Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zašto je povećan broj biračkih mjesta u Srbiji?

Objavljeno

na

Od početka hrvatske nezavisnosti postoje brojne političke stranke i udruge koje bi zabranili dijaspori, točnije iseljenoj Hrvatskoj, glasovanje na izborima.

Posebna meta su Hrvati u BiH koji, usput rečeno, nisu dijaspora jer tamo žive tisuću godina, koji su poniženi i obespravljeni od samog Zagreba, pogotovo kada gledate nepregledne kolone Hrvata koji stoje pred diplomatskim predstavništvima kako bi konzumirali svoje pravo.

Zakonom kojima su Hrvatima izvan Hrvatske reducirana biračka mjesta, primjerice, u Kanadi ili Australiji, naš čovjek mora putovati i stotine kilometara da bi glasovao.

Zanimljivo, isto biračko pravo nikada nije osporavano hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti izvan Hrvatske, poglavito u Srbiji i BiH. Naprotiv, njih se dovozi autobusima na Pupovčev mig, plaća im se da glasuju. I tu nitko ne vidi problem. Ali u Hrvatima u BiH se vidi.

Ovo je perverzno, pokvareno i nepravedno iz više razloga.

Prvi je da je zahvaljujući i novcu iseljene Hrvatske, milijardama dolara, Hrvatska obranjena. Brojni Hrvati iz iseljeništva dali su ne samo novac, već i svoj život za Hrvatsku.

Drugi razlog je što svake godine dijaspora svojima u RH šalje više od dvije milijarde eura koja pune državni proračun, što je više od stranih ulaganja u RH, značajan dio BDP-a. I onda se “argumentira” da oni ne smiju glasovati “jer ovdje ne plaćaju porez”.

Umjesto hvala Vam za dvije milijarde keša godišnje, kojima se pune i džepovi istih tih koji rogobore protiv njih, oni bi ih obespravili.

S druge strane, za razliku od Hrvata u iseljeništvu koji obilato pune državni proračun, naši državljani srpske nacionalnosti u Srbiji svaki mjesec dolaze po ustaške kune iz hrvatskog proračuna i troše ih u Srbiji puneći – srpski proračun. Plaćaju li oni porez u RH? Ne, samo je sisaju. Za razliku od Hrvata izvan RH, oni su paraziti na proračunu RH.

Treći je razlog idiotski, samoubilački, jer sve zemlje koje imaju ogromnu dijasporu kao naša, poput nama slične Irske, u iseljenoj Irskoj vide bogatstvo, a ne problem. To je, među inim, tajna irskoga gospodarskog čuda.

Hrvate iz dijaspore, a mnoštvo je milijardera i uspješnih poduzetnika, naši uhljebi, tajkuni na državnoj sisi, čitaj kriminalci, ih tjeraju da ne ulažu, traže mito, jer znaju da su se obogatili na stvarnom tržištu, svojima znanjem i trudom, a ne stranačkim i partijskim vezama i korupcijom kao ovi u Hrvatskoj, pa bi im pokvarili uhodane lopovske sheme. Irci su očito idioti.

I dok se sve čini da se Hrvatima izvan Hrvatske, koji ne utječu bitno na izbore, reducira broj biračkih mjesta, Srbima hrvatskim državljanima u Srbiji i BiH se povećava broj biračkih mjesta.

Kako su Pupovac i notorni Dejan Jović odlučili izaći na EU izbore, predsjednik kluba Pupovčeva SDSS-a Boris Milošević uputio je Državnom izbornom povjerenstvu u Zagrebu zahtjev da se poveća broj biračkih mjesta u Beogradu, Subotici i Banjoj Luci. Zamoljeno – odobreno, što ne bi bilo moguće bez znanja ministra uprave Kuščevića, MVEP-a, pa onda i samog Plenkovića.

Nakon što su Srbi iz Hrvatske dali potporu depiliranom četniku Vučiću, on će im zahvaliti hrpom autobusa kako bi pogurao Pupovca ili Jovića, svejedno, da i Srbija dobije preko Zagreba svog europarlamentarca.

Ako u ovoj raboti uspiju uz asistenciju i blagonaklonost “suhoga zlata”, u EU će vjerojatno ići Jović, čovjek kojeg je Josipović, koji fratre koje su pobili partizani smatra legitimnim vojnim ciljem, pravnik – jugoekstremist koji zagovara presumpciju krivnje, morao otpustiti s mjesta svog savjetnika, jer je izjavio da je hrvatski referendum o neovisnosti ’91., bio vrlo neliberalan, te da nije bio održan u slobodnim i poštenim okolnostima.

Dejan Jović, također jugoekstremist, prekoravao je i JNA jer “je bila u stanju snimati ilegalni uvoz oružja iz Mađarske u Hrvatsku, ali nije bila u stanju ništa poduzeti da bi to spriječila ili da bi razoružala nasilnika.” Pazite, napadnuta Hrvatska za Dejana Jovića je – nasilnik!?

Možda zato jer su oružje za obranu kupovali iseljeni Hrvati? Onda u intervjuu za Novi list Jović kaže kako je “mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja razvoju Hrvatske”!?

Čovjek, Jović, izravno krši hrvatski Ustav i Deklaracije donesene u Saboru, i još bi preko zemlje koju de facto ne smatra svojom želio ući u Europski parlament, a Plenković i društvo šireći broj biračkih mjesta u Srbiji i BiH za Srbe hrvatske državljane u tome mu svesrdno pomažu.

Čije će, ako uđe, interese u europarlamentu zastupati Dejan Jović kojeg je Beograd stavio među “deset najmoćnijih Srba u svetu”?

Dejan Jović ima pravo, kao i Vučić i Pupovac na “alternativni narativ” o velikosrpskoj agresiji, jer Hrvatska je slobodna zemlja sa visokim standardima zaštita manjina i neka svatko govori što ga je volja, osim kada je u koliziji sa zakonima RH.

No čudim se državi koja ne treba svoju, hrvatsku dijasporu, a treba Pupovce i Joviće gurajući ih u EU parlament. Valjda da šire “istinu” o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj, kao i o Hrvatima u Vojvodini.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dr. sc. Boris Havel: ‘Evo zašto je ambicija Pupovca i Jovića da zaposjednu hrvatsko mjesto u EU parlamentu sjajna’

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Završni čin istodobnog umiranja ‘velike Srbije’ u BiH, Crnoj Gori i na Kosovu

Objavljeno

na

Objavio

Biblijsku pouku: “Tko se mača laća, od mača će i poginuti” na surov način osjetili su Srbi na svojoj koži. Devedesetih prošlog stoljeća započeli su rat za “veliku Srbiju”, a tri desetljeća poslije na tom, za njih nedosanjanom, teritoriju egzistiraju četiri samostalne države – RH, BiH, Kosovo i Crna Gora. I u svakoj se Srbi sada, kao manjinski narod, bore za političko preživljavanje. Žarišta su im se gotovo istodobno otvorila u svim tim državama, a u njima većinski narodi danas se Srbima u miru osvećuju političkim sredstvima.

Jedino ih je Hrvatska porazila u ratu. O njihovoj samouvjerenosti u ostvarivanju velikosrpskog projekta SANU najbolje svjedoči činjenica kako su prije “Oluje” (siječanj ‘95.) odbili Plan Z4 koji su im ponudili Amerika, Rusija, EZ i UN. Oni su im, na zaprepaštenje hrvatskih vlasti, nudili državu u državi koja bi se zvala Republika Srpska Krajina. Prema tom planu, Srbi su u RH trebali imati kompaktan teritorij te svoje zakonodavno tijelo, predsjednika, vladu, sudove, policiju, zastavu, grb, novac… Iako bi Z4 ozakonio srpsku agresiju, njima je i to bilo premalo. Htjeli su više. Planirali su ujedinjenje “srpskog teritorija” u Hrvatskoj i BiH s maticom Srbijom i Crnom Gorom. “Bljesak” i “Oluja” otpuhali su njihove snove. Krajina je poražena, a hrvatska pobjeda dovela do Daytonskog sporazuma. Jedino su njime profitirali Srbi u BiH. Dobili su tamo pola države.

Četvrt stoljeća nakon rata uzdrmani su temelji srpskog entiteta u BiH. Ustavni suci, među kojima i tri stranca, oduzeli su im poljoprivredno zemljište. Čini to 3,5 posto srpskog teritorija koji će biti uknjižen na državu BiH. Vjerojatno djelomice i onoga kroz koji bi od Bijeljine do Banje Luke trebao prolaziti ruski plinovod. Ovom odlukom buduća ruska investicija više neće biti pod kontrolom RS-a, već službenog Sarajeva. Srbi strahuju da nakon razvlašćivanja od poljoprivrednog zemljišta slijedi oduzimanje šuma, rijeka, cesta… Sve dok RS potpuno ne nestane. U Banjoj Luci zbog toga je opsadno stanje.

Jednako kao i u Crnoj Gori. Nekada ju je Beograd doživljavao kao svoje “drugo oko” u srpskoj glavi. Tamošnje vlasti donijele su Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Srpskoj pravoslavnoj crkvi oduzele su imovinu. A to znači – vraćaju Crnoj Gori oko 66 posto srednjovjekovnih pravoslavnih manastira, desetke crkava i brojne nekretnine neprocjenjive vrijednosti. Zapravo, Podgorica im, kao i u BiH, uzima teritorij i presijeca Beogradu kanal u provođenju politike preko ove bogate vjerske zajednice. Zato i tamo Srbi svakodnevno prosvjeduju (litije) tražeći ono što im Milo Đukanović neće vratiti. U rat ne smiju jer Crnu Goru štiti NATO-ov kišobran.

Srbima je osobito bolan gubitak njihove “svetinje”, Kosova. Od tvrdog stava da ga se nikada neće odreći, danas su došli do toga da bi se zadovoljili mrvicama. Pregovara se da se sjever Kosova, koji većinski naseljavaju Srbi, pripoji Srbiji, a područje na jugu Srbije, koje većinski naseljavaju Albanci (Preševska dolina), Kosovu. Svi su svjesni da prekrajanje granice i na tako malom području može izazvati nesagledive posljedice, ne samo za Balkan. Zastoj u dijalogu nastao je zbog uvođenja stopostotnih pristojbi na robu iz Srbije (i BiH), što je bila osveta Prištine za kampanju Srbije za povlačenje priznanja kosovske neovisnosti.

U ostalim dvjema republikama bivše Jugoslavije, Sjevernoj Makedoniji i Sloveniji, živi simboličan broj Srba. Vjerojatno zato tamo i nemaju većih problema. Pokrajina Vojvodina također bi ih rado napustila. Prijateljska, ali pragmatična Rusija daje im tek deklarativnu potporu. Prepoznaje da je obračun sa Srbima, zapravo, upozorenje i njima da nisu dobrodošli na Balkan.

Slobodan Milošević i njegov ideolog Dobrica Ćosić nisu mogli ni pretpostaviti kako će zamišljena “velika Srbija” do Karlovca, Ogulina, Karlobaga i Virovitice danas biti svedena na Beogradski pašaluk. Koji, baš zbog te svoje prošlosti, ne smiju braniti svoje sunarodnjake. Znaju, kada bi pokušali, NATO bi uzvratio. Već su osjetili njihovu odmazdu.

Srbe zato danas više nitko ozbiljno ne shvaća kada najavljuju pripajanje ili osvajanje “svetinje” Kosova, “bratskog” RS-a i “drugog oka” Crne Gore. U RH, zbog prošlosti, Srbi s osjećajem krivnje samo nijemo sliježu ramenima. Iz Beograda nemoćno šire ruke. Od njihove nekadašnje ratoborne krilatice “SSSS – Samo sloga Srbina spašava” ostao je “SSSS” drugog značenja: “Samo strah Srbina spašava”. Upozorava ih što bi značila nova prijetnja ratom. Sve je prolazno osim straha. Osobito kada zbog njega morate vratiti mač u korice.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari