Pratite nas

Kolumne

IVO BANAC: Čisto jugoslavenstvo i velikosrpska gusjenica

Objavljeno

na

Juraj Križanić je vjerovao da svi Slaveni govore ruskim jezikom, koji je najizvorniji “kako se čujet u Hervatov, ali pak to ne vezdi, nego liho u jednom malom kutu zemlji, okolo Kupi riki vo ujezdu Dubovca i Ozlja i Ribnika ostrogov”, dakle u njegovu zavičaju.

Pored razumljive predrasude da se najbolje govori u rodnom kraju, ovako što je bilo moguće u sedamnaestom stoljeću, kad je Križanić mogao pratiti mijene slavenskih govora od prvog proplanka do naredne doline, od Obrha do Tobolska, na krajnjim granicama vserossijskim, od najbližeg pritoka Kupe do velikog Irtiša, i to bez ikakvog posredstva moderne države, njenih zakona i pravila, škola i kulturnih ustanova, glasila i jezičnih standarda.

Danas to nije moguće ni preko Kupe, a sve manje i preko Une. To nije posljedica “postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog” kako bi nas željeli uvjeriti ideolozi novojugoslavenstva okupljeni pod suncobranom četiriju civilnih udruga (Centar za građansko obrazovanje, Podgorica; Udruga Kurs, Split; Udruženje Krokodil, Beograd; PEN Centar BiH, Sarajevo), uz sponzorstvo njemačkih zaklada Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD, nego povijesnog razvoja i društvenih obrazaca modernosti.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju nam je prošlog tjedna predstavila nekolicina potpisnika, nije ni filološki ni lingvistički tekst. Uostalom, od 228 prvopotpisnika samo devet (4%) su lingvisti, od toga samo dvojica od imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, obojica iz Beograda. Zato nema nikakve dvojbe da je riječ o političkom manifestu s jasnim pretpostavkama i ciljevima, piše Ivo Banac / Jutarnji list

Pretpostavka o postojanju zajedničkog (ali neimenovanog) standardnog jezika jednostavno nije točna, jer su i hrvatska i srpska jezična standardizacija već etablirane pojave, a standardizacije bosanskog i crnogorskog jezika, premda još dijelom osporavane, već su gotove činjenice. Pretpostavka o “nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante” također je netočna, jer ne samo da promiče unitarnu jezičnu praksu iz jugoslavenskih vremena, nego daje svoje tumačenje raspada Jugoslavije u velikosrpskom ključu.

Nisu, naime, Jugoslaviju “nasilno razdvajali” oni koji su tražili emancipaciju i priznanje svog jezika, nego oni koji su ih u tomu sprječavali i svoj velikodržavni i imperijalistički program promicali oružanom silom, pod firmom jugoslavenstva.

Unatoč svemu što se dogodilo od 1990. naovamo, svijet jugoslavenskog unitarizma danas je navlas isti kakav je bio i prije stotinu godina, razdoblju u kojem je Deklaracija o zajedničkom jeziku mogla i imati nekog izgleda. I onda su, još pod umirućom Austrijom, postojala uredništva i koterije što su, čak mnogo otvorenije, zagovarale odumiranje hrvatske, srpske i slovenske književnosti (dakle, jezika), kako bi nastala “književna Jugoslavija, jedinstvena bar po jeziku” (Dragutin Prohaska, Hrvatska njiva, 29. prosinca 1917.). I onda se, u prvim danima “Prevrata”, nudio “idejal Jugoslavije”, koji nije “nikada bio samo nacionalan” nego i “kulturan i socijalan” (Milan Pribićević, Književni jug, 1. siječnja 1919.).

Mentalni svijet unitarizma uvijek se opirao povijesnoj zbilji i bio dosljedno protupovijestan. “Sve naše pokrajine”, tvrdio je Milan Pribićević, “napravili su naši neprijatelji, Švabe i Madžari. Nismo mi” (Srpsko kolo, 10. lipnja 1920); što implicira da su posebni južnoslavenski narodi – hrvatski, srpski i ostali, kao i države koje su na njima nastale – također djelo stranih neprijatelja.

Premda autori Deklaracije priznaju postojanje “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama”, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima.

Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi “naši narodi” bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i “našeg” naroda “siromaštvo i bjelina”: “To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike”?

Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkog jezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine.

Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao “kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi”, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma “da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruje u jeziku”.

Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, “pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. muslimanima”. Milanović smatra kako “nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa” nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek “podsticajno” (Politika, 13. veljače).

Nameće se logičan zaključak kako današnji unutaristički revival u prvom redu želi zaustaviti emancipaciju bosanskog i crnogorskog jezika. Stara je to tema kod naših unitarista, koju je još 1919. razložio Svetozar Pribićević: “U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime [pored srpskog, hrvatskog i slovenskog].

Padom stare bosanske feudalne države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti” (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 24. veljače 1919.).

Zato i potpisnik Deklaracije, akademik Ivan Klajn, bez maske “policentrične standardizacije”, otvoreno “podseća da je davno usvojen naziv srpsko-hrvatski i da pri tome treba ostati. ‘Bosanski ili bošnjački je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji'” (Politika, 1. travnja). Sve drugo je za naivce i njemačke zaklade.

P. S.: Neću se baviti Sašom Kosanovićem (Novosti, 30. ožujka). Nikad i nisam. Nisam se bavio ni Tvrtkom Jakovinom. Nažalost, sad moram. U našoj otrovanoj lokvi, uopće nije nepristojno komentirati nešto što ti je servirano za javno sramoćenje, nešto što nisi ni čuo, niti želiš provjeriti, jer glavno je pobrati skalp za “naš” tim. Još 1995. godine, prije nego što je poletarac Jakovina uopće diplomirao, Cornell University Press objavio je zbirku prof. Charlesa A. Kupchama, sa Sveučilišta Georgetown, u kojemu je uvršten i moj članak “Nacionalizam u Jugoistočnoj Europi”.

Isti članak, u hrvatskom prijevodu, objavljen je u mojoj zbirci “Raspad Jugoslavije” (Zagreb: Durieux, 2001.). Na str. 25-26. stoji i ova rečenica: “Ustaše su se pojavili nakon proglašenja Aleksandrove diktature kao tipična integralno nacionalistička organizacija s obilježjima stare balkanske ustaničke tradicije.” Nakon toga objašnjavam kako su “postali tipična fašistička organizacija sa svim oznakama sredozemnog fašizma”.

Nadao sam se da neću biti prisiljen gnjaviti s ovim općepoznatim stvarima, ali pseudointelektualna krema našega glavnog grada, u kojoj uvaženi profesor Jakovina stoji kao pirka među hobotnicama, sile me na samoobranu, premda mi je jasno da je moja kauza kod njih unaprijed izgubljena. Moja je satisfakcija samo u tomu što znam koliko ne znaju. A to je poprilično. Navlastito Jakovina.

> Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari