Pratite nas

Kolumne

Ivica Šola: Zašto sam potpisao za ’67 je previše’

Objavljeno

na

Što se mene tiče, mogu raditi, ako je zdravlja, i do sedamdesete. Ni poantu referenduma koji su organizirali sindikati nisam shvatio je li bitno hoćemo li raditi do 65 ili 67 godina starosti.

Poanta je nešto drugo. Već trideset godina na vlasti se izmjenjuju HDZ i SDP, HDZ puno dulje. Rezultat njihove vladavine je da imamo najmlađe umirovljenike u Europi, da je samo 20 posto njih zaradilo mirovinu s punim radnim stažem.

K tome su, to ni Švicarska ne bi izdržala, stvorili 175 tisuća povlaštenih mirovina, od kojih nitko nije zaradio svoju visoku mirovinu, koje nas godišnje koštaju oko šest milijardi kuna. Ni dobar dio onih 80 posto, koji, istinabog, imaju sramotno male mirovine, ispod svakog dostojanstva, nije ih zaradio.

Ne svojom krivnjom, već državnom politikom. Prosječni radnik ima 44 godine, demografski trendovi su katastrofalni, jedan radnik ide na jednog umirovljenika.

Do 2050. Hrvatska će imati, po ovim trendovima, oko 800 tisuća ljudi manje i staro stanovništvo, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Stvorili su drugi mirovinski stup, koji sam obvezno morao i sam prihvatiti, a koji je najviše našeg novca ulagao u državne obveznice koje imaju status – smeća. Ulagali su naš novac i u “Agrokor”. Postoji li uopće taj novac, ili samo na papiru? Hoćemo li, bez obzira na dob kada ćemo ići u mirovinu, 65, 67, ili s odjela za gerijatriju sa štapom, mi mlađi uopće dobiti mirovinu?

Teško, neće biti odakle, neće biti moguća “međugeneracijska solidarnost”. Tko je doveo do ove katastrofalne situacije? Upravo oni, HDZ – SDP, koji su cijelo to vrijeme bili na vlasti, pa su bolesnik i liječnik u istoj osobi. Oni će nešto reformirati, u ovom slučaju HDZ na poticaj Bruxellesa, a sami su doveli do kolapsa.

K tome, iako je Bruxelles, osim kažnjavanja prijevremenog odlaska u mirovinu koji je HDZ cijelo vrijeme poticao, od branitelja do opljačkanih poduzeća, te produljenja radnog vijeka do 67, tražio i da se srede i tzv povlaštene mirovine, no tih 175 tisuća povlaštenih neće biti obuhvaćeni mirovinskom reformom. Zašto?

Pa zato što se u to ubrajaju među inim i mirovine političara, saborskih zastupnika, kao i HDZ-ove glasačke mašinerije, što je legalna korupcija našim novcem, kupnja glasova. Neće oni dirati sebe, reforme su za kukavelj… Nisam, dakle, potpisao za referendum “67 je previše” jer smatram da sindikalni vođe, ne svi, po primanjima i mentalitetu vrlo slični političarima, nešto mogu mijenjati, već iz protesta, kao jedan od mnogih, od stotina tisuća. Što se mene tiče moj motiv je – “Ubuntu je previše”, a ne 67.

Što je to “Ubuntu”? Jedan je antropolog u Africi napunio košaru punu voća i rekao mladim Afrikancima tko prvi stigne do nje, sve voće je njegovo. Prvi koji je stigao uzeo je košaru i razdijelio svima, čak i onima koji nisu trčali. Antropolog je bio zbunjen i upitao najboljega, najbržega, zašto? Ubuntu, odgovorio je mladić. Što znači Ubuntu, pita znanstvenik; Ubuntu znači “ja sam zato što mi jesmo”.

Romantični antropolozi to su tumačili izvornom afričkom etikom solidarnosti, međusobnog bratstva, iako se radi o nečemu drugom. Radi se o manjku kompetitivnosti, poštovanja najboljih i njihovih zasluga, jer u protivnom onaj koji je nešto svojim trudom stekao bio bi u plemenu i grupi izoliran, cijela grupa bi se okrenula protiv njega, postalo bi opasno za njega. Ubuntu nije solidarnost, već sisanje najboljih i hranjenje parazita na plemenskoj matrici.

Mnogo je razloga zaostajanja Afrike, pri čemu treba spomenuti i zapadnjačku eksploataciju kao važan čimbenik, no postoji i sam problem mentaliteta među mnogim Afrikancima u kojem se najbolji i najsposobniji moraju “iznivelirati” s ostatkom, uškopiti svoju izvrsnost i hraniti parazite, kako je analizirao sociolog H. Schoeck. Č

est je slučaj da kada netko u plemenu uspije, kao liječnik ili na bilo koji način, sukladno Ubuntu “etici”, cijela rodbina bi se doselila u njegovu kuću i živjela na njegov račun. Koliko je problem zvan Ubuntu ozbiljan po razvoj, svjedoči “otac tanzanijske nacije”, veliki Julius Nyerere koji nije bio “neoliberal”, naprotiv, on je bio jedan od projektanata tzv. afričkog socijalizma i visoko je cijenio vrijednosti jednakosti i solidarnosti. Ipak, u Deklaraciji iz Aruše, neka vrsta afričke američke Deklaracije o nezavisnosti, (i) on piše: “Nitko ne bi trebao ići u kuću rođaka i ostati tamo dugo ne radeći ništa, jer čineći tako izrabljuje svog rođaka”, jasna je Deklaracija iz Aruše.

Zašto je SDP ulupao novac u “Uljanik” i “3. maj” kada su znali da im nema spasa? To je njihovo političko pleme, glasači, dakle razlog je – Ubuntu. Zašto je HDZ proizveo (i proizvodi) gotovo 200 tisuća povlaštenih mirovina i ne obuhvaća ih reformom? Ubuntu, glasačko pleme. Što je to međugeneracijska solidarnost kada su mirovine u pitanju – Ubuntu.

Kako se zove naša “razvojna” politika – Ubuntu. Proračun je košara puna voća, kojem je model trošenja – Ubuntu. Oni koji trče i stječu pune košare uskoro će nestati, izdahnuti. Ostat će samo oni koji stoje. I troše tuđe…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Europa je oduvijek bila kulturni i identitetski pojam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tko kome vodi kampanju!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak: Nacional

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme sve popularnije “afere mailovi“. Prije nekoliko dana pompozno su u jednom hrvatskom tjedniku najavljeni mailovi koji sadržavaju korespodenciju između Predsjednice RH i njenog nekadašnjeg savjetnika. Riječ je navodno o 200-tinjak mailova koji su poslani s privatne adrese Predsjednice, s naglaskom odmah u startu da su s privatne adrese – kako njihovo puštanje u javnost ne bi zadiralo u sferu nacionalne sigurnosti.

Piše: Ante Rašić

Mailovi između Kolinde Grabar-Kitarović i Mate Radeljića u javni su prostor mogli pustiti jedino Kolinda Grabar-Kitarović i Mate Radeljić. Kolindi oni ne idu u korist i jeftini pokušaji njenog bivšeg savjetnika da ih prišije Predsjednici i nazove to napadom na sebe – teško da će javnost progutati.

Koji je onda razlog najave ovih mailova? Postaje jasno nakon dva dana medijskih istupa Mate Radeljića, što je potvrdio i izvor iz stožera Miroslava Škore.

Po našim informacijama iz izvora bliskog stožeru Miroslava Škore, Radeljić želi svakako tijekom idućih nekoliko mjeseci kampanje pustiti sporne mailove u javnost, a ovo što sada radi je priprema. Činjenica je da je samo on mogao pustiti informaciju kako postoje mailovi usput otkrivajući navodne sadržaje dvije do tri njihove prepiske, te nakon toga žustro napao Predsjednicu. Cilj mu je odmaknuti priču o mailovima od sebe i prebaciti lopticu u dvorište Pantovčaka kako bi mogao nakon nekog vremena pustiti navodne mailove, a onda se opravdati da otpočetka govori kako on s njima nema ništa.

Da je ovaj scenarij moguć govore i izvori bliski Predsjednici jer pokazuju modus operandi bivšeg savjetnika, koji je slično funkcionirao i u Uredu predsjednice.

Matu Radeljića javnost pamti i po tajnim snimkama USKOK-a u aferi utaje 27 milijuna kuna poreznog duga jednog poduzetnika. U istoj se aferi spominju i Biljana Borzan i Ivan Vrdoljak s kojima je, prema snimkama USKOK-a, Radeljić često razgovarao.

Prije toga Radeljić je radio za Glavaša, Sanadera, Kosor i Karamarka. Objavom „Afere mailovi“ jasno se svrstao u stožer predsjedničkog kandidata Miroslava Škore. Iz ovoga je vidljivo da Radeljić bez problema mijenja dres, ali navike ostaju iste. Stoga i ne čudi što se pojavila panika u Škorinom stožeru, kaže naš izvor koji od početka upozorava Miroslava Škoru da je Radeljić solo igrač i da do sada nije ni s jednim bivšim poslodavcem ostao u dobrim odnosima.

Polako toga postaje svjestan i Škoro, ali Radeljić je čini se, preduboko ušao u njegovu kampanju i drži konce, kako političke, tako i financijske.

Je li Škoro pokazao naivnost kada je izabrao Radeljića za lidera svoje kampanje ili je pristao i na „malo prljavog veša“ kako bi se dokopao Pantovčaka teško je razlučiti. No Škori se, kaže naš izvor, sve manje sviđa Radeljićev način rada, posebno ga je razljutila priča oko mailova jer je očekivao ozbiljniju i sadržajniju kampanju.

Političkog iskustva Škoro realno, unatoč kratkim izletima u politiku, baš i nema. Iskustvo koje mu nosi Mate Radeljić koji bivšim poslodavcima prijeti otkrivanjem privatnih mailova, izgleda da i njemu postaje jasno, nije pametno imati u svojoj blizini.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari