Pratite nas

Kolumne

IVO BANAC: Čisto jugoslavenstvo i velikosrpska gusjenica

Objavljeno

na

Juraj Križanić je vjerovao da svi Slaveni govore ruskim jezikom, koji je najizvorniji “kako se čujet u Hervatov, ali pak to ne vezdi, nego liho u jednom malom kutu zemlji, okolo Kupi riki vo ujezdu Dubovca i Ozlja i Ribnika ostrogov”, dakle u njegovu zavičaju.

Pored razumljive predrasude da se najbolje govori u rodnom kraju, ovako što je bilo moguće u sedamnaestom stoljeću, kad je Križanić mogao pratiti mijene slavenskih govora od prvog proplanka do naredne doline, od Obrha do Tobolska, na krajnjim granicama vserossijskim, od najbližeg pritoka Kupe do velikog Irtiša, i to bez ikakvog posredstva moderne države, njenih zakona i pravila, škola i kulturnih ustanova, glasila i jezičnih standarda.

Danas to nije moguće ni preko Kupe, a sve manje i preko Une. To nije posljedica “postojanja četiri ‘politička’ jezika na prostoru nekadašnjeg hrvatsko-srpskog/srpsko-hrvatskog” kako bi nas željeli uvjeriti ideolozi novojugoslavenstva okupljeni pod suncobranom četiriju civilnih udruga (Centar za građansko obrazovanje, Podgorica; Udruga Kurs, Split; Udruženje Krokodil, Beograd; PEN Centar BiH, Sarajevo), uz sponzorstvo njemačkih zaklada Allianz Kulturstiftung i Forum ZFD, nego povijesnog razvoja i društvenih obrazaca modernosti.

Deklaracija o zajedničkom jeziku, koju nam je prošlog tjedna predstavila nekolicina potpisnika, nije ni filološki ni lingvistički tekst. Uostalom, od 228 prvopotpisnika samo devet (4%) su lingvisti, od toga samo dvojica od imena: Ranko Bugarski i Ivan Klajn, obojica iz Beograda. Zato nema nikakve dvojbe da je riječ o političkom manifestu s jasnim pretpostavkama i ciljevima, piše Ivo Banac / Jutarnji list

Pretpostavka o postojanju zajedničkog (ali neimenovanog) standardnog jezika jednostavno nije točna, jer su i hrvatska i srpska jezična standardizacija već etablirane pojave, a standardizacije bosanskog i crnogorskog jezika, premda još dijelom osporavane, već su gotove činjenice. Pretpostavka o “nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante” također je netočna, jer ne samo da promiče unitarnu jezičnu praksu iz jugoslavenskih vremena, nego daje svoje tumačenje raspada Jugoslavije u velikosrpskom ključu.

Nisu, naime, Jugoslaviju “nasilno razdvajali” oni koji su tražili emancipaciju i priznanje svog jezika, nego oni koji su ih u tomu sprječavali i svoj velikodržavni i imperijalistički program promicali oružanom silom, pod firmom jugoslavenstva.

Unatoč svemu što se dogodilo od 1990. naovamo, svijet jugoslavenskog unitarizma danas je navlas isti kakav je bio i prije stotinu godina, razdoblju u kojem je Deklaracija o zajedničkom jeziku mogla i imati nekog izgleda. I onda su, još pod umirućom Austrijom, postojala uredništva i koterije što su, čak mnogo otvorenije, zagovarale odumiranje hrvatske, srpske i slovenske književnosti (dakle, jezika), kako bi nastala “književna Jugoslavija, jedinstvena bar po jeziku” (Dragutin Prohaska, Hrvatska njiva, 29. prosinca 1917.). I onda se, u prvim danima “Prevrata”, nudio “idejal Jugoslavije”, koji nije “nikada bio samo nacionalan” nego i “kulturan i socijalan” (Milan Pribićević, Književni jug, 1. siječnja 1919.).

Mentalni svijet unitarizma uvijek se opirao povijesnoj zbilji i bio dosljedno protupovijestan. “Sve naše pokrajine”, tvrdio je Milan Pribićević, “napravili su naši neprijatelji, Švabe i Madžari. Nismo mi” (Srpsko kolo, 10. lipnja 1920); što implicira da su posebni južnoslavenski narodi – hrvatski, srpski i ostali, kao i države koje su na njima nastale – također djelo stranih neprijatelja.

Premda autori Deklaracije priznaju postojanje “razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama”, što je očito, oni nedvojbeno vide prednost u nedostatku tradicije, kao što je uvijek bio slučaj s jugoslavenskim unitaristima.

Zar ne bi bilo lijepo, nadaju se, kad bi “naši narodi” bili prazan list papira, na kojemu bi žreci bez katedre, Snježana Kordić i njena sljedba, mogli ispisati novu, čistu, beskonfliktnu povijest? Zar ne bi bilo zgodno uskliknuti s tvorcem moderne Kine kako su osobitosti i “našeg” naroda “siromaštvo i bjelina”: “To je naizgled loše, a stvarno je dobro… Na bijelom, čistom listu papira mogu se napisati najnovije i najljepše riječi, mogu se naslikati najnovije i najljepše slike”?

Prostor čistog, bijelog i praznog unitarizma uvijek je pogodovao velikosrpskom imperijalizmu. Tako je i danas. Autori Deklaracije možda misle da su se solidno ogradili od svakog prigovora koji bi vukao na neravnopravnost jezika (ili, po njima, varijanti zajedničkog jezika), ali na rubovima njihova bijela papira već gricka gusjenica nepatvorene vukovštine.

Tako je prof. Aleksandar Milanović, s Filološkog fakulteta u Beogradu, prije dva mjeseca, još jednom mjerodavno artikulirao uvjerenje kako je Vuk Karadžić bio u pravu kad je rekao “kako smatra da su svi Srbi štokavci, i da su svi štokavci Srbi”, te da je takvo stajalište bilo posve u skladu s tumačenjem europskog romantizma “da se čitava duhovna i materijalna kultura jednog naroda ostvaruje u jeziku”.

Štoviše, po istom gospodinu, u 20. stoljeću konfesionalni je kriterij, nažalost, pobijedio lingvistički u razgraničenju naroda i nacija, “pa danas govorimo o Srbima tj. pravoslavcima, Hrvatima tj. katolicima i Bošnjacima tj. muslimanima”. Milanović smatra kako “nastajanje novih nacija i novih političkih jezika iz srpskog etničkog i jezičnog korpusa” nije zaustavljen proces. Stoga je Karadžićevo načelo još uvijek “podsticajno” (Politika, 13. veljače).

Nameće se logičan zaključak kako današnji unutaristički revival u prvom redu želi zaustaviti emancipaciju bosanskog i crnogorskog jezika. Stara je to tema kod naših unitarista, koju je još 1919. razložio Svetozar Pribićević: “U teškim danima naše davne prošlosti, kada je uništen suverenitet stare bosanske države, bila je to velika sreća naroda, jer da je ostala suverena Bosna i Hercegovina, veliko je pitanje ne bi li naš narod imao i četvrto ime [pored srpskog, hrvatskog i slovenskog].

Padom stare bosanske feudalne države, uništen je i nosilac jednog posebnog suvereniteta u narodu, koji je u državi mogao da stvori posebno narodno ime. Znajte da smo stajali pred opasnošću da posebni suverenitet Crne Gore ne stvori posebno ime našem narodu. Danas sve te suverenitete moramo uništiti” (Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 24. veljače 1919.).

Zato i potpisnik Deklaracije, akademik Ivan Klajn, bez maske “policentrične standardizacije”, otvoreno “podseća da je davno usvojen naziv srpsko-hrvatski i da pri tome treba ostati. ‘Bosanski ili bošnjački je izmišljen iz političkih razloga, crnogorski jezik ne postoji'” (Politika, 1. travnja). Sve drugo je za naivce i njemačke zaklade.

P. S.: Neću se baviti Sašom Kosanovićem (Novosti, 30. ožujka). Nikad i nisam. Nisam se bavio ni Tvrtkom Jakovinom. Nažalost, sad moram. U našoj otrovanoj lokvi, uopće nije nepristojno komentirati nešto što ti je servirano za javno sramoćenje, nešto što nisi ni čuo, niti želiš provjeriti, jer glavno je pobrati skalp za “naš” tim. Još 1995. godine, prije nego što je poletarac Jakovina uopće diplomirao, Cornell University Press objavio je zbirku prof. Charlesa A. Kupchama, sa Sveučilišta Georgetown, u kojemu je uvršten i moj članak “Nacionalizam u Jugoistočnoj Europi”.

Isti članak, u hrvatskom prijevodu, objavljen je u mojoj zbirci “Raspad Jugoslavije” (Zagreb: Durieux, 2001.). Na str. 25-26. stoji i ova rečenica: “Ustaše su se pojavili nakon proglašenja Aleksandrove diktature kao tipična integralno nacionalistička organizacija s obilježjima stare balkanske ustaničke tradicije.” Nakon toga objašnjavam kako su “postali tipična fašistička organizacija sa svim oznakama sredozemnog fašizma”.

Nadao sam se da neću biti prisiljen gnjaviti s ovim općepoznatim stvarima, ali pseudointelektualna krema našega glavnog grada, u kojoj uvaženi profesor Jakovina stoji kao pirka među hobotnicama, sile me na samoobranu, premda mi je jasno da je moja kauza kod njih unaprijed izgubljena. Moja je satisfakcija samo u tomu što znam koliko ne znaju. A to je poprilično. Navlastito Jakovina.

> Neprijateljska deklaracija o zajedničkom jeziku doživjela je debakl

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari