Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zašto je povećan broj biračkih mjesta u Srbiji?

Objavljeno

na

Od početka hrvatske nezavisnosti postoje brojne političke stranke i udruge koje bi zabranili dijaspori, točnije iseljenoj Hrvatskoj, glasovanje na izborima.

Posebna meta su Hrvati u BiH koji, usput rečeno, nisu dijaspora jer tamo žive tisuću godina, koji su poniženi i obespravljeni od samog Zagreba, pogotovo kada gledate nepregledne kolone Hrvata koji stoje pred diplomatskim predstavništvima kako bi konzumirali svoje pravo.

Zakonom kojima su Hrvatima izvan Hrvatske reducirana biračka mjesta, primjerice, u Kanadi ili Australiji, naš čovjek mora putovati i stotine kilometara da bi glasovao.

Zanimljivo, isto biračko pravo nikada nije osporavano hrvatskim državljanima srpske nacionalnosti izvan Hrvatske, poglavito u Srbiji i BiH. Naprotiv, njih se dovozi autobusima na Pupovčev mig, plaća im se da glasuju. I tu nitko ne vidi problem. Ali u Hrvatima u BiH se vidi.

Ovo je perverzno, pokvareno i nepravedno iz više razloga.

Prvi je da je zahvaljujući i novcu iseljene Hrvatske, milijardama dolara, Hrvatska obranjena. Brojni Hrvati iz iseljeništva dali su ne samo novac, već i svoj život za Hrvatsku.

Drugi razlog je što svake godine dijaspora svojima u RH šalje više od dvije milijarde eura koja pune državni proračun, što je više od stranih ulaganja u RH, značajan dio BDP-a. I onda se “argumentira” da oni ne smiju glasovati “jer ovdje ne plaćaju porez”.

Umjesto hvala Vam za dvije milijarde keša godišnje, kojima se pune i džepovi istih tih koji rogobore protiv njih, oni bi ih obespravili.

S druge strane, za razliku od Hrvata u iseljeništvu koji obilato pune državni proračun, naši državljani srpske nacionalnosti u Srbiji svaki mjesec dolaze po ustaške kune iz hrvatskog proračuna i troše ih u Srbiji puneći – srpski proračun. Plaćaju li oni porez u RH? Ne, samo je sisaju. Za razliku od Hrvata izvan RH, oni su paraziti na proračunu RH.

Treći je razlog idiotski, samoubilački, jer sve zemlje koje imaju ogromnu dijasporu kao naša, poput nama slične Irske, u iseljenoj Irskoj vide bogatstvo, a ne problem. To je, među inim, tajna irskoga gospodarskog čuda.

Hrvate iz dijaspore, a mnoštvo je milijardera i uspješnih poduzetnika, naši uhljebi, tajkuni na državnoj sisi, čitaj kriminalci, ih tjeraju da ne ulažu, traže mito, jer znaju da su se obogatili na stvarnom tržištu, svojima znanjem i trudom, a ne stranačkim i partijskim vezama i korupcijom kao ovi u Hrvatskoj, pa bi im pokvarili uhodane lopovske sheme. Irci su očito idioti.

I dok se sve čini da se Hrvatima izvan Hrvatske, koji ne utječu bitno na izbore, reducira broj biračkih mjesta, Srbima hrvatskim državljanima u Srbiji i BiH se povećava broj biračkih mjesta.

Kako su Pupovac i notorni Dejan Jović odlučili izaći na EU izbore, predsjednik kluba Pupovčeva SDSS-a Boris Milošević uputio je Državnom izbornom povjerenstvu u Zagrebu zahtjev da se poveća broj biračkih mjesta u Beogradu, Subotici i Banjoj Luci. Zamoljeno – odobreno, što ne bi bilo moguće bez znanja ministra uprave Kuščevića, MVEP-a, pa onda i samog Plenkovića.

Nakon što su Srbi iz Hrvatske dali potporu depiliranom četniku Vučiću, on će im zahvaliti hrpom autobusa kako bi pogurao Pupovca ili Jovića, svejedno, da i Srbija dobije preko Zagreba svog europarlamentarca.

Ako u ovoj raboti uspiju uz asistenciju i blagonaklonost “suhoga zlata”, u EU će vjerojatno ići Jović, čovjek kojeg je Josipović, koji fratre koje su pobili partizani smatra legitimnim vojnim ciljem, pravnik – jugoekstremist koji zagovara presumpciju krivnje, morao otpustiti s mjesta svog savjetnika, jer je izjavio da je hrvatski referendum o neovisnosti ’91., bio vrlo neliberalan, te da nije bio održan u slobodnim i poštenim okolnostima.

Dejan Jović, također jugoekstremist, prekoravao je i JNA jer “je bila u stanju snimati ilegalni uvoz oružja iz Mađarske u Hrvatsku, ali nije bila u stanju ništa poduzeti da bi to spriječila ili da bi razoružala nasilnika.” Pazite, napadnuta Hrvatska za Dejana Jovića je – nasilnik!?

Možda zato jer su oružje za obranu kupovali iseljeni Hrvati? Onda u intervjuu za Novi list Jović kaže kako je “mit o Domovinskom ratu glavna prijetnja razvoju Hrvatske”!?

Čovjek, Jović, izravno krši hrvatski Ustav i Deklaracije donesene u Saboru, i još bi preko zemlje koju de facto ne smatra svojom želio ući u Europski parlament, a Plenković i društvo šireći broj biračkih mjesta u Srbiji i BiH za Srbe hrvatske državljane u tome mu svesrdno pomažu.

Čije će, ako uđe, interese u europarlamentu zastupati Dejan Jović kojeg je Beograd stavio među “deset najmoćnijih Srba u svetu”?

Dejan Jović ima pravo, kao i Vučić i Pupovac na “alternativni narativ” o velikosrpskoj agresiji, jer Hrvatska je slobodna zemlja sa visokim standardima zaštita manjina i neka svatko govori što ga je volja, osim kada je u koliziji sa zakonima RH.

No čudim se državi koja ne treba svoju, hrvatsku dijasporu, a treba Pupovce i Joviće gurajući ih u EU parlament. Valjda da šire “istinu” o domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj, kao i o Hrvatima u Vojvodini.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dr. sc. Boris Havel: ‘Evo zašto je ambicija Pupovca i Jovića da zaposjednu hrvatsko mjesto u EU parlamentu sjajna’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari