Pratite nas

Kolumne

IVO BANAC: Čisto jugoslavenstvo i velikosrpska gusjenica

Objavljeno

na

Juraj Križanić je vjerovao da svi Slaveni govore ruskim jezikom, koji je najizvorniji “kako se čujet u Hervatov, ali pak to ne vezdi, nego liho u jednom malom kutu zemlji, okolo Kupi riki vo ujezdu Dubovca i Ozlja i Ribnika ostrogov”, dakle u njegovu zavičaju.

Pored razumljive predrasude da se najbolje govori u rodnom kraju, ovako što je bilo moguće u sedamnaestom stoljeću, kad je Križanić mogao pratiti mijene slavenskih govora od prvog proplanka do naredne doline, od Obrha do Tobolska, na krajnjim granicama vserossijskim, od najbližeg pritoka Kupe do velikog Irtiša, i to bez ikakvog posredstva moderne države, njenih zakona i pravila, škola i kulturnih ustanova, glasila i jezičnih standarda.

Danas to nije moguće ni preko Kupe, a sve manje i preko Une. To nije posljedica “postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog” kako bi nas željeli uvjeriti ideolozi novojugoslavenstva okupljeni pod suncobranom četiriju civilnih udruga (Centar za građansko obrazovanje, Podgorica; Udruga Kurs, Split; Udruženje Krokodil, Beograd; PEN Centar BiH, Sarajevo), uz sponzorstvo njemačkih zaklada Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD, nego povijesnog razvoja i društvenih obrazaca modernosti.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju nam je prošlog tjedna predstavila nekolicina potpisnika, nije ni filološki ni lingvistički tekst. Uostalom, od 228 prvopotpisnika samo devet (4%) su lingvisti, od toga samo dvojica od imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, obojica iz Beograda. Zato nema nikakve dvojbe da je riječ o političkom manifestu s jasnim pretpostavkama i ciljevima, piše Ivo Banac / Jutarnji list

Pretpostavka o postojanju zajedničkog (ali neimenovanog) standardnog jezika jednostavno nije točna, jer su i hrvatska i srpska jezična standardizacija već etablirane pojave, a standardizacije bosanskog i crnogorskog jezika, premda još dijelom osporavane, već su gotove činjenice. Pretpostavka o “nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante” također je netočna, jer ne samo da promiče unitarnu jezičnu praksu iz jugoslavenskih vremena, nego daje svoje tumačenje raspada Jugoslavije u velikosrpskom ključu.

Nisu, naime, Jugoslaviju “nasilno razdvajali” oni koji su tražili emancipaciju i priznanje svog jezika, nego oni koji su ih u tomu sprječavali i svoj velikodržavni i imperijalistički program promicali oružanom silom, pod firmom jugoslavenstva.

Unatoč svemu što se dogodilo od 1990. naovamo, svijet jugoslavenskog unitarizma danas je navlas isti kakav je bio i prije stotinu godina, razdoblju u kojem je Deklaracija o zajedničkom jeziku mogla i imati nekog izgleda. I onda su, još pod umirućom Austrijom, postojala uredništva i koterije što su, čak mnogo otvorenije, zagovarale odumiranje hrvatske, srpske i slovenske književnosti (dakle, jezika), kako bi nastala “književna Jugoslavija, jedinstvena bar po jeziku” (Dragutin Prohaska, Hrvatska njiva, 29. prosinca 1917.). I onda se, u prvim danima “Prevrata”, nudio “idejal Jugoslavije”, koji nije “nikada bio samo nacionalan” nego i “kulturan i socijalan” (Milan Pribićević, Književni jug, 1. siječnja 1919.).

Mentalni svijet unitarizma uvijek se opirao povijesnoj zbilji i bio dosljedno protupovijestan. “Sve naše pokrajine”, tvrdio je Milan Pribićević, “napravili su naši neprijatelji, Švabe i Madžari. Nismo mi” (Srpsko kolo, 10. lipnja 1920); što implicira da su posebni južnoslavenski narodi – hrvatski, srpski i ostali, kao i države koje su na njima nastale – također djelo stranih neprijatelja.

Premda autori Deklaracije priznaju postojanje “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama”, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima.

Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi “naši narodi” bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i “našeg” naroda “siromaštvo i bjelina”: “To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike”?

Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkog jezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine.

Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao “kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi”, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma “da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruje u jeziku”.

Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, “pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. muslimanima”. Milanović smatra kako “nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa” nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek “podsticajno” (Politika, 13. veljače).

Nameće se logičan zaključak kako današnji unutaristički revival u prvom redu želi zaustaviti emancipaciju bosanskog i crnogorskog jezika. Stara je to tema kod naših unitarista, koju je još 1919. razložio Svetozar Pribićević: “U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime [pored srpskog, hrvatskog i slovenskog].

Padom stare bosanske feudalne države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti” (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 24. veljače 1919.).

Zato i potpisnik Deklaracije, akademik Ivan Klajn, bez maske “policentrične standardizacije”, otvoreno “podseća da je davno usvojen naziv srpsko-hrvatski i da pri tome treba ostati. ‘Bosanski ili bošnjački je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji'” (Politika, 1. travnja). Sve drugo je za naivce i njemačke zaklade.

P. S.: Neću se baviti Sašom Kosanovićem (Novosti, 30. ožujka). Nikad i nisam. Nisam se bavio ni Tvrtkom Jakovinom. Nažalost, sad moram. U našoj otrovanoj lokvi, uopće nije nepristojno komentirati nešto što ti je servirano za javno sramoćenje, nešto što nisi ni čuo, niti želiš provjeriti, jer glavno je pobrati skalp za “naš” tim. Još 1995. godine, prije nego što je poletarac Jakovina uopće diplomirao, Cornell University Press objavio je zbirku prof. Charlesa A. Kupchama, sa Sveučilišta Georgetown, u kojemu je uvršten i moj članak “Nacionalizam u Jugoistočnoj Europi”.

Isti članak, u hrvatskom prijevodu, objavljen je u mojoj zbirci “Raspad Jugoslavije” (Zagreb: Durieux, 2001.). Na str. 25-26. stoji i ova rečenica: “Ustaše su se pojavili nakon proglašenja Aleksandrove diktature kao tipična integralno nacionalistička organizacija s obilježjima stare balkanske ustaničke tradicije.” Nakon toga objašnjavam kako su “postali tipična fašistička organizacija sa svim oznakama sredozemnog fašizma”.

Nadao sam se da neću biti prisiljen gnjaviti s ovim općepoznatim stvarima, ali pseudointelektualna krema našega glavnog grada, u kojoj uvaženi profesor Jakovina stoji kao pirka među hobotnicama, sile me na samoobranu, premda mi je jasno da je moja kauza kod njih unaprijed izgubljena. Moja je satisfakcija samo u tomu što znam koliko ne znaju. A to je poprilično. Navlastito Jakovina.

> Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari