervativce, vjernike, Hrvate, ne postoji pravo na odgoj vlastite djece i da se njihovo obrazovanje provodi suprotno našoj volji, uvjerenjima i svjetonazoru! Ne pristajemo da se pod krinkom „umjetničkih sloboda“ ili „satire“ pljuje na naše svetinje! To je nasilje nad zdravim razumom na koje kao slobodni ljudi sa svojim neotuđivim pravima ne pristajemo!

Ako se mi Hrvati i svi drugi građani (neovisno o vjeri i naciji) ne budemo supotstavili toj destrukciji i u ime ponuđenog lažnog „progresa“ prihvatimo nakaradne modele kulturno-obrazovnog odgoja naše djece, nitko nam neće biti kriv!

Zar nas kršćane netko sa strane treba učiti miru, toleranciji, ljubavi, harmoniji, ljudskim pravima, istini, pravednosti, životnim vrijednostima, humanizmu i čovjekoljublju, kulturi i civilizaciji!?

Tim vrijednostima su pozvani poučiti nas Frljić, Obuljen, Pusićka i ostali?

Nama je Isus Krist prije više od dva milenija donio te vrijednosti na Zemlju i poučio nas svemu što je dobro i korisno za sve ljude pod nebeskim svodom (davno prije nastanka „marksizma“, „liberalizma“ i drugih ideologija koje su ljudski izum i služe jedino u svrhu vladavine jednom skupinom ljudi nad drugom).

Trebamo se samo toga držati i ne odstupati.

I BORITI SE!

U ime naše djece i njihove budućnosti, u ime istine i pravde, u ime zaštite ljudskog života i prava na slobodu, u ime uvjerenja za koja smo sigurni da su ispravna i vode boljem i sretnijem društvu.

Svim legitimnim, zakonitim i civiliziranim sredstvima SE MORA PRUŽITI OTPOR ovoj pošasti, uključujući i prosvjede, pa i građanski neposluh bude li ustrebalo.

Ne učinimo li to, bit će kasno i nećemo imati koga kriviti, jer glavni krivci bit ćemo MI!

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari