Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zašto me naši političari nisu iznenadili

Objavljeno

na

Mediji su donijeli vijest da je HDZ u dogovoru s koalicijskim partnerom HNS-om odlučio izbaciti iz novog obiteljskog zakona rečenicu kako roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osigura odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.

Ova odluka ove čudnovati kljunaš koalicije u suprotnosti sa standardima Europske unije ide izravno protiv Europske konvencije o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda koja upravo to jamči roditeljima. Europa nije to bezveze zajamčila roditeljima.

Zašto? Zato što je svjesna da, ako to roditeljima ne omogući, staje na stranu totalitaristima, od Jakobinaca do Pola Pota koji su govorili kako “djeca ne pripadaju roditeljima, već državi”, zagovarajući ideju izravne socijalizacije djece u dominantnu ideologiju bez upliva roditelja i njihovog svjetonazora.

U jednom, svi totalitarni režimi su zabranjivali pluralizam svjetonazora pa je u tom smislu obitelj, roditelji, predstavljala opasnost za istine i vrijednosti koje propiše država.

Podvale kriju istinu

Ovi novi jakobinci i polpotovci u medijima su to argumentirali notornim glupostima, da će djeca učiti da je zemlja ravna ploča, da je žena drugotna, da je nastala iz muškarčeva rebra. To je podvala, pravo roditelja da im se djeca odgajaju i obrazuju sukladno vlastitim vjerskim ili filozofskim svjetonazorima ne odnosi se na matematiku, na fiziku, na likovni, na hrvatski, na engleski…, ne radi se, dakle, o tome da ja kao roditelj odlučujem je li dva plus dva četiri, ili što je to Pascalov zakon, ili što je to kromosom, radi se o vrijednosnom (!!!) sustavu koji roditelji prenose djeci, a ne u zadiranju u znanstvene istine.

Ako to pravo oduzmete roditeljima, vi ste dokinuli smisao liberalnog, demokratskog, pluralnog društva, prekršili ne samo europsku Konvenciju koju je Hrvatska ratificirala i koja ju obvezuje, već i sam Ustav ove države. To je zabrinjavajuće ne samo u tom smislu, već se bukvalno vrši nasilje nad roditeljima i, još gore, nad djecom koja bez nadzora roditelja postaju lakom žrtvom manipulacije uslijed uzurpacije političke moći koja bezočno ne preza oteti djecu roditeljima i njihovom pravu da ih odgajaju, kao u svim demokratskim i pluralnim društvima, sukladno vlastitom svjetonazorsko – vrijednosnom univerzumu, ako se on, kao kod nekih sekti i čudaka, ne kosi s temeljnim ljudskim pravima i vrijednostima i nije suprotan zakonu.

Ipak, kada malo bolje razmislim, HDZ i HNS treba zapravo razumjeti. Zašto bih ja tražio svoje pravo da svoju djecu odgajam sukladno vrijednostima proizašlim iz zloglasne judeokršćanske kulture, među inim i prema deset Božjih zapovjedi.

Naime, one su velika opasnost za politiku i političare uopće. Tamo stoje neke zapovjedi koje su u suprotnosti s načinom funkcioniranja nekih, bilo nekoć bilo danas, važnih ljudi u HNS-u i HDZ-u. Jedna od zapovijedi kaže “Ne laži!”

Ova je koalicija u suprotnosti s tom zapovjedi jer je Vrdoljak 2. svibnja prošle godine na svom Facebook profilu napisao kategorički: “Ja se svojih stavova, za razliku od ekipe koja je izrasla iz pokreta Željke Markić, Hrasta i Grozda, čvrsto i dosljedno držim – nema preslagivanja s HDZ-om!”

Uistinu, Vrdoljak je, kako vidite, govorio istinu sukladnu svom svjetonazoru. Potom je Grmoju iz Mosta koji je rekao da Vrdoljak ide s HDZ-om optužio da laže, i nazvao “širiteljem lažnih vijesti.”

Jednako tako, jedna Božja zapovijed u skladu s kojom odgajam djecu kaže “Ne ukradi”. S obzirom na mnoge afere toga tipa koje su pratile ili prate članove ove dvije stranke, uistinu je opasno zahtijevati da djecu odgajam sukladno svom svjetonazoru. Zapovijed “Ne ukradi” je uistinu neprihvatljiva za mnoge ljude koji su obnašali funkcije u ovoj državi, od ministarskih mjesta do javnih poduzeća.

S obzirom na autokratski, faraonski status šefova stranaka, neprihvatljiva je i prva Božja zapovijed “Ja sam gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene”. Kako će šefovi stranaka, koji su svojim ovčicama u strankama i bogovi i savjest, podnijeti ovako bezobraznu biblijsku rečenicu? Da to je neprihvatljivo, kud Ivo, Andrej… tud i ja, to je prva zapovijed kojoj djeci treba utuviti kako bi uspjeli u životu i uhljebili se negdje.

Koja prava imaju roditelji?

Dakle, potpuno je razumljivo zašto je maknuta rečenica kako roditelji imaju pravo odgajati i obrazovati djecu sukladno vlastitim vjerskim i filozofskim uvjerenjima, uključujući i deset zapovijedi, to bi dovelo u pitanje stabilnost koalicije i dobre navade političara.

Zato se više neću buniti, tek prihvatiti činjenicu da moja djeca imaju dva tate, roditelja 1 i roditelja 2, Plenkovića i Vrdoljaka. Još kada im kažem da će im ovaj drugi tata pokloniti Ledo škrinju punu sladoleda, gdje će biti kraj veselja mojoj bivšoj djeci. Onda im još u odgojno-obrazovnom procesu ugrade razdjelnike, pa sina razdijele HDZ-u, kćerku HNS-u i onda prestanu biti brat i sestra, već koalicijski partneri. U svemu tome jedino pravo roditelja je da skupo plate razdjelnike. I začepe usta. E, neće ići…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari