Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zapad obolio od – kapitalizma

Objavljeno

na

I dok u Hrvatskoj razne “radničke fronte” i “živi zidovi” udruženi s dokonim nevladinim udrugama i aktivistima, koji se nisu vrući ‘ladne vode napili, lupetaju o “divljem kapitalizmu”, iako je na djelu državni, dogovorni kapitalizam, i dok isti lupetaju o Hrvatskoj u raljama “krupnog kapitala”, koji baš zbog toga u širokom luku zaobilazi Hrvatsku, gdje se sve dogovara i “šteli”, Zapad je od stvarnog kapitalizma – obolio.

Znanstveni časopis Psychological Bulletin donosi istraživanje koje pokazuje kako nove generacije koje su ušle na tržište (da, tržište, ne partijsko šteljenje) žive u permanentnom paranoičnom stanju da će zakazati, da neće biti dovoljno dobre, da će ih sve zahtjevnije tržište kad-tad učiniti – škartom.

Taj poremećaj nazvali su neoliberalni perfekcionizam. Do tog istraživanja psiholozi su promatrali poremećaj perfekcionizma jednodimenzionalno, samo onaj prema sebi.

To su, narodski rečeno, “picajzle”, koje su ponajprije teret samima sebi, pa onda i svima oko sebe, jer su neurotski fokusirani na stvarne i fiktivne nedostatke. No ono što se zanemarilo jest perfekcionizam kao kolektivna neuroza, perfekcionizam koji nam nameće ekonomska paradigma neoliberalnog kapitalizma.

Temeljne njegove odrednice su bezgranična konkurencija, neka vrsta rata svih protiv svih, što dovodi do inidividualizacije i atomizacije, pri čemu smo stalno napeti, misleći paranoično da okolina samo čeka našu pogrešku ili nedostatak da bi nas eliminirala, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Čovjek je tu sveden na robu – kao svaka roba, s patološkim strahom od zakazivanja glede zahtjeva tržišta, s popratnim osjećajem neadekvatnosti, anksioznosti, depresije te paničnim strahom od neuspjeha ili “zastarijevanja”.

Pod nadzorom

Druga odrednica neoliberalnog kapitalizma, osim konkurencije bez kraja i granica koja te stalno drži u anksioznoj napetosti, jest meritokratski princip. Prema tom principu ništa, pa ni čovjek, nije vrijedno u sebi i po sebi, vrijednost ili nevrijednost čovjeka određuje tržište, a čovjek je tu tek roba među robom.

Meritokracija je ideja koja kaže da socijalni status i probitak zavisi od tvojih zasluga i kvaliteta, tvojih znanja i vještina te teškog rada i probijanja osamljenog pojedinca, pa ako negdje ne uspiješ, ti ne kažeš – nisam uspio u tom području, nego – ja ne vrijedim kao čovjek, kao takav, jer izvan tržišta i meritokratskog principa nema drugog kriterija kojim se kao čovjek mjerim.

Broj suicida, od Japana do SAD-a, prouzročen “neoliberalnim perfekcionizmom” i strahom od neuspjeha postaje zabrinjavajući. Zapad se tako pogubio, izgubio bilo kakve zajedničke vrijednosti za koje bi se čovjek, osim tržišta, mogao “uhvatiti”, nema ni osjećaja zajednice koja čovjeka nosi u takvim situacijama, jer suradnja među ljudima izgubila je primat pred ratom, u smislu stalnog uzajamnog natjecanja.

>>> IVICA ŠOLA Platio sam misu za propast EU: Ta je tvorevina samo krinka za Četvrti Reich

Na tržištu je sve fleksibilno, nema ni pojma stalnog radnog mjesta, nema više kolektivnih ugovora, društvo, tržište, drži te u stalnom strahu i napetosti. Ista je fleksibilnost prenesena na intimno područje, ljudi se ne žele vezati, nestaju brak i obitelj kakve smo poznavali, i koji su nam bili oslonac i utočište.

Prepušteni smo sami sebi, i, ako je viktorijanski brak bio klaustrofobičan, nove su veze agorafobične, nemate nigdje rukohvat za koji biste se uhvatili kada počne pad. Usto, u tzv. call-out kulturi već i djeca imaju telefone na koje mogu nazvati zbog “nasilja” ako roditelji samo podviknu na njih, što je u Norveškoj dovelo do patološkog stanja masovnog oduzimanja djece sasvim normalnim obiteljima.

Seksisam, rasizam, homofobija i drugi stvarni i umišljeni neoprostivi grijesi – svaki ima svoj telefon na koji vas “žrtva” može prijaviti, i vi ste stalno pod nekim #meetoo nadzorom, pa postaje problem kako ste nekog oslovili, dodirnuli, pa i, bukvalno, pogledali. Telefon zvoni, a inkvizicija stiže…

U stupici

Autori nisu protiv kapitalizma, samo žele reći da je neoliberalni kapitalizam otišao u krajnost u smislu tržišnog talibanizma, u kojem se sve, baš sve, mjeri tržištem.

I dok je Zapad obolio od kapitalizma, mi u Hrvatskoj još uvijek liječimo, neuspješno, ljude i političare od socijalizma, u kojem je meritokratski princip zamijenjen stranačkim ili rodijačkim, u kojem se tržišno natjecanje svodi na mafijaške stranačko-gospodarske dogovore. Kome je gore, nama ili zapadnjacima?

Uistinu, teško mogu odgovoriti. Konkurencija je žestoka, a svijet se, kako bi rekao Kundera, pretvorio u stupicu.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Europa između Hitlerova i Macronova ministra

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski izbori u državi u kojoj je zanimanje za geopolitiku i međunarodne odnose mizerno

Objavljeno

na

Objavio

Europski izbori i (ne)zainteresiranost za međunarodne odnose

Izbori za Europski parlament koji se održavaju od 23. do 26. svibnja vjerojatno ne će donijeti radikalne promjene u sastavu Parlamenta.

Nedvojbeno ćemo svjedočiti jačanju desnih /suverenističkih stranaka, koje možemo pronaći u okviru tri grupacije: Europa nacija i sloboda (Nacionalno okupljanje, Liga, Afd itd.), Europski konzervativci i reformisti (poljska Pravo i Pravda) i Europska pučka stranka (suspendirani Orbanov Fidesez).

Međutim, desne stranke i dalje ne će biti u prilici odlučno kreirati političke procese na razini EU-a iako će njihov utjecaj bitno porasti.

Pučani i socijalisti prvi put od 1979., moguće je, ne će zajedno imati većinu Parlamentu, jer se predviđa pad broja mandata i jedne i druge grupacije što je izraz općeg pada povjerenja u tzv. mainstream stranke.

Savez liberala i demokrata za Europu (ALDE), posebno ako mu se nakon izbora pridruži Macron, mogao bi dobiti nešto veći broj mandata u odnosu na prošli saziv.

Ukratko: „mainstream“ stranke, koje podupiru status quo, i dalje će dominirati u Europskom parlamentu, ali će broj protestnih mandata osjetno porasti .

U Hrvatskoj izbori za Europski parlament služe uglavnom kao test unutarpolitičke snage pojedinih stranaka i, dakako, kao prilika za odabrane partijske vojnike da se „prištekaju“ na unosne bruxelleske sinekure.

Ozbiljne kampanje za europske izbore nije bilo, a način na koji su srednjostrujaški mediji pratili kampanju daleko je ispod zadovoljavajuće razine. Već dugo godina vanjskopolitičke rubrike u glavnim medijima gotovo da ne postoje.

Čini se da Hrvate odveć ne zanimaju međunarodni odnosi niti geopolitički procesi u svijetu jer prilozi koji se bave tim temama imaju najnižu razinu čitanosti odnosno gledanosti.

Hrvatska nema niti jednu televizijsku ili radijsku emisiju koja bi se sustavno bavila geopolitičkim tema, što je u vremenu velikih geopolitičkih promjena porazna činjenica. Tuđman je bio savršeno svjestan važnosti geopolitičkih promjena na globalnoj razini. Iza njega među političarima to nije više slučaj.

Pisac ovih redaka pred nekoliko je tjedana gostovao na Trećemu programu Hrvatskoga radija u emisiji „Na kraju tjedna“.

Tema emisije bile su geopolitičke teme i problematika međunarodnih odnosa. U nastavku donosimo bitan sadržaj emisije koji je za potrebe ove objave donekle proširen i modificiran. (D. Dijanović)

O geopolitici i međunarodnim odnosima

Što je geopolitika?

Geopolitika je spoj dviju grčkih riječi: gea (zemlja) + ta politika (bavljenje javnim, državnim poslovima, grad, polis). Geopolitika se bavi uzajamnim odnosom prostora i politike, tj. načinom na koji način geološka osnova nekog prostora utječe, ili bi mogla utjecati, na značaj tog prostora u političkom smislu.

Geopolitika, dakle, proučava prostor sa stanovišta države. Geopolitika nije znanstvena disciplina u klasičnom smislu riječi. Riječ je o rubnoj znanstvenoj disciplini koja može, ali uopće ne mora biti povezana sa znanstvenom metodologijom.

Kako god, nakon gotovo deklaratorne zabrane geopolitike nakon Drugoga svjetskog rata, kasnije ju populariziraju Kissinger i Brzezinski, a danas sve gotovo svi u znanstvenoj zajednici slažu da geopolitika može biti iznimno korisna u objašnjavanju aktualnih pitanja u međunarodnim odnosima. Njezin utjecaj posebno jača u kriznim razdobljima, kakvo je i danas na globalnoj geopolitičkoj sceni.

Inače, otac pojma geopolitika je Rudolf Kjellen (1864.-1922.) – švedski politički geograf, jedan od utemeljitelja njemačke geopolitike. I što je bitno spomenuti, geopolitika kao disciplina javlja se sredinom 19. st, iako se određene geopolitičke ideje lokalnog karaktera javljaju još pojavom prvih civilizacija.

Što nam možete reći o prapočecima geopolitičke misli u Hrvata?

Hrvatska nije stvorila izvornu geopolitičku teoriju koja bi bila globalnog karaktera. Otac hrvatske geopolitike je Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist. On je djelovao u razdoblju kad se geopolitika formira kao disciplina.

Ono što bitno određuje njegovo djelovanje je činjenica da je bio pravaški političar. Za njega je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja (on je bio odvjetnik u Tuzli do preseljenja natrag u Zagreb), a predlagao je poslao posljednjem austro-ugarskom caru Karlu I. Austrijskom trijalistički preustroj A-U Monarhije unutar kojeg bi Hrvatska bila treća jedinica. Ako bih morao izdvojiti njegovu knjigu koju bih svima preporučio da pročitaju, upravo jer i danas iznimno aktualna, je knjiga „Južnoslavensko pitanje“.

Drugi značajan geopolitičar bio je Filip Lukas, svećenik i znameniti geograf. Filip Lukas bio je na čelu MH u vrlo turbulentnom razdoblju od 1928. do 1945. Pod njegovim vodstvom MH je u tom razdoblju predstavljala stup otpora jugoslavenskom režimu.

U svojim djelima Lukas je posebno naglašavao zapadnoeuropski karakter hrvatske kulture. Lukas je naglašavao da hrvatski narod ima svoju vlastitu kulturu, različitu od srbijanske (bizantske), pa stoga ne može biti ni jugoslavenske nacije, jer je ona obična fikcija.

Svaki, dakle, narod ima svoj duh koji se objektivizira u kulturi, i upravo ga ta kultura diferencira od svakoga drugog naroda. Hrvati su i Srbi stoga dvije kulture i dva naroda, pa je prema tome jugoslavenstvo negacija kulturnog principa uopće. Filip Lukas, Hrvatska narodna samobitnost, 1997.

Stječe se dojam da je geopolitički aspekt u suvremenoj hrvatskoj politici zanemaren?

Hrvatska ima ljude koji razumiju što je geopolitika, ljude koji bi poglavarima mogli dati dobre smjernice za vođenje vanjske politike.

No, Hrvatska je, na žalost, na mnogim planovima zapuštena zemlja, u kojoj nerijetko negativna selekcija prednjači nad honoriranjem znanja i izvrsnosti. Kao i na drugim planovima tako je i ovdje, niti ovdje ne postoji ozbiljnost. Mi nemamo danas niti jednu jedinu tv ili radio emisiju koja bi se sustavno bavila problematikom geopolitike, međunarodnih odnosa i globalne sigurnosti.

Usporedbe radi, u susjednoj Srbiji ja osobno znam za barem 5-6 takvih emisija. Naravno, u današnjim turbulentnim vremenima tektonskih lomova na geopolitičkoj sceni to je veliki problem. Ako u državi nemate niti jednu ozbiljnu tribinu na kojoj bi stručnjaci mogli sustavno, a ne ad hoc, povodom nekih događaja, raspravljati, polemizirati i iznositi geopolitičke spoznaje, ona je jasno da ta država nema dobre perspektive u međunarodnim odnosima.

Koje se sve geopolitičke vizije sudaraju u Hrvatskoj?

Ukratko, dominantna je svakako atlantistička vizija. Tu prije svega mislim da Sjedinjene Američke Države koja i dalje najdominantniju sila svijeta. Njoj je u interesu imati prostor jugoistočne i srednje Europe u svojoj sferi utjecaja, što uostalom vidimo i po činjenica da je pred koju Crna Gora ušla u NATO savez, a uskoro će ući i Makedonija.

Neko vrijeme Amerika se udaljila iz Hrvatske, kao i iz njezina balkanskog okruženja, no posljednjih godina vidljivo je intenziviranje njezinih aktivnosti, prvenstveno zbog jačanja ruskog utjecaja.

No, prije nego se osvrnemo na ruski utjecaj, treba spomenuti drugi pol angloameričke politike, a to je Velika Britanija. I danas, kad se čini da je Britanija zaokupljena svojim problemima zbog Brexita, ne treba biti naivan pa misliti da je Britanija odustala od kontrole ovih prostora.

I danas Britanija ima vrhunsku diplomaciju i vrhunske obavještajne službe koje djeluju i na ovim prostorima, kako se to kolokvijalno kaže. U konačnici, i američke službe u nekim se područjima, spomenimo, eto, prisluškivanje fiksne telefonije, oslanja na britanska tri centra u Europi koja se time bave.

Spomenuli smo Rusiju. Jačanje ruskoga utjecaja jasno je vidljivo u hrvatskome balkanskom okruženju (Srbija, tzv. Republika Srpska), ali i u primjerice Sloveniji ili Mađarskoj. Utjecaj Rusije jača posljednjih godina i u Hrvatskoj, što putem banaka, što putem ulaska u pojedine firme što kroz ugovore koji reguliraju nabavu plina.

Iako susjedni Srbi često vole govoriti da su „mali Rusi“, te iako nesumnjivo postoje određene povijesne, pa i religijske veze (pravoslavlje) Srbije i Rusije, Rusija, to trebamo svi trebamo imati na umu, je zainteresiranija za Hrvatsku nego za Srbiju. To je logično jer su Srbi već sada proruski orijentirani dok se za hrvatsku naklonost tek treba izboriti. Hrvatska je na Jadranu, toplome moru, dok to Srbija nije. Ne zaboravimo da je i sovjetski obavještajni centar bio daleko snažniji u Zagrebu, nego u Beogradu.

Od regionalnih sila u našem okruženju treba izdvojiti Njemačku. Kod nas su ljudi dosta pro-njemački orijentirani, no iako je spletom okolnosti Njemačka početkom devedesetih u neku ruku pomogla Hrvatskoj svojim priznanjem, Njemačka je još od sredine 19. st., u okviru svoje doktrine Drang nach osten, na prostore Hrvatske i susjedstva gledala tek kao na područje za ostvarivanje svojih golih interesa.

Nekada je to bila koncepcija Lebensrauma, tj. životnog prostora, a danas, kad se Europska unija pretvara u instrument njemačke političke i ekonomske moći, Njemačka na prostor Hrvatske i okruženja gleda kao na prostor za izvoz ljudi i sirovina.

Uostalom, to je implicirao bivši njemački kancelar Shroder koji je za zemlje tzv. Zapadnog Balkana predložio školovanje po njemačkom modelu kako bi se kasnije što lakše prilagodili za njemačko tržište rada. Dakle, cilj je pretvaranje Hrvatske i okolnih zemalja u kolonijalni rasadnik radne snage.

Od regionalnih sila koje imaju fokus na okolne zemlje, prije svega na Bosnu i Hercegovinu, koja je i hrvatska zemlja, treba svakako spomenuti i Tursku i njezinu doktrinu neoosmanizma. No pitanje je, posebno s obzirom da i Turska ima unutarnje probleme (kurdsko pitanje), a i u procesu je približavanja Rusiji i udaljavanja od Amerike, koliko su neoosmanske ambicije na Balkanu realne.

Ako s jedne strane postoje zagovornici obnove južnoslavenskog (barem ekonomskog) jedinstva, mogu li im kontrapunkt biti pojedinci i skupine orijentirani prema Srednjoj Europi?

Nije ništa sporno u ekonomskoj suradnji tzv. južnoslavenskog prostora. Hrvatska ima od toga ekonomske koristi. No, bilo kakva unija sa Srbijom, pa bila ona i ekonomska, je za Hrvatsku pogubna.

Tri mora

Dvije Jugoslavije su vrlo jasno pokazale da jugoslavenstvo nije afirmacija, nego negacija hrvatskih interesa. Hrvatska treba ekonomski surađivati sa svima pa tako i s prostorom bivše Jugoslavije, no Hrvatskoj nije u interesu integracija sa zaostalijim balkanskim, nego s politički, gospodarski i tehnološki razvijenijim prostorom, a to je nedvojbeno prostor srednje Europe.

Tu prije svega mislim na države Višegradske skupine. Hrvatska je do 1918. stoljećima živjela s tim državama u okviru Dvojne Monarhije. To su zemlje s kojima dijelimo zajedničku kulturu i tradiciju, a i zajedničku bolnu prošlost 20. st. Mahom se tu radi o ex komunističkim državama koje su kao i Hrvatska bile pod komunizmom.

Činjenica da se na političkoj i medijskoj razini konstantno narkomanski „fiksamo“ prostorom bivše Jugoslavije (posebno u političkim i pseudokulturnim rubrikama), a da nemamo pojma što se događa u srednjoj Europi, rječito svjedoči o tome da određene silnice u Hrvatskoj i dalje ne mogu prežaliti raspad bivše Jugoslavije.

Nudi li, primjerice, Inicijativa tri mora Hrvatskoj neku geopolitičku perspektivu, i – ako da — ima li ona i ideološke, ili tek gospodarstveno-ekonomske komponente?

Inicijativa Tri mora ima, dakako, ekonomsku komponentu. Prošle godine na summitu u Bukureštu predstavljeno je 40 projekata vrijednih 45 milijarda eura, od čega bila u okviru 11 projekata Hrvatskoj trebalo biti predviđeno oko dvije milijarde eura.

Jedan od projekata koji je kompatibilan s Inicijativom tri mora je izgradnja LNG terminala na Krku. Izgradnjom LNG terminala na Krku Hrvatska bi se mogla snažnije afirmirati kao strateški partner Sjedinjenih Država, i dalje najmoćnije države svijeta. Ne zaboravimo da je Trump 2017. na summitu u Varšavi od svih projekata izrijekom spomenuo LNG termina na Krku.

Hrvatska bi izgradnjom LNG terminala dobila priliku postati tranzitna zemlja za srednju Europu jer bi moglo doći do gradnje plinovoda do drugih zemalja, a Hrvatska bi zarađivala na tranzitu.
A tu je svakako i projekt izgradnje nizinske pruge Rijeka Zagreb. Inicijativa donosi i veću važnost Luke Rijeka, koju je

EU još 2010. proglasila strateškim prometnim koridorom za operativno povezivanje sa zemljama Bliskog, Srednjeg i Dalekog istoka kao najvažnijim tržištima svijeta.

Na kraju, ne i manje bitno, ta inicijativa nam donosi politički i duhovni odmak od po Hrvatsku pogubnih balkansko-jugoslavenskih asocijacija.

Može li Kina biti dobar gospodarski partner Hrvatskoj i prijete li nam od njih neke opasnosti? Isplati li se Hrvatskoj prihvaćati kineska ulaganja širokih raspona?

Još su stari Rimljani govorili da novac ne smrdi, od koga kod bio. Toga se jako dobro drže zapadne države, bilo da govorimo o Sjedinjenim Državama (Kina je, naime, vlasnik više od bilijun dolara američkih obveznica), Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Velikoj Britaniji.

Sve te države s Kinom imaju poslove teške stotine milijardi dolara. Od nedavno i Salvinijeva Italija (članica G8) je postala članicom kineske inicijative Pojas i put. U susjednu Srbiju Kina je investirala desetak milijarda dolara, velike su investicije i u Mađarskoj, a čak i Poljska koja je najbitniji američki partner u srednjoistočnoj Europi ima vrlo jaku suradnju s Kinom.

Ako druge države surađuju s Kinom, ne vidim zašto ne bi i Hrvatska. Oni koji prozivaju manje države za suradnju s Kinom, su baš one zapadne države koje s Kinom imaju poslovne aranžmane, kako smo rekli, teške stotine milijardi dolara.

Što se tiče opasnosti, naravno da one uvijek postoje. Primjerice, države u kojima Kina ima velike investicije sutra će teško moći u UN-u glasovati za protukineske prijedloge, no to vam je tako sa svim velikim silama i nije nikakva kineska specifičnost.

Za razliku od zapadnih država koje kritiziraju, ali ne žele odriješiti kesu za ulaganja ni u Hrvatskoj ni drugdje, Kina se trudi da kad negdje uloži da osim što ona ima profit (to je logično, tko investira želi profit), da od toga određene koristi ima i domicilna država.

Kina k tome, kao, dakako, komunistička država, ne uvjetuje ulaganja „mistikom“ ljudskih prava koja ponekad nemaju veze s ljudskim pravom, nego su obično sredstvo ucjene. Teza o „kreditnom imperijalizmu“ nije bez temelja, no to je, ponavljam, tako i s drugim stranama.

Da zaključim, ne vidim što bi kineske investicije razlikovalo od bilo čijih drugih investicija.

Kakvi su odnosi između Kine i Rusije i komplicira li ih sve veća kineska prisutnost u prostoru koju su Rusi tradicionalno držali svojom sferom utjecaja, to jest jugoistočnom Europom?

Rusko-kineski odnosi povijesno nisu bili idilični, a 1969. svjedoči smo i sovjetsko-kineskom pograničnom ratu. U novije vrijeme, znamo za raskid SSSR-a i Kine 1978., što je zapravo bio lukavi potez Henrya Kissingera koji je Kinu izolirao od Sovjetskog saveza i tako stekao premoć u okviru tzv. politike obuzdavanja.

Novo, međutim, vrijeme donijelo je i nove okolnosti pa i nova savezništva. Uz Kissingera najvažniji američki geostrateg druge polovice 20. st. Zbigniew Brzezinski 1997. je u knjizi „Velika šahovska ploča“ kao potencijalno najgori scenarij za Ameriku označio savez Kine, Rusije i možda Irana koji bi nastao ne na temelju zajedničke ideologije, nego na temelju sukladnih nezadovoljstava kao antihegemonsko savezništvo.

Upravo ovo imamo danas na djelu. Rusko-kineska suradnja posljednjih je godina toliko intenzivirana da se sve više govori o strateškom savezu u nastajanju. Prošle godine u vojnim manevrima na tlu Rusije sudjelovali su i pripadnici kineske vojske. Kina je prvi kupac ruskog raketnog sustava S-400, a velika suradnja postoji i na planu energetike, atomske industrije, svemirskih istraživanja itd.

Treba istaknuti postoje ruski analitičari koji ne dijele prokineske simpatije. Tako ruski sigurnosni analitičar Aleksandar Čramšikin smatra da će prevelika suradnja s Pekingom dovesti do dugoročnih problema za Moskvu. On smatra da Kina žudi za ruskim resursima i teritorijem. Za njega je partnerstvo Moskve i Pekinga rezultiralo „problemima koji su sve gori uslijed zastrašujuće nejednakoga bilateralnog odnosa u korist Pekinga“.

Prokineska politika Kremlja prema Čramšikinu sprječava razvoj boljih odnosa Rusije i drugih azijskih sila kao što su Japan i Indija. Surađujući s Kinom, smatra on, „Rusija kopa vlastiti grob“.

Rusko-kineski konfliktni potencijal, dakle, postoji, no žarište na kojemu bi mogao izbiti svakako primarno nije prostor jugoistočne Europe. Rusija i Kina ovdje igraju s različitim kartama. Kod Rusije to je prvenstveno bankarski sektor, izvoz oružja i energenata, dok Kina u okviru novoga Puta svile gura infrastrukturne projekte i razvoj visokih tehnologija.

Koji je američki pogled na mikro-geopolitičku situaciju hrvatskoga susjedstva, posebice u svjetlu Trumpove donekle izolacionističke politike?

Kako je rečeno, SAD želi prostor Hrvatske i njezina balkanskog okruženja imati u svojoj sferi utjecaja. Na djelu je rekonfiguracija tog prostora prema američkim interesima. Nakon Crne Gore i Makedonija je na putu da postane članica NATO-a.

Iza makedonskog ulaska u NATO Americi neskloni analitičari vide američki interes presijecanja eventualnoga sjevernog kraka Turskog toka odnosno sprječavanje mogućnosti dolaska ruskih energenata s jugoistoka, ali i cilj da se presječe put od Pireja preko Soluna Moravsko-vardarskom dolinom do Panonske nizine koji je važan za Kinu u okviru novoga „Puta svile“.

Nakon Makedonije na red će doći i Bosna i Hercegovina, gdje je problem srpski faktor, tj. Milorad Dodik koji se protivi ulasku tzv. RS u Nato Savez. Ako BiH uđe u NATO Srbija će biti potpuno okružena članica NATO Saveza.

Pitanje koliko će dugo Srbija moći sjediti na dvije stolice. A ulazak u NATO je na neki način neformalni preduvjet za ulazak u NATO savez. Kako god, američki je cilj što više istisnuti ruskih utjecaj iz hrvatskog susjedstva.

Kineski i ruski utjecaj: koje su sličnosti, a koje razlike njihova djelovanja, je li jedna strana ideologiziranija od druge?

Postoje, naravno, razlike. Rusija i Kina igraju s različitim kartama. Kod Rusije imamo ulaganja u bankarski sektor i u firme, no primarno se radi o izvozu oružja, Rusija ima jaku vojnu industriju (posebno su cijenjeni njezini raketni sustav S-300 i S-400 i borbeni zrakoplovi) i o izvozu energenata.

Napravljen je Sjeverni tok 1, gradi se Sjeverni tok 2, a nakon propasti Južnog toka planira se graditi Turski tok. Kina s druge strane, u okviru inicijative Pojas i put, kao globalizacije na kineski način, želi povezati Aziju, Afriku i Europe putem infrastrukturnih projekata – gradnja cesta, mostova, željeznica itd. Kina mnogo ulaže u vojsku, drugi je to proračun svijeta, no kineska vojna industrija se ne može uspoređivati s ruskom.

Kinezi nemaju Suhoj Su-57 niti S-400 niti Cirkon rakete, ali imaju Huawei. U okviru programa Proizvedeno u Kini 2025 Kina želi postati, i na dobrom je putu, predvodnik u razvoju visokih tehnologija.

Nije stoga čudno što u okviru američkih taksi su upravo IT proizvodi posebno na udaru. Kina je na društvenom planu komunistička država, a na ekonomskom planu već desetljećima prihvaća određene tržišne principe.

Komunizam je u Kini na društvenom planu na poseban način srastao s kineskim društvom i tamo čini i određeni oblik kohezije (neovisno što je riječ o zločinačkom sustavu). Osobno ne mislim da Kina ima namjeru izvoza komunizma. Europske srednjoistočne države znaju što je komunizam i to ovdje ne bi prišlo.

Može li se slučaj Agrokor tumačiti u geopolitičkom ključu, kao oruđe pomoću kojega Rusija želi proširiti svoj utjecaj i u ovdašnje predjele?

Mišljenja sam da je Agrokor prvenstveno ekonomsko pitanje, no naravno da bi bilo naivno pomisliti da širenjem ekonomskog utjecaja ne raste i geopolitičkih utjecaj. Merkel, kad je u pitanju Sjeverni tok 2, često govorimo da je to isključivo ekonomsko pitanje. No, jasno je kako je riječ i o geopolitičkoj i sigurnosnoj kategoriji. Tako je i u Agrokoru.

Velike sile borbe se za interese, i to je tako oduvijek. Pritom želim naglasiti da danas u Europi i SAD-u, o okviru neohladnoratovskih tenzija ponekad kod zapadnih političara imamo i određenu dozu iracionalne rusofobije. Neki političari na Zapadu u svakome potezu koji im se ne sviđa vide rusko hibridno djelovanje. Nema nikakve sumnje da Rusija širi svoj utjecaj, no svaki događaj treba pojedinačno tumačiti, a u okviru neohladnoratovskih nadmetanja i retorike koja ta nadmetanja prati.

Europski izbori. Hoće li tzv. populisti odnijeti veliku pobjedu i, ako postignu značajne rezultate, kako je to moguće, s obzirom na činjenicu da ih se sustavno demonizira, pa i samim nazivom “populisti”?

Ankete pokazuju da bi ujedinjeni tzv. populisti i desničari mogli postati treća skupina u Europskom parlamentu. Naravno, pitanje je hoće li postići toliko dobar rezultat, no nema nikakve sumnje da će desno-populističke stranke napraviti značajan iskorak u odnosu na prošle izbore.

Desnica jača diljem Europe i to je neupitna činjenica. Riječ je o očekivanom trendu. Svaka akcija izaziva reakcija. Masovne migracije u Europu i sve snažnije ukidanje nacionalnih suvereniteta kod europskih naroda budi samoobrambene reflekse.

Populus, znamo to iz prvih stranica Elementa Latina, znači narod. Populisti, za razliku od tzv. mainstream (srednjostrujaških) opcija koje se sve više udaljuju od naroda, artikuliraju ono što narodi misli i osjeća. Uzmimo za primjerice migracije afroazijskog, mahom islamskog stanovništva u Europu.

Ankete u europskim državama pokazuju da je domicilno stanovništvo dominantno protiv tih migracija, no mainstream i dalje uporno inzistira na migracijama. Je li onda čudno što jačaju protuimigrantske stranke koje se kvalificira kao populističke?

Populističke stranke su, dakle, prvenstveno stranke koje idu protiv mainstreama i koje kritiziraju dominantne elite. Pritom ne želim reći da i među populistima nema opsjenara i demagoga. Ima ih. No, one stranke koje se posljednjih godina u Europi prozivaju populističkima su uglavnom stranke koje ne žele identitetsku smrt Europe uslijed masovnih migracija, koje ne žele potpuno izbacivanje kršćanstva iz javnog života i koje se protive bruxelleskome birokratskom monstrumu u njegovim unifikacijskim namjerama. One žele Europu nacija, a ne Europu kao superdržavu.

Postoje li u Hrvatskoj populisti nalik europskima?

Postoje, ali je tu riječ o populistima u negativnom smislu. I pritom to nisu mrske desničarske stranke, koje se obično povezuju s populizmom. Kod nas su mainstream stranke populističke. Narodu obećavaju brda i doline, a nakon toga gaze po narodnoj volji.

Populizam je ulupavanje novca u Uljanik, u granu koja je neprofitabilna odavno. Populisti su još bili HSS-ovci između dva svjetska rata, a danas su to mahom sve mainstream stranke. Samo su populisti mogli ulagati desetine milijardi kuna u brodogradnju iako je odavno vidljivo da je riječ o gubitašima koji jednostavno nisu profitabilni.

Je li moguće da Brexit ne uspije?

Moguće je, sve se više čini da je to jedan od potencijalnih scenarija, uz naravno tvrdi Brexit i Brexit uz dogovor. Moguća je možda i neka duža odgoda Brexita. Osobno mi je već postalo zamorno pratiti peripetije oko Brexita. Vidjet ćemo.

Davor Dijanović / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Liječe li Nijemci i Austrijanci svoje komplekse na nama?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Njemački tisak se raspisao o sudjelovanju Merkelice na “okupljanju desničara” u Hrvatskoj (odnosi se na nedavni posjet  i nazočnost na središnjem predizbornom skupu HDZ-a vezano za EU izbore). Ima i težih riječi, pa se spominje “ustaški bend”, “ustaški pjevač” (odnosi se na glazbu Marka Perkovića Thompsona koja se također čula na skupu), to kako je “Merkel molila Očenaš s desničarima”, nekima se ne sviđa ni govor glavnog Plenkovićevog pulena i kandidata za EU parlament (donedavno javnosti potpuno nepoznatog Karla Resslera koji je bio također “nacionalistički”) itd., itd.

Mnogi novinari (uglednih njemačkih listova) idu čak tako daleko da tvrde kako je Hrvatskoj nužna “temeljita i stvarna rasprava o povijesti” ako želi “izabrati Europu”, budući da se danas nalazi “na raskrižju” – “Europa ili Orban”.

Stara priča. Orban im je trn u oku već odavno (Što je više kleveta i laži, Orban nam je miliji i draži – odgovaram ja na to).

Iskreno, nisam sve ni čitao jer su mi jako dobro poznate sve te globalističke tlapnje i idiotarije. Kao što mi je jasno da Nijemci i Austrijanci u velikom dijelu imaju ozbiljan problem identiteta i tutore koji im desetljećima unatrag nameću svoju viziju svijeta. Kod njih je taj kompleks nacije koja nosi povijesnu krivnju i neizbrisivi žig nacizma toliko razvijen da ih je već poodavno odveo u smjeru bez povratka – pretvarajući ih u bezličnu, amorfnu masu čija se egzistencija svodi na rad i profit uz njegovanje “njegovog veličanstva Globalizma” koji bi trebao postati supstitut za sve: naciju, obitelj, vjeru, domoljublje i identitet uopće, dakle, za sve ono što jedan narod čini time što on jeste (ili bi trebao biti).

Stvar je apsurdna, gotovo tragikomična, a stereotipi i klišeji što ih nameću oni koji pokušavaju krojiti neki “novi svjetski poredak” na imaginarnom, nepostojećem “globalizmu” kao  “topionici naroda” jedan idiotski koncept koji duboko u sebi nosi suštinsku anomaliju i nepopravljivi defekt – a to je činjenica da je protivan samome čovjeku, naravnim i Božjim zakonima.

Kad jednom gospoda “globalisti”, “anacionalisti” i hermafroditi u svojim skučenim mozgovima shvate kako ljudsko biće ne može egzistirati lišeno svega onoga što ga čini onim što jeste i da profit, gospodarski rast, ekonomska moć i njihov “progresivizam” nisu i ne mogu biti zamjena za svjetonazor, duhovnost, moral i identitet, onda će razumjeti zašto se njihovoj ideologiji pruža otpor – i to otpor koji je sasvim prirodna reakcija na poništavanje Čovjeka kao smislenog, dostojanstvenog i razumnog stvora, duhovnog i Božjeg bića koji ne može i neće dopustiti da ga bilo tko pretvori u amebu, u organizam čija je jedina svrha razmjena materije i biološko preživljavanje.

Ne treba se ljutiti na Austrijance zbog događaja vezano za Bleiburg, još manje na njihov Crkvu – jer oni su samo nominalno vlasnici zemlje u kojoj žive, kao i Nijemci. Jako se dobro zna tko su im tutori i po čijim se direktivama ravnaju. Plaćaju još uvijek danak tomu što su imali Hitlera i nacistički poredak, a što je itekako dobro iskorišteno od Britanaca, Francuza, Rusa, pa i globalističkih lobija kao sredstvo za “discipliniranje”. I tu leži odgovor na pitanje zašto se njihovi mediji i pojedini političari ponašaju tako prema nama Hrvatima. Sve je to odraz njihovog kompleksa i bijega od “nečiste prošlosti”, pa se pokušavaju “prati” i “dokazivati” preko nas, preko Hrvatske koja nema nikoga od “velikih” iza leđa. Nas je najlakše optužiti za bilo što, pa i “ekstremni nacionalizam”. Nadajmo se da nam neće do kraja utrapiti Hitlera, Himmlera i ostale i “dokazati” kako su podrijetlom negdje iz zapadne Hercegovine ili Zagore. I to bi se moglo dogoditi, jer njihovi novinari sve češće viđaju bijele miševe i progone vještice – umjesto da se okrenu sređivanju stanja u vlastitom društvu koje se nepovratno rastače i tone u posvemašnju moralnu dekadenciju.

Onaj tko vidi u HDZ-u “nacionaliste”, taj je kratkovid, priglup ili totalno neobaviješten i neupućen, jer to je “fingirani” nacionalizam, predstava za javnost, namjensko, prigodničarsko i hinjeno “domoljublje” za jednokratnu uporabu koje se manifestira samo na skupovima (pred izbore ili u kakvoj drugoj zgodnoj prigodi kad treba raju malo “podići” iz letargije i ušićariti ponešto glasova od nas “ruralnih” koji njegujemo “ognjištarski” mentalitet). Onaj tko se boji HDZ-ovog demokršćanstva u još je većoj zabludi i strah mu je bez ikakvih osnova, jer to je stranka farizeja koji se samo retorički ponašaju kao “kršćani” i “demokrati” a u praktičnom smislu su u oštroj suprotnosti s ovim vrijednosnim sustavima.

Na kraju krajeva, tko to može imati bilo što protiv nacija i identiteta naroda?

Jesu li ikada u ljudskoj povijesti liberali, biciklisti, vegetarijanci ili globalisti stvorili državu ili su to činili narodi? Jesmo li svjedoci toga kako se na svim međunarodnim manifestacijama (od olimpijskih igara i svjetskih prvenstava preko auto-utrka do Eurosonga) vijore nacionalne boje i ističu znamenja država i naroda? Gdje je taj globalizam, tko su njegovi nositelji, kakav je to sustav vrijednosti i na čemu počiva!? Na profitu, tlaci koju provode ekonomski jači nad slabijima i siromašnijima i natjerivanju malih naroda na odricanje od vlastitog identiteta?

Dakle, temelj tog sustava je nasilje i hegemonija “velikih”.

Pa, hvala lijepo!

Mi Hrvati držat ćemo se i dalje svoje vjere katoličke i temelja kršćanstva, a vi “veliki” kako hoćete.

Nama je uzor i putokaz svetac Ivan Pavao Drugi, a vjera temelj nacije i identiteta i toga se odreći NEĆEMO, što god vi pisali i govorili i koliko god se žestili.

Hast du verstanden!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari