Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zašto politika neće da iseljenici i doma zaigraju?

Objavljeno

na

U znatnom dijelu javnosti, kada govorimo o iseljenoj Hrvatskoj, vlada negativan stav. Najčešće, kada se spomene problem glasovanja na izborima, kaže se da ne može glasovati onaj tko ovdje ne plaća porez. Taj argument je ne samo licemjeran već i promašen.

Prema podacima Hrvatske narodne banke hrvatski iseljenici su preko računa (tu nije onaj novac koji su donijeli na ruke, ili tijekom ljetovanja potrošili u Domovini, plativši ogroman PDV) uplatili u Republici Hrvatskoj 2,12 milijardi eura, što čini gotovo 5 posto BDP-a.

Ako se tome pridoda brojka ukupnih stranih investicija u Republiku Hrvatsku koje su iznosile manje od uplata iseljene Hrvatske, tek 1,7 milijardi dolara, znači da je iseljena Hrvatska uvjerljivo najveći “strani investitor”.

Unatoč tome, negativno raspoloženje prema Hrvatima izvan Domovine koji “ovdje ne plaćaju porez” iracionalno i tvrdoglavo navodi se kao “argument” njihove participacije na izborima.

Ovaj negativni stav prema tzv. “dijaspori” zapravo je nastavak jugoslavenskog komunističkog sklopa koji je “emigraciju” tretirao kao opasnost, kao “ustaše”, pa su u medijskom imaginariju bivše države nerijetko emigrant i ustaša bili sinonimi.

No prema podacima Svjetske banke o globalnom razvoju iz 1981. godine, novac koji su “ustaše”, odnosno iseljenici slali u Jugoslaviju iznosio je 51 posto jugoslavenskog izvoza, a hrvatski iseljenici čine oko 15 posto hrvatskog izvoza.

Začarani krug

Unatoč tome, ove impresivne brojke koje iseljena Hrvatska doznačuje u Domovinu, kao ni u Jugoslaviju, ne mijenjaju negativnu percepciju prema tim našim vrijednim ljudima, koji nisu otišli zato što su htjeli, već zato što od starih i “novih” struktura u Hrvatskoj nisu mogli prehraniti obitelj, pa tim istim strukturama za nagradu za takav stav prema njima godišnje šalju milijarde.

Ipak, neki ekonomisti će reći da na takav značajan udio novca iseljene Hrvatske u privredi ne treba gledati pozitivno već, dugoročno, negativno, budući da se ljudi iseljavaju, kopni demografska slika, pa će učinci biti devastirajući. No zašto se onda nešto ne poduzme da ljudi ne odlaze, zašto uspijevaju vani a ne mogu u Hrvatskoj?

Tu dolazimo do začaranog kruga, ti isti koji ih svojim klijentelističkim pristupom u ovoj socijalističkoj dogovornoj ekonomiji punoj (stranačkih) uhljeba, tjeraju ljude van, pa optužuju zašto odlaze van i dugoročno štete Hrvatskoj?

Hrvatskoj štete oni, uglavljeni u interesnim skupinama zvanim od milja političke stranke, a na iseljenu Hrvatsku gledaju kao na prijetnju, jer bi ih, u slučaju povratka, pomeli na tržištu svojim znanjima i umijećima koja su stekli u vrhunskim svjetskim ekonomijama, pa porezima i zakonima čine sve da ih spriječe, da ne remete njihove postkomunističke uhodane sheme. Za razliku od Irske, za ove naše iseljena Hrvatska je mrtvi kapital.

Za razliku od politike, hrvatski sportaši su, s obzirom na broj stanovnika, Hrvatsku, prema službenim olimpijskim statistikama, učinili jednom od najjačih nacija na svijetu. No naši sportaši, globalni brendovi, su u pravilu obiteljski “proizvodi”, nastali unatoč našem političkom i ekonomskom sustavu.

Važna je sinergija

Budući da je nogomet trenutno u žarištu hrvatske javnosti i priča jako lijepu priču o Hrvatskoj, nasuprot političarima, nogomet iseljenu Hrvatsku od neovisnosti tretira kao “živi kapital”, a ne mrtvi, pa je sinergija igrača iz Domovine i iseljene Hrvatske jedan od razloga zašto je Hrvatska stalno na velikim natjecanjima.

Stožerni igrači hrvatske nogometne reprezentacije bili su nekoć Šimunić, preko braće Kovač koji danas vode jedan od najvećih klubova na svijetu, Bayern.

Danas je to genijalni Rakitić, sve odreda veliki igrači stasali vani, ali im je, za razliku od političara u ekonomiji, pružena prilika i poziv da igraju za Hrvatsku, i oni se odazvali i podizali i podižu kvalitetu reprezentacije koja, ako Bog da i danas protiv Danske, briljira talentom i domoljubnom motivacijom na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.

Sinergija domovinske i iseljene Hrvatske sigurno je jedan od važnih faktora visoke “konkurentnosti” naših nogometaša na svjetskoj razini, što se za našu ekonomiju ne može reći, dapače, sasvim suprotno. To je močvara, kao i u političkim strankama, u kojoj ne igraju najbolji već najpodobniji.

Premda kažu da nema jednostavnih rješenja za probleme našeg gospodarstva, ipak, politika može učiti od nogometa, ali, očito ne želi, a iseljenu Hrvatsku, umjesto kao šansu, ona tretira kao prijetnju uhodanim shemama raznih borgova.

Važnije od milijardi koje Hrvati izvan Domovine šalju ovdje, bilo bi privući ljude, Kovače i Rakitiće na gospodarskom planu, i stvoriti im zakonski okvire da i ovdje naprave ono što su napravili po Amerikama, Europi, Australiji…

Zato je jako važno, kako su govorili bivši predsjednik Josipović i ministar Jovanović, isušiti ne nogometnu močvaru, već političku i gospodarsku, i iseljenoj Hrvatskoj dati priliku da “zabije” i na domaćem terenu, u hrvatskom dresu, a ne stranačkom.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

 

To je zemlja nas Hrvata

 

 

Njemački mediji o Hrvatskoj: To je najbolja sportska zemlja u svijetu – u čemu je tajna

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari