Pratite nas

Kolumne

IVO BANAC: Čisto jugoslavenstvo i velikosrpska gusjenica

Objavljeno

na

Juraj Križanić je vjerovao da svi Slaveni govore ruskim jezikom, koji je najizvorniji “kako se čujet u Hervatov, ali pak to ne vezdi, nego liho u jednom malom kutu zemlji, okolo Kupi riki vo ujezdu Dubovca i Ozlja i Ribnika ostrogov”, dakle u njegovu zavičaju.

Pored razumljive predrasude da se najbolje govori u rodnom kraju, ovako što je bilo moguće u sedamnaestom stoljeću, kad je Križanić mogao pratiti mijene slavenskih govora od prvog proplanka do naredne doline, od Obrha do Tobolska, na krajnjim granicama vserossijskim, od najbližeg pritoka Kupe do velikog Irtiša, i to bez ikakvog posredstva moderne države, njenih zakona i pravila, škola i kulturnih ustanova, glasila i jezičnih standarda.

Danas to nije moguće ni preko Kupe, a sve manje i preko Une. To nije posljedica “postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog” kako bi nas željeli uvjeriti ideolozi novojugoslavenstva okupljeni pod suncobranom četiriju civilnih udruga (Centar za građansko obrazovanje, Podgorica; Udruga Kurs, Split; Udruženje Krokodil, Beograd; PEN Centar BiH, Sarajevo), uz sponzorstvo njemačkih zaklada Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD, nego povijesnog razvoja i društvenih obrazaca modernosti.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju nam je prošlog tjedna predstavila nekolicina potpisnika, nije ni filološki ni lingvistički tekst. Uostalom, od 228 prvopotpisnika samo devet (4%) su lingvisti, od toga samo dvojica od imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, obojica iz Beograda. Zato nema nikakve dvojbe da je riječ o političkom manifestu s jasnim pretpostavkama i ciljevima, piše Ivo Banac / Jutarnji list

Pretpostavka o postojanju zajedničkog (ali neimenovanog) standardnog jezika jednostavno nije točna, jer su i hrvatska i srpska jezična standardizacija već etablirane pojave, a standardizacije bosanskog i crnogorskog jezika, premda još dijelom osporavane, već su gotove činjenice. Pretpostavka o “nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante” također je netočna, jer ne samo da promiče unitarnu jezičnu praksu iz jugoslavenskih vremena, nego daje svoje tumačenje raspada Jugoslavije u velikosrpskom ključu.

Nisu, naime, Jugoslaviju “nasilno razdvajali” oni koji su tražili emancipaciju i priznanje svog jezika, nego oni koji su ih u tomu sprječavali i svoj velikodržavni i imperijalistički program promicali oružanom silom, pod firmom jugoslavenstva.

Unatoč svemu što se dogodilo od 1990. naovamo, svijet jugoslavenskog unitarizma danas je navlas isti kakav je bio i prije stotinu godina, razdoblju u kojem je Deklaracija o zajedničkom jeziku mogla i imati nekog izgleda. I onda su, još pod umirućom Austrijom, postojala uredništva i koterije što su, čak mnogo otvorenije, zagovarale odumiranje hrvatske, srpske i slovenske književnosti (dakle, jezika), kako bi nastala “književna Jugoslavija, jedinstvena bar po jeziku” (Dragutin Prohaska, Hrvatska njiva, 29. prosinca 1917.). I onda se, u prvim danima “Prevrata”, nudio “idejal Jugoslavije”, koji nije “nikada bio samo nacionalan” nego i “kulturan i socijalan” (Milan Pribićević, Književni jug, 1. siječnja 1919.).

Mentalni svijet unitarizma uvijek se opirao povijesnoj zbilji i bio dosljedno protupovijestan. “Sve naše pokrajine”, tvrdio je Milan Pribićević, “napravili su naši neprijatelji, Švabe i Madžari. Nismo mi” (Srpsko kolo, 10. lipnja 1920); što implicira da su posebni južnoslavenski narodi – hrvatski, srpski i ostali, kao i države koje su na njima nastale – također djelo stranih neprijatelja.

Premda autori Deklaracije priznaju postojanje “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama”, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima.

Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi “naši narodi” bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i “našeg” naroda “siromaštvo i bjelina”: “To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike”?

Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkog jezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine.

Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao “kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi”, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma “da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruje u jeziku”.

Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, “pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. muslimanima”. Milanović smatra kako “nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa” nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek “podsticajno” (Politika, 13. veljače).

Nameće se logičan zaključak kako današnji unutaristički revival u prvom redu želi zaustaviti emancipaciju bosanskog i crnogorskog jezika. Stara je to tema kod naših unitarista, koju je još 1919. razložio Svetozar Pribićević: “U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime [pored srpskog, hrvatskog i slovenskog].

Padom stare bosanske feudalne države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti” (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 24. veljače 1919.).

Zato i potpisnik Deklaracije, akademik Ivan Klajn, bez maske “policentrične standardizacije”, otvoreno “podseća da je davno usvojen naziv srpsko-hrvatski i da pri tome treba ostati. ‘Bosanski ili bošnjački je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji'” (Politika, 1. travnja). Sve drugo je za naivce i njemačke zaklade.

P. S.: Neću se baviti Sašom Kosanovićem (Novosti, 30. ožujka). Nikad i nisam. Nisam se bavio ni Tvrtkom Jakovinom. Nažalost, sad moram. U našoj otrovanoj lokvi, uopće nije nepristojno komentirati nešto što ti je servirano za javno sramoćenje, nešto što nisi ni čuo, niti želiš provjeriti, jer glavno je pobrati skalp za “naš” tim. Još 1995. godine, prije nego što je poletarac Jakovina uopće diplomirao, Cornell University Press objavio je zbirku prof. Charlesa A. Kupchama, sa Sveučilišta Georgetown, u kojemu je uvršten i moj članak “Nacionalizam u Jugoistočnoj Europi”.

Isti članak, u hrvatskom prijevodu, objavljen je u mojoj zbirci “Raspad Jugoslavije” (Zagreb: Durieux, 2001.). Na str. 25-26. stoji i ova rečenica: “Ustaše su se pojavili nakon proglašenja Aleksandrove diktature kao tipična integralno nacionalistička organizacija s obilježjima stare balkanske ustaničke tradicije.” Nakon toga objašnjavam kako su “postali tipična fašistička organizacija sa svim oznakama sredozemnog fašizma”.

Nadao sam se da neću biti prisiljen gnjaviti s ovim općepoznatim stvarima, ali pseudointelektualna krema našega glavnog grada, u kojoj uvaženi profesor Jakovina stoji kao pirka među hobotnicama, sile me na samoobranu, premda mi je jasno da je moja kauza kod njih unaprijed izgubljena. Moja je satisfakcija samo u tomu što znam koliko ne znaju. A to je poprilično. Navlastito Jakovina.

> Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari